Mitologija https://blog.dnevnik.hr/enhu

petak, 29.09.2006.

Athumanunhova koračanja i promišljanja

Athumanunhova koračanja

Na svojim koračanjima kroz mitologiju Athumanunh je primijetio da poneki ljudi jednostavno zalutaju u ovom 'dobu informativnog globalizma' i jednostavno se 'snebivaju' nad mitologijom i pričama iz mitologije koje Athumanunh ponekad napiše na samo njemu svojstven način. Svima njima Athumanunh skreće pozornost i podsjeća ih na mudru izreku: 'Imamo milijune informacija, ali nemamo istinu!' Zamislite predivnu bisrenu školjku koju proučava desetak znanstvenika koji o njoj pišu nevjerojatne disertacije, a njezin sadržaj zapravo ostaje i dalje netaknut i nepoznat. Problem svih koji su zalutali na Athumanunhova koračanja kroz mitologiju zapravo je taj što su previše 'informirani', pa im uopće ne pada napamet činjenica da pokušaju nešto i saznati o sebi samima. No, da Athumanunh ne postane 'pljuvač' i kritičar napretka, on će ipak priznati i napisati da je ovo doba informiranosti zapravo dobro, jer znanstvenicima ta brzina komuniciranja omogućava da unaprijede Svijet, poslovnim ljudima i svim konzumentima informacije pruža i omogućava lakši i brži pristup moru izvora (literature), onima koji kupuju omogućava pak lakši izbor i nabavku. No, na kraju ipak ispada da je to zapravo sve jedna velika riznica trivijalnosti i potpuno izmiješana i kaotična deponija ideja, jer čovjek više ne podučava mudrost, a učenost mu je postala sama sebi svrhom. Razvili smo (barem mi koji sebe toliko volimo nazivati Zapadnjacima, iako Athumanunh više ne razaznaje od čega smo to mi zapravo zapadno) društvo koje se oslanja samo na svoje tehnološke mogućnosti, a svi oni koji pokušavaju shvatiti Svijet na stare načine (mitologija) ispadaju zanesenjaci i maltene čudaci. Taj Svijet uljudbe, kako ga mi 'Zapadnjaci' volimo nazvati čovjeka je doveo do trenutka kada se on samo oslanja na svoje izuzetne tehnološke mogućnosti, a istodobno je i lišio čovjeka njegovih starih iskonskih načina spoznaje Svijeta. Moderni čovjek zauvijek je izgubio ne samo pojam nego i sam jezik komunikacije sa svime što je njegovim precima bilo sveto. Istina, Athumanunh mora priznati da je filozofija osobit način i put za spoznaju Svijeta, ali postoje još dva mnogo starija i praiskonska načina, a to su upravo umjetnost i mit. Umjetnost dočarava čovjeka i njegovu čovječnost iznutra, njegov doživljaj duha, unutarnje percepcije koja je lišena svake racionalizacije. Drugi način spoznaje je mit i mitologija koje se dakako nipošto ne smije izdvojiti iz konteksta književnosti (opet umjetnost – po Athumanunhu), pa su na kraju zapravo umjetnost i mitologija povezani od samih početaka ljudske kulture i civilizacije. Dakle, ako je naše mitsko sjećanje duže mi smo i više ljudi jer i više sudjelujemo u samoj duši Svijeta. Na kraju Athumanunh podsjeća sve skeptike koji su zalutali na njegova koračanja kroz mitologije da je komunikacija između našega Svijeta i Svijeta mitova doista mračan labirint u kojem je teško pronaći pravi put. Zato je tu Athumanunh koji prkosi svemu racionalnom, a njegova koračanja i promišljanja vode Vas u Svijet snova u kojima simboli zapravo pokazuju u čemu to leži problem s kojim se svaki čovjek na kraju mora suočiti. Čak i Vi dragi moji 'nevjerni Tome' ponekad opisujete fenomene koje vidite oko sebe uz pomoć mitologije. Zar nikada niste kazali da je nešto poput 'Pirove pobjede' ili da ste možda radili nešto kao 'Sizifov posao', a da pri tomu niste očekivali da Vas netko traži dodatna objašnjenja jer za te izraze znaju gotovo svi. Stoga Vi koji tvrdite Athumanunhu da su mitološke priče proizvod primitivnosti, jeste u pravu, ali samo djelomično. U našem današnjem tehnološki superiornijem društvu od onog nekadašnjeg kada su mitovi nastajali to doista izgleda kao primitivno, ali nemojte zaboraviti da je to plod istinskog i izravnog odnosa racionalnog (svjesnog) i iracionalnog (nesvjesnog) dijela čovjekova bića. Upravo stoga Athumanunh piše priče iz mitologije u najboljoj namjeri da one upotpune današnjeg 'homotehnicusa' koji je zaboravio da posjeduje privilegiju da može sanjati, a ne samo zgrtati profit i sve se više udaljavati jedan od drugoga. Zato pokušajte malo sanjati i budite snošljivi prema drugim ljudima oko sebe. Na kraju krajeva, pa svi smo mi ovdje došli na Svijet samo da živimo kao što su to lijepo, davno prije, zapisali drevni Maje u kamenu prašuma i zauvijek tajnovito nestali…

petak, 22.09.2006.

Legenda o Alandiji

… Dok su se Alanđani sve više primicali Zabranjenoj dolini, u samo njima razumljivim hodnim složajima koji su nanovo zbunili Okolne narode koji su već odavno postali Hrabri narodi … sa svih strana pozdravljali su ih mnogobrojni Amazonski ratnici i ratnice koji su pristigli iz dalekih Amazonskih Saveza poradi obrane Zabranjene doline Dyasparkhe i Anubyke užurbano su provodile posljednje pripreme za doček Andraghonha i Njegovih Alanđana. Onda pak se iznenada pojave dvije manje pukovnije Dyadonkhy koje je osobno predvodila Sonsyrey. Dyadonkhe su odjenule svoje predivne haljine toplih boja i u galopu krenule u susret Alanđanima. Iznenadna pojava Dyadonkhy izazove munjevitu reakciju Alanđana koju nitko nije očekivao. Munjevito, gotovo iznenada i kao po nekoj tajnovitoj zapovijedi sve tri alandske pukovnije preslože se iz hodnih kolona u napadačke redove. Niotkuda razviju se alandske borbene zastave koje zalepršaju na blagom povjetarcu, a na trenutak, ali samo na trenutak, bljesne sve opasno alandsko oružje. 'Boginjo blaga! Zar Alanđani misle napasti Dyadonkhe? One su samo pokušale …!' – uplašeno se Antyopha obrati Sheni sestri Andraghonovoj. Shena, iako i sama iznenađene munjevitom reakcijom Alanđana, pokuša smiriti Antyopu: 'Ne boj se prijateljice! Ne čuju se njihove borbene pjesme i trube, a Vitezovi vjetra nisu zauzeli borbeni složaj oko Andraghonha. Mislim da će nam samo demonstrirati svu svoju snagu i uvježbanost, a mislim da i sama Sonsyreya zna zašto je tako krenula na njih.' Nakon nekoliko trenutaka blještavog svjetlucanja, alandske oštrice iznenada nestanu uz zveket ispod njihovih plavih ogrtača. Potom se i alandske zastave brzo smotaju, te nestanu i one. Alanđani rašire krila svojih bojnih složaja, a onda se začuje njihova pjesma u dubokim tonovima. Prvo tiha i daleka, a onda snažna i sve glasnija. No, nije to bila borbena pjesma, bila je to pjesma koja je mogla ići, ama, zapravo je i išla nekako ovako: '…kao da sunce izlazi na Njezinim mekanim rukama… i dok je On poput vjetra, Ona je kao Sunce što se rađa na južnoj strani oceana…'
'Alanđani pjevaju o svojemu dječaku koji je nalik vjetru! Pjevaju o Njezinim nježnim rukama! To je predivno Antyopho! Vjeruj mi, da ovi strašni ratnici napadači znaju da je Andraghonh spreman sve oprostiti Sonsyrey, jer u protivnom oni bi pjevali drugačiju pjesmu, a ne ovu, ovakvu romantičnu. Gledaj prijateljice, to su sada oni 'Romantični ratnici' o kojima nam stalno govore Dyadonkhe, a pogledaj Dydonkhe raspuštaju svoje kose … Ne! Ne sigurno, tu neće biti nikakve bitke! Jedni i druge znaju za to jer inače ne bi ovako reagirali ni Alanđani, a ni Dyadonkhe.' – smijala se slatko i glasno Shena…

