Mitologija https://blog.dnevnik.hr/enhu

subota, 15.03.2008.

Legenda o Alandiji

Ryandolyna – dugo toplo alandsko ljeto

Odjednom, niotkuda i iznenada podigne se vjetar topao, vjetar neobičan za to doba godine, vjetar koji je donio opojni miris koji je podsjećao na miris pokošenog sijena. Miris koji se pomiješao sa svježinom mirisa šuma srebrenog bora, šuma tajnovitih i mračnih što čuvale su tajnu veliku. Bilo je jasno i bilo je sigurno da je Alandijom ponovno zavladao mir i blagostanje. Alandski elitni odredi već su davno prije odjahali u nepregledna prostranstva misterioznog Sylenca, no, alandske Šumske patrole ipak su se krile u svojim zasjedama ne želeći ništa prepustiti slučaju. Dok je toplo alandsko sunce grijalo sve jače, daleko na sjeveru, u sigurnosti neobičnih kula još neobičnijeg grada Asgrada, grada što davno prije utemeljiše ga Vitezovi vjetra onda kada Divlju rijeku pregaziše i svojim ga imenom nazvaše, odmarao se, okružen svojim vjernim generalima i čuvan od najboljih ratnika što zapamti ih to Neobično vrijeme, Shagan Andraghonh. Svakodnevno lutao bi on nepreglednim prostranstvima tog neobičnog i nepreglednog prostranstva što krase ga nevjerojatni i nezamislivi krajobrazi što opet podsjećaju na ona davno prije zaboravljena Vremena. Igrao se Alanđanin s vjetrom sjevernim, vjetrom strašnim i neobičnim što već jednom prije pomiješa i ispremiješa Legende Okolnim narodima, a Vitezovi vjetra strpljivo i pozorno bi Ga pratili. Snaga i moć kao da su izvirali svuda okolo i sve je na prvi pogled bilo normalno, no, nije baš bilo tako. Nešto je nedostajalo, nešto nježno, nešto lijepo, nešto toplo … Nedostajala je toplina Toplih mora Južnih, nedostajala je Ona. Handra, nazvaše je ti ratnici teško oklopljeni i naoružani, ratnici što pojaviše se s Osvitom Vremena, ratnici kakve još nikada prije nije zapamtilo to Neobično Vrijeme. Nedostajala je njima, ali još je više nedostajala Njemu, no, On je tvrdoglavo odbijao da je potraži iako je Ona već davno prije stavila svoje srce u Njegove dlanove i nakon svih ovih godina nadanja i traženja, u trenutku kada su oni pomislili da su On i Ona savršena harmonija, da su konačno pronašli davno prije izgubljena vrata Svijeta Neobičnog, kojeg zapamtiše samo oni najstariji, što još uvijek sjećaju se Atlantide i Slavnih gradova. No, odjednom Njegovo je srce postalo ledeno i On više nije želio vidjeti te najljepše plave oči, oči što bile su Vrata tog Izgubljenog Svijeta, pa je život Okolnih naroda opet tekao kao u polu snu. No, onda kada su snježne pahulje zamijenile tople kiše, kiše koje su svim Okolnim narodima izgledale kao suze sa Zvijezda dalekih, počele su plave i tople alandske noći. Tišina tih toplih i plavih noći lomila je Njegovo srce i samo je trebao jedan korak pa da On i Ona, ta Svijeta dva, toliko bliska, a toliko daleka, što sanjaju Svijet nevin i čist, opet budu zajedno. Kiše, vjetar, oluje bili su ime Njegovo, ime koje je Ona izgovarala u snovima nemirnim što sanjala ih je na predivnim bijelim pješčanim plažama koje su oplakivala Topla mora Južna. Tako, dok je Ona osjećala ljetne mirise daleke Alandije, na Toplim morima Južnim, noć je pala na grad Tisuću piramida, a noćne ptice već su širile svoja krila, svijetla nad Toplim morima Južnim trnula su polako, ali sigurno. Onda pak jednog jutra, jutra što je osvanulo nad Toplim morima Južnim, pojavio se mudri Sychytha, Tahunah (Onaj koji zna) nazivaju ga ostali Sychythe i sigurni su da je upravo on jedan od sedmorice što poznaju Tajnu što dobro je skrivena. Tahunah na iznenađenje svih Amazonki, usred grada Tisuću piramida, postavi neobično pitanje: 'Tko si ti Gospodarice Toplih mora Južnih? Zar si više ni ime ne poznaješ, pa ako je tako, onda nije ni vrijedno žaliti Te?! Sunce se polako gasi i zar ćeš dozvoliti da zabilježimo još jedan poraz? Koliko dugo već Ga poznaješ i koliko dugo smo Ga samo čekali, a Tvoji drhtaji sve nam govore?!' Ona, lijepog oka plavetnog, uplakana mu odgovori: 'On je toliko ponosan i snažan i ja Ga uopće ne razumijem … izgleda da samo Zvijezde znaju kamo je nestao, a možda znaš i ti mudri starče? Možda znaju Alanđani, ali sigurna sam da znaju Vitezovi vjetra.' Osmjeh se pojavi u kutu usana staroga i mudroga Sychythe, te nakon kraće tišine koja zavlada on progovori: 'Sjeti se Ti Svijetloga oka, sjeti se da Ti Noć mora ukrasti Dan, pa da Te Zvijezde opkole, a tada samo trebaš slijediti ritam svoga srca i Jutro će Ti pokazati tragove koji će Te odvesti na mjesto gdje je Vrijeme uhvaćeno u krošnje srebrenog bora i tamo ćeš sigurno vidjeti njihove sjene i čuti pjesme dubokih tonova.' Najljepše plave oči koje je ikada prije zapamtilo to Neobično Vrijeme Tajni i Legendi, odjednom se razbistre i Ona gotovo vrisne od sreće: 'Znam, znam, noćas ću ja Njemu pokloniti San, San koji će mu još ovo Jutro staviti na dlan! Noćas kada Noć bude rasula svu tamu nad tajnim odajama Asgrada, noćas kada Tama prekrije tajnoviti grad Asgrad, ja ću otvoriti vrata tog Izgubljenog i Zaboravljenog Svijeta i kad Ga napokon ugledam u treptaju oka svog, lako ću probuditi Legendu koju On već dugo sanja u tišini Sylenca …'

