Vijest da će Shagan Andraghonh krenuti prema Zabranjenoj dolini brzo se širila Alandijom, a još brže stigla je i u Dyasphar. 'Prijateljice moja, izgleda da se nešto napokon pokrenulo! Daleko na sjeveru, usred samog srca Sylenca Krilati jahači brzo jezde kroz prostranstva Mynetonha i sve su bliže Tesekhy, a tamo je nešto moćno i opasno. To moćno i opasno mogao bi biti samo On. Izgleda da je stari Panđa ipak uspio. Mjesecima su Alanđani mirovali, a sada su u stalnim pokretima i preslaganjima po cijeloj Alandiji!' Zadovoljno je opisivala Shenha Anthyopy posljednje vijesti koje je dobila od svojih Dyasparkhy koje su bile blizu Armaghedonhe. 'Da li smo to čekale prijateljice?' Željela je potvrdu Antyopha od Shene. 'Mislim da je to to što smo čekale prijateljice. Noćas su moje Dyasparkhe kod Armaghedonhe čule pjesme branitelja Zabranjene doline. Pjesme su to koje nismo čule od onog dana kada je On napustio Zabranjenu dolinu. Čini mi se da su riječi pjesme spominjale nekakvu zaštitnicu, a Alanđanima je jedina zaštitnica Sonsyreya. Vjeruj mi! Ne bi joj Alanđani spomenuli ime ako to On ne bi želio i ne bih se začudila' … Shenha nije uspjela završiti misao, kada u dvoranu uzbuđeno uđe jedna od njezinih časnica: 'Oprosti princezo moja, vani su Alanđani i žele da ih osobno primiš. Izgledaju kao da su teklići, a po umoru njihovih konja i prašini na odorama izgleda da su stigli izdaleka. Shenha nije mogla sakriti osmjeh: 'Odmah ih uvedite Korha!' 'Pozdravljamo Te predivna ružo Dyasparha! Pozdravljamo i Tebe princezo Anubye! Nas šalje general Amaksos da Te izvijestimo da će sutra u Zabranjenu dolinu ujahati naš Andraghonh praćen s tri naše pukovnije.' Izvijesti jedan od alandskih teklića, a princeza Shenha odmah zapovjedi: 'Korha, odmah ponudite okrjepu ovim umornim ratnicima! Počastite ih biranim jelima i pićem! Ljepšu nam vijest nisu mogli donijeti! Antyopho, brzo treba organizirati Amazonske igre, a kako su Moskytho i Haywey u Waluzy, pozovimo i njih, pa da se i same zabavimo!' Antyopha se nasmije i složi se: 'Mislim da smo i zaslužile to, ali ne smijemo zaboraviti na staroga Panđu. On je ipak zaslužan za sve, pa sam ja već poslala po Veliku svećenicu s Chronosha i ona je već u Cytykrayu.' Sutradan kasno popodne Alanđani predvođeni osobno Andraghonom prešli su Hesperaskhu kod Armagedhone i uputili se prema mostu Zaborava na rijeci Hanther koja je međila Zabranjenu dolinu i Dyasphar. Paskine Šumske patrole, koje su osiguravale hodnju alandskih pukovnija koje su bile u pratnji Andraghona, izvijestile su da se ispred njih nalaze prinčevi Moskytho i Haywey sa svojim odredima. Alanđani nisu ni na trenutak poremetili svoje hodne kolone, jer Andraghon je i dalje ostajao miran na čelu kolone. 'Pogledaj Ga prijatelju moj kako mirno i ponosito jaše na čelu najmoćnijih odreda koje znam! Uzalud sam slao svoje najbolje izvidnike i na sve načine pokušao saznati kamo je nestao i gdje se sakrioovih dana, ali nisam uspio. Nitko od Alanđana nije znao kamo bih se uputio tražiti Ga, a vjeruj mi svi su itekako znali gdje je. Dobro je što je konačno odlučio pojaviti se, jer Sywolyky odredi u Neberaskhy postali su sve aktivniji kao da su znali da Njega nema. Bez Njega i Njegovih odreda ja bih imao velike probleme i teške glavobolje u Neberaskhy, a kad je On tamo Sywolykhy su mirni.' Ponosno je pokazivao na Andraghona i njegove Alanđane princ Haywey, brat Andraghona. 'Baš sam ti to i došao reći u Neberaskhu! Moja je mlađa sestrica ovih mjeseci bila jako potištena i potpuno odsutna, već sam se pobojao da će oboljeti od tuge. Zato sam i došao zamoliti te da Ga potražimo zajedno!' Nadoveže se princ Amaryanaca Moskytho. 'Dobro je sve završilo, ali vjeruj mi da imam osjećaj da su to sve ipak uredile naše sestre, jer već su mjesecima zajedno i stalno nešto švrljaju. Sada odjednom ove Amazonske igre na koje su pozvale sve Amazonske saveze, meni potpuno postaje jasno da su ipak one sve to uredile i sredile. Mislim da će to biti najveće Amazonske igre do sada ikada viđene. Možda bi bilo dobro da se i nas dvojica malo pripremimo za njih, a i zaželio sam se nektara iz ruku neke od ovih, hm, ljepotica …' Napokon zaključi princ Haywey. 