… Dok je tako Tahunah mudro zborio i podučavao nasljednika svoga, nešto mlađeg, ali već dovoljno mudrog Nahenufha, na južnim obroncima visoke Wyghenh planine, stazom koju je utro netko nekoć jako davno i kojom od sada njom kroče Njih Dva, Oni napokon stignu do tajnovite pećine koja je čuvala strašnu i veliku tajnu do koje je do tada odlazio samo Jedan, a sada će Dva. Na ulazu u pećinu Andraghonh stane i okrene svoga mladoga sina Akhadeyha te mu rukom pokaže na krajobraz koji je poput praska puknuo ispred Njih. Bila su to nepregledne doline obrasle šumama srebrenog bora čije je krošnje pritisnuo snijeg, bilo je to mjesto s kojeg je pucao jedinstven i neponovljivi pogled na tajnoviti grad Asgrad, a kako se već pomalo danilo u svijetlosti koja je rađala sada neko novo svitanje, neku novu zoru koja je rođena iznad šuma srebrenog bora, lijepo su se mogle vidjeti tajnovite visoke kule Asgrada, a predivna dolina Mynechyzha već se kupala u svijetlu Sunca. Jedino su još visoki vrhovi misteriozne Wyghen planine i dalje bili obavijeni onom tajnovitom srebrenom izmaglicom. U daljini su poput nekakvih mitskih treperavih Zvijezdi sjajila mnogobrojna svijetla Alanda, a još dalje u daljini poput vrpce pružala se divlja rijeka Hespreraskha što jednom davno pregaziše je Vitezovi vjetra. Na Istoku i Zapadu na njihovim rubovima, na samim obzorima lijepo i jasno se vidjelo svijetlo Snježnog i Ledenog oceana. Andraghon tada prozbori: 'Sine moj! Sve dokle ti pogled seže prostire se tvoje kraljevstvo što ja ga jednom davno prije stvorih za tebe i sestru tvoju. Tu nema Zla i nema Nepravde, tu žive mnogobrojni ponosni i hrabri Narodi što jednom već su preduboko kopali i otkrili Zlo Hladnih vatri u ponorima u koje ih već jednom prije baciše moćni Bogovi sa Zvijezda. Mnogo sam toga ja spasio i uredio, ali mnogo će toga ostati za tebe što ćeš ti morati očuvati. Dobro zapamti, Zlo nikada ne spava i teško ga je otkriti sve dok se ne pojavi snažno i moćno. Ipak, vremenom ja sam shvatio da je Zlo ranjivo i lako ga je pobijediti ako hodaš uspravno. Kako sam ja naslijedio teško ljudsko breme naših predaka vrijeme je da ga i ti naslijediš od mene. Bit će ti teško proniknuti u sve tajne, jer tajne su uvijek dobro skrivene … 'Zašto uopće odlaziš sada kada svi Okolni narodi pričaju o tvojim pothvatima? Želio je znati mladi Akhadey i to je napokon upitao Andraghonha. 'Sine moj, ovo je sada tvoje kraljevstvo, a moje Doba je ovdje završilo. Počelo je neko novo Doba, tvoje Doba. Ja odlazim još dalje od prostranstava Sylenca i vodim tvoju majku kako bi joj se napokon odužio za sve što sam joj ovdje propustio dati, a vjeruj mi da je zapravo ona i zaslužna za sve te moje pothvate o kojima sada ti slušaš. Da nije bilo nje i njezine dobrote odavno bih ja već krenuo u te zemlje Sjeverne koje su me oduvijek i privlačile svojim tajnama i misterijima. No, dobro, u ovoj pećini sve je ono što ti treba, a ja ću samo uzeti par svojih starih i prašnjavih knjiga koje ću ponijeti kako bi ih napokon mogao i na miru pročitati pokaraj tople vatre uz mirise toploga čaja kojeg tako dobro spravlja tvoja majka. Vrijeme je još uvijek lijepo i mirno i meni i mojim Alanđanima valja krenuti ako želimo proći kroz Kawamadhe prije nego stignu hladne kiše Shakazeye.' 'Dobro, ako moraš, moraš, ali znaj da će ti vrata Asgrada uvijek biti otvorena i volio bih da dolaziš svake godine na velike Amazonske igre kada se opet budu okupljali svi Okolni narodi koje ti nazivaš Hrabrim. Hoćeš li doći i kako ću ja znati da ćeš se sigurno pojaviti?' Opet je mladi Akhadey uputio ocu novo pitanje koje ga je mučilo baš poput onog prethodnog. Opet je Andraghonh smirio sina svojega i mirno mu rekao:'Naravno da ćemo je i majka dolaziti, a dolazit ćemo uvijek kada se borovi srebrom posrebre i ostat ćemo tih pet dana kako bi zajedno gledali rođenje zvijezde Hawalandha.' …}{ …
Post je objavljen 27.04.2008. u 16:25 sati.