utorak, 19.09.2006.

Legenda o Alandiji

… U tom trenutku pukovnik Unakas vidio je ono što je želio. Samo na trenutak Amazonski redovi pomaknuli su se, da bi se brzo presložili i još bolje zaštitili svoje središte. No, taj tek kratkotrajni trenutak Unakasu je bio i više nego dovoljan, pa je on sada svu snagu i moć svoje pukovnije usmjerio baš na to mjesto gdje su se bojni složaji amazonskih kopljanika preslagali, a baš tu se nalazila i Sonsyreya. Sonsyreyna kontesa Sandrha shvatila je naum Unakasa i preostalo joj je samo jedno. Naime, pokušala ga je zaustaviti osobnom zamolbom: 'Unakas stani! Ne smiješ dalje, jer iza mene je Sonsyreya! Molim te Unakas, zaustavi navalu!' No, ubrzo je Sandrhi bilo jasno da u svom naumu neće uspjeti, jer Unakas joj ljutito odgovori na jeziku koji nije razumjela. Bio je to jezik Alanđana: 'Sonsyreyha khan dha Andraghonh mith khal! Deha Amazonkhas! Mil nah Deha Alhandhos ven dorha! Amental Sandrha, wan khy nestor!' No, sada se ispred Sandrhe pojavi Sonsyreya osobno, naopako okrenuvši svoj mač, ona se obrati Unakasu, ali na jeziku koji nitko osim Unakasa i Alanđana tog trenutka nije razumio: 'Unakas, nah rathy dha am tha!' Dok su se Amazonke čudile, jer nisu ni sanjale da je Sonsyreya već ovladala tajnim alandskim jezikom, Unakas se na trenutak stane kolebati i sam iznenađen, a onda iznenadni snažni glas koji je dopro do prvih alandskih bojnih redova istodobno umiri alandske ratnike i Unakasa. Amazonke su i dalje ostale zbunjene i zapanjene: 'Unakas, mil nah Yunha ta hu Zeya fahl!' Ova je zapovijed Sonsyrey bila itekako poznata i jasna, te se ona nasmije i okrene prema mjestu s kojega je došla zapovijed Unakasovim Krilatim jahačima. Sonsyreya odmah stane raspuštati svoju dugu crnu kosu i skidati grudne oklope istodobno se obraćajući Onome koji je još uvijek bio iza prvih redova Senkynyh dugih kopljanika: 'Nunh Tha, Beatha Reya anthy mil dor Amazonkhas. In kabha Namunh … a potom nastavi amazonski obraćajući se i dalje zbunjenim Amazonima i Amazonkama: 'Spustite svoje zastave i raspustite bojne pletenice kćeri Sunca! Andraghonh Vam poklanja svoju nesebičnu milost i moli Vas za mir!' Iako mnogima Amazonkama i Amazonima uopće nije bilo jasno zašto je Alanđanin od njih zatražio mir kada je zapravo On bio na rubu pobjede, to sada više nije ni bilo važno, jer strašne su alandske oštrice na Njegovu zapovijed odjednom stale i klonule u pijesak, a tada se pogledi Andraghonha i Sonsyreye sretnu. Tog je trenutka postalo svima jasno, a što će se dalje dogoditi znali su samo Andragonh i Sonsyreya. Teška je pancirna rukavica skinuta i Njegova je ruka s otvorenim dlanom ispružena prema Njoj. Njezina meka i nježna ruka prihvatila je poziv. Visoko iznad šume srebrenog bora zakliktala je ponosno alandska enhu ptica vinuvši se u palvetne visine …

nedjelja, 17.09.2006.