'Misliš prijatelju moj, iz ruku moje starije sestre?! Zar ti misliš da ne znam za tvoj tajnoviti posjet Anuby? Prijatelju moj, imam ja svoje izvore.' Ispod oka, tajnovito se smješkajući upita Moskytho. Haywey se malo zbuni, ali onda se on gromoglasno nasmije: 'Ah, da! Da, baš tako kao i tvoj posjet prije nekoliko dana mojoj sestri Sheny, je li tako prijatelju moj?!' Sada se obojica stanu smijati i krenu prema svojim pratnjama koje su ih čekale malo dalje. Dok su se Alanđani sve više primicali Zabranjenoj dolini, sada već pozdravljani od mnogobrojnih Amazonskih ratnica i ratnika, Dyasparkhe i Anubyke užurbano su provodile posljednje pripreme za doček Andraghonha i Njegovih Alanđana. Onda pak se iznenada pojave dvije manje pukovnije Dyadonkhy koje je osobno predvodila Sonsyrey. Dyadonkhe su odjenule svoje predivne haljine toplih boja i u galopu krenule u susret Alanđanima. Iznenadna pojava Dyadonkhy izazove munjevitu reakciju Alanđana. Istodobno sve tri alandske pukovnije preslože se iz hodnih kolona u opasne napadačke redove. Niotkuda razviju se alandske borbene zastave koje zalepršaju na blagom povjetarcu, a na trenutak, ali samo na trenutak, bljesne sve opasno alandsko oružje. 'Boginjo blaga! Zar Alanđani misle napasti Dyadonkhe? One su samo pokušale …!' Uplaši se Antyopha, ali je Shenha brzo prekine i smiri: 'Ne boj se! Ne čuju se njihove borbene pjesme i trube, a Vitezovi vjetra nisu zauzeli borbeni složaj oko Andraghonha. Mislim da će nam samo demonstrirati svu svoju snagu i uvježbanost, a sigurna sam da i Sonsyreya zna zašto je tako krenula na njih.' Nakon nekoliko trenutaka svjetlucanja i bljeskanja alandske oštrice nestanu uz istodobni zveket, ponovno prikrivene ispod njihovih ogrtača, a zastave se brzo smotaju, te nestanu i one. Alanđani rašire svoja krila. Onda se začuje njihova pjesma. No, nije to bila borbena pjesma, bila je to pjesma koja je pjevala o Suncu što se rađa na južnoj strani oceana, njihovog Ledenog oceana … 'Alanđani pjevaju o svojemu dječaku koji je nalik vjetru, pjevaju o njezinim nježnim rukama. To je predivno Antyopho! Vjeruj mi da ovi strašni ratnici napadači znaju da je Andraghonh spreman oprostiti Sonsyrey, jer bi oni inače pjevali drugačiju pjesmu, a ne ovakvu romantičnu. Gledaj prijateljice, to su sada oni 'Romantični ratnici' o kojima nam stalno govore Dyadonkhe, a pogledaj sve Dydonkhe raspuštaju svoje kose … Ne! Ne, sigurno tu neće biti nikakve bitke! Jedni i druge znaju za to, jer inače ne bi ovako reagirali ni Alanđani, a ni Dyadonkhe.' Smijala se Shenha. Alanđani potpuno okruže Dyadonkhe i njihovi redovi se izmiješaju na radost svih Okolnih naroda, a Amazonske igre mogle su početi na radost svih nazočnih Ararađana, Amaryanaca, te mnogobrojnih naroda pristiglih iz svih Amazonskih saveza. Tako je to Strašno i Nezamislivo Vrijeme, to Vrijeme koje je vidjelo i zapamtilo toliko strašnih bitaka, Vrijeme koje je još uvijek u sebi nosilo iskru nevinosti i spokoj koji je blistao od radosti, a radost Okolnih naroda bila je neizmjerna, jer Vrijeme je opet krenulo svojim tijekom, baš onako kako je Legenda to zapisala i oni su sada opet bili sigurni da je njihova Sudbina i sudbina Svijeta zapravo u ljubavi to dvoje mladih ljudi. Ljubav koja se rodila poput zore Omytreye, ljubav tog slobodnog sina snažnog i moćnog Sjevera i te bajne vile nježnog i toplog Juga, sada se pokazala kao savršena ravnoteža tog Svijeta u kojem su Hladne vatre davno prije srušile sklad i spokoj koji su utemeljili moćni Slavni gradovi nekada ponosne Atlantide koja je zapamtila ljepši i ugodniji način rješavanja problema među ljudima. Ljubav je ipak bila ljepši i pravedniji način, nego što je to bio oganj i mač kojim su harale Hladne vatre, a upravo od te ljubavi sada je strepilo Zlo snažno pogođeno pravednošću koje je nosila Njegova snažna desnica i snagom odanosti Njegovih Vitezova vjetra.
