Mitologija https://blog.dnevnik.hr/enhu
ponedjeljak, 01.01.2007.
Kad je snaha otišla da se umije, pokaže baka Maliku Tintiliniću gdje je u štaglju snaha nasadila kokoš, da bude malih pilića za Božić. Još iste noći donese Malik svračjih jaja i podmetne ih pod kokoš umjesto kokošjih. Zapovjedila snaha baki, da dobro pazi na kokoš, pa kad se izlegu pilići, neka joj javi. Pozvat će snaha čitavo selo, da vidi, kako ona ima pilića na Božić, kad ih nitko nema. Došlo vrijeme, izlegli se svračići. Javi baka snahi da su pilići izašli, a snaha pozove cijelo selo. Došle kume i susjede, malo i veliko, a bio tamo i sin bakin. Snaha zapovjedi baki, da donese gnijezdo na trijem. Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti. Iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekriže se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer spoznaše svi da je ono zaista šumska guja. Majka pak radosno pođe do sina govoreći: 'Otpremi je sine otkud si je i doveo. Sad si na svoje oči vidio, koga u kući hraniš.' Mati već htjede da zagrliti sina, ali sin je bio baš posve budalast čovjek (Athumanunh još i danas u to povjerovati ne može), pa se još više razljutio na majku. Neće otjerati ženu-guju nego još vikne na majku: 'Otkud tebi svračići u to doba, vještice stara? Nosi mi se iz kuće!' E, sad je mati vidjela, da pomoći nema. Zaplače bolno i samo umoli, da je bar ne tjera iz kuće, dok je dan, da ne vidi selo kakvog je sina othranila. Sin pristane da mati ostane do večeri u kući. Kad je došla večer, uze baka u torbu nešto kruha i nešto onih luči, što joj ih je dalo ubogo djevojče, te onda ode kukajući iz kuće sinove. Čim je mati prešla preko praga, ugasi se vatra na ognjištu i pade raspelo sa zida. Ostadoše sin i snaha u mračnoj izbi, pa sada sin osjeti kako je počinio veliku grehotu na majci i pokaje se jako. No, ne smije ženi o tom govoriti, jer je plašljiv, nego joj kaže: 'Hajdemo za materom, da vidimo, kako će poginuti od studeni'. Skoči veselo zlobna snaha, nađe im kožuhe, obukoše se i odu prateći iz daleka staricu. Baka žalosna ide po snijegu, u pol noći, preko pustog polja. Kad je došla na jedno veliko strnište, uhvati je takova studen, da nije mogla dalje. Zato izvadi iz torbe one luči, razgrne snijeg i potpali vatru, da se malo ugrije. Jedva se luči rasplamsale, kad ono čudo! Eto iz njih izlaze 'Domaći', upravo kao da je na kućnom ognjištu! Iskaču iz vatre sve uokolo u snijeg, a za njima iskre frcaju na sve strane u tamnu noć. Milo je baki, gotovo bi proplakala od miline što je ne ostaviše samu na putu, a oni se skupe oko nje. Smiju se i zvižde. 'Božja braćo', - reče baka, - 'nije meni do radosti, nego mi hajde pomozite u nesreći.' Pripovjedi baka 'Domaćima' kako se budalasti sin još više rasrdio na nju otkad se i on i selo uvjerili da je u snahe zaista gujin jezik. 'Izagnao me, a vi pomozite ako znate.' Malo šute 'Domaći', malo tepu snijeg s čizmica i ne znaju dati baki savjeta. Onda Malik Tintilinić reče: 'Hajdemo do Stribora, poglavara našega. On svačemu savjeta znade.' Odmah se Malik popne na glogov grm, zviznu u prste, a ono iz mraka preko strništa dokasa k njima jelen i dvanaest vjeverica. Posadiše baku na jelena, a 'Domaći' posjedaše na vjeverice i pođoše put šume Striborove. Jašu oni kroz noć. Na jelenu rogovi i paroščići, a na svakom paroščiću zvjezdica. Sjaji se jelen i kazuje put, a za njim juri dvanaest vjeverica, a u svake vjeverice dva oka kao dva draga kamena. Jure oni i žure, a za njima izdaleka trče snaha i sin, sve im nestaje daha. Tako stigoše do šume Striborove, a jelen nosi baku dalje kroz šumu. Spozna snaha sve u mraku, da je ovo šuma Striborova, gdje je ona već jednom radi grijeha ukleta bila. No, od velike zlobe ne može se ni sjetiti svojih novih grijeha, ni pobojati se za njih, nego se još više raduje govoreći: 'Propast će neuka baka u ovoj šumi sred tolikih čarolija.' - i potrči još brže za jelenom. Donese dakle, jelen baku pred Stribora. Stribor pak bijaše šumski poglavar. Sjedio je sred šume, u panju tako velikom, da je u njem bilo sedam zlatnih dvorova i osmo selo, srebrnom ogradicom ograđeno. Pred najljepšim dvorom sjedi Stribor na stolici, u crvenoj kabanici. 'Pomozi baki, propala je od snahe-guje.' rekoše 'Domaći' Striboru, te mu se poklone i oni i baka. Ispričaju oni sve onako kako je bilo. Snaha i sin došuljali se do panja, pa kroz crvotoč gledaju i slušaju što će biti. Kad su Domaći završili svoju pripovijest, reče Stribor mudro baki: 'Ne boj se starice! Ostavi snahu, neka živi u zlobi, dok je zloba ne dovede opet onamo, otkuda se prerano oslobodila. A tebi ću lako pomoći. Gledaj, tamo ono selo, srebrom ograđeno!' Pogleda baka, a ono njezino rodno selo u kojemu je mladovala, a u selu proštenje i veselje. Zvona zvone, gusle gude, zastave se viju, a pjesme podcikuju. 'Uđi kroz ogradicu, pljesni rukama i pomladit ćeš se odmah. Ostat ćeš u selu svome, da mladuješ i da se raduješ, kao pred pedesetak godina!.' - reče Stribor.