Legenda o Alandiji

Zelene obale Mandraghonha

U ono doba, kada je Vrijeme bilo uhvaćeno u krošnjama srebrenih borova, u doba strašnog i misterioznog Vremena, onda kada je Noć ukrala Dan neopreznim Hrabrim narodima… Na divljoj se rijeci zaustave, tu grad snažnih utvrda utemelje i svojim ga imenom nazvaše. Vjetar je stišavao njihove bojne pokliče, spustila se još jedna beskrajna noć i tama je prekrila zelene obale čarobne rijeke Mandraghonha. Onda kada su pale prve hladne kiše Sakazeye u samo jednom trenutku nestalo je nade, u maglu pretvorilo se sve, a u tišine plave noći Ona je tiho plakala srca slomljena. Imala je sve i bila je samo na korak od sna, a onda odjednom postanu Oni kao kiša i pustinja, kao Svijeta dva, nekada tako bliska, a sada tako daleka. Onda pak, u ono doba Noći kada je On već spavao ogrnut svojim plavim ogrtačem skriven iza zastora plave noći, Ona odluči krenuti putem na kojem su je čekale samo mračne sjene. Mračne šume srebrenog bora više je nisu plašile, jer Ona je sada znala čitati Zvijezde vodilje, osjećala je snagu ljubavi, imala je vatru u venama i vodu na usnama, a koraci kojima je krenula sada su doista izgledali kao da lebdi zrakom, jer bila je spremna na borbu sa sudbinom. Te Noći, kada su je Zvijezde opkolile i pokazale joj Njegove tragove, Ona je odlučila dodirnuti Ga svojim mekim i nježnim dlanovima i pokloniti mu plavi san. Slijedila je ritam svoga srca i našla je sklonu Noć koja joj je poklonila spokojno Jutro u kojem je probudila davno prije čuvanu tajnu. Jutro nad zelenom i čarobnom rijekom Mandraghonha osvanulo je u predivnim bojama i mirisima koji su se jasno mogli razaznati i vidjeti u kapljicama jutarnje rose.
… 'Kao i uvijek zabrinut si za mene, ali stari prijatelju, kaži mi, što bih ja to sada trebao uraditi? Možda bih ja trebao tražiti oprost od Nje nakon onoga što mi je učinila u gradu Drymhu?' 'Nije Ti ona ništa napravila bedasti dječače! Ti si sam kriv za njezinu ljutnju, sjeti se samo luke Altemyre, a onda opet u Drymhu, motaš se oko Sonsynore, napiješ se s onim blesavim Arghoryancem i raspetljao Ti se jezik, a ona Te gledala kao Boga. Ja jesam star, ali nisam glup, znam što treba izbjegavati u trenucima ženske ljubomore, ali Ti si 'žutokljunac' jedan, baš kao i u bitkama uvijek juriš tamo gdje je najopasnije i da …' ' Oooo, ne evo ga opet! Zar sam sada još i glavni krivac, zar me nije Ona …' 'Da me nisi više nikada prekinuo! Pet mjeseci skupljao sam snagu da Ti ovo bacim u lice, a sada kad sam konačno skupio snagu Ti me prekineš! Zar sam ja to zavrijedio od Tebe u ovim godinama?!' ' Oprosti prijatelju stari, stvarno sam malo pretjerao, ali pa Ti si me naučio ovakvoj upornosti i ustrajnosti i što bih ja sada trebao učiniti? Zar da ja prvi popustim, to želiš?' 'Ne! Malo si previše nepopustljiv i grub si prema Njoj. Sakrio si se u ove zelene šume Mandraghonha jer znaš da nas Ona ovdje ne bi nikada pronašla… Na tim nemirnim granica Mandraghona, u tvrdim gradovima Ararađana, u Manhoshu i Syryeshu susrele su se dvije prijateljice, dvije prekrasne amazonske princeze. Zašto su te amazonske princeze dojahale sa svojim pratnjama ovako daleko na jug, na same nemirne granice rijeke Mandraghonha, u opasne gradove gdje nisu bile viđene od samog Osvita Vremena? Jedna od njih bezvoljna je i vrlo tužna, a druga je uporno pokušava utješiti. 'Zar su me zauvijek zaboravili u tako kratkom vremenu? Zar je moguće da me nisu prepoznali, ili je On to tražio od njih? Zar me prati prokletstvo, pa sve što dotaknem razbijem i što volim u kamen pretvorim. Zar sam i Njegovo srce u kamen pretvorila i sama si kriva za ove poraze? Zar Ga više nisam dostojna i sve više osjećam kao da sam miljama od Njega udaljena?' 'Ako ti želiš prijateljice, možemo otići do proplanka Ryanha. Odavde, iz Shylhe, to nije tako daleko, a tamo u šumi Mayre utaborio se On sa svojom pukovnijom koja Ga je dopratila iz doline Doth gdje su ovih dana nekoliko puta potukli Sywolykhe napadačke odrede koji su nam nekoliko puta zaprijetili zauzimanjem grada Mayra. Čini mi se da ta njihova pukovnija nosi ime Handrha. Njezini ratnici i časnici vrlo su mladi, a izgleda da čekaju dolazak pukovnije Amandha koja je puno iskusnija i vičnija u borbama.' Znala je Ona da imena 'Handrha' i 'Amandha' pripadaju Njoj iz vremena kada su je oni poznavali i divili joj se. 'Dakako da bih voljela da odemo tamo Shenha, ali znaš ti dobro njih, a još bolje poznaješ Njega, ako su naumili u neke svoje bojne pohode mi bi im mogle samo smetati.' ' Ma ne trebaš se uopće brinuti! Jučer mi je On osobno otkrio da je odlučio ostati ovdje sve do prvih Bijelih snjegova. Izgleda da su Ga proplanci Ryanhe tijekom zalaska Sunca očarali. Iako je sada mnogo ozbiljniji još uvijek je spreman na one svoje igrice i romantična maštanja, a na ovim proplancima uz predivnu rijeku Mandraghona i ove mirisne zelene šume Njegova mašta sigurno buja i stalno je zaposlena…

srijeda, 13.09.2006.

Legenda o Alandiji i Priče o Balanunghu

...Činilo se kao da je nastupio smak svijeta. Sunce se zamračilo, a snažna se svijetlost vrtjela u krugu. Pogođen snagom oružja svijet se u groznici rušio. Voda postane vruća pretvarajući se u paru, životinje počinju ugibati, a ljudi umirati u najstrašnijim mukama. Razbješnjela vatra palila je i zauvijek gutala stabla jedno za drugim. Tanki sloj ozona probijen je, a preostala atmosfera počela je nepovratno otjecati u svemir. Mjesec se opasno približio Zemlji, a Sunce se pretvorilo u velikog crvenog diva, mora su se povukla, rijeke isparile, a šume i trave nestale, tlo se osušilo i ispucalo. Na sjeveru stanu padati teški snjegovi, na jugu su padale hladne kiše, na istoku se tlo osušilo i ispucalo, te se pretvorilo u more pijeska, a na zapadu na Wulkanyskym otocima probude se davno prije usnuli vulkani. Cijela je ta apokaliptička kataklizma trajala trideset dana i trideset noći, a onda se sve iznenada, baš onako kako je i počelo, odjednom smirilo. Cijela se planeta pretvorila u beživotnu pustinju u kojoj zavlada grobna tišina koja nije prestajala tisuću slijedećih godina…

}{asŁaŁus (Hastatus)

Onda pak, jedne svijetle i plave Noći kakva se nad Zemljom nije rodila već tisuću dugih godina, noćno je Nebo ispunio Mjesečev veliki srp. U daljini su se, osvijetljeni mjesečevim luxom, vidjeli nazubljeni vrhovi planine nad kojom stanu plamtjeti svijetlosti lunarne zore. Ispod planine prostirale su se snijegom prekrivene ravnice u kojem su rasle mračne šume srebrenog bora. Ispred tih šuma, tu i tamo razbacane, gorjele su slabašne vatre koje su jasno govorile da su to prve stalne naseobine ljudi. Izgleda da je ljudska vrsta još jednom imala mnogo, mnogo sreće. Gol do pojasa, snažnog mladalačkog tijela, s neobičnim i velikim mačem vježbao je golobradi mladić. Njegovi pokreti strašno su podsjećali na Nekoga, a zvuk, koji je proizvodio mač parajući hladan zrak, kao da je već jednom davno prije odzvanjao ovim ravnicama i ovim šumama… a onda zapuše topli vjetrić, neobičan za to podneblje i to doba noći. Vjetrić kao da je nešto probudio u šumi srebrenog bora koja je kao začarana spavala tisuću godina. Bilo je to nešto vrlo tajnovito i vrlo opasno, jer najprije se čuo tihi zvuk, potom tihi šumovi koji prerastu u zaglušujući topot. Onda pak se na rubu šume pojavi njih trideset, svi mladi i još uvijek golobradi, ali snažno oklopljeni i naoružani, odjeveni u bijele krznene tunike koje su nježno bile prošarane borovim iglicama srebrenog bora. Tako odjeveni potpuno su se stapali s okolinom i kao da su iz nje i iznjedrili. Ako ste pomislili da ih poznajete strašno ste se prevarili, njihova imena bila su: Pandhanh, Zunax, Paniy, Sonderh, Wokerh, Mykerh, Hundgray, Yakuhl, Tokerahm, Taperh, Lynux, Secwoy, Mystec, Wolthan, Mendyx, Tamunh, Xanther, Mykerinh, Sykuhl, Falankh, Wonter, Karyman, Gyzer, Yanekh, Stonmark, Andautonh, Noqser, Tumaran, Actyarys i Cypter. Da, ima ih opetovano trideset i potomci su onih koji su sada već dugo na otocima Shonshon. No, to već nisu Legende o Alandiji iz doba Omytreye, već sasvim druge nevjerojatne priče o Pysyanekyma (Oni koji su ubili mir) i njihovim zakletim protivnicima mladim Balamungowcymha koji opet strašno podsjećaju na Nekoga, a o kojima Vam je već prije Athumanunh pisao. No, o tomu jednom drugi put.

utorak, 12.09.2006.

