Mitologija https://blog.dnevnik.hr/enhu

nedjelja, 28.01.2007.

Legenda o Alandiji

Tada se pojavi najljepša među najljepšima djevojkama iz grada Tisuću piramida, iz legendarnog amazonskog grada Andunyumha, koja svojim gracioznim hodom, hodom kojim ni tragove u pijesku ostavljala nije i sigurno se uputi prema pješčanoj plaži. Negdje na polovici presretne je snažna prilika koja izroni iz obližnje šume palmi, te je snažno, ali dovoljno nježno, prigrli i povuče u mrak šume palmi. Nakon prigušenog vriska, djevojka se osmjehne, te tiho prekori napadača izgovarajući kao ljutito njegovo ime – Andraghone! Onda pak se nježno osmjehne i još nježnije položi svoje meke dlanove na njegovo lice: 'Dobro mi došao svake noći prije zore, Andraghone!' Andraghon je još nježnije obujmi oko struka i lakoćom je podigne, pa je spusti, nježno je poljubi u obraze i tiho je pozdravi: 'Pozdravljam Te Plamina leptirice!' Tog se trenutka stane buditi prekrasno jutro nad plavim Toplim morima, a svijetlost novoga dana postane sve jača. Onaj koji spava ispod pijeska – Andraghon i Ona koja ni tragove ne ostavlja u pijesku – Palmina leptirica zagrljeni nestanu s prvim kapljicama jutarnje rose. Nakon ovoga susreta Najboljeg i Najljepše, iznad otoka pojavila se prekrasna duga koju su tog jutra vidjeli svi Okolni narodi i svima je bilo jasno da je stiglo odavno čekano doba kada će Sonsyreya polako, ali sigurno, preuzimati davno prije zapisanu ulogu koju su joj dodijelile mitske vile Charysmhe. U tom tajnovitom i zagonetnom noćnom vremenu koje su Alanđani opet svojim imenom nazivali Alanthanunh, Sonsyreya je postala Reyamhanunha, ili da bi Vi lakše razumjeli – djevojka nježne i svijetle puti koja zna i razumije nestašne igre Andraghonha, a samo tada i samo na trenutak i velika tajna Alanđana bila je vidljiva i bila je stvarna u prekrasnoj krošnji srebrenog bora daleko gore u carstvu Sjevera…
… Eee, da, bilo je to onda, odmah nakon strašnih ratova Wakyzashy, u zemlji carice Nemesydye, (Nemesydya je majka Sonsyreye) na otoku koji su oplakivala topla južna mora, u mitskom amazonskom gradu Andumyumhu, tog toplog i sunčanog ljetnog dana, godine druge, kada je Velika svećenica iz svetog amazonskog hrama Tocy, carica Nemesydya, očekivala posjet Tirkizne amazonske svećenice iz grada Apyona, grada Dyasparskyh i Apyonskyh Amazonki, Waluzyskhe carice Tanye. (Apyon je grad u kojem se rodio Andraghon, a rodila ga je carica Tanya supružnica velikog Waluzyanskog cara Thandera). Početak priče i ova neočekivana izjava Amazonske Velike svećenice, jedine koja je preživjela strašni pokolj nakon bitke Herofahla, sada zbuni sve nazočne amazonske kraljice, kneginje i kontese, a najviše samu Sonsyreyu koja pogledom po velikoj dvorani stane tražiti Andraghonha. U najdaljem kutu dvorane, potpuno okružen i brižljivo čuvan, čak i ovdje gdje mu nikakva opasnost nije mogla zaprijetiti, od snažnih Vitezova vjetra, poluglasno, kao da ga govor Velike svećenice uopće ne interesira, nešto je nasmijano objašnjavao taj zaigrani dječak svojim generalima. Njihovi pak su panciri još uvijek bili potrgani, a udubljenja i napukline na njihovim blještavim oklopima, koji su sada bili mutni i prljavi, jasno su dali naslutiti, da su upravo izašli iz još jedne bitke koju su, po tko li to već zna koji put, vodili za Njega. Ti najstrašniji i najbolji ratnici koje je ikada to Strašno i Nezamislivo vrijeme zapamtilo bili su jednostavno gladni i slabi na Njegove šale i priče, a ledeno mirna lica Vitezova vjetra nisu dopuštala proniknuti u misli tih najboljih ratnika koje je Vrijeme ikada prije zapamtilo. Njegovo nestašno mahanje rukom i neko žustro objašnjavanje svojim generalima, Sonsyreya je dobro, jako dobro, poznavala i razumjela. Samo prije nekoliko sati bio je, poput davno prije zaboravljenog mitskog ratnika, na čelu svoje najstrašnije i najubojitije vojske koja je ikada ovim toplim pijeskom predivnih južnih plaža koračala. Bila je Sonsyreya sasvim sigurna da baš u ovom trenutku taj zaigrano nepopravljivi dječak smišlja neku novu nepodopštinu koju će njegovi ratnici, uvijek gladni njegovih nestašluka, besprijekorno izvršiti u beskrajnim prostranstvima snježne doline Sylenca koja Mu je sada već sigurno pomalo počela i nedostajati. Priča Velike amazonske svećenice sada je postajala sve zanimljivija, jer ona je potvrdila da se baš ovaj 'dječak' već jednom pojavio u Wananunhi i na bojnom polju Herofahla u predivnoj Reyandolynhy, na tim mitskim mjestima koja su za Amazonke oduvijek bila mjesta tragedije, ali i mjesta prokletstva za sve Okolne narode. Bila su to mjesta gdje su se prvi puta i pojavile Hladne vatre, točnije zlo u obličju Hladnih vatri. Nitko ne zna kako bi se sve završilo da se tu iznenada nisu pojavili Alanđani koje je doveo taj razigrani i zaigrani dječak. Alanđani, strašni i opasni ratnici lutalice i osvajači, najhrabriji ratnici napadači koji su pod Njegovom zastavom tog jutra stajali na bojnom polju Herofahla i u nekoj mitskoj i besprijekornoj tišini, u samo njima razumljivom redu i stegi, mirno su čekali, nisu se uplašili izdaje koja je nanijela toliko sramote bajnim vilama Charyzmamha. Alanđani su se još čvršće stisnuli oko svojeg 'dječaka' i zapjevali pjesme u dubokim tonovima u kojima su Ga tko zna koji već put slavili, a onda Mu se na vječnu vjernost zakleli. Tog ih je trenutka nekakva čudna, doista čudna mitska svijetlost obasjavala i dok su sva živa bića u Desertyi izgubila svoje sjene (Athumanunh jednom opiše i taj fenomen zašto su u toj zemlji uvijek nestajale sjene predmeta, životinja i ljudi) njihove su bile čvrsto sa njima, duge i postojane i ne bi vjerovali naoružane i oklopljene. Upravo na sjene Vitezova vjetra Hladne vatre nisu računale i upravo sjene Vitezova vjetra nanijele su im teške poraze. (Athumanunh će jednom naći vremena i taj fenomen objasniti, odnosno otkriti tko su zapravo sjene Vitezova vjetra), a do tada budite dobri i zdravi…

{}{}{}{}{}{}{}{}{}{}{}{}{}{}

Athumanunh se vraća pisanju o drevnim božicama još drevnijeg Egipta u seriji postova koju već prije nazva 'Athumanunhov egipatski slikovni rječnik'.

subota, 27.01.2007.

Legenda o Alandiji

Sunce je već polako zalazilo i tonulo u dubine azurnog Toplog mora južnog, a sjene su počele biti sve duže, dok se nije spustila još jedna topla i svijetla noć. Ptice su se odjednom smirile, a valovi su sve tiše oplakivali pješčane obale zemlje Toplih mora, dok se napokon i oni nisu smirili. Toplo more postalo je veliko ogledalo u kojem se ocrtavala svijetlost milijuna Zvijezdi. Noć je prosula svu svoju tamu koju je osvijetlila svjetlost milijuna Zvijezdi koje su tiho negdje daleko u dubinama Svemira treperile. Onda opet, tko zna otkuda, podigne se vjetar topao, čudan i neobičan za to doba noći. Odjednom, ali samo na trenutak, pijesak crven kao ruža pokrene se i oživi, te iz pijeska izrone tajnovite prilike. Tajnovite prilike kretale su se neobično brzo i lako, izmjene nekoliko tajnovitih znakova rukom, a onda ponovno nestanu, jednostavno se stope s pijeskom na plaži. Mitske su vile Charysmhe od samog Osvita vremena strahovale da će najljepšu Leptiricu oteti Hladne vatre i sakriti je u divljim šumama opasne zemlje Tyx, ali mudri i stari narod Sychytha uporno ih je tješio da će se tada pojaviti 'Najbolji među najboljima', a pratit će ga legendarni ratnici koji su vilama Charysmahma već jednom nesebično ponudili svoju pomoć na strašnom bojnom polju Herofahlha. Ove se noći upravo to i dogodilo. On je sa svojim Ledenim ratnicima, samo zbog najljepše Leptirice, stigao na ova Topla mora koja nikada prije nisu zapamtila toliko strašnih i opasnih ratnih brodova i sada je već bio vrlo blizu legendarnog Amazonskog grada Andunyumha kojeg će uskoro okružiti Njegove opasne i nezadržive konjaničke pukovnije koje dolaze u zoru s prvim pješčanim olujama. Sada je već svim Okolnim narodima postalo jasno da je On među Njima, jer Hladne su vatre zabilježile teške poraze na obalama sive rijeke Taweghe, na tajnovitoj planini Wakyzashy i na pješčanim dinama Banyhe.