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Zapisi, crtice, crteži, skice, sheme iz raznih mitologija i legendi

actyalan@gmail.com (Athumanunhovo 'mjesto na kojem plaču ptice')

Mitologija - čudnovato sjeme iz kojeg su kasnije niknule filozofija i religija.

Svijet se boji vremena, a vrijeme se boji piarmida.

Vrijeme je najmudrije, ono zna sve odgovore.

Legenda - priča o neobičnom događaju

Tražeći genijalnost i mudrost nudio je milost i ljubav, a zauzvrat našao je glupost i dobio mržnju. Stvorio je svoj Svijet arbitra plemenitog mira, a postao je bakljonoša koji prenosi vjekovni plamen smrti i uništenja.

Dječak je on u kojem se čovjek budi, ili je možda već čovjek u kojem još uvijek dječak živi.




Zna On tajne prije stvaranja Svijeta iz doba kada su Zvijezde još spavale, Vitez je On jedan od najboljih, a namjere su Njegove uvijek dobro skrivene, kaže malo, a govori nejasno kada priča o najplemenitijoj skupini ljudi koji su ikada Zemljom koračali ...

Lovački krik enhu ptice je: keee - ar! a krik alandske (polarne) enhu ptice puno je prodorniji: kee - aarrmm!

Legatus - kod starih Rimljana izaslanik, namjesnik u provinciji, pomoćnik vojskovođe, a možda onaj koji zapisuje (legator), onaj koji nešto nekome ostavi zapisano.

Tamo negdje daleko gdje topla mora zapljuskuju obale Ledene zemlje Alandije, tamo gdje se kiša i vjetar oduvijek dodiruju, ali se nikada ne razumiju, tamo gdje rastu i mirišu najljepše šume srebrenog bora, tamo gdje počinje tajnovita dolina Sylenca... Pojavili su se iznenada i niotkuda, ni najstariji među najstarijima više se ne sjećaju odakle su stigli i zašto su danima i noćima nešto grozničavo tražili. To Strašno i Nezamislivo Vrijeme zapamtilo ih je kao ratnike lutalice i napadače, teško naoružane i oklopljene koji su mirno jahali svoje plemenite konje i svi odreda bili spremni da se bore i da izginu od reda ... Onda pak u tajnovitom Vremenu Bijelih Snjegova, u tajnovitom dobu noći Hawalandha, pronašli su Ono što su tražili. Našli su Njega okruženog njihovim vlastitim Sjenama. Velika je bila snaga i mudrost koju su Mu poklonili bogovi u sam Osvit Vremena. Legenda je bila konačno živa i za Njih je sve moglo početi... i počelo je!

Jedino tamo, a nigdje ne postoji nešto ljudskije, čovječnije, lete žive ptice praznim nebom iznad plime zlatne zore prema krošnjama srebrenog bora...