Vrišteća tišina Sylenca
Poput iznenadnog i neočekivanog praska, razlila se jutarnja svjetlost nad proplankom šume Mynechyz, proplankom koji su Alanđani nazivali Wolsha. Sonsyrey koja je nakon hodanja tijekom cijele noći sada bila potpuno promrzla, Wolsha je morala doista izgledati kao mjesto gdje je Vrijeme uhvaćeno i stoji. Jutro se budilo izuzetno brzo uz posljednje sjene koje su plesale svoj posljednji noćni ples. Sonsyrey nije mogla odrediti da li je dan tek započeo, ili se već ponovno spušta noć, jer Wolsha je bilo upravo to tajnovito i misteriozno mjesto, mjesto o kojem su kazivali i stalno ponavljali u legendama o Dječaku i Vjetru simpatični i mudri starci Sychythe. Bilo je to mitsko i tajnovito mjesto, mjesto gdje se gasio dan i mjesto gdje su vjetrovi plamtjeli i stenjali svu noć. Sonsyrey je sada znala da je samo na korak od mjesta koje su Alanđani nazvali Kawamadhe, a Kawamadhe su bila vrata Vjetra, vrata koja pak su se nalazila na mjestu gdje se Alanđanin igrao s opasnim ledenim polarnim vjetrom Actyalanom, vjetrom koji Ga je oduvijek ljubomorno čuvao. Udisala je tako Sonsyreya jutarnje mirise Sylenca, mirise koji su odisali svježinom srebrenog alandskog bora. Doista, sada je Sonsyreya napokon vjerovala i razumjela Panđine riječi koje je on znao toliko puta, kroz oblak dima iz njegove lule, hvaliti i veličati: …'nigdje ne rastu i ne mirišu ljepše i tajnovitije šume srebrenog bora kao u dolinama Sylenca.' Sonsyreyine umorne i snene plave oči sada su poprimile svu ljepotu. Suze iz njezinih očiju izgledale su kao biseri, a srce joj stane jače udarati. Usred tog nepreglednog carstva koje su krasili mistični krajobrazi Zaboravljenog i Izgubljenog svijeta, na samim Vratima vjetra, vjetra strašnog i olujnog, mjestu gdje je taj strašni vjetar postizao nevjerojatnu brzinu, stajala je najljepša Palmina leptirica. Slomljena i krhka, djevojka najljepših nebesko plavih, sada uplakanih očiju, djevojka najgušće i najduže crne kose koje je ikada vidjelo i zapamtilo to Strašno i Tajnovito Vrijeme, Vrijeme Tajni Najtajnijih, a sve okolo Nje bila je Vrišteća tišina i misteriozna polarna Svijetlost. Ona je osjećala da je snaga izdaje i napušta, pa skupi svoje posljednje snage i tiho, a u Vrištećoj tišini to je izgledalo kao prekrasan šum valova Toplih mora južnih, prošapuće: 'Uzaludno me pokušavaš uvjeriti Alanđanine da je naša ljubav nestala s prvim jutarnjim svijetlima Sylenca. Sva ova tišina koja me okružuje i pokušava me uplašiti, zapravo je siguran znak da si i Ti tu negdje. Tvoji srebreni borovi više Te ne skrivaju od mojih pogleda i ja Te napokon prepoznajem i vidim Te u njihovim krošnjama. Sada sam napokon sigurna da je Tvoj pogled rasipao ovu tamu i pretvorio je u prekrasan dan, a čula sam i Tvoje korake od kojih mi je srce stalo jače udarati …'
Tamo negdje, negdje daleko na Sjeveru, negdje iza zastora noći, pod svijetlom milijun Zvijezda, Zvijezda koje su okitile plave plašteve noći pod čijim okriljem su mirno spavali, sada opet uzdignuti i ponosni nekada moćni i Slavni gradovi. Mirno je spavao i Asgrad, a gusta tama prekrila je njegove kule i bedeme tajnovitog Zimskog bedema. Dok je sa ove strane poznatog Svijeta gorjelo stotinu taborskih vatri, na drugoj strani tog istog Svijeta prostirao se, u tim nevjerojatnim, nezamislivim i nepreglednim prostranstvima, tajnovit i opasan Izgubljeni svijet Sylenca u kojem su putove jedino Alanđani mogli pronaći i slijediti ih. U toploj dvorani velike utvrđene alandske palače grada Asgrada, palače koju Alanđani nazvaše Mynetonka, u pratnji svojih najodanijih kneginja, okružena Njegovim najodanijim Vitezovima vjetra, sjedila je u velikoj alandskoj stolici na uzvišenom postolju Ona. Ona, djevojka ugodna oku, djevojka guste crne kose pozorno i dugo češljane, koja joj je slobodno padala preko bijelih ramena, kose crne sada vezane trakom na čelu. Njezine bijele i besprijekorno nježne ruke koje je povremeno lomila odavale su blagu nervozu. Svijetla put lica i nebesko plave oči koje su sjajile svjetlošću milijuna Zvijezdi, sada su bile zamućene suzama. Doista, djevojka je zasigurno tim strašnim i nepredvidivim ratnicima napadačima, najboljim i najstrašnijim ratnicima, koje je to čudnovato i nezamislivo Vrijeme ikada zapamtilo, morala izgledati, a zapravo i izgledala je baš poput prave