… 'Generale Kaybah, odmah zapovjedite prekid opsade i napade na grad! Kneginja Dunha želi pregovarati!' Kaybah se blago nakloni:' Tvoja je želja za mene zapovijed moja princezo Sunca. Napadi će prestati samo zato jer Ti to želiš, ali Unakasovi Krilati jahači ostaju tamo gdje su i sada. Jednom su nas Galeryankhe već nadmudrile tražeći primirje, a svoju naivnost mi smo preskupo platili. Iskoristile su naše povjerenje i ranile nam Andraghonha usred našeg složaja i još su nam tada Tebe otele ispred samoga našega nosa. Od samog Osvita vremena takvu sramotu ja još proživio nisam, a uvjeren sam da i ostali Vitezovi vjetra to ni sanjali nisu. Naše opsade grada neće prestati tako dugo dok se u mom taboru ne pojavi sam Andraghonh, pa neka onda On odluči, a dokle god su u tom gradu odredi 'Sivih Demona' i 'Pustinjskih Kojota' napadi Unakasovih konjanika neće prestajati! Ti se moja princezo okupaj i odmori ispod moga šatora, a kneginja Dunha bit će moja zarobljenica tako dugo dok se ne pojavi Andraghonh!' Sada se Sonsyreya u početku razbjesni, ali onda se naglo smiri, jer je shvatila da Kaybahovu upornost ništa neće pokolebati. Sve je govorilo da on sada ima izričite i direktne zapovjedi od samog Andraghonha i svako daljnje insistiranje ne bi dalo nikakvih rezultata. 'Dobro Kaybah, ali onda neka Dunha bude sa mnom ispod tvojeg šatora.' Kaybah sa zagonetno osmjehne: 'Neka bude princezo moja, ali onda ispod šatora s Vama ostaju i Unakasovi časnici kako bih ja bio siguran da je sve u najboljem redu. Ponavljam Ti princezo, zaštitnice moja, nikada više kneginji Dunhi niti jedan Alanđanin vjerovati neće. Ako je ona sama s Tobom ja bih bio vrlo zabrinut, pa će ostati tako kako sam nakanio' Sonsyreya ovaj puta, iako nevoljko, prihvati Kaybahov zahtjev tiho prošaputavši: 'Ah, izgleda da je tvrdoglavost Onoga dječaka sve njih zarazila, slušaju Ga kao opijeni i sigurno je ovo još jedna njegova zapovijed koju će oni izvršiti potpuno i točno baš onako kako im je On objasnio… No, gdje li je samo tako dugo, strašno mi nedostaje i više nikada neću napuštati Dyadonhu bez Njegovih brodova. Ako ovako nastavi razorit će Andunyum sa ovim strašnim napadima, a tebi Dunha lijepo sam sto puta objasnila da konačno urazumiš Galeryankhe. No, sada više to nije važno, jer sada će one same osjetiti Njegovu snagu i moć, jer vrata Andunyumha neće moći zaustaviti njegovu navalu koja samo što nije počela, a ja moram biti tamo da Ga spriječim. Milosti neće biti za nikoga sve dok su u svetim hramovima Sunca skriveni Njegovi zakleti protivnici, a koji sada više ne mogu pobjeći u divlje šume Tyxa…'
-nastavim-

utorak, 23.01.2007.

Legenda o Alandiji

Sada je Shagan pročitao Unakasovu poruku i ljutito je zgužvao papir, te kroz zube promrmljao: 'Opet Fanthom i Kanybahl igraju podlo, a sada i ona škorpionka Thandrha. Sada mi je toga svega pomalo dosta, ovog se puta neću zaustaviti pred Andunyumom, a tu Tykanderoskhoy 'zmijicu' sada ću prisiliti da potroši sav svoj otrov kojim truje ova prekrasna Topla mora! Idemo Panđo, Zumah krenite! Yakwy tvoji brodovi neka navale s mora, pruži nam potporu, napadni i zapali sve nantskhe luke, odmah pošalji Masharana neka presretne Galeryansko brodovlje i neka ih izbaci i otjera iz ovih mora! Paska neka tvoji ratnici zapale šume Tyxa ako treba, napadni sve kolone Sywolykyh i Kotyanskyh odreda i istjeraj ih u doline Ryandolynhe! Sagua idi odmah sa svojim Crvenim suličarima i postavi zasjede na obalama Taweghe i ni pod koju cijenu nitko ne smije priječi tu rijeku! Amaksose ti uzmi pukovnije Pegaz, Sekwoyha i Aconthagua i ostani pored mene! Kaybah ti odmah pokreni svoje i opsjednite Andunyum! No, dobro. Ako žele bitku onda će je i dobiti, ali ne onako kako su to oni zamislili, već onako kako će to nama odgovarati.' Dok su se alandske pukovnije preslagale tijekom ostatka noći, sada odjednom stane se buditi jutro, sneno i polako, kao i uvijek nakon toplih plavih noći. Nigdje nisu noći bile ovako tople i plave i nigdje jutra nisu bila tako svježa i mirisna kao na ovim Toplim južnim morima. No, sada je u tim jutrima probuđena mistična snaga Sjevera i više nikada ništa neće biti kao prije onih dana sada već zaboravljenih od svih Okolnih naroda. Neobičan i nepoznat vjetar stane kovitlati kao ruža crveni pijesak Wananunhe, a Pustinjski narod osjeti vodu u ustima. Daleko gore na Sjeveru strašni je vjetar Actyalan velikom brzinom tjerao teške i kišne oblake i napokon Pustinjskom narodu Desertye postane jasno da kiše Shakazeye dolaze da konačno natope ovu zauvijek prokletu Zemlju žeđi u kojoj kiše nisu padale od strašne bitke na bojnom polju Herofahla. Predivne legende koje su dugo vremena već kružile u toj prokletoj zemlji žeđi sada doista postanu stvarne. Pustinjski narodi Desertye i Divlji narodi Tyxa stanu prepričavati davno prije zaboravljene priče o tim mitskim i tajnovitim ratnicima koji ogrnuti svojim plavim ogrtačima danima uporno sjede, trpe hladnoću i nekoga strpljivo čekaju. Govore da se oni još uvijek sjećaju Vremena prije potonuća Atlantide i Slavnih gradova i da znaju tajnu Vitezova vjetra o kojima su davno prije pričale bajne ratnice vile Charyzmhe. Govore da su to najstrašniji ratnici koje je zapamtilo Vrijeme, ratnici lutalice i napadači, strašni mitski osvajači. Govore da ti ratnici ne poznaju strah i svi su oni odreda spremni na borbu i pogibiju samo da bi ponovno vidjeli i pratili svojeg dječaka kojeg su im poslali Bogovi i Boginje u znak zahvalnosti što su se na njihovoj strani borili protiv oholih i zlih Hladnih vatri. Legenda govori da su oni dugo lutali i tražili Ga posvuda sve dok jedne noći nije zapuhao hladan i neobičan vjetar za to doba godine. Bilo je to na mjestu gdje se gasi dan, na mjestu gdje se vjetar i kiša oduvijek dodiruju, ali se nikada ne razumiju. Upravo na tom mjestu koji oni svojim imenom nazvaše Wolsha pojavio se On. Poveo ih je taj dječak kroz vrata vjetra, koja oni opet svojim imenom prozvaše Kawamadhe, daleko na Sjever, u zemlju koju je zauvijek okovao led. Naučio ih je Taj dječak kako se boriti protiv Bijele smrti, kako pronaći put kroz Nevidljivu maglu, kako pobijediti Ledeni vjetar. Govore da je velika snaga i moć koju su Bogovi i Boginje sa zvijezda poklonili tom dječaku na dar, a govore i da je On pozvao 'One koji su otišli' i oni su se vratili, te postali njegovi veliki štovatelji. Taj razigrani dječak pojavio se niotkud i iznenada, a sada se pojavio i na Hyperarey i brzo jaše skriven iza zastora Noći, ali jasno vidljiv pod svijetlom Zvijezda. Govore da kada ti strašni ratnici prate svog dječaka ništa oko sebe ne primjećuju, ogrnuti svojim plavim ogrtačima oni mirno jašu iza Njega na svojim snažnim i plemenitim konjima, a dovoljan je samo jedan njegov znak, pa da se oni pretvore u strašne ratnike napadače i tada ih ništa, ali baš ništa zaustaviti ne može. Njihovi pogledi, oklopi i oružje mutno svjetlucaju, a njihovi juriši i navale nezadrživi su. Tada oni gaze, lome, sijeku i probijaju se što bliže k Njemu, a onda kada Ga vide, ili dotaknu, poput munja razlete se na sve strane i opet se probijaju k Njemu. Njihove zastave vijore na vjetru, a njihovi pokliči lede krv u žilama. Njihovi konji pjene i bijesno gaze i grizu, a kada čuju Njegov poziv, hitro se okupe i slože u samo njima razumljiv složaj koji opet svojim imenom nazvaše Shaenhutha. Tada njihove pjesme počinju u dubokim borbenim tonovima i opet Ga slave. Nema sretnijih na ovome Svijetu i kako oni kažu, nema nigdje ljepše šume srebrenog bora i nema ničeg većeg od njihove Tajne, a samo oni razumiju zašto je pijesak Wananunhe, sada već star polovicu Vremena, crven kao divlja ruža…
-nastavim-

nedjelja, 21.01.2007.