Miris alandske zime
… 'Ja ne znam i ne razumijem zbog čega ste se ovaj put porječkali, no, On je tvrdoglavo odbio da ukine zabranu Tvojeg prijelaza preko Armaghedonhe. Pokušali su Ga na to nagovoriti i sami Vitezovi vjetra, ali je na njih toliko bjesnio i urlao da su napokon odustali od toga. On i Njegova tvrdoglavost, taj Njegov divlji ponos, jedina su zapreka koju moramo savladati pod svaku cijenu.' – objašnjavala je Shenha. 'Ja sam kriva. Sama sam Ga otjerala svojim nepromišljenim potezima, uvrijedila sam Ga i otjerala Ga iz svojih odaja.' – tiho je priznala Sonsyreya. 'Neka Ti vile Charysmhe budu u pomoći sestrice! Tvoja nepromišljenost i ta tvoja brzopletost napokon su ti došle na naplatu. Koliko sam te samo puta upozoravala da se s njim ne poigravaš na taj način. Ne razumijem zašto si ga željela učiniti ljubomornim, pa svi znaju da ti je taj dječak naklonjen. Nemaš Njegove oznake koje si Mu glupo i nepromišljeno vratila. Kako sada misliš prijeći Armaghedonhu, kako ćeš pronaći put do Asgrada? … Ptice i plahe šumske životinje bježat će od tebe, a divlje te zvijeri neće prepoznati u tim mračnim šumama … O, Boginjo blaga, zar te riječi nisi zapamtila, pa upravo su one zapisane u Hramu Sunca Velike piramide Drymha. Snjegovi s Wyghene sakrit će ti Zimski bedem i zamesti putove, a Njegovi te Alanđani neće propustiti kroz svoje guste redove.' – zabrinuto je pitala Antyopha svoju sestru. 'Sonsyreya je itekako potrebna tom našem 'tvrdoglavcu', a to su mi potvrdili i Njegovi najvjerniji pratitelji, ali ako su oni nemoćni, mi nismo! Mi smo ipak Amazonke i lijepo ćemo Ga nadmudriti. Učinit ćemo da se sretne sa Sonsyrey, a onda je sve na tebi djevojčice.' – riješena je u svom naumu bila Shenha, sestra Andraghonova. 'Samo da mi je prići blizu Njemu, već bih Ga znala smiriti, ali On se okružio svim silama ovoga svijeta da se to ne dogodi.' – žalosno izjavi Sonsyreya.
Daleko na sjeveru Alandije, u nepreglednim prostranstvima Sylenca, u najljepšim šumama srebrenog bora, najmračnijim šumama Mynechyza, još uvijek lutao je Andraghon praćen, ljubomorno i pozorno čuvan, od najstrašnijih ratnika koje je to Vrijeme zapamtilo. Veličanstvene vrhove ponosnog Wyghena polako su omatali tmasti oblaci u prve jesenske magle. Dugo toplo ljeto alandsko bilo je pri kraju i daleki sjever Alandije već se pripremao za oštru Alandsku zimu koja samo što nije stigla nad prostranstva Sylenca. Nekoliko pokušaja Shenhe i Antyope da urede susret Andraghona i Sonsyreye, doživjelo je pravi fijasko, no, 'prefrigane' princeze nisu odustajale od svog nauma. Sve je izgledalo da su zaigrale na posljednju kartu i to onu najjaču. Ostao im je samo stari, iskusan i lukav Panđa, pa su s njim i cijelo vrijeme bile u tajnim dogovorima. Jednog jutra iznenada Panđa priđe Shaganu i glasno, pred svim Vitezovima vjetra, Ga upita: 'Reci nam dječače naš! Reci nam napokon, što ćeš sam u tim divljim prostranstvima Sylenca? Zar Ti predivna princeza s Toplih mora više nije ni na kraj pameti?' Svi Vitezovi vjetra ostanu zatečeni i na trenutak zbunjeni ovim neočekivanim pitanjima najstarijeg među njima. Nad tišinu Sylenca nadvije se još tiša tišina. Ta moćna, snažna i najtiša tišina, tišina koja je odisala besprijekornom odanošću, nezapamćenom hrabrošću i nikad prije viđenom upornošću, doista je sada vrištala, a napetost se brzo širila zrakom. Onda, odjednom i neočekivano, nakon više mjeseci ozbiljnosti i mrzovolje, Andraghon se konačno glasno nasmije: 'Hej, dobri moj Panđo! Kao i uvijek do sada, zabrinut si za mene? Stari moj prijatelju, reci mi, reci mi što bih ja to trebao uraditi? Možda bih ja trebao tražiti oprost od nje nakon onoga što mi je napravila u gradu Drymhu?' 