kraljice, u toj mekanoj baršunastoj haljini koju je opasao pojas istkan od srebrenih niti. Takvu ljupkost živoga bića Vitezovi vjetra još nikada nisu sreli u svojim dugim i strašnim lutanjima tog Strašnoga i Nezamislivoga Vremena. Noćas je Ona spavala u toplim odajama palače Asgrada, pa su alandski čuvari Zimskog bedema vidjeli mističnu svijetlost daleko na obzorima Sylenca. Vitezovi vjetra i Amazonke Dyadonkhe, koje su je i dopratile do ovih nepreglednih prostranstava, na ovaj rub Poznatog svijeta, jasno su mogli čuti vrišteću tišinu koja je dolazila iz smjera mistične svijetlosti Sylenca. Sonsyreya pak je više puta tijekom te misteriozne svijetle noći utonula u san bez sna. Bio je to san u kojem je Sonsyreya kao kroz polu san vidjela vrata Izgubljenog svijeta Sylenca iza kojih se sakrio od njezinog pogleda On. Osjećala je Sonsyreya svu snagu ledenog vjetra s kojim se On oduvijek igrao u tim strašnim i vjetrovitim prostranstvima. Napokon je sada shvatila da joj baš taj ledeni vjetar ledom okiva srce i na njezinim Toplim azurnim morima Južnim i da je to njezina sudbina. Ona odjednom progovori: 'Nitko od Vas neće krenuti kroz ovu maglu! Ja idem sama! Iako nikada neću znati sve odgovore, ovo je zadnji put da mi On tako nestane. Nikada više neće iskoristiti moj treptaj oka i izgubiti mi se usred poljupca kao što je to napravio prije dva dana. Ne znam kako, ali ovaj put čujem Njegovo disanje u šaputanju Actyalanovom koji se trudi biti tih, ali to mu više neće poći za rukom. Ovaj put mi je dosta da samo ja brojim poraze u svijetlosti koja sve više trne u ovim prostranstvima. Ja znam da je naša ljubav Sudbina ovog Svijeta i više ne želim lagati ni Vama, a ni sebi da smo samo prijatelji. Dovoljan je samo jedan dan i jedna noć, pa da led zauvijek okuje Poznati i Izgubljeni Svijet. Iako je On jedan od najboljih i svoje namjere uvijek dobro sakrije, više me neće prevariti ni On, niti Actyalan, a niti svi vi. Noćas ću ja otvoriti vrata Izgubljenog svijeta i obojiti nebo Sylenca tirkiznim bojama. Znam da taj dječak sanjari o prostranstvima ledenim u kojima nestaju moji tragovi, ali noćas ću ja u Njemu probuditi čovjeka i pokloniti mu san Čarobnih vrtova Dyadonhe i šum Toplih mora Južnih.' Svi nazočni u velikoj dvorani Mynetonke ostali su nijemi. Na licima Vitezova vjetra ipak se moglo primijetiti zadovoljstvo koje je Panđa na kraju i glasno izgovorio: 'Ti si Ona Svijetlog oka, daha svježeg jutarnjeg. Ti si Ona koja rukom Zvijezde dodirne i one tada sinu jače i svjetlom obasjaju naša vjetrovita prostranstva Sylenca. Ti si Handrha iz Osvita vremena našega, Ti si Zaštitnica naša i mi Ti nikada prestat odani biti nećemo, ali moraš nas razumjeti. On je naša snaga i naša moć, On je sjajna Zvijezda Hawalandha i dok god je tako mi ćemo biti tu i nikada nećemo napustiti Zimski bedem kada je On iza njega, pa makar svi izginuli do posljednjeg. No, sada kad si Ti tu i kada Tvoja ljubav ponovno pali plamen ljubavi u Njegovom srcu, svijetlost Sylenca ponovno se vidi u ovim dugim noćima. Dok Tvoja ljubav hrani snagu Njegovu, Njegova moć prelazi na naše oklope i oružje, pa nam Zlo više ništa ne može. Shanunh Vondorha Shaenhutha hawa reya mil nah Yunha!' Nakon ovoga svi Vitezovi vjetra izvuku svoje teške dvosjekle mačeve, te ih okrenu oštricama nadolje prema Sonsyrey. Alandski stražari zauzmu pozorniji stav i blago obore glave, a nakon toga začuje se jednoglasno: 'Omythreya alanchet Aknahtanunh!' Čitavim Asgradom stanu odzvanjati pjesme u dubokim tonovima koje su tiho pjevali najelitniji odredi ovih strašnih, oklopljenih i naoružanih ratnika, koji su dojahali ovamo, na sam rub Svijeta Poznatog, samo zato što je On tako želio. Daleko, daleko nad tim prostranstvima Sylenca, ponovno se pojavi mistična svijetlost koju su ovaj put jasno vidjele i Amazonke Dyadonkhe, te predivne djevojke, ratnice leptirice koje su usprkos hladnoći, koja im je ledila njihova topla i nježna srca, stigle tako daleko. Iako na početku i nisu baš dobro razumjele što to ovi najstrašniji i najopasniji ratnici rade na ovom rubu poznatog Svijeta, sada im je napokon postalo mnogo jasnije. Mistična svijetlost Sylenca odjednom im je zažarila obraze i ugrijala srca. Konačno su mogle čuti i napokon su razumjele tu nevjerojatnu vrišteću tišinu Sylenca.
Post je objavljen 17.03.2008. u 21:07 sati.