Legenda o Alandiji

Mnogobrojni ratnici Pustinjskih kojota, ti najelitniji ratnici koji su stigli sa samih nemirnih granica čarobne rijeke Mandraghonha, ono što su sada vidjeli nisu vjerovali svojim očima, ali sada im je sve postalo jasnije. Ratnici koji su se pojavili iz magle nisu nitko drugi nego njihovi najopasniji protivnici iz dolina Neberaskhe, opasni Ledeni ratnici koji nisu poznavali strah, ratnici koji nisu jurišali bezglavno, već bi uvijek pažljivo gradili svoj borbeni složaj. Svima na obali bilo je jasno da se radi o visoko discipliniranoj i organiziranoj vojsci koju do sada nitko od Okolnih naroda nije vidio ovako daleko na toplim plavim morima. Zavlada grobna tišina, nemir se uvuče u redove Sywolykho-Kotyanskyh odreda i oni se pomaknu, samo na trenutak pokažu slabost u svom složaju i brzim pregrupiranjem otklone ovaj nedostatak, ali prekasno. Crna tuča strijela pogodi ih baš na to mjesto, a onda baš tu jurnu teški oklopnici pridošlih Ledenih ratnika. Teški sudar oklopa, psovke i pokliči, sve se pomiješa i izmiješa u strašnu kašu. Sywolykhy pokušaju još jedni presložaj, ali u pogrešan trenutak. Nova tuča crnih strijela potpuno ih rastroji, a onda novi šok. Konjaništvo Ledenih ratnika Alanđana, hrabrošću i slavom ovjenčani Unakasovi Krilati jahači, u sjajnim oklopima i s vrlo dugim kopljima, zaobišlo je krila i sada udara u otkrivene i nebranjene bokove Sywolikho-Kotyanskog složaja. Potpuno okruženi i napadnuti na više mjesta, najelitniji Kotyansky odredi koji su ostali pritisnuti u samom središtu nisu se mogli pomaknuti, a Sywolykho konjaništvo neoprezno je izletjelo ispred svog pješaštva koje ga sada više nije moglo pratiti, pa je postalo lagan plijen Senkinim kopljanicima koji su poput ježa zaustavljali svaki njegov napad i time omogućili svom konjaništvu da se presloži i udari po središtu. Dok je bitka poprimala žestoki karijer, na obalu su se iskrcali i mornari s brodova. Novi šok za sve nazočne. Alandski mornari posložili su se u laki bojni složaj i jurnuli na zbunjene, iznenađene i rastrojene skupine koje su sve više gubile složaj koji je opet pucao na više mjesta. Onda pak na obalu sive i divlje rijeke Taweghe stignu u velikom broju Nantskhy odredi. Ovi ratnici vični bitkama predstavljali su novu opasnost po Alanđane koji su do sada u bitku ubacili sve što su imali. No, nije bilo baš tako! Gdje su Vitezovi vjetra, gdje su Zumahovi Čuvari Zimskog bedema i na kraju gdje je On? On kojeg su Hladne vatre do sada već upoznali u teškim bitkama Suzha, Onaj koji im je nanio prvi težak poraz na crvenom kao ruža pijesku Wananunhe. Čim su prvi odredi Nantyana izbili na obalu sive rijeke Taweghe dočekalo ih iznenađenje. Tihi poput sjena, teško oklopljeni, ogrnuti crvenim ogrtačima koje je blagi vjetar razgrtao i pri tomu bi na trenutak bljesnuli savršeno izrađeni i ulašteni oklopi, da bi onda opetovano na trenutak nestali, pa se opetovano pojavili. Poput kakvih davno prije zaboravljenih mitskih jahača, poput božanskih silueta, tog su trenutka Alanđani doista morali izgledati zbunjenim nantskym ratnicima. Njihov besprijekoran red, zapanjujuća mirnoća ratnika i konja, u nekoj mističnoj nijemoj tišini koja je sve više poprimala težinu zraka koji je treperio u to prekrasno jutro, sigurno su pretkazivali da će se uskoro na mirnim sivim vodama Taweghe, jedine pustinjske rijeke donositeljice vode Pustinjskom žednom narodu, dogoditi nešto strašno i neočekivano. Tada odjednom, na desnom krilu nantyanskog bojnog složaja, pojave se mnogobrojne konjaničke falange Tykanderožanskyh odreda. Zaglušujući topot konja i veliki oblak prašine koji su podigli jasno su govorili da ih ima doista veliki broj. No, mirnoću alandskih ratnika to nije niti malo poremetilo, a onda se samo na trenutak bojni redovi Alanđana razmaknu, ali dovoljno da ispred alandskog konjaništva istrče alandski Srebreni kopljanici koji na brzinu pobodu svoja duga koplje u zemlju i kleknu, drugi redovi kopljanika postave teške i velike štitove, a treći i svi ostali redovi kopljanika proguraju svoja duga koplja između prvih i drugih redova. Tako se ispred alandskih Čuvara Zimskog bedema i Modrih oklopnika stvorio gusti, neprobojni zid koji su načinili Srebreni oklopnici. Bilo je sigurno i bilo je jasno da je među njima i On, jer doista ovo su najbolji ratnici koje je to Strašno i Nezamislivo Vrijeme ikada do sada zapamtilo i bilo je sigurno da sada oni ništa više neće prepustiti slučaju, bilo je kristalno jasno da će sada njihovo ubojito oružje postati još ubojitije i još opasnije. Svom snagom i silinom oni će ga pratiti, udarati hrabro i razlijetati se na sve strane da bi se opet probijali prema Njemu. Rane koje će zadobiti u tim strašnim koncentričnim jurišima sigurno neće osjetiti. Oni će udarati, lomiti, gaziti, padati, ustajati i opet udarati još žešće…Bilo je jasno da će Alanđani prvi potez prepustiti protivniku. No, ono što Nantyany i Tykanderožany nisu vidjeli i nisu ni sanjati mogli, bili su skriveni alandski Crni streličari koji su samo čekali da se redovi protivnika pokrenu i izlože se njihovim strijelama, a tada… Tada mnogi Natyany i Tykanderožany neće nikada shvatiti odakle su ih samo zapljusnule ubitačne kiše crnih strijela koje će im se zabijati u spojeve oklopa i nanositi im smrtonosne rane. Kada se složaj Nantyanskog i Tykanderožanskogh konjaništva samo malo naruši, alandski Srebreni kopljanici u gustim i stisnutim napadačkim redovima krenut će naprijed štiteći tako svojim teškim štitovima alandsko konjaništvo koje će u najkritičnijem trenutku jurnuti po krilima i poput kliješta stisnuti protivnika po bokovima…Kao ruža crveni pijesak mitske Wananunhe bit će tada još crveniji, a vjetar Actyalan tući će bez milosti za ikoga. Hladne vatre zabilježit će svoje prve teške poraze… a onda kada Noć ukrade dan, a milijuni Zvijezda osvijetle topla plava mora južna svima na tim toplim plavim morima južnim postat će jasno da je Legenda postala stvarna, a da su obećanja, dana davno prije tim predivnim mladim amazonskim ratnicama, tim bajnim amazonskim Vilama Charyzmhama, još jednom ispunjena: 'Ako Hladne vatre ikada opetovano zaprijete Okolnim narodima, pojavit će se Ledeni ratnici Alanđani ogrnuti vrištećom tišinom Sylenca …
- nastavim -

subota, 20.01.2007.