'Nije Ona Tebi ništa napravila bedasti dječače! Ti si sam kriv za njezino ponašanje. Ti si je izazvao, a Ona Ti je samo odgovorila. Daj sjeti se samo luke Altemyre! Onih tvojih bedastoća usred grada Drymha, Njoj ispred očiju motao si se oko Sonsynore, napio si se s onim blesavim Arghoryancem i raspetljao Ti se jezik, a mozak Ti je zablokirao. Ona Te je gledala zaljubljeno, a Ti si lupetao gluposti dok napokon nisi i prešao granice. Ja jesam star, ali nisam glup! Znam ja što treba izbjegavati kod žena. Ti pak si u trenucima kada je Ona pokazala malo ženske ljubomore, doista pretjerao. Kao i u bitkama, nikad me ne slušaš, uvijek juriš tamo gdje je najopasnije i da …' Sada se Andraghon sve više i sve glasnije počeo smijati dok konačno nije prekinuo Panđu: 'Aaa, ne! Ne, evo ga opet! Sada sam još i ja ispao glavni krivac, zar me nije ona …' Sada pak Panđa prekine Andraghona: 'Dječače, da me nisi više nikada prekinuo! Pet mjeseci skupljao sam snagu da Ti ovo bacim u lice, a sada kad sam konačno skupio snagu Ti me prekineš! Zar sam ja to zavrijedio od Tebe?' Sada se Andraghon uozbilji, položi prijateljski ruku na rame uznemirenog Panđe i mirno mu odgovori: 'Oprosti mi prijatelju stari! Molim te, oprosti mi, stvarno sam malo pretjerao! No, zar me nisi upravo ti naučio ovakvoj upornosti i ustrajnosti i što bih ja sada trebao? Zar da ja prvi popustim, to želiš?' 'Ne! Malo si previše nepopustljiv i grub prema našoj djevojčici s juga. Sakrio si se u šume Mynechyza, jer znaš da nas Ona ovdje ne bi nikada pronašla. Daj dječače, popusti samo malo. Evo, odvedi nas u Neberaskhu, ili nas povedi u divlju zemlju Tyx! Samo daj prijeđi napokon Armaghedonhu koju je jadni Paska po Tvojoj zapovjedi pretvorio u neprobojan zid. Dječače, meni za volju spusti se samo malo južno. Ništa drugo ne tražim od Tebe. Andraghon se opet stane smijati, a onda se iznenada okrene prema Amaksosu i zapovjedi mu: 'Amaksose odmah pozovi pukovnika Unakasa! Neka nas Krilati jahači čekaju kod Mynetona! Idemo onda malo u Zabranjenu dolinu gdje ćemo popiti jedan Nektar, a onda idemo na obale Mandraghonha!' …
Vrišteća tišina Sylenca
Poput iznenadnog i neočekivanog praska, razlila se jutarnja svjetlost nad proplankom šume Mynechyz, proplankom koji su Alanđani nazivali Wolsha. Sonsyrey koja je nakon hodanja tijekom cijele noći sada bila potpuno promrzla, Wolsha je morala doista izgledati kao mjesto gdje je Vrijeme uhvaćeno i stoji. Jutro se budilo izuzetno brzo uz posljednje sjene koje su plesale svoj posljednji noćni ples. Sonsyrey nije mogla odrediti da li je dan tek započeo, ili se već ponovno spušta noć, jer Wolsha je bilo upravo to tajnovito i misteriozno mjesto, mjesto o kojem su kazivali i stalno ponavljali u legendama o Dječaku i Vjetru simpatični i mudri starci Sychythe. Bilo je to mitsko i tajnovito mjesto, mjesto gdje se gasio dan i mjesto gdje su vjetrovi plamtjeli i stenjali svu noć. Sonsyrey je sada znala da je samo na korak od mjesta koje su Alanđani nazvali Kawamadhe, a Kawamadhe su bila vrata Vjetra, vrata koja pak su se nalazila na mjestu gdje se Alanđanin igrao s opasnim ledenim polarnim vjetrom Actyalanom, vjetrom koji Ga je oduvijek ljubomorno čuvao. Udisala je tako Sonsyreya jutarnje mirise Sylenca, mirise koji su odisali svježinom srebrenog alandskog bora. Doista, sada je Sonsyreya napokon vjerovala i razumjela Panđine riječi koje je on znao toliko puta, kroz oblak dima iz njegove lule, hvaliti i veličati: …'nigdje ne rastu i ne mirišu ljepše i tajnovitije