Legenda o Alandiji

Daleka prošlost, negdje oko deset tisuća godina prije Osvita vremena. U samo Praskozorje vremena Okolnih naroda, u ono doba kada je Svijet bio još uvijek mlad. Bilo je to doba kada je postojalo Strašno i Nezamislivo vrijeme. Bilo je to vrijeme nakon potonuća moćnog kraljevstva Atlantide i propasti Slavnih gradova koji su se nekad davno prije Zemljom prostirali pod plavim plaštevima Zvijezda.
Tamo negdje daleko, u sam Osvit vremena Hrabrih naroda, na mjestu koje su zauvijek okovali led i snijeg. Na tom mjestu, mjestu gdje rastu i mirišu najljepše šume srebrenog bora iznenada je sve i počelo. Odjednom su počele kružiti predivne legende i priče među Okolnim narodima, o toj ledenoj zemlji, o tim nepreglednim i hladnim prostranstvima, o tim predivnim mračnim šumama koje stišće led i pritišće snijeg. Nitko više ne zna, ni najstariji od najstarijih ne sjećaju se više kada, odakle i zašto su se iznenada pojavili najbolji, najstrašniji i najhrabriji ratnici koje je to Strašno i Nezamislivo vrijeme zapamtilo. Legende i priče kazuju da su ih poslali Bogovi da zaustave ratove koji su bili na pomolu između Okolnih naroda koji su tek stasali u Hrabre narode. Bili su to ratnici napadači, lutalice i osvajači, šutljivi, teško oklopljeni i naoružani spremni na borbu i riješeni da izginu svi od reda. Pričaju da su ti najbolji ratnici od samog Osvita vremena nešto uporno i grozničavo tražili. Ratovi su bespoštedno bjesnjeli, a oni su i dalje uporno tražili. Govore da su ti ratnici u jednoj bitki s Hladnim vatrama na bojnom polju Herofahla izgubili svoje sjene. Svi su bili sigurni da traže upravo njih, svoje vlastite sjene. Napokon, Okolni su ih narodi zaboravili, ali ne i prastari narod Sychytha. Za vrijeme vedrih i toplih plavih noći Sychythe bi čule njihovu pjesmu, a govore da su ih vidjeli i kako lete između Zvijezda. Onda jednog, predivnog i još uvijek snenog, vrlo hladnog i neobičnog jutra, ti strašni ratnici napadači našli su, ili su možda vidjeli to što su tražili. Kako su obećali tako su i učinili. Odlučili su da će se vratiti i vratili su se, ali u još većem broju, još strašniji, još snažniji, još hrabriji, još opasniji i još teže oklopljeni i naoružani.
Opetovano stanu predivne legende kružiti među Okolnim narodima. Legende i nevjerojatne priče o tim ratnicima, o toj zemlji, o tim nepreglednim prostranstvima koje je zauvijek okovao led i snažno pritisnuo snijeg. Legende i priče o tim tajnovitim ratnicima u plavim odorama i ogrtačima, ratnicima nepopravljivim lutalicama i neobičnim osvajačima, ratnicima strašnim napadačima. Započnu tako ti ratnici ubrzano graditi svoje neobične gradove i naselja. Na samom rubu tadašnjeg Svijeta oni podignu svoj Zimski bedem. Tamo bi oni svake godine jahali na svojim snažnim i plemenitim konjima, a bila je to i najveća tajna koju su oni uporno i sebično čuvali. Nikada Okolnim narodima nije bilo jasno zašto su ti najstrašniji, najhrabriji i najbolji ratnici koje je Vrijeme zapamtilo bili spremni rušiti svoje neobične gradove i ići dalje. Zašto su uopće podigli taj neosvojivi Zimski bedem i strpljivo ga svake godine dograđivali i to na samom rubu Svijeta i Vremena kad do tuda ne bi stigla nikada ni jedna vojska onog Vremena. Ipak, oni su odlazili tu svake godine u točno određeno vrijeme i smrzavali se tamo u punoj bojnoj opremi, uvijek spremni i u svakom trenutku na borbu riješeni, te svi redom odlučni da izginu samo da bi ponovno vidjeli sjevernu zvijezdu Hawalanda i nešto, ili nekoga ispod nje.
Govore da se oni još uvijek sjećaju tog davno prije Zaboravljenog vremena, vremena prije potonuća moćnog kraljevstva Atlantide i ponosnih Slavnih gradova koji su se nekad davno prije prostirali pod plavim plaštevima Zvijezda. Govore da oni znaju tajnu Vitezova vjetra koji su se pojavili u sam Osvit vremena i koji od prvog trenutka nekoga traže i strpljivo čekaju. I tako bi oni svake godine, riješeni da se bore i da izginu svi odreda, na svojim plemenitim i snažnim konjima, kretali u susret vjetru sjevera koji ih je uvijek čekao ispod tajnovite maglovite planine Wyghena. Oni bi tada danima, iza neosvojivog i još tajnovitijeg Zimskog bedema, strpljivo čekali, a noćima svi bi oni redom pozorno osluškivali neobične zvukove i šumove noći, potpuno mirni, ogrnuti svojim plavim ogrtačima. Svakodnevno bi tako oni izazivali vjetar i borili bi se s njim drvenim kopljima ganjajući ga do kraja Sjevera, pobjeđivali bi ga, ili bi bili pobijeđeni…

petak, 08.09.2006.