Legenda o Alandiji

Eh, da, bilo je to ono davno doba kada su se već osjećali novi ratovi, ratovi koji samo što se nisu rasplamsali među Okolnim narodima. Predivna topla mora južna poharale su nove vojske Hladnih vatri, a Okolni narodi, koji su zaboravili na teror i užas koji su za sobom ostavljali ti strašni i opasni ratnici, ratnici koji opet nisu imali milosti za nikoga, bili su nespremni za njih. Hyperareyci opijeni mirom koji su im ponudili Kotyanskhy odredi nisu ni primijetili da je to zapravo zamka u koju su upali svojom voljom, Amazonke Južnoga saveza preduboko su 'kopale' po svojoj prošlosti i oslobodile zlo koje su jednom davno prije već Vile Charyzmhe pobijedile na bojnom polju Herofahla u čvrstom Savezu s 'Onima koji idu ispravno'. Prijevara kojom su vješte Galeryankhe, Amazonke s otočja Galery, zbunile Alanđane i razdvojile njihove pukovnije, te ih uputile u pogrešne smjerove prema mračnim šumama Tyx, bila je samo uvod u nemile događaje koji će ubrzo uslijediti. Neoprezni, umišljeni i oholi Nantyany oteli su tijekom Wakyzashy ratova, u bitkama koje će se pamtiti pod nazivom 'Bitke Suzha', princezu toplih mora južnih i više ništa nije moglo zaustaviti ratove koji su se brzo i nezadrživo stali širiti pješčanim dinama Desertye i kao ruža crvenim pijeskom Wananunhe. Oholost Nantyana bila je sve veća, a pojavom strašnih napadačkih odreda Sywolykyh naroda, Okolni narodi su ih nazvali Sivi Demoni, te već nazočnim kotyanskym odredima, poznatijim pod nazivom Pustinjski kojoti, došlo je i do prvih otvorenih napada na granice Amazonskih naroda Južnog saveza, a prve su na red došle Izydonkhe. Nastao je kaos, teror i užas, a Pustinjski ratovi opetovano su buknuli cijelom Desertyom i sve se više približavali Wananuhy i svetom amazonskom gradu Andunyumhu. Tada je oskrnavljeno i sveto amazonsko mjesto na kojem su nekada davno prije živjele mlade amazonske ratnice. Bila je to mistična zemlja na toplim južnim morima, u predivnim šumama palmi koje su rasle na tim egzotičnim otocima predivne zemlje Ryandolynhe. No, ogrnuti tamom i hladnoćom noći, oholi i bahati, odredi Hladnih vatri zaboravili su na davno prije dano obećanje koje je i ostalo zapisano u skamenjenim planinama crvenog pijeska Wananunhe: 'ako se opetovano pojave Hladne vatre i zaprijete Onima koji idu uspravno, Bogovi sa Zvijezda poslat će svog Božanskog ratnika koji će ponovno ujediniti Vitezove vjetra i povesti ih u susret vjetru i Hladnim vatrama nanijeti teške poraze, jer velika je Njegova snaga i moć koju su Mu poklonili Bogovi sa Zvijezda u sam Osvit vremenau ono doba kada je On još uvijek spavao ispod pijeska.' Mitske amazonske Vile Charysme davno prije najavile su Amazonkama Leptiricama da će najljepšu među njima oteti Hladne vatre, ali Nju će Hladnim vatrama preoteti Onaj koji spava ispod pijeska. Bit će to Božanski ratnik koji će doći će u Zabranjeni i Tajni grad Ryandolynhe zbog najljepše Leptirice, a pratit će Ga najstrašniji, najopasniji, najšutljiviji i najbolji ratnici koje je ikada prije zapamtilo to Strašno i Nezamislivo Vrijeme. Da, a Okolnim narodima, koji su tek stasali u Hrabre narode, toga jutra, na tim najtoplijim obalama, tih azurnih mora, čiji su topli valovi oplakivali bijele pješčane plaže tajnovite zemlje Ryandolynhe, mnogobrojni brodovi, oni najveći i najstrašniji ratni brodovi, koji su upravo stigli iz Ledene zemlje Alandije, doista su morali izgledati kao da su konačno doveli ratnike koje su poslali sami Bogovi sa Zvijezda. Nikada do sada, Okolni narodi koji su tek stasali u Hrabre narode, nisu vidjeli toliki broj tih opasnih i teško naoružanih Ledenih ratnika. Nikada do sada topla plava mora nisu zapamtila toliko velikih i opasnih razarača i krstarica koje su pristigle s Ledenih sivih mora, prateći Onog kojeg su svi i odavno čekali. Ono što su od samog Osvita Vremena najavljivali Oni koji su se još sjećali sjajnog kraljevstva Atlantide i Slavnih gradova koji su se borili na strani Bogova protiv oholih i zlih Hladnih vatri, ove se noći dogodilo i toga je jutra postalo stvarnost. No, stotine brodova nije se micalo, ništa se nije događalo, a na obalama svi su bili zbunjeni, kako Hyperareycy tako i Nantyany, kako Kotyancy tako i Sywolykhy … još nekoliko trenutaka ništa se nije dogodilo, a onda je sa brodova počelo odzvanjati glasno, glasnije, gromoglasno. Iz tisuća grla snažno se orilo: 'Sha-ghan! Sha-ghan!' Tada se iza brodova odjednom pojavilo na stotine čamaca krcatih ratnicima koji su se snažnim zaveslajima približavali obali.
- nastavim sutra -

petak, 19.01.2007.

Legenda o Alandiji

Za to vrijeme na drugoj strani otoka Sylwerdhadha, sa svojim trupama iskrcao se princ Kotyanaca Kanybhal. 'Prinče moj, izgleda da je Dyadonkha nešto posumnjala, jer njezin brod napušta otok. Izgleda da traži pomoć.' 'Odmah potopite taj brod i trupe pripremite za noćas! Ako se umiješa onaj prokleti Alanđanin sve bi moglo poći naopako, a on nije glup i naivan. Do sada je već sigurno primijetio naše pokrete u ovim vodama i sigurno će ga zanimati kamo smo se to mi uputili.' - zabrinuo se na trenutak Kanybahl. U taboru Sonsyreynyh Dyadonkhy sve se pripremalo za noćni počinak, a dobro skriveni kotyansky odredi samo su to i čekali. U potpunoj tišini i relativno brzo kotyanski ratnici uklone stražare. Sada su još bile budne samo dežurne časnice tabora, dok su ostale Dyadonkhe i Izydonkhe već odavno zaspale. S nešto starijom dežurnom časnicom na dežurstvu je bila i mlada Dyadonkha koja je posjedovala prastari amazonski 'Wyrghyn' instinkt (ovaj instinkt objasnim nekom drugom prilikom). Odjednom mlada djevojka stane kihati, a starija odmah čim je to primijetila podigne uzbunu. Kotyancy su tako bili preduhitreni i njihovo iznenađenje nije uspjelo. Dyadhonkhe i njihove saveznice Izydhonkhe bile su spremne za borbu, te one prihvate borbu, pruže žestok otpor i nakon nekoliko desetaka minuta otpora odbace Kotyance iz tabora. Sonsyreya je znala da će pred jutro Kotyancy stići u velikom broju, te da ih neće moći zadržati, pa je zapovjedila da se odmah napusti tabor i još tijekom noći posjednu položaji na vrhu Wakyzashy planine, gdje bi se trebale oduprijeti do dolaska Alanđana. Slijedećeg jutra Sandrha upozna Sonsyreyu da je noćas njihov brod potopljen i da ne mogu računati na pomoć Alanđana. Samo nekoliko ratnica uspjelo se probiti natrag prema planini Wakyzashy. No, Dyadonkhe nisu ni sanjale da su alandski brodovi te noći već bili nadomak Sylwerdhadha. Tijekom noći alandska je flota skrivena tamom stigla s druge strane otoka. 'Yakwy koliko imamo još do tog otoka i što znaš o tom prokletom otoku?' – pitao je Andraghonh svojeg admirala. 'Nismo više daleko, pogledaj ono ispred nas obale su Sylwerdhadha, a otok, pa obale su mu pjeskovite i moguće je pristajanje, jedan malo jače utvrđeni grad nekih amazonki iz Južnog saveza. Mislim da su to Izydhonkhe i one su u dobrim odnosima s našim Dyadonkhama. Ima jedna malo viša planina obrasla šumom, a ostalo je ravno kao ploča.' – odgovori iscrpno Yakwy. 'Dobro, Unakas čuo si! Ti si prethodnica, uzmi manji odred Šumskih patrola i svojih Krilatih jahača i pronađi mi princezu! U slučaju da se sudariš s kotyanskym odredima udari i navuci ih na nas, a ti Amaksose odmah podignite tabor i utvrdite ga najbolje što možete, te budite spremni da nas prihvatite i poduprete u slučaju da nam krene nešto naopako! Dok su se Alanđani užurbano utvrđivali i pripremali za borbu, na položaje Dyadonkhy i Izydhynkhy Kotyancy su snažno i u naletima navaljivali, ali su ih amazonke uspjele zadržati i odbiti od svojih položaja. 'Princezo ovaj smo put uspjele, ali u slijedećim naletima kada nas prisile na blisku borbu mogle bi imati problema. Njih je nekoliko puta više od nas, a to su kotyanskhe pukovnije s nemirnih granica Mandraghona koje su itekako vične bliskim borbama, moram Ti priznati da su njima jedino Alanđani dostojni protivnici, no, sve Tvoje ratnice i Izydonkhe riješene su boriti se do kraja i odbijaju se predati!'
- nastavim sutra -

utorak, 16.01.2007.