šume srebrenog bora kao u dolinama Sylenca.' Sonsyreyine umorne i snene plave oči sada su poprimile svu ljepotu. Suze iz njezinih očiju izgledale su kao biseri, a srce joj stane jače udarati. Usred tog nepreglednog carstva koje su krasili mistični krajobrazi Zaboravljenog i Izgubljenog svijeta, na samim Vratima vjetra, vjetra strašnog i olujnog, mjestu gdje je taj strašni vjetar postizao nevjerojatnu brzinu, stajala je najljepša Palmina leptirica. Slomljena i krhka, djevojka najljepših nebesko plavih, sada uplakanih očiju, djevojka najgušće i najduže crne kose koje je ikada vidjelo i zapamtilo to Strašno i Tajnovito Vrijeme, Vrijeme Tajni Najtajnijih, a sve okolo Nje bila je Vrišteća tišina i misteriozna polarna Svijetlost. Ona je osjećala da je snaga izdaje i napušta, pa skupi svoje posljednje snage i tiho, a u Vrištećoj tišini to je izgledalo kao prekrasan šum valova Toplih mora južnih, prošapuće: 'Uzaludno me pokušavaš uvjeriti Alanđanine da je naša ljubav nestala s prvim jutarnjim svijetlima Sylenca. Sva ova tišina koja me okružuje i pokušava me uplašiti, zapravo je siguran znak da si i Ti tu negdje. Tvoji srebreni borovi više Te ne skrivaju od mojih pogleda i ja Te napokon prepoznajem i vidim Te u njihovim krošnjama. Sada sam napokon sigurna da je Tvoj pogled rasipao ovu tamu i pretvorio je u prekrasan dan, a čula sam i Tvoje korake od kojih mi je srce stalo jače udarati …'
Tamo negdje, negdje daleko na Sjeveru, negdje iza zastora noći, pod svijetlom milijun Zvijezda, Zvijezda koje su okitile plave plašteve noći pod čijim okriljem su mirno spavali, sada opet uzdignuti i ponosni nekada moćni i Slavni gradovi. Mirno je spavao i Asgrad, a gusta tama prekrila je njegove kule i bedeme tajnovitog Zimskog bedema. Dok je sa ove strane poznatog Svijeta gorjelo stotinu taborskih vatri, na drugoj strani tog istog Svijeta prostirao se, u tim nevjerojatnim, nezamislivim i nepreglednim prostranstvima, tajnovit i opasan Izgubljeni svijet Sylenca u kojem su putove jedino Alanđani mogli pronaći i slijediti ih. U toploj dvorani velike utvrđene alandske palače grada Asgrada, palače koju Alanđani nazvaše Mynetonka, u pratnji svojih najodanijih kneginja, okružena Njegovim najodanijim Vitezovima vjetra, sjedila je u velikoj alandskoj stolici na uzvišenom postolju Ona. Ona, djevojka ugodna oku, djevojka guste crne kose pozorno i dugo češljane, koja joj je slobodno padala preko bijelih ramena, kose crne sada vezane trakom na čelu. Njezine bijele i besprijekorno nježne ruke koje je povremeno lomila odavale su blagu nervozu. Svijetla put lica i nebesko plave oči koje su sjajile svjetlošću milijuna Zvijezdi, sada su bile zamućene suzama. Doista, djevojka je zasigurno tim strašnim i nepredvidivim ratnicima napadačima, najboljim i najstrašnijim ratnicima, koje je to čudnovato i nezamislivo Vrijeme ikada zapamtilo, morala izgledati, a zapravo i izgledala je baš poput prave kraljice, u toj mekanoj baršunastoj haljini koju je opasao pojas istkan od srebrenih niti. Takvu ljupkost živoga bića Vitezovi vjetra još nikada nisu sreli u svojim dugim i strašnim lutanjima tog Strašnoga i Nezamislivoga Vremena. Noćas je Ona spavala u toplim odajama palače Asgrada, pa su alandski čuvari Zimskog bedema vidjeli mističnu svijetlost daleko na obzorima Sylenca. Vitezovi vjetra i Amazonke Dyadonkhe, koje su je i dopratile do ovih nepreglednih prostranstava, na ovaj rub Poznatog svijeta, jasno su mogli čuti vrišteću tišinu koja je dolazila iz smjera mistične svijetlosti Sylenca. Sonsyreya pak je više puta tijekom te misteriozne svijetle noći utonula u san bez