Mitologija https://blog.dnevnik.hr/enhu

utorak, 23.01.2007.

Legenda o Alandiji

Sada je Shagan pročitao Unakasovu poruku i ljutito je zgužvao papir, te kroz zube promrmljao: 'Opet Fanthom i Kanybahl igraju podlo, a sada i ona škorpionka Thandrha. Sada mi je toga svega pomalo dosta, ovog se puta neću zaustaviti pred Andunyumom, a tu Tykanderoskhoy 'zmijicu' sada ću prisiliti da potroši sav svoj otrov kojim truje ova prekrasna Topla mora! Idemo Panđo, Zumah krenite! Yakwy tvoji brodovi neka navale s mora, pruži nam potporu, napadni i zapali sve nantskhe luke, odmah pošalji Masharana neka presretne Galeryansko brodovlje i neka ih izbaci i otjera iz ovih mora! Paska neka tvoji ratnici zapale šume Tyxa ako treba, napadni sve kolone Sywolykyh i Kotyanskyh odreda i istjeraj ih u doline Ryandolynhe! Sagua idi odmah sa svojim Crvenim suličarima i postavi zasjede na obalama Taweghe i ni pod koju cijenu nitko ne smije priječi tu rijeku! Amaksose ti uzmi pukovnije Pegaz, Sekwoyha i Aconthagua i ostani pored mene! Kaybah ti odmah pokreni svoje i opsjednite Andunyum! No, dobro. Ako žele bitku onda će je i dobiti, ali ne onako kako su to oni zamislili, već onako kako će to nama odgovarati.' Dok su se alandske pukovnije preslagale tijekom ostatka noći, sada odjednom stane se buditi jutro, sneno i polako, kao i uvijek nakon toplih plavih noći. Nigdje nisu noći bile ovako tople i plave i nigdje jutra nisu bila tako svježa i mirisna kao na ovim Toplim južnim morima. No, sada je u tim jutrima probuđena mistična snaga Sjevera i više nikada ništa neće biti kao prije onih dana sada već zaboravljenih od svih Okolnih naroda. Neobičan i nepoznat vjetar stane kovitlati kao ruža crveni pijesak Wananunhe, a Pustinjski narod osjeti vodu u ustima. Daleko gore na Sjeveru strašni je vjetar Actyalan velikom brzinom tjerao teške i kišne oblake i napokon Pustinjskom narodu Desertye postane jasno da kiše Shakazeye dolaze da konačno natope ovu zauvijek prokletu Zemlju žeđi u kojoj kiše nisu padale od strašne bitke na bojnom polju Herofahla. Predivne legende koje su dugo vremena već kružile u toj prokletoj zemlji žeđi sada doista postanu stvarne. Pustinjski narodi Desertye i Divlji narodi Tyxa stanu prepričavati davno prije zaboravljene priče o tim mitskim i tajnovitim ratnicima koji ogrnuti svojim plavim ogrtačima danima uporno sjede, trpe hladnoću i nekoga strpljivo čekaju. Govore da se oni još uvijek sjećaju Vremena prije potonuća Atlantide i Slavnih gradova i da znaju tajnu Vitezova vjetra o kojima su davno prije pričale bajne ratnice vile Charyzmhe. Govore da su to najstrašniji ratnici koje je zapamtilo Vrijeme, ratnici lutalice i napadači, strašni mitski osvajači. Govore da ti ratnici ne poznaju strah i svi su oni odreda spremni na borbu i pogibiju samo da bi ponovno vidjeli i pratili svojeg dječaka kojeg su im poslali Bogovi i Boginje u znak zahvalnosti što su se na njihovoj strani borili protiv oholih i zlih Hladnih vatri. Legenda govori da su oni dugo lutali i tražili Ga posvuda sve dok jedne noći nije zapuhao hladan i neobičan vjetar za to doba godine. Bilo je to na mjestu gdje se gasi dan, na mjestu gdje se vjetar i kiša oduvijek dodiruju, ali se nikada ne razumiju. Upravo na tom mjestu koji oni svojim imenom nazvaše Wolsha pojavio se On. Poveo ih je taj dječak kroz vrata vjetra, koja oni opet svojim imenom prozvaše Kawamadhe, daleko na Sjever, u zemlju koju je zauvijek okovao led. Naučio ih je Taj dječak kako se boriti protiv Bijele smrti, kako pronaći put kroz Nevidljivu maglu, kako pobijediti Ledeni vjetar. Govore da je velika snaga i moć koju su Bogovi i Boginje sa zvijezda poklonili tom dječaku na dar, a govore i da je On pozvao 'One koji su otišli' i oni su se vratili, te postali njegovi veliki štovatelji. Taj razigrani dječak pojavio se niotkud i iznenada, a sada se pojavio i na Hyperarey i brzo jaše skriven iza zastora Noći, ali jasno vidljiv pod svijetlom Zvijezda. Govore da kada ti strašni ratnici prate svog dječaka ništa oko sebe ne primjećuju, ogrnuti svojim plavim ogrtačima oni mirno jašu iza Njega na svojim snažnim i plemenitim konjima, a dovoljan je samo jedan njegov znak, pa da se oni pretvore u strašne ratnike napadače i tada ih ništa, ali baš ništa zaustaviti ne može. Njihovi pogledi, oklopi i oružje mutno svjetlucaju, a njihovi juriši i navale nezadrživi su. Tada oni gaze, lome, sijeku i probijaju se što bliže k Njemu, a onda kada Ga vide, ili dotaknu, poput munja razlete se na sve strane i opet se probijaju k Njemu. Njihove zastave vijore na vjetru, a njihovi pokliči lede krv u žilama. Njihovi konji pjene i bijesno gaze i grizu, a kada čuju Njegov poziv, hitro se okupe i slože u samo njima razumljiv složaj koji opet svojim imenom nazvaše Shaenhutha. Tada njihove pjesme počinju u dubokim borbenim tonovima i opet Ga slave. Nema sretnijih na ovome Svijetu i kako oni kažu, nema nigdje ljepše šume srebrenog bora i nema ničeg većeg od njihove Tajne, a samo oni razumiju zašto je pijesak Wananunhe, sada već star polovicu Vremena, crven kao divlja ruža…
-nastavim-