Legenda o Alandiji

Grad Prozirnih sjena (Vrijeme kada se rodila legenda)

U Praskozorje vremena, još prije samog Osvita vremena Hrabrih naroda, u doba Slavnih gradova u gradu Alanđana, gradu Prozirnih sjena, kamo su se sklonili posljednji preživjeli s Atlantide, dogodilo se nešto strašno, nešto što ni najstariji nisu zapamtili. U Zemljinoj orbiti, iza tamne strane Mjeseca, odigrala se fantastična bitka između Zvjezdanih boraca Saveza Balamungh posljednjih postrojbi nekada moćne i pravedne Atlantide i njihovih protivnika vojnika naroda Xurha koji su nekada davno prije živjeli u Slavnim gradovima Matice Zemlje i posljednji su odredi moćne vojske ponosnih Slavnih gradova, a sada prikupljeni u posljednji Savez Xurha. Bitka se prenijela i na samu Zemlju, a kako su Alanđani bili saveznici Saveza Balamungh, Xurhy su razornim oružjem uništili njihov grad, grad Prozirnih sjena. Divlji narodi koji su tek stasali u Hrabre narode, u strahu su zapamtili ovu fantastičnu bitku, ali na samo njima svojstven način. Bila je to bitka dobrih Bogova i zlih Bogova koji su jeli ljude. Kasnije su te zle bogove Divlja plemena nazvala Hladne vatre.
Bitka je bila strahovita, a preživio ju je jedan od vojnika iz Saveza Balamungh koji je sa sobom poveo tridesetak dječaka kadeta Alanđana, koji su tek trebali postati vojnici. Njegovo ime bilo je Kaghuar, a imena dječaka bila su: Panđa, Zumah, Paska, Pekso, Nikso, Yakwy … Nitko ih dugo vidio više nije, a onda su se pridružili Okolnim narodima u njihovim međusobnim sukobima, uzaludno ih pokušavajući nagovoriti da se udruže svi zajedno i bore se protiv jedinih neprijatelja – Hladnih vatri.
Tako je to trajalo godinama, a onda se u gradu Apyonu, gradu Waluzyanaca, jednih od Hrabrih naroda, rodio dječačić, treće dijete cara Thanderha i carice Tanye. No, njega su oteli odredi Sywolykyh ratnika žestokih protivnika Waluzyanaca, njima pak ga otimaju nitko drugi nego potomci Alanđana i tada sve počinje …
U tom strašnom i mračnom vremenu u doba bez milosti za ikoga, u doba Hrabrih naroda, poslije potonuća Atlantide, sjajnog i moćnog kraljevstva, nakon propasti Slavnih gradova u ono doba kada su sve nade bile izgubljene, u vremenu u kojem je vladalo zlo, a nova su se kraljevstva tek počela buditi i širiti pod plavim plaštevima Zvijezda. Vojske zla gospodare tamo gdje su ljudi, bjesne bespoštedni ratovi, a smrt vreba sa svih strana. Jedinu sigurnost pružaju utvrđeni gradovi koje čuvaju suprotstavljene vojske. Preživjeli s Atlantide sklonili su se od nadolazećih hordi Divljih plemena i izgradili su grad koji su primitivna plemena zvala Grad prozirnih sjena i strašno ga se bojala. Tada nastaju legende o gradu Bogova. Međutim i ta posljednja nada je uništena pojavom nekih novih Bogova, a stare su ih legende zapamtile kao Bogove koji su jeli ljude. Iako su Alanđani izašli kao pobjednici, njihov je grad uništen Oružjem strašnog suda, a njihov je utjecaj na Okolne narode otada potpuno zanemariv. Legende su dalje govorile da su se vratili na Zvijezde, s kojih su i došli, ali neki od njih nisu imali mjesta na letjelicama pa su ostali, a sebe su nazvali Oni koji su ostali. Njihovi potomci podijelili su se u dvije skupine i sklonili su se na kraj Svijeta u strašne močvare Wanynkhy. Nitko ih više nije vidio, ali obećali su da će se vratiti kada pronađu ono što su izgubili. Vatra i dim, zveket čelika i željeza, pokliči i jauci, psovke i zapovijedi, a na horizontu praskozorje razbija noćnu tminu. Preživjeli ratnici umorni i prljavi, okupljaju se oko svojih zapovjednika. Oklopi im umrljani krvlju i blatom mutno svjetlucaju, baš kao i novo jutro koje sviće tmurno i maglovito. Predivna dolina Papratyje, zelena i rosna, prekrivena je mrtvim tijelima ratnika i konja koji su poginuli u bespoštednim noćnim bitkama. Tek rođeno Sunce pokušava razbiti oblake rata, ali dvije skupine ratnika već su se opasno približile jedna drugoj, a onda žestoki sudar oklopa i oružja. Njište ranjeni konji, pucaju oklopi, lome se oružja. Ponovno zapovijedi i psovke, krici, jauci i opet krv. Bitka je trajala kratko, ali opet nije ništa riješila. Zapovjednici ponovno okupljaju preživjele ratnike i ustrojavaju ih u borbene složaje za nove bitke. Sunce je sada već visoko, a dolinom zavlada tišina koju poremeti samo tihi vjetar koji, od tko zna odakle, donese svježinu i žubor neke rječice koja je tekla daleko od ove doline užasa i smrti, a na koju je predivna dolina Papratyje sve više nalikovala. Umorni i prljavi, znojnih i ranjenih tijela, ispod oklopa koji su poprskani krvlju, ratnici njih tridesetak, odjednom se izdvoje iz meteža bitke i potjeraju konje. Konji su pjenili i mahanjem glava tjerali insekte. Ratnici se upute prema hladu velikog drveta. Sjašu i posjedaju u krug, a nakon nekoliko trenutaka jedan od njih započne tiho pjesmu koju ostali prihvate:
- O Bože predugo je mrak, daj nam svijetlosti i neka ona počne na tvoj znak . . . –
Sada nedaleko od njih započne nova bitka između ratnika koji su pratili mala kola i onih koji su ih napali. Ratnici koji su se odmarali ispod krošnje usamljenog drveta poskaču i odluče pomoći braniteljima kola kojih je bilo sve manje, ali su i dalje uporno odbijali napadače od kola. Pojava nepoznate skupine ratnika iznenadi napadače i oni odustanu od daljnjeg napada. No , svi branitelji kola nakon bitke bili su mrtvi. Ratnici došljaci sjašu i upute se prema kolima, a tada odjednom zrakom zapara munja i udari u drvo ispod kojeg su prije nekoliko trenutaka bezbrižno sjedili. Drvo se prepolovi i zapali, a istog se trenutka iz kola začuje se dječji plač. Vođa ratnika podigne dijete koje se odmah smiri, vođa tih ratnika zbunjeno progovori: 'Da smo ostali pod drvetom sada bi svi bili mrtvi. Čini mi se da su nas Bogovi ipak čuli i poslali nam znak. Ovog mališana naučit ću da me zamjeni i da postane vaš vođa. Ne znamo kako se zove pa ćemo ga zvati Shagan Andraghonh.'

nedjelja, 03.09.2006.