sna. Bio je to san u kojem je Sonsyreya kao kroz polu san vidjela vrata Izgubljenog svijeta Sylenca iza kojih se sakrio od njezinog pogleda On. Osjećala je Sonsyreya svu snagu ledenog vjetra s kojim se On oduvijek igrao u tim strašnim i vjetrovitim prostranstvima. Napokon je sada shvatila da joj baš taj ledeni vjetar ledom okiva srce i na njezinim Toplim azurnim morima Južnim i da je to njezina sudbina. Ona odjednom progovori: 'Nitko od Vas neće krenuti kroz ovu maglu! Ja idem sama! Iako nikada neću znati sve odgovore, ovo je zadnji put da mi On tako nestane. Nikada više neće iskoristiti moj treptaj oka i izgubiti mi se usred poljupca kao što je to napravio prije dva dana. Ne znam kako, ali ovaj put čujem Njegovo disanje u šaputanju Actyalanovom koji se trudi biti tih, ali to mu više neće poći za rukom. Ovaj put mi je dosta da samo ja brojim poraze u svijetlosti koja sve više trne u ovim prostranstvima. Ja znam da je naša ljubav Sudbina ovog Svijeta i više ne želim lagati ni Vama, a ni sebi da smo samo prijatelji. Dovoljan je samo jedan dan i jedna noć, pa da led zauvijek okuje Poznati i Izgubljeni Svijet. Iako je On jedan od najboljih i svoje namjere uvijek dobro sakrije, više me neće prevariti ni On, niti Actyalan, a niti svi vi. Noćas ću ja otvoriti vrata Izgubljenog svijeta i obojiti nebo Sylenca tirkiznim bojama. Znam da taj dječak sanjari o prostranstvima ledenim u kojima nestaju moji tragovi, ali noćas ću ja u Njemu probuditi čovjeka i pokloniti mu san Čarobnih vrtova Dyadonhe i šum Toplih mora Južnih.' Svi nazočni u velikoj dvorani Mynetonke ostali su nijemi. Na licima Vitezova vjetra ipak se moglo primijetiti zadovoljstvo koje je Panđa na kraju i glasno izgovorio: 'Ti si Ona Svijetlog oka, daha svježeg jutarnjeg. Ti si Ona koja rukom Zvijezde dodirne i one tada sinu jače i svjetlom obasjaju naša vjetrovita prostranstva Sylenca. Ti si Handrha iz Osvita vremena našega, Ti si Zaštitnica naša i mi Ti nikada prestat odani biti nećemo, ali moraš nas razumjeti. On je naša snaga i naša moć, On je sjajna Zvijezda Hawalandha i dok god je tako mi ćemo biti tu i nikada nećemo napustiti Zimski bedem kada je On iza njega, pa makar svi izginuli do posljednjeg. No, sada kad si Ti tu i kada Tvoja ljubav ponovno pali plamen ljubavi u Njegovom srcu, svijetlost Sylenca ponovno se vidi u ovim dugim noćima. Dok Tvoja ljubav hrani snagu Njegovu, Njegova moć prelazi na naše oklope i oružje, pa nam Zlo više ništa ne može. Shanunh Vondorha Shaenhutha hawa reya mil nah Yunha!' Nakon ovoga svi Vitezovi vjetra izvuku svoje teške dvosjekle mačeve, te ih okrenu oštricama nadolje prema Sonsyrey. Alandski stražari zauzmu pozorniji stav i blago obore glave, a nakon toga začuje se jednoglasno: 'Omythreya alanchet Aknahtanunh!' Čitavim Asgradom stanu odzvanjati pjesme u dubokim tonovima koje su tiho pjevali najelitniji odredi ovih strašnih, oklopljenih i naoružanih ratnika, koji su dojahali ovamo, na sam rub Svijeta Poznatog, samo zato što je On tako želio. Daleko, daleko nad tim prostranstvima Sylenca, ponovno se pojavi mistična svijetlost koju su ovaj put jasno vidjele i Amazonke Dyadonkhe, te predivne djevojke, ratnice leptirice koje su usprkos hladnoći, koja im je ledila njihova topla i nježna srca, stigle tako daleko. Iako na početku i nisu baš dobro razumjele što to ovi najstrašniji i najopasniji ratnici rade na ovom rubu poznatog Svijeta, sada im je napokon postalo mnogo jasnije. Mistična svijetlost Sylenca odjednom im je zažarila obraze i ugrijala srca. Konačno su mogle čuti i napokon su razumjele tu nevjerojatnu vrišteću tišinu Sylenca.