Legenda o Alandiji

Dayanha sa svojim kneginjama pratiljama dočeka Andraghonha, te ga uz amazonski naklon pozdravi: 'Dobro došao u luku Altemyre, prinče Sjevera!' 'Pozdravljam Te crnokosa. Ti si sigurno Dayanha, jedna od kneginja princeze Sonsyreye? 'Dayanha se u sebi malo začudi: 'Nevjerojatno kakvo On ima pamćenje, zapamtio mi je ime, a vidjeli smo se davno prije nekoliko godina u Zabranjenoj dolini.' 'Kako Ti ja mogu pomoći sa svojim Amazonkama Alanđanine? 'Moja eskadra sukobila se s gusarskim brodovima iz Syvolykhe armade, imamo desetak ranjenih, manja oštećenja na brodovima, a ponestalo nam je svježe vode i hrane. Molim Te da nam pomogneš.' 'Ako je samo to neće biti ništa lakše i voljni smo Vam pomoći. Neka Tvoji časnici zatraže sve što im je potrebno, a moje kneginje sve to će im osigurati. Neka se Vaši ranjeni smjeste, a moje ranarnice previt će im rane. Sve Tvoje ratnike okrijepit ćemo nektarom i nahraniti ih biranim amazonskim jelima, a Ti Alanđanine možeš se opustiti u mojim odajama!' Uz smiješak odgovori Dayanha i stane izdavati naloge svojim pratiljama. Kasnije, u odajama kneginje Dayanhe, dok su njegovi ratnici i mornari otklanjali oštećenja i krcali svježu hranu i vodu, Andraghonh se okupao i samo u tunici pojavio se u sobi gdje mu je Dayanha priredila objed. Po rukama i na vratu Dayanha primijeti nekoliko posjekotina. Dayanha ponudi Andraghonhu pehar s nektarom, a potom progovori: 'Alanđanine, skini tuniku da Ti očistim te posjekotine!' Andraghonh je bez riječi posluša, a kad je skinuo tuniku Dayanha se zaprepasti: 'Boginjo blaga … pa Ti si pun modrica i posjekotina! Sigurno te bole te modrice. Lezi, a ja ću Ti melemom i masažom ublažiti bolove.' Dok je mlada Dyadonkha pažljivo previjala Andraghonha, on je iznenada snažno prigrli i htjede je poljubiti. Dayanha se zaprepaštena izmakne, ali se ne pokuša osloboditi Andraghonovogh zagrljaja: 'Molim Te Alanđanine, nemoj to raditi! Ja znam da Ti imaš pravo odlučiti, ali moja Te princeza voli, a ja sam joj odana …' Nakon ovoga Andraghonh pogleda Dayanhu u oči, pusti je i stane tražiti oprost: 'Oprosti mi djevojko! Tvoja odanost princezi je nešto što treba poštovati! Oprosti mi za moju ishitrenost i neopreznost! No, sada mi moraš kazati gdje Ti je princeza i zašto je nema u Dyadonhy?! Dayanha mirno progovori: 'Alanđanine moraš pomoći našoj princezi! Ona je na otoku Sylwerdadh upala u zamku koju joj je opet namjestila zla Thandrha, njezina polusestra iz Divlje zemlje Tykanderoghe. Na Sylwerdhadhu bijesni Amazonski rat između Tykanderožanky i Izydonkhy, a moja princeza naivno je vjerovala da će ih sa svojim kontigentom uspjeti pomiriti. No, cijeli otok iznenada su okružile snažne flote Kotyanskhe mornarice. Čini se da je princeza s Izydonkhama i svojim ratnicama okružena na planinama Wakyzashy gdje neće moći dugo izdržati. Sada se Andraghonh odjednom stane oblačiti i stavljati oklope na sebe, opaše teški mač i potom reče Dayanhy: 'Ne brini djevojko, sutra sam ja na tom prokletom otoku, pa da vidim konačnu snagu i oštrinu kandži te Thandrhe o kojoj čujem već drugi put, a još je nisam upoznao. Vratit ću Ti princezu i ispričati joj o Tvojoj odanosti. Zahvalan sam Ti na pomoći koju si pružila meni i mojim Alanđanima. Sonsyreya sjaše s konja, skine grudne oklope i ljutito ih baci na zemlju. Nervozno raspusti kosu i srdito reče: 'Sandrho, već mi je svega dosta! Opet smo izgubile nekoliko ratnica i ništa nismo promijenile!' Kneginja Sandrha zabrinuto pogleda princezu i tiho joj odgovori: Princezo, ja imam osjećaj da uopće nije u pitanju nikakav spor Tykanderožanky i Izydonkhy, već je to opet podvala princeze Thandrhe. Sve mi više izgleda da ona pretendira na Tvoju krunu kraljice svih Amazonki u Savezu.' Sonsyreya je zbunjeno gledala u svoju kneginju, a onda zabrinuto zapitala: 'Dobro, možda si i u pravu, ali što bih ja sada trebala poduzeti Sandrho? 'Pozovi Alanđanina i njegove ratnike na ovaj otok! On će to riješiti na svoj način i pomoći nama.' - mirno joj odgovori Sandrha. 'Zar da ovamo dovedem Alanđane?! To je protiv svih naših zakona. Tko bi mi to nakon toga oprostio, sve amazonske kraljice tada bi jednostavno stale na stranu Thandrhe.' - zabrinuto je zaključila Sonsyreya. No, Sandrha joj ponovno odgovori: 'Princezo moja, Thandrha je na otok dovela Kotyance. Ti ovdje imaš nekoliko stotina naših Dyadonkhy i još toliko odanih Izydhonky, Hoplythe su prevrtljive i nisu se pomaknule iz grada, a Thandrha ima pet puta više ratnica i još se povezala s Kotyancyma.' Sada Sonsyrey popusti: 'Dobro, neka tako bude! Sandrho još noćas pošaljite naš brod prema Alandiji i neka se o svemu izvijesti Shagan! Nazočnost tog 'dječaka' može nam koristiti, a i ja sam se već zaželjela njegovih nestašluka i … no, dobro neka se spreme ratnice koje će otploviti noćas pod zaštitom mraka. Kada sve obaviš Sandrho, dođi mi pomoći da se okupam, ova prašina je nepodnošljiva.' – napokon se složi Sonsyreya. Sandrha se samo osmjehne, jer i ona se zaželjela društva mladog Unakasa, a bila je sigurna da će se sa Andraghonomh sigurno pojaviti i on. Sonsyrey tiho razmišljajući za sebe samo doda: 'Ipak sam ga trebala obavijestiti kamo idem, a i u ovim hladnim noćima jako mi nedostaje …'
- nastavim sutra -

ponedjeljak, 15.01.2007.

Legenda o Alandiji

Amazonski ratovi Wakyzashy - Otočje Galerya (isječak)

… dok se alandska flota Symerya hitro približavala otočju galeryskyh Amazonki, u najvećem gradu otočja, u drevnom Andunyumhu, razjarena skupina amazonskih žena stane udarati rukama Sonsyreyu i trgati joj odjeću. Ubrzo je Sonsyreya bila obnažena do pojasa, na veselje ratnika iz Sywolykyh prekomorskih odreda. No, sada odjednom nastane muk među Amazonkama. Na lijevom ramenu Sonsyreye bio je tetoviran leptir u sunčanom krugu, a to je pak bio pradavni znak vila Charyzmhy. Ovaj znak mogu i smiju nositi samo amazonske carice. Nekoliko starijih amazonskih žena obrati se svojoj kneginji Dunhy za pojašnjenje: 'Ti si nam rekla da je ona obična varalica koju su nam podmetnuli Hyperareycy, a odakle onda ta oznaka na njezinom ramenu?' Dok je Dunyha i sama iznenađena šutjela, Sonsyreya iako potrgane odjeće prkosno odgovori: 'Neka vam božica Yryskha bude u pomoći! Ja sam kćer Nemesydyna, princeza Dyadonkhy i čuvarica Zabranjene doline. Sve to ovoga trenutka nije ni važno, jer vi ste nepromišljeno izazvale gnjev 'Ledenog naroda' i zauvijek pregazile obećanje vaših baka dano na bojnom polju Herofahla. Zaboravile ste da su baš oni zbog svoje odanosti vilama Charyzmhama na sebe navukli bijes i prokletstvo 'Prozirnih sjena' i 'Hladnih vatri', a sada ste vi dirale u ono što im je najsvetije i najvrjednije. Prevarile ste ih i zbunile svojim brodovima i pomogle njihovim protivnicima da se dokopaju Njega. Mitski je 'Spavač' ranjen, a oni su poniženi. To vam sigurno neće oprostiti niti zaboraviti. Ranom zorom kada njihovi strašni ratni brodovi pristanu uz obale Galerya za vas milosti neće biti.' Sada se jedna od starijih kontesa obrati Sonsyrey: 'Zar nam ti to pričaš o davnim legendama kojih se nitko više ne sjeća, djevojko? Objasni nam, djevojko, ako si doista našega roda kako tvrdiš, zašto si ti onda bila u njihovom taboru, a ne u svojoj palači i zašto bi oni napustili svoja ledena mora i miješali se u naše zakone?' Sonsyreya odgovori: 'Vi ste doista zaboravile na naše zakone i na naše stare legende. Nisu li baš vile Charyzmhe obećale 'Ledenim ratnicima' zaštitnicu iz svojih redova? Razmislite, zašto sam ja 'Spavaču' pokazala 'Čarobne vrtove' Zabranjene doline i zašto su njihovi odredi bili tako daleko dolje na jugu, tko ih je tu poslao i koga su to oni čuvali?' …