Atlantida - misterija prošlosti, tajna sadašnjosti

Atlantida – izgubljeni ljudski raj ili neobičan životni mit

Proučiti famoznog Platona, a k tomu još i mitsku Atlantidu znači cijeli jedan čovjekov životni vijek. Shvatiti Platonovu Atlantidu zahtjeva proučiti cijelu paletu znanstvenih područja – geologiju, zemljopis, mitologiju, povijest, filozofiju, arheologiju, astronomiju, matematiku, lingvistiku … i dakako tu nikako nije kraj. Proučavati Atlantidu i ne prikloniti se jednoj od skupina, (skupina koja uporno pokušava dokazati da Platon nije ništa izmislio i druga skupina koja sve osporava i gorljivo tvrdi da je sve plod Platonove izmišljotine), nego ostati neutralan, zapravo je 'prokletstvo Atlantide' koje eto tako pogodi i Athumanunha. Athumanunh potroši nekih dvadesetak godina u svom osobnom proučavanju Atlantide i svojski se trudeći da uvijek ostane na krajnjoj neutralnoj poziciji odjednom spozna da raspolaže gotovo nevjerojatnom 'enciklopedijom o Atlantidi' koja nema svoj završetak. Nije Athumanunhu bila namjera pisanje enciklopedije, želio je i još uvijek bi želio Athumanunh stvarno otkriti Atlantidu, ako bi se za to pronašlo dostatno dokaza za njezino postojanje, a s obzirom da ih zapravo nikada nije ni bilo Athumanunh je Athumanunh i na samo je sebi svojstven način riješio i konačno spoznao tajnu Atlantide. Za Athumanunha Atlantida je ono područje na našem planetu gdje je čovječanstvo prvi put zakoračilo iz divljaštva u civilizaciju. Tijekom vremena pretvorila se Atlantida u snažnu i razvijenu državu koja je svoj kulturni utjecaj proširila planetom. Njezine najstarije kolonije možda bi mogle biti drevne, tajanstvene i misteriozne zemlja faraona ili … ili je možda Atlantida sinonim za raj na zemlji koji je čovjek davno prije izgubio, možda su to bajni vrtovi Hesperida, otočje blaženih, Alkinsovi vrtovi, možda Olimp grčkih bogova. Možda su bogovi i božice starih naroda zapravo bili kraljevi, kraljice, ratnici i junaci univerzalnog sjećanja na mjesto gdje je nekada bio raj na zemlji. Athumanunh je, pomalo isfrustriran nepostojanjem tvrdih dokaza, lijepo Atlantidu smjestio u svoje snove i to mu potpuno odgovara, a i Atlantidi je tu dobro. Ja Atlantidu ne tražim više, ja sam je našao tamo gdje se moja mašta i realnost dodiruju i zadovoljio sam se time. Stotine ekspedicija uputilo se samo u prošlom stoljeću na put da otkrije Atlantidu tjerane silnom nadom da će je otkriti. Nisu je otkrili i moj san je ostao netaknut. Gleda tako Athumanunh sliku na kojoj dva gospodina (Platon i Aristotel) nešto žustro raspravljaju i silno bi želio čuti i znati o čemu to oni pričaju, ali šum oceanskih valova je ipak preglasan … Pita sam sebe Athumanunh da li su ta dva grčka gospodina vjerovala u priču o Atlantidi? Platon u svom zapisu Timej i Kritija daje i točnu naznaku gdje je (Atlantik), opisuje njezinu civilizaciju i njezinu katastrofu. Istina, on navodi da to tvrdi na temelju egipatskih zapisa na glinenim ploćicama. Da li mu ovaj drugi grčki mozak vjeruje? Ne, on žestoko sve to osporava. Tu nastaje Athumanunhova frustracija – kome od njih dvojice vjerovati? Priča o Atlantidi, meni Athumanunhu, koji volim mitove, enigme, tajne i misterije, je već odavno poznata i iskreno govoreći izgleda mi predugačka, možda ponekad malo i zamorna, pa mi je teško napraviti neku posebnu recenziju. Zato sam već prije napisao da sam je smjestio u snove. Početak Atlantide, kao i njezin završetak jako su misteriozni. Nije jasno da li je nestala usred erupcije vulkana i potresa koji su uzrokovali njezino potonuće ili pak je možda uništena nekim snažnim oružjem, u nekim nepoznatim ratovima koje povijest nije zapamtila. Uz sve to Atlantida nije jedini kontinent koji je nestao u dubinama oceana, tu je Lemurija na kojoj su cvjetale misteriozne civilizacije Mu, Mar i Lumanija, pa tu su onda i 'ledene zemlje' skrivene pod velikim naslagama leda poput Thule i mitske Hiperboreje, pa onda opet geneza o dugovječnom životu koje opisuju stare civilizacije (Elohim i Annunaki). Jednostavno se čovjeku zavrti u glavi od svega ovog. Takve priče i snovi po Athumanunhu su zapravo privilegije koje imaju još samo ljudi, a izgleda da su im one potrebite da bi zauvijek pobuđivale njihovu maštu i radoznalost. Misterija Atlantide zapravo je poklon svima nama koje takve priče zanimaju. Jednom sam već pomislio da je Platon bio prvi veliki pisac SF priče o Atlantidi, ali onda sam odustao od takve pomisli, jer ipak je Platon bio ozbiljan čovjek. No, onda opet izjava njegovog učenika Aristotela: 'Onaj koji je Atlantidu izmislio, taj ju je i uništio…' dodatno sve opetovano komplicira i još više pobuđuje moju ionako preveliku maštu. Eto, u jednom trenutku tako se i rodila ideja da počnem pisati Legendu o Alandiji koja zapravo počinje propašću Atlantide, a propast je to i Slavnih gradova, a to je kraj jedne civilizacije. Zapravo, Athumanunh u svojoj 'Legendi o Alandiji', barem na početku opisuje strašan i bespoštedan rat koji bjesni između Matice Zemlje (MU) i njezine nekada najveće kolonije famozne Atlantide. Dvije snažne i sofisticirane vojske došle su pred pat poziciju – nema pobjednika i nema poraženog! Baš u trenutku kada ljudi napokon spoznaju da zapravo mogu živjeti jedni pored drugih u prijateljstvu i slozi za sve je prekasno. Strašno i inteligentno oružje više se ne da zaustaviti, stvari su izmaknule nadzoru i Svijet biva uništen i srušen u vlastitoj groznici samouništenja. No, neuništiva majka Zemlja zaliječila je svoje rane i ljudima dala još jednu šansu, ali bez znanja koje su posjedovali Slavni gradovi u doba Atlantide. Kotač povijesti je stao, a s njim je i Vrijeme stalo da bi sve počelo opetovano i ispočetka, te Athumanunh opetovano opisuje fantastične bitke strijelama, mačevima i kopljima. Eto, ja sam to nazvao Legenda o Alandiji i sve pokušao prikazati kao 'pozitivnu utopiju'. U mojoj 'Atlantidi', zapravo u mojoj 'Legendi o Alandiji' iz koje Vam ponekad ostavljam poneke meni drage isječke postoje samo ljudi, iako sam ih pokušao podijeliti na: One koji su otišli (bogovi), One koji su se vratili (titani) i One koji su ostali (ljudi), ali bez obzira na ono u zagradama sve su ljudi, bili oni dobri ili zločesti, bili oni bogovi, ili titani, ili ljudi, nema robota, nema aliena i inih koji bi dodatno komplicirali nešto što je već previše zakomplicirano. Za mene je prošlost samo ljudska jer nikako nije moguće pronaći direktnu vezu između nas (ljudi) i majmuna, iako ponekad možda postoji i neke nevjerojatne, pa čak i vrlo zorne sličnosti (eh, hmm ponekad). Ako se nađe neko primitivno oružje ili oruđe kod izumrlih primata ja sam siguran da ga nisu oni napravili, jer mi ljudi smo ti zbog kojih su oni izumrli. Čovjek je ovdje samo da bi živio i sanjao, a kad zaboravi sanjati onda on razara i uništava bespotrebno i ugrožava sva druga živa bića, što ne radi niti jedno drugo poznato živo biće. Dakle, prošlost je samo ljudska, a Athumanunhova Atlantida je mjesto na kojem su nekoć davno prije živjeli ljudi u prijateljstvu i slozi, mjesta gdje su nekoć dragocjeni predmeti bili cijenjeni samo poradi svoje ljepote, mjesta gdje sada samo šutke plivaju ribe … ili možda mjesta gdje sada konačno u miru i slozi žive 'prvi ljudi' jednom davno prije kažnjeni poradi svog častoljublja i poroka negdje duboko pod morem, ali sada razborito i miroljubivo … ili se to opet Athumanunhu sve priviđa i plod je samo njegove bujne mašte, ili pak to samo plivaju i igraju se ribe usred morem isplakanih kostiju legendarne Atlantide …

subota, 02.09.2006.