Ryandolyna – dugo toplo alandsko ljeto
Odjednom, niotkuda i iznenada podigne se vjetar topao, vjetar neobičan za to doba godine, vjetar koji je donio opojni miris koji je podsjećao na miris pokošenog sijena. Miris koji se pomiješao sa svježinom mirisa šuma srebrenog bora, šuma tajnovitih i mračnih što čuvale su tajnu veliku. Bilo je jasno i bilo je sigurno da je Alandijom ponovno zavladao mir i blagostanje. Alandski elitni odredi već su davno prije odjahali u nepregledna prostranstva misterioznog Sylenca, no, alandske Šumske patrole ipak su se krile u svojim zasjedama ne želeći ništa prepustiti slučaju. Dok je toplo alandsko sunce grijalo sve jače, daleko na sjeveru, u sigurnosti neobičnih kula još neobičnijeg grada Asgrada, grada što davno prije utemeljiše ga Vitezovi vjetra onda kada Divlju rijeku pregaziše i svojim ga imenom nazvaše, odmarao se, okružen svojim vjernim generalima i čuvan od najboljih ratnika što zapamti ih to Neobično vrijeme, Shagan Andraghonh. Svakodnevno lutao bi on nepreglednim prostranstvima tog neobičnog i nepreglednog prostranstva što krase ga nevjerojatni i nezamislivi krajobrazi što opet podsjećaju na ona davno prije zaboravljena Vremena. Igrao se Alanđanin s vjetrom sjevernim, vjetrom strašnim i neobičnim što već jednom prije pomiješa i ispremiješa Legende Okolnim narodima, a Vitezovi vjetra strpljivo i pozorno bi Ga pratili. Snaga i moć kao da su izvirali svuda okolo i sve je na prvi pogled bilo normalno, no, nije baš bilo tako. Nešto je nedostajalo, nešto nježno, nešto lijepo, nešto toplo … Nedostajala je toplina Toplih mora Južnih, nedostajala je Ona. Handra, nazvaše je ti ratnici teško oklopljeni i naoružani, ratnici što pojaviše se s Osvitom Vremena, ratnici kakve još nikada prije nije zapamtilo to Neobično Vrijeme. Nedostajala je njima, ali još je više nedostajala Njemu, no, On je tvrdoglavo odbijao da je potraži iako je Ona već davno prije stavila svoje srce u Njegove dlanove i nakon svih ovih godina nadanja i traženja, u trenutku kada su oni pomislili da su On i Ona savršena harmonija, da su konačno pronašli davno prije izgubljena vrata Svijeta Neobičnog, kojeg zapamtiše samo oni najstariji, što još uvijek sjećaju se Atlantide i Slavnih gradova. No, odjednom Njegovo je srce postalo ledeno i On više nije želio vidjeti te najljepše plave oči, oči što bile su Vrata tog Izgubljenog Svijeta, pa je život Okolnih naroda opet tekao kao u polu snu. No, onda kada su snježne pahulje zamijenile tople kiše, kiše koje su svim Okolnim narodima izgledale kao suze sa Zvijezda dalekih, počele su plave i tople alandske noći. Tišina tih toplih i plavih noći lomila je Njegovo srce i samo je trebao jedan korak pa da On i Ona, ta Svijeta dva, toliko bliska, a toliko daleka, što sanjaju Svijet nevin i čist, opet budu zajedno. Kiše, vjetar, oluje bili su ime Njegovo, ime koje je Ona izgovarala u snovima nemirnim što sanjala ih je na predivnim bijelim pješčanim plažama koje su oplakivala Topla mora Južna. Tako, dok je Ona osjećala ljetne mirise daleke Alandije, na Toplim morima Južnim, noć je pala na grad Tisuću piramida, a noćne ptice već su širile svoja krila, svijetla nad Toplim morima Južnim trnula su polako, ali sigurno. Onda pak jednog jutra, jutra što je osvanulo nad Toplim morima Južnim, pojavio se mudri Sychytha, Tahunah (Onaj koji zna) nazivaju ga ostali Sychythe i sigurni su da je upravo on jedan od sedmorice što poznaju Tajnu što dobro je skrivena. Tahunah na iznenađenje svih Amazonki, usred grada Tisuću piramida, postavi neobično pitanje: 'Tko si ti Gospodarice Toplih mora Južnih? Zar si više ni ime ne poznaješ, pa ako je tako, onda nije ni vrijedno žaliti Te?! Sunce se polako gasi i zar ćeš dozvoliti da zabilježimo još jedan