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Zapisi, crtice, crteži, skice, sheme iz raznih mitologija i legendi

actyalan@gmail.com (Athumanunhovo 'mjesto na kojem plaču ptice')

Mitologija - čudnovato sjeme iz kojeg su kasnije niknule filozofija i religija.

Svijet se boji vremena, a vrijeme se boji piarmida.

Vrijeme je najmudrije, ono zna sve odgovore.

Legenda - priča o neobičnom događaju

Tražeći genijalnost i mudrost nudio je milost i ljubav, a zauzvrat našao je glupost i dobio mržnju. Stvorio je svoj Svijet arbitra plemenitog mira, a postao je bakljonoša koji prenosi vjekovni plamen smrti i uništenja.

Dječak je on u kojem se čovjek budi, ili je možda već čovjek u kojem još uvijek dječak živi.




Zna On tajne prije stvaranja Svijeta iz doba kada su Zvijezde još spavale, Vitez je On jedan od najboljih, a namjere su Njegove uvijek dobro skrivene, kaže malo, a govori nejasno kada priča o najplemenitijoj skupini ljudi koji su ikada Zemljom koračali ...

Lovački krik enhu ptice je: keee - ar! a krik alandske (polarne) enhu ptice puno je prodorniji: kee - aarrmm!

Legatus - kod starih Rimljana izaslanik, namjesnik u provinciji, pomoćnik vojskovođe, a možda onaj koji zapisuje (legator), onaj koji nešto nekome ostavi zapisano.

Tamo negdje daleko gdje topla mora zapljuskuju obale Ledene zemlje Alandije, tamo gdje se kiša i vjetar oduvijek dodiruju, ali se nikada ne razumiju, tamo gdje rastu i mirišu najljepše šume srebrenog bora, tamo gdje počinje tajnovita dolina Sylenca... Pojavili su se iznenada i niotkuda, ni najstariji među najstarijima više se ne sjećaju odakle su stigli i zašto su danima i noćima nešto grozničavo tražili. To Strašno i Nezamislivo Vrijeme zapamtilo ih je kao ratnike lutalice i napadače, teško naoružane i oklopljene koji su mirno jahali svoje plemenite konje i svi odreda bili spremni da se bore i da izginu od reda ... Onda pak u tajnovitom Vremenu Bijelih Snjegova, u tajnovitom dobu noći Hawalandha, pronašli su Ono što su tražili. Našli su Njega okruženog njihovim vlastitim Sjenama. Velika je bila snaga i mudrost koju su Mu poklonili bogovi u sam Osvit Vremena. Legenda je bila konačno živa i za Njih je sve moglo početi... i počelo je!

Jedino tamo, a nigdje ne postoji nešto ljudskije, čovječnije, lete žive ptice praznim nebom iznad plime zlatne zore prema krošnjama srebrenog bora...