Amazonski ratovi Wakyzashy

Alandski flotni sastav, koji je predvodila velika zapovjedna galija i zastavni admiralski brod alandske ratne mornarice imenom Sonsyrey, u pratnji četiri velike krstarice imena Askanyha, Ryanha, Altemyrha i Axyha koje opet prate alandski najbrži razarači imena Axy, Apy, Antex, Amaroy, Atenyx, Antirey, Asky i Awex, odjednom se pojavio na ulazu u dyadonskhu luku grada Altamyre. Iznenađeni dyadonskhy branitelji luke i grada uplašeni i zbunjeni pojavom ovako snažnog flotnog sastava Alanđana, užurbano su posjedali položaje i ukrcavali se na svoje male ratne brodove. Svi ovi potezi bili su očajnički pokušaji, a da su kojim slučajem Alanđani namjeravali napasti Altemyru, ovi mali ratni brodovi Dyadonkhy ne bi imali doista nikakvog izgleda. Naime, ako veliku alandsku admiralsku galiju pratii osam razarača i četiri krstarice onda je na njoj sigurno i On, a ako je On tu, onda su tu i najbolji alandski mornari i alandski ratnici. Nikada do sada ovaj flotni sastav nije ulazio ovako duboko u vode Dyadonhe, a mlada zapovjednica luke Dayanha prepoznala je neke od brodova. Uočila je dva već prije slavom ovjenčana razarača Alanđana Antex i Awex, te strašnu krstaricu Askhanyu na kojoj je bio zapovjednik kapetan Masharan, drugi čovjek alandske ratne mornarice i zapovjednik flotnog sastava Neshy. Strah je vladao dyadonskhym bedemima, a nelagoda se zavukla u srca dyadonskhim ratnicama i ratnicima. 'Smirite se! Ostanite svi mirni i bez naglih pokreta, ne pokazujte svoje oružje! Na admiralskom brodu Alanđana ne vidim borbenu zastavu i izgleda da nas ipak neće napasti, ali ostanite svi na položajima, iako protiv njih nemamo baš nikakvih izgleda. No, očito je da poradi nečeg drugog uplovljavaju u našu luku. – smirivala je Dayanha svoje ratnice i ratnike. Alandsko brodovlje zauzme poseban složaj u luci i stane bacati sidra. S brodova se stanu iskrcavati ratnici Alanđani. Sada pak Dayanha primijeti da su neki od razarača i krstarica dosta oštećeni, a na ratnicima primijeti polomljene oklope i potrgane pancire. 'Čini mi se da su maloprije vodili neku strašnu pomorsku bitku. Njihovi brodovi čvrsto su građeni, a ratnici su im izuzetno hrabri i izdržljivi tijekom bitke. Još uvijek se sjećam Bitke na Skartarysu, tamo su nas za nekoliko sati potpuno porazili i pregazili. Sva je sreća da su nam naklonjeni, ali bilo bi bolje da siđem i vidim što ih je navelo da uplove u našu luku.' – šapne Dayanha jednoj od svojih kneginja pratilja.
- nastavim sutra -

subota, 13.01.2007.

Athumanunhov egipatski slikovni rječnik

Reshpu – bog sirijskih ratnika

Još jedan strani bog koji je prihvaćen u drevnoj Egipatskoj mitologiji, a radi se o bogu rata sa sirijske obale. Ime mu je Reshpu, a prikazan je u obličju čovjeka koji u rukama ima bojno koplje i naravno znak ankh koji jasno govori da pripada krugu božanstava drevnih Egipćana.

petak, 12.01.2007.

Athumanunhov egipatski slikovni rječnik

Ash – bog libijskih ratnika

Ash je libijski bog rata i pobjede prikazan u obličju čovjeka s glavom sokola (irihor – po Athumanunhu). Libijski ratnici (Medjau – po Athumanunhu) činili su osobnu gardu faraona, a plemena iz kojih su se novačili nazivala su se Retenu i Tjemenhu – po Athumanunhu.

četvrtak, 11.01.2007.

Athumanunhov egipatski slikovni rječnik

Apedemak – bog nubijskih ratnika

Apedemak je nubijski bog rata i pobjede prikazan s tijelom snažnog muškarca koji u ruci nosi luk i ankh simbol života, a glava mu je lavlja. Nubijski ratnici (Uauat – po Athumanunhu) činili su dobar dio ratnika egipatskih faraona, a Nubija (Kush – po Athumanunhu) je naziv za zemlje iznad otoka Elefantine, u gornjem toku rijeke Nil, točnije iza 1. katarakta. Nubijska plemena iz kojih su se novačili faraonovi ratnici su Irtjet i Satu - po Athumanunhu.

srijeda, 10.01.2007.

Athumanunhov egipatski slikovni rječnik

Andjeti – drevno božanstvo

Andjeti pripada drevnim egipatskim božanstvima iz nomadskog perioda kada se drevni Egipćani bave zemljoradnjom i stočarstvom. Prema pastirskom štapu kojeg Andjeti drži u ruci Athumanunh jasno zaključuje da je to iz nomadskog perioda. Andjeti je supružnik drevne božice Anat koja također pripada periodu prije Hiksa, a bila je ona tada božica plodnosti i rata. Andjeti je kasnije zamijenjen s Ozirisom pravednim. Na Athumanunhovoj sličici prikazana su dva obličja boga Andjeti koji je prikazivan u obličju čovjeka s karakteristično postavljena dva pera na glavi.

utorak, 09.01.2007.

Athumanunhov egipatski slikovni rječnik

Heka – gospodar ritualne magije

Heka je božanstvo koje su drevni Egipćani poistovjetili s magijskom snagom i moći. Iako je bog Toth gospodar magije, a Izida veličanstvena gospodarica magijskih riječi, bog Heka zapravo je bog božanske magijske moći samoga Ra. Bog Heka je taj koji je pomogao Izidi da magijom oživi Ozirisa pravednoga. Athumanunh je čak sklon povjerovati da ono mitološko biće henememet imena Hiket iz Sunčane barke ima direktnu vezu sa samim Heka. Sklonost drevnih Egipćana da svakom muškom božanstvu dodijele ženski pandam gotovo je nevjerojatna, pa makar Heka bio samo jedno od obličja boga Ra. Na Athumanunhovoj sličici bog Heka prikazan je u obličju čovjeka koji u rukama drži dvije zmije, a na glavi ima zadnju polovicu životinje, a upravo je i to hijeroglifski znak za riječ 'dostići, dosegnuti'.

ponedjeljak, 08.01.2007.

Athumanunhov egipatski slikovni rječnik

Tatenen – bog zaštitnik prirode

Božanstvo drevnih Egipćana koje je bilo zaštitnik prirode drevni Egipćani nazivali su u mitologiji Tatenen. E, sada, Athumanunh je na muci bio toliko dugo dok nije pronašao vezu Tatenena s Gebom. Dakle, na Athumanunhovoj sličici crvenom brojkom 1 prikazan je Tatenen s karakterističnom krunom koju će Athumanunh nazvati kruna Tatenen, jer je nikamo drugdje među poznate krune drevnih Egipćana ne može smjestiti. Crvenom brojkom dva prikazan je Geb sa svojim karakterističnim obilježjem 'Velikog Gakača' dakle, guskom, a na kraju je crvenom brojkom 3 prikazan Geb u čiji prikaz je uklopljen i Tatenen. Geb je tu prikazan u obličju čovjeka sa zelenom kožom (karakteristična oznaka prirode – po Athumanunhu), a na glavi ima krunu koju će Athumanunh nazvati kruna Tjeni, jer ona sadrži kombinaciju poznatih kruna drevnih Egipćana kao što su kruna Atef i Peshent koja je opet kombinacija kruna Hedjent i Deshert. Dakle, da Athumanunh zaključi Tatenen i Geb ponekad su si vrlo slična božanstva i njihovi atributi i obilježja se međusobno isprepliću, a Athumanunh je uvjeren da je na kraju Geb ipak preuzeo obilježja ova dva božanstva.

subota, 06.01.2007.