poraz? Koliko dugo već Ga poznaješ i koliko dugo smo Ga samo čekali, a Tvoji drhtaji sve nam govore?!' Ona, lijepog oka plavetnog, uplakana mu odgovori: 'On je toliko ponosan i snažan i ja Ga uopće ne razumijem … izgleda da samo Zvijezde znaju kamo je nestao, a možda znaš i ti mudri starče? Možda znaju Alanđani, ali sigurna sam da znaju Vitezovi vjetra.' Osmjeh se pojavi u kutu usana staroga i mudroga Sychythe, te nakon kraće tišine koja zavlada on progovori: 'Sjeti se Ti Svijetloga oka, sjeti se da Ti Noć mora ukrasti Dan, pa da Te Zvijezde opkole, a tada samo trebaš slijediti ritam svoga srca i Jutro će Ti pokazati tragove koji će Te odvesti na mjesto gdje je Vrijeme uhvaćeno u krošnje srebrenog bora i tamo ćeš sigurno vidjeti njihove sjene i čuti pjesme dubokih tonova.' Najljepše plave oči koje je ikada prije zapamtilo to Neobično Vrijeme Tajni i Legendi, odjednom se razbistre i Ona gotovo vrisne od sreće: 'Znam, znam, noćas ću ja Njemu pokloniti San, San koji će mu još ovo Jutro staviti na dlan! Noćas kada Noć bude rasula svu tamu nad tajnim odajama Asgrada, noćas kada Tama prekrije tajnoviti grad Asgrad, ja ću otvoriti vrata tog Izgubljenog i Zaboravljenog Svijeta i kad Ga napokon ugledam u treptaju oka svog, lako ću probuditi Legendu koju On već dugo sanja u tišini Sylenca …'
< | ožujak, 2008 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | |||||
3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Zapisi, crtice, crteži, skice, sheme iz raznih mitologija i legendi
actyalan@gmail.com (Athumanunhovo 'mjesto na kojem plaču ptice')
Mitologija - čudnovato sjeme iz kojeg su kasnije niknule filozofija i religija.
Svijet se boji vremena, a vrijeme se boji piarmida.
Vrijeme je najmudrije, ono zna sve odgovore.
Legenda - priča o neobičnom događaju
Tražeći genijalnost i mudrost nudio je milost i ljubav, a zauzvrat našao je glupost i dobio mržnju. Stvorio je svoj Svijet arbitra plemenitog mira, a postao je bakljonoša koji prenosi vjekovni plamen smrti i uništenja.
Dječak je on u kojem se čovjek budi, ili je možda već čovjek u kojem još uvijek dječak živi.
Zna On tajne prije stvaranja Svijeta iz doba kada su Zvijezde još spavale, Vitez je On jedan od najboljih, a namjere su Njegove uvijek dobro skrivene, kaže malo, a govori nejasno kada priča o najplemenitijoj skupini ljudi koji su ikada Zemljom koračali ...
Lovački krik enhu ptice je: keee - ar! a krik alandske (polarne) enhu ptice puno je prodorniji: kee - aarrmm!
Legatus - kod starih Rimljana izaslanik, namjesnik u provinciji, pomoćnik vojskovođe, a možda onaj koji zapisuje (legator), onaj koji nešto nekome ostavi zapisano.
Tamo negdje daleko gdje topla mora zapljuskuju obale Ledene zemlje Alandije, tamo gdje se kiša i vjetar oduvijek dodiruju, ali se nikada ne razumiju, tamo gdje rastu i mirišu najljepše šume srebrenog bora, tamo gdje počinje tajnovita dolina Sylenca... Pojavili su se iznenada i niotkuda, ni najstariji među najstarijima više se ne sjećaju odakle su stigli i zašto su danima i noćima nešto grozničavo tražili. To Strašno i Nezamislivo Vrijeme zapamtilo ih je kao ratnike lutalice i napadače, teško naoružane i oklopljene koji su mirno jahali svoje plemenite konje i svi odreda bili spremni da se bore i da izginu od reda ... Onda pak u tajnovitom Vremenu Bijelih Snjegova, u tajnovitom dobu noći Hawalandha, pronašli su Ono što su tražili. Našli su Njega okruženog njihovim vlastitim Sjenama. Velika je bila snaga i mudrost koju su Mu poklonili bogovi u sam Osvit Vremena. Legenda je bila konačno živa i za Njih je sve moglo početi... i počelo je!
Jedino tamo, a nigdje ne postoji nešto ljudskije, čovječnije, lete žive ptice praznim nebom iznad plime zlatne zore prema krošnjama srebrenog bora...