Legenda o Alandiji

(isječak - Alandski Bijeli snjegovi)

… U ono davno prije zaboravljeno doba, onda kada su ratovi Wakyzashy bjesnili među Okolnim narodima koji su odavno postali Hrabri narodi, jedne vrlo hladne noći, noći karakteristične samo za Alandiju, u doba alandskih Bijelih snjegova koji samo što nisu počeli padati nošeni hladnim vjetrom Actyalanom. Ti Bijeli alandski snijegovi tiho su dolazili da još jednom pomiješaju i sakriju legende koje su Hrabri narodi odavno već znali, ali ih nikada nisu do kraja razumjeli. Iznenada i niotkuda, iz tajanstvene šume Mynechyz, onako kako su to uvijek i činili, pojavili su se odredi Noćnih očiju (noćna izdanja alandskih dnevnih Šumskih patrola) kao prethodnica nečeg još mnogo misterioznijeg, moćnijeg i opasnijeg. Tihi poput sjena, nečujno poput tmine noći, brzo su pretražili usnule šatore u taboru Amazona koji su u to doba noći mirno spavali i nisu ni slutili da je tabor okružila opasna alandska pukovnija Noćnih ratnika posebno uvježbanih za borbe i prepade u ovakve alandske hladne noći. Kad su pretražili sve šatore, pronašli Ono što su tražili, izgube se još tiše u smjeru čarobne šume Kayonasa.
Ujutro, vrlo hladno alandsko jutro, princeza Sonsyreya uzbuđeno je objašnjavala svom ocu, bratu i nazočnim generalima: 'Noćas su u našem taboru bili Alanđani, a naši ih promrznuti stražari nisu ni zamijetili. Ovaj buket alandskih zimskih bijelih ruža, koje su mi ostavili pored ležaja, ne znači ništa drugo do njihove jasne poruke. Poruka je da odmah prekinemo s borbenim nastupanjima i spasimo naše ionako promrznute ratnike kojima se oštra alandska zima zavukla ispod tunika. Pogledajte! Pogledajte vani je počeo padati snijeg, a ako ovako nastavi uskoro bi mogao zatrpati putove i poznate nam prolaze. Jasno vam je svima da će se naši ratnici izgubiti u ovom moru bjeline na koju nisu naviknuti. Jasno vam je i to da sada borbu mogu voditi samo Alanđani, koji se, ni sama ne razumijem kako, baš u ovakvim uvjetima snalaze najbolje, a ove mračne šume srebrenog bora postat će još misterioznije i opasnije. Jasno vam je i to da ste se do sada tukli s Njegovim pukovnijama koje vode Njegovi mladi pukovnici, ali od sada, čini mi se, ispred nas su puno opasnije pukovnije koje predvode Njegovi Vitezovi vjetra. Njegovi generali poput Zumaha, Paske, Peksa, Nyksysa, Sague, Protyrona i da vam ih dalje ne nabrajam jer sve su te opasne pukovnije stigle s prvim Bijelim snjegovima iz dalekih i tajnovitih prostranstava Sylenca. Da, tamo negdje, tamo gdje najljepše mirišu šume srebrenog bora, tamo su Ga, te izuzetno opasne pukovnije, u kojima se nalaze najbolji ratnici koje je Vrijeme ikada zapamtilo, pozorno, uporno i ljubomorno čuvali, a vjerujte, nikada Mu tamo nikakva opasnost ne bi zaprijetila. Sve mi se više postaje jasno da su nas cijelo ovo vrijeme promatrali i znalački nas uvlačili u svoju dobro pripremljenu i pomno građenu klopku. U klopku u koju smo mi upali već kod njihovog grada Askhana odmah nakon što smo se bez njihove dozvole tamo iskrcali …'

petak, 01.09.2006.

Legenda o Alandiji

(isječak - Dyadonskhe tople noći)