Athumanunhov egipatski slikovni rječnik

Mehen – zaštitnik Sunčeve barke

Ispred njega išao je Uapuat strašni ratnik 'otvarač putova' u obličju čovjeka s glavom psa. Zmijski ratnik ništa manje opasan ponosno i hrabro stajao je na pramcu Raove barke. U opasnim noćnim satima po Ra hrabro se Mehen upuštao u okršaj sa strašnom zmijom Mraka i Tame, Apofisom, te na sebe primao njegove udarce dok ne bi pristigli ostali iz posade barke, pa zatim Mafdet (ratnica u obličju Risa – po Athumanunhu), pa Serekh (ratnica u obličju škorpiona sestra Mafdet – po Athumanunhu), stizala bi tada i 'božanska devetka' i napokon pojavio bi se Horus Behdetski (Krilati Horus – po Athumanunhu) sa silnom vojskom božanskih ratnika. No, dobro to je već druga priča. Mehen je na pramcu Raove barke zamijenio Seta veličanstvenog noćnog ratnika koji je zastranio i bio izbačen iz Raove barke.

petak, 05.01.2007.

Athumanunhov egipatski slikovni rječnik

Ahaui – posada Raove barke

Na Athumanunhovoj sličici redom su crvenim brojkama označeni 1 – Shay (Sudbina – po Athumanunhu), 2 – Sia (božanski Um – po Athumanunhu) i 3 – Hu (božanska Riječ – po Athumanunhu). Pored Mahafa, a uz Mehena sa pramca i Uapuata koji je ispred Raove barke ovoj skupini mitoloških ahauia ponekad se pridružuje i jedno žensko mitološko biće (henememet – duhovi koji pripadaju solarnom krugu božanstava – po Athumanunhu) imena Hiket (magija – po Athumanunhu), no, o njoj više kada na red dođu ženska božanstva i obličja u mitologiji drevnih Egipćana.

četvrtak, 04.01.2007.

Athumanunhov egipatski slikovni rječnik

Mahaf – kormilar Sunčane barke

Mahaf pripada mitskim bićima koje su drevni Egipćani nazivali ahaui (ahaui – po Athumanunhu to je biće slično anđelu, jer nije demon i nije bog) i pripadnik je posade 'barke od milijun godina' (Sunčana barka kojom plovi moćni Ra – po Athumanunhu). Pored Mahafa koji je božanski kormilar i upravlja vrlo oprezno i vrlo vješto Raovom barkom u kojoj se još nalaze ahaui Shay (Sudbina – po Athumanunhu), Sia (božanski Um - po Athumanunhu), Hu (božanska Riječ – po Athumanunhu) i Mehen (opasan ratnik branitelj pramca Raove barke – po Athumanunhu). O ahuima drevnih Egipćana Athumanunh će napisati tijekom slijedećih dana. Dakle, teško da je moguće zamijeniti Mahafa s nekim od drugih mitoloških bića drevnih Egipćana.

srijeda, 03.01.2007.

Athumanunhov egipatski slikovni rječnik

Ihy – božansko dijete

Božansko dijete Ihy predstavlja najvjerojatnije Horusa – p – kharta (Horusa mlađeg, dijete koje sisa palac – po Athumanunhu). Kako Ihy na glavi nosi dvostruku krunu naziva Peshent koja se sastoji od crvene krune naziva Deshret i bijele krune naziva Hedjet sasvim je sigurno da Ihy simbolizira faraona vladara ujedinjenog Gornjeg i Donjeg Egipta. Ispod krune jasno izviruje čuperak kose koji je još jedan dokaz mladalaštva, baš kao i sisanje vlastita palca, ova dva karakteristična znaka u prikazivanju drevnih Egipćana govore da se radi o mladoj osobi odnosno djetetu. Na Athumanunhovoj sličici crvenom brojkom 2 prikazan je Ihy sa zvečkom u ruci, (sistrum – po Athumanunhu), također ima karakteristični mladalački čuperak kose i gol je. Drevni Egipćani djecu su prikazivali bez odjeće što je bio još jedan od sigurnih znakova da se radi i djetetu (ostala božanstva i božanski demoni prikazivani su uvijek s odjećom – po Athumanunhu). Ihy označen crvenim brojkama 1 i 2 predstavlja jedno te isto božansko dijete. Zabune dakle kod Ihya ne bi trebalo biti, no, Athumanunh skreće pozornost na još jednu tipičnu pogrešku koju smo načinili mi ljudi današnjice. Poneki prevoditelji zaborave na pravila koja vrijede kod čitanja hijeroglifa, pa je Ihy tako nazvan i Ahy. No, pravila hijeroglifa kristalno su jasna, pa kad je A na početku riječi ono se uvijek čita kao I. Drugo je opet pravilo ako je A na početku označeno simbolom ptice. No, Ihy na početku svoga imena ima hijeroglif pera i to doista predstavlja A, ali se čita kao I. (Što ga ti Athumanunh znaš zakomplicirati, nisi toga ni sam svjestan. Jednom objasnim i ta pravila.)

utorak, 02.01.2007.

Athumanunhov egipatski slikovni rječnik

Shesmu – božanski demon krvoprolića

Shesmu je u drevnoj egipatskoj mitologiji božanski demon Podzemnog svijeta (Duata), a po Ozirisovoj zapovijedi on je čuvar mirisnog ulja za balzamiranje pokojnika. No, nadalje spominje se Shesmu i kao bog koji daje snagu faraonu, pa kao bog crvenog vina i piva, kojeg ako se ga konzumira nepromišljeno dovodi do 'krvoprolića' odnosno svađe. Upravo je Shesmu pribavio dovoljne količine crvenog vina bogu Rau, kada je božica Sekhmet u svom naumu da kazni ljude malo pretjerala, koje je proliveno, pa je Sekhmet, misleći da je to ljudska krv, popila i zaspala omamljena. Shesmu je prikazivan u ljudskom obličju sa zmijom na glavi, ali ponekad se može pronaći u ljudskom obličju s glavom lava (lav je drevnim Egipćanima simbol snage – po Athumanunhu). Na Athumanunhovoj sličici crvenom brojkom 1 označen je Shesmu u ljudskom obličju, a crvenom brojkom dva Shesmu u obličju čovjeka s glavom lava, pa ga je vrlo lako zamijeniti i pobrkati s Maahesom sinom Sekhmet koji je ratnički bog, a u ruci uvijek drži mač. Maahes za razliku od Shesmua na glavi ima sunčani disk kojeg Shesmu nema nikada. Ako i to ne pomaže onda treba pozorno pronaći hijeroglife i vidjeti o čemu oni govore, a možda je u blizini i naziv samoga boga.

ponedjeljak, 01.01.2007.