Razveseli se baka kao nikada, poletje odmah do ogradice, uhvatila se već rukom za srebrna vratašca, ali se još nečega sjetila, pa upita Stribora: 'Što će biti sa mojim sinom?' 'Ne budali, bako!' - odgovori Stribor: - 'Otkud bi ti za svoga sina znala? On će ostati u ovom vremenu, a ti ćeš se vratiti u mladost svoju! Ni znati nećeš za kakvog sina!' Kad je baka ovo čula, zamisli se teško, a onda se polako vrati od gredice, dođe natrag pred Stribora, nakloni se duboko i reče: 'Hvala ti dobri gospodaru, na svemu dobru što mi ga daješ, ali ja volim ostati u svojoj nesreći, a znati, da imam sina, negoli da mi dadeš sve blago i sve dobro ovoga svijeta, a da moram zaboraviti sina!' Kad je baka ovo izrekla, strahovito jeknu cijela šuma, prestadoše čari u šumi Striborovoj, jer je baki bila draža njezina nevolja nego sva sreća ovog Svijeta. Zanjiše se čitava šuma, provali se zemlja, propade u zemlju ogromni panj sa dvorovima i sa selom srebrom ograđenim. Nestade Stribora i 'Domaćih', ciknu snaha iza panja, pretvori se u guju i uteče u rupu svoju. Majka i sin nađoše se nasred šume sami, jedno uz drugo. Padne sin pred majku ničice na koljena, ljubi joj skute i rukave, a onda je podiže na svoje ruke i nosi kući, kuda sretno do zore stigoše. Moli sin Boga i majku, da mu oproste. Bog mu oprosti, a majka mu nije ni zamjerila bila. Momak se poslije vjenčao s onom ubogom i milom djevojkom, što im bijaše dovela 'Domaće' u kuću. Još i danas oni sretno žive svi zajedno, a Malik Tintilinić u zimske bijele večeri rado im na ognjište dođe.
| < | siječanj, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Zapisi, crtice, crteži, skice, sheme iz raznih mitologija i legendi
Linkovi
actyalan@gmail.com (Athumanunhovo 'mjesto na kojem plaču ptice')
Mitologija - čudnovato sjeme iz kojeg su kasnije niknule filozofija i religija.
Svijet se boji vremena, a vrijeme se boji piarmida.
Vrijeme je najmudrije, ono zna sve odgovore.
Legenda - priča o neobičnom događaju
Tražeći genijalnost i mudrost nudio je milost i ljubav, a zauzvrat našao je glupost i dobio mržnju. Stvorio je svoj Svijet arbitra plemenitog mira, a postao je bakljonoša koji prenosi vjekovni plamen smrti i uništenja.
Dječak je on u kojem se čovjek budi, ili je možda već čovjek u kojem još uvijek dječak živi.
Zna On tajne prije stvaranja Svijeta iz doba kada su Zvijezde još spavale, Vitez je On jedan od najboljih, a namjere su Njegove uvijek dobro skrivene, kaže malo, a govori nejasno kada priča o najplemenitijoj skupini ljudi koji su ikada Zemljom koračali ...
Lovački krik enhu ptice je: keee - ar! a krik alandske (polarne) enhu ptice puno je prodorniji: kee - aarrmm!
Legatus - kod starih Rimljana izaslanik, namjesnik u provinciji, pomoćnik vojskovođe, a možda onaj koji zapisuje (legator), onaj koji nešto nekome ostavi zapisano.
Tamo negdje daleko gdje topla mora zapljuskuju obale Ledene zemlje Alandije, tamo gdje se kiša i vjetar oduvijek dodiruju, ali se nikada ne razumiju, tamo gdje rastu i mirišu najljepše šume srebrenog bora, tamo gdje počinje tajnovita dolina Sylenca... Pojavili su se iznenada i niotkuda, ni najstariji među najstarijima više se ne sjećaju odakle su stigli i zašto su danima i noćima nešto grozničavo tražili. To Strašno i Nezamislivo Vrijeme zapamtilo ih je kao ratnike lutalice i napadače, teško naoružane i oklopljene koji su mirno jahali svoje plemenite konje i svi odreda bili spremni da se bore i da izginu od reda ... Onda pak u tajnovitom Vremenu Bijelih Snjegova, u tajnovitom dobu noći Hawalandha, pronašli su Ono što su tražili. Našli su Njega okruženog njihovim vlastitim Sjenama. Velika je bila snaga i mudrost koju su Mu poklonili bogovi u sam Osvit Vremena. Legenda je bila konačno živa i za Njih je sve moglo početi... i počelo je!
Jedino tamo, a nigdje ne postoji nešto ljudskije, čovječnije, lete žive ptice praznim nebom iznad plime zlatne zore prema krošnjama srebrenog bora...