Tamo negdje, negdje gdje noći nisu tako tamne, a jutra se zlatom zlate. Tamo negdje, negdje gdje topla azurna mora zapljuskuju pjeskovite obale predivne zemlje Dyadonhe. Tamo negdje, negdje gdje počinje čarobna Zabranjena dolina, tamo negdje gdje leži Zabranjeni grad, grad Sunca. U tom amazonskom gradu s tisuću piramida, u tim piramidama tisuću hramova, u tim hramovima tisuću prelijepih djevojaka … ali samo je jedna princeza. Samo je jedna princeza s tisuću imena što davno prije nadjenu joj ti strašni ratnici: Sonsyreya, Wyxena, Baharanunha, Handhra, Shangrha, Amandha …
Jutro se budilo sramežljivo, sneno i polako, baš kao i uvijek nakon toplih noći. Nigdje nisu noći bile ovako tople kao na Dyadonkhy u zemlji tisuću otoka, u zemlji princeze Sosyreye. Dyadonha je bila puna egzotike toplih mora: palme, ptice, pijesak, gradovi piramida, oaze, potoci … Tisuće prekrasnih mladih djevojaka pristiglih sa svih strana Amazonskih zemalja skupljale su se u čarobnom dyadonskhom gradu Drymu. Cijelim skupom pozorno rukovode Sonsyreyne najodanije kneginje i kontese Sandrha, Carysmha, Lucrecya, Anyshya, Myrandha, Felycya i Noyrha. Nazočnost ovih mladih Dyadonkhy ovdje, a one se nikada nisu odvajale od Sosyreye, jasno je govorila o važnosti ovog amazonskog okupljanja. Odjednom, Dyadonskhe tople noći postanu još toplije i još svjetlije, a neobičan vjetrić koji se podizao iznad krošnji palmi u plavetnim noćima izazivao je sve više mističnosti i tajnovitosti. Neobične pjesme Alanđana koje su se čule pred to sneno i sramežljivo jutro, kod mladih amazonskih djevojaka izazivale su veliku znatiželju i pozornost sve dok napokon nisu nagovorile kneginju Lucrezyu da im objasni tko to pjeva tako dubokim tonovima pjesme koje se čuju iz krošnji palmi. Crnokosa Lucrezya u početku je to odbijala, a onda se tajnovito nasmije i pristane im ispričati legendu koju će uskoro i one same spoznati i kasnije prepričavati drugima. ' Predivne legende kruže o toj zemlji. Govore, da ti romantični i tajnoviti ratnici, ogrnuti svojim plavim ogrtačima, danima uporno sjede, trpe hladnoću i nekoga strpljivo čekaju. Govore, da se oni još uvijek sjećaju vremena prije potonuća Atlantide i Slavnih gradova i da znaju tajnu Vitezova vjetra o kojima su nam pričale naše bake. Govore, da su to najstrašniji ratnici koje je zapamtilo vrijeme, lutalice i napadači, strašni mitski osvajači. Govore, da ti ratnici ne poznaju strah i svi su oni odreda spremni na borbu i pogibiju samo da bi ponovno vidjeli i pratili svojeg dječaka kojeg su im poslali Bogovi i Boginje u znak zahvalnosti što su se na njihovoj strani borili protiv oholih i zlih Hladnih vatri na strašnom bojnom polju Herofahla. Legenda pak govori da su oni dugo lutali i tražili Ga posvuda, sve dok jedne noći nije zapuhao hladan i neobičan vjetar za to doba godine. Na mjestu gdje se gasi dan, na mjestu gdje se vjetar i kiša dodiruju, pojavio se On. Poveo ih je taj dječak kroz vrata vjetra daleko na sjever u zemlju koju je zauvijek okovao led. Naučio ih je Taj dječak kako se boriti protiv Bijele smrti (Athumazya), kako pronaći put kroz nevidljivu maglu (Anybeatha), kako pobijediti ledeni vjetar (Actyalan). Govore, da je velika snaga i moć koju su Bogovi i Boginje sa Zvijezda poklonili tom dječaku na dar, a govore da je On pozvao One koji su otišli i oni su se vratili, te postali njegovi veliki prijatelji. Taj razigrani dječak pojavio se niotkud i iznenada, a put mu se isprepleo s našom princezom Sonsyrey. Zbog nje pojavio se na Hyperarey i branio njezine boje, a naša princeza osjeća Ga iza zastora noći i vidi Ga pod svijetlom Zvijezda, a kada su daleko jedno od drugoga ljubav ih spaja svojim nevidljivim strunama. Govore, da daleko na sjeveru u nepreglednim prostranstvima Sylenca Alanđani pjevaju našoj princezi: Laku noć zaštitnice naša i spavaj nam na jastuku od cvijetova…Govore, da kada prate svog dječaka ti ratnici ništa oko sebe ne primjećuju, ogrnuti svojim plavim ogrtačima mirno jašu iza Njega na svojim snažnim i plemenitim konjima, a dovoljan je samo jedan njegov znak, pa da se oni pretvore u strašne ratnike napadače i tada ih ništa, ali baš ništa zaustaviti ne može. Njihovi pogledi, oklopi i oružje mutno svjetlucaju, a njihovi juriši i navale nezadrživi su. Tada oni gaze, lome, sijeku i probijaju se što bliže k Njemu, a onda kada Ga vide ili dotaknu poput munja razlete se na sve strane i opet se probijaju k Njemu. Njihove zastave vijore na vjetru, a njihovi pokliči lede krv u žilama. Njihovi konji pjene i bijesno gaze i grizu, a kada čuju Njegov poziv, hitro se okupe i slože u samo njima razumljiv složaj. Tada njihove pjesme počinju u dubokim borbenim tonovima i opet Ga slave. Nema sretnijih na ovome Svijetu i kako oni kažu, nema nigdje ljepše šume srebrenog bora i nema ničeg većeg od njihove tajne. Nakon toga nestaju u tim misterioznim predivnim šumama srebrenog bora i u svojim neobičnim i zagonetnim gradovima…'
Sunce je polako zalazilo iza krošnji palmi, sjene su bile sve duže, a onda se spustila još jedna topla dyadonskha noć. Ptice po granama su se smirile, valovi su sve tiše oplakivali pješčane plaže i obale Dyadonhke koja je polako tonula u plavetni san. Odjednom, palmina krošnja oživi i poprimi ljudski oblik, pijesak se pokrene i iz njega izrone ljudske prilike. Nekoliko brzih i čudnih znakova rukom, otvoreni dlan kao znak da se razumiju i opet tajanstvene prilike tiho nestanu, stope se s okolinom. Palmine se krošnje smire, a pijesak poprimi prvotni oblik. Bilo je sigurno i bilo je jasno, počelo je doba noći kada alandske Šumske patrole predaju dužnost alandskim Noćnim očima, posebnim alandskim odredima koji su zaduženi za sigurnost tog dijela noći…

<	rujan, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Zapisi, crtice, crteži, skice, sheme iz raznih mitologija i legendi

Linkovi

actyalan@gmail.com (Athumanunhovo 'mjesto na kojem plaču ptice')

Mitologija - čudnovato sjeme iz kojeg su kasnije niknule filozofija i religija.

Svijet se boji vremena, a vrijeme se boji piarmida.

Vrijeme je najmudrije, ono zna sve odgovore.

Legenda - priča o neobičnom događaju

Tražeći genijalnost i mudrost nudio je milost i ljubav, a zauzvrat našao je glupost i dobio mržnju. Stvorio je svoj Svijet arbitra plemenitog mira, a postao je bakljonoša koji prenosi vjekovni plamen smrti i uništenja.

Dječak je on u kojem se čovjek budi, ili je možda već čovjek u kojem još uvijek dječak živi.




Zna On tajne prije stvaranja Svijeta iz doba kada su Zvijezde još spavale, Vitez je On jedan od najboljih, a namjere su Njegove uvijek dobro skrivene, kaže malo, a govori nejasno kada priča o najplemenitijoj skupini ljudi koji su ikada Zemljom koračali ...

Lovački krik enhu ptice je: keee - ar! a krik alandske (polarne) enhu ptice puno je prodorniji: kee - aarrmm!

Legatus - kod starih Rimljana izaslanik, namjesnik u provinciji, pomoćnik vojskovođe, a možda onaj koji zapisuje (legator), onaj koji nešto nekome ostavi zapisano.

Tamo negdje daleko gdje topla mora zapljuskuju obale Ledene zemlje Alandije, tamo gdje se kiša i vjetar oduvijek dodiruju, ali se nikada ne razumiju, tamo gdje rastu i mirišu najljepše šume srebrenog bora, tamo gdje počinje tajnovita dolina Sylenca... Pojavili su se iznenada i niotkuda, ni najstariji među najstarijima više se ne sjećaju odakle su stigli i zašto su danima i noćima nešto grozničavo tražili. To Strašno i Nezamislivo Vrijeme zapamtilo ih je kao ratnike lutalice i napadače, teško naoružane i oklopljene koji su mirno jahali svoje plemenite konje i svi odreda bili spremni da se bore i da izginu od reda ... Onda pak u tajnovitom Vremenu Bijelih Snjegova, u tajnovitom dobu noći Hawalandha, pronašli su Ono što su tražili. Našli su Njega okruženog njihovim vlastitim Sjenama. Velika je bila snaga i mudrost koju su Mu poklonili bogovi u sam Osvit Vremena. Legenda je bila konačno živa i za Njih je sve moglo početi... i počelo je!

Jedino tamo, a nigdje ne postoji nešto ljudskije, čovječnije, lete žive ptice praznim nebom iznad plime zlatne zore prema krošnjama srebrenog bora...