Kad je snaha otišla da se umije, pokaže baka Maliku Tintiliniću gdje je u štaglju snaha nasadila kokoš, da bude malih pilića za Božić. Još iste noći donese Malik svračjih jaja i podmetne ih pod kokoš umjesto kokošjih. Zapovjedila snaha baki, da dobro pazi na kokoš, pa kad se izlegu pilići, neka joj javi. Pozvat će snaha čitavo selo, da vidi, kako ona ima pilića na Božić, kad ih nitko nema. Došlo vrijeme, izlegli se svračići. Javi baka snahi da su pilići izašli, a snaha pozove cijelo selo. Došle kume i susjede, malo i veliko, a bio tamo i sin bakin. Snaha zapovjedi baki, da donese gnijezdo na trijem. Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti. Iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekriže se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer spoznaše svi da je ono zaista šumska guja. Majka pak radosno pođe do sina govoreći: 'Otpremi je sine otkud si je i doveo. Sad si na svoje oči vidio, koga u kući hraniš.' Mati već htjede da zagrliti sina, ali sin je bio baš posve budalast čovjek (Athumanunh još i danas u to povjerovati ne može), pa se još više razljutio na majku. Neće otjerati ženu-guju nego još vikne na majku: 'Otkud tebi svračići u to doba, vještice stara? Nosi mi se iz kuće!' E, sad je mati vidjela, da pomoći nema. Zaplače bolno i samo umoli, da je bar ne tjera iz kuće, dok je dan, da ne vidi selo kakvog je sina othranila. Sin pristane da mati ostane do večeri u kući. Kad je došla večer, uze baka u torbu nešto kruha i nešto onih luči, što joj ih je dalo ubogo djevojče, te onda ode kukajući iz kuće sinove. Čim je mati prešla preko praga, ugasi se vatra na ognjištu i pade raspelo sa zida. Ostadoše sin i snaha u mračnoj izbi, pa sada sin osjeti kako je počinio veliku grehotu na majci i pokaje se jako. No, ne smije ženi o tom govoriti, jer je plašljiv, nego joj kaže: 'Hajdemo za materom, da vidimo, kako će poginuti od studeni'. Skoči veselo zlobna snaha, nađe im kožuhe, obukoše se i odu prateći iz daleka staricu. Baka žalosna ide po snijegu, u pol noći, preko pustog polja. Kad je došla na jedno veliko strnište, uhvati je takova studen, da nije mogla dalje. Zato izvadi iz torbe one luči, razgrne snijeg i potpali vatru, da se malo ugrije. Jedva se luči rasplamsale, kad ono čudo! Eto iz njih izlaze 'Domaći', upravo kao da je na kućnom ognjištu! Iskaču iz vatre sve uokolo u snijeg, a za njima iskre frcaju na sve strane u tamnu noć. Milo je baki, gotovo bi proplakala od miline što je ne ostaviše samu na putu, a oni se skupe oko nje. Smiju se i zvižde. 'Božja braćo', - reče baka, - 'nije meni do radosti, nego mi hajde pomozite u nesreći.' Pripovjedi baka 'Domaćima' kako se budalasti sin još više rasrdio na nju otkad se i on i selo uvjerili da je u snahe zaista gujin jezik. 'Izagnao me, a vi pomozite ako znate.' Malo šute 'Domaći', malo tepu snijeg s čizmica i ne znaju dati baki savjeta. Onda Malik Tintilinić reče: 'Hajdemo do Stribora, poglavara našega. On svačemu savjeta znade.' Odmah se Malik popne na glogov grm, zviznu u prste, a ono iz mraka preko strništa dokasa k njima jelen i dvanaest vjeverica. Posadiše baku na jelena, a 'Domaći' posjedaše na vjeverice i pođoše put šume Striborove. Jašu oni kroz noć. Na jelenu rogovi i paroščići, a na svakom paroščiću zvjezdica. Sjaji se jelen i kazuje put, a za njim juri dvanaest vjeverica, a u svake vjeverice dva oka kao dva draga kamena. Jure oni i žure, a za njima izdaleka trče snaha i sin, sve im nestaje daha. Tako stigoše do šume Striborove, a jelen nosi baku dalje kroz šumu. Spozna snaha sve u mraku, da je ovo šuma Striborova, gdje je ona već jednom radi grijeha ukleta bila. No, od velike zlobe ne može se ni sjetiti svojih novih grijeha, ni pobojati se za njih, nego se još više raduje govoreći: 'Propast će neuka baka u ovoj šumi sred tolikih čarolija.' - i potrči još brže za jelenom. Donese dakle, jelen baku pred Stribora. Stribor pak bijaše šumski poglavar. Sjedio je sred šume, u panju tako velikom, da je u njem bilo sedam zlatnih dvorova i osmo selo, srebrnom ogradicom ograđeno. Pred najljepšim dvorom sjedi Stribor na stolici, u crvenoj kabanici. 'Pomozi baki, propala je od snahe-guje.' rekoše 'Domaći' Striboru, te mu se poklone i oni i baka. Ispričaju oni sve onako kako je bilo. Snaha i sin došuljali se do panja, pa kroz crvotoč gledaju i slušaju što će biti. Kad su Domaći završili svoju pripovijest, reče Stribor mudro baki: 'Ne boj se starice! Ostavi snahu, neka živi u zlobi, dok je zloba ne dovede opet onamo, otkuda se prerano oslobodila. A tebi ću lako pomoći. Gledaj, tamo ono selo, srebrom ograđeno!' Pogleda baka, a ono njezino rodno selo u kojemu je mladovala, a u selu proštenje i veselje. Zvona zvone, gusle gude, zastave se viju, a pjesme podcikuju. 'Uđi kroz ogradicu, pljesni rukama i pomladit ćeš se odmah. Ostat ćeš u selu svome, da mladuješ i da se raduješ, kao pred pedesetak godina!.' - reče Stribor.
Razveseli se baka kao nikada, poletje odmah do ogradice, uhvatila se već rukom za srebrna vratašca, ali se još nečega sjetila, pa upita Stribora: 'Što će biti sa mojim sinom?' 'Ne budali, bako!' - odgovori Stribor: - 'Otkud bi ti za svoga sina znala? On će ostati u ovom vremenu, a ti ćeš se vratiti u mladost svoju! Ni znati nećeš za kakvog sina!' Kad je baka ovo čula, zamisli se teško, a onda se polako vrati od gredice, dođe natrag pred Stribora, nakloni se duboko i reče: 'Hvala ti dobri gospodaru, na svemu dobru što mi ga daješ, ali ja volim ostati u svojoj nesreći, a znati, da imam sina, negoli da mi dadeš sve blago i sve dobro ovoga svijeta, a da moram zaboraviti sina!' Kad je baka ovo izrekla, strahovito jeknu cijela šuma, prestadoše čari u šumi Striborovoj, jer je baki bila draža njezina nevolja nego sva sreća ovog Svijeta. Zanjiše se čitava šuma, provali se zemlja, propade u zemlju ogromni panj sa dvorovima i sa selom srebrom ograđenim. Nestade Stribora i 'Domaćih', ciknu snaha iza panja, pretvori se u guju i uteče u rupu svoju. Majka i sin nađoše se nasred šume sami, jedno uz drugo. Padne sin pred majku ničice na koljena, ljubi joj skute i rukave, a onda je podiže na svoje ruke i nosi kući, kuda sretno do zore stigoše. Moli sin Boga i majku, da mu oproste. Bog mu oprosti, a majka mu nije ni zamjerila bila. Momak se poslije vjenčao s onom ubogom i milom djevojkom, što im bijaše dovela 'Domaće' u kuću. Još i danas oni sretno žive svi zajedno, a Malik Tintilinić u zimske bijele večeri rado im na ognjište dođe.

<	siječanj, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Zapisi, crtice, crteži, skice, sheme iz raznih mitologija i legendi

Linkovi

actyalan@gmail.com (Athumanunhovo 'mjesto na kojem plaču ptice')

Mitologija - čudnovato sjeme iz kojeg su kasnije niknule filozofija i religija.

Svijet se boji vremena, a vrijeme se boji piarmida.

Vrijeme je najmudrije, ono zna sve odgovore.

Legenda - priča o neobičnom događaju

Tražeći genijalnost i mudrost nudio je milost i ljubav, a zauzvrat našao je glupost i dobio mržnju. Stvorio je svoj Svijet arbitra plemenitog mira, a postao je bakljonoša koji prenosi vjekovni plamen smrti i uništenja.

Dječak je on u kojem se čovjek budi, ili je možda već čovjek u kojem još uvijek dječak živi.




Zna On tajne prije stvaranja Svijeta iz doba kada su Zvijezde još spavale, Vitez je On jedan od najboljih, a namjere su Njegove uvijek dobro skrivene, kaže malo, a govori nejasno kada priča o najplemenitijoj skupini ljudi koji su ikada Zemljom koračali ...

Lovački krik enhu ptice je: keee - ar! a krik alandske (polarne) enhu ptice puno je prodorniji: kee - aarrmm!

Legatus - kod starih Rimljana izaslanik, namjesnik u provinciji, pomoćnik vojskovođe, a možda onaj koji zapisuje (legator), onaj koji nešto nekome ostavi zapisano.

Tamo negdje daleko gdje topla mora zapljuskuju obale Ledene zemlje Alandije, tamo gdje se kiša i vjetar oduvijek dodiruju, ali se nikada ne razumiju, tamo gdje rastu i mirišu najljepše šume srebrenog bora, tamo gdje počinje tajnovita dolina Sylenca... Pojavili su se iznenada i niotkuda, ni najstariji među najstarijima više se ne sjećaju odakle su stigli i zašto su danima i noćima nešto grozničavo tražili. To Strašno i Nezamislivo Vrijeme zapamtilo ih je kao ratnike lutalice i napadače, teško naoružane i oklopljene koji su mirno jahali svoje plemenite konje i svi odreda bili spremni da se bore i da izginu od reda ... Onda pak u tajnovitom Vremenu Bijelih Snjegova, u tajnovitom dobu noći Hawalandha, pronašli su Ono što su tražili. Našli su Njega okruženog njihovim vlastitim Sjenama. Velika je bila snaga i mudrost koju su Mu poklonili bogovi u sam Osvit Vremena. Legenda je bila konačno živa i za Njih je sve moglo početi... i počelo je!

Jedino tamo, a nigdje ne postoji nešto ljudskije, čovječnije, lete žive ptice praznim nebom iznad plime zlatne zore prema krošnjama srebrenog bora...