Daleka prošlost, negdje oko deset tisuća godina prije Osvita vremena. U samo Praskozorje vremena Okolnih naroda, u ono doba kada je Svijet bio još uvijek mlad. Bilo je to doba kada je postojalo Strašno i Nezamislivo vrijeme. Bilo je to vrijeme nakon potonuća moćnog kraljevstva Atlantide i propasti Slavnih gradova koji su se nekad davno prije Zemljom prostirali pod plavim plaštevima Zvijezda.
Tamo negdje daleko, u sam Osvit vremena Hrabrih naroda, na mjestu koje su zauvijek okovali led i snijeg. Na tom mjestu, mjestu gdje rastu i mirišu najljepše šume srebrenog bora iznenada je sve i počelo. Odjednom su počele kružiti predivne legende i priče među Okolnim narodima, o toj ledenoj zemlji, o tim nepreglednim i hladnim prostranstvima, o tim predivnim mračnim šumama koje stišće led i pritišće snijeg. Nitko više ne zna, ni najstariji od najstarijih ne sjećaju se više kada, odakle i zašto su se iznenada pojavili najbolji, najstrašniji i najhrabriji ratnici koje je to Strašno i Nezamislivo vrijeme zapamtilo. Legende i priče kazuju da su ih poslali Bogovi da zaustave ratove koji su bili na pomolu između Okolnih naroda koji su tek stasali u Hrabre narode. Bili su to ratnici napadači, lutalice i osvajači, šutljivi, teško oklopljeni i naoružani spremni na borbu i riješeni da izginu svi od reda. Pričaju da su ti najbolji ratnici od samog Osvita vremena nešto uporno i grozničavo tražili. Ratovi su bespoštedno bjesnjeli, a oni su i dalje uporno tražili. Govore da su ti ratnici u jednoj bitki s Hladnim vatrama na bojnom polju Herofahla izgubili svoje sjene. Svi su bili sigurni da traže upravo njih, svoje vlastite sjene. Napokon, Okolni su ih narodi zaboravili, ali ne i prastari narod Sychytha. Za vrijeme vedrih i toplih plavih noći Sychythe bi čule njihovu pjesmu, a govore da su ih vidjeli i kako lete između Zvijezda. Onda jednog, predivnog i još uvijek snenog, vrlo hladnog i neobičnog jutra, ti strašni ratnici napadači našli su, ili su možda vidjeli to što su tražili. Kako su obećali tako su i učinili. Odlučili su da će se vratiti i vratili su se, ali u još većem broju, još strašniji, još snažniji, još hrabriji, još opasniji i još teže oklopljeni i naoružani.
Opetovano stanu predivne legende kružiti među Okolnim narodima. Legende i nevjerojatne priče o tim ratnicima, o toj zemlji, o tim nepreglednim prostranstvima koje je zauvijek okovao led i snažno pritisnuo snijeg. Legende i priče o tim tajnovitim ratnicima u plavim odorama i ogrtačima, ratnicima nepopravljivim lutalicama i neobičnim osvajačima, ratnicima strašnim napadačima. Započnu tako ti ratnici ubrzano graditi svoje neobične gradove i naselja. Na samom rubu tadašnjeg Svijeta oni podignu svoj Zimski bedem. Tamo bi oni svake godine jahali na svojim snažnim i plemenitim konjima, a bila je to i najveća tajna koju su oni uporno i sebično čuvali. Nikada Okolnim narodima nije bilo jasno zašto su ti najstrašniji, najhrabriji i najbolji ratnici koje je Vrijeme zapamtilo bili spremni rušiti svoje neobične gradove i ići dalje. Zašto su uopće podigli taj neosvojivi Zimski bedem i strpljivo ga svake godine dograđivali i to na samom rubu Svijeta i Vremena kad do tuda ne bi stigla nikada ni jedna vojska onog Vremena. Ipak, oni su odlazili tu svake godine u točno određeno vrijeme i smrzavali se tamo u punoj bojnoj opremi, uvijek spremni i u svakom trenutku na borbu riješeni, te svi redom odlučni da izginu samo da bi ponovno vidjeli sjevernu zvijezdu Hawalanda i nešto, ili nekoga ispod nje.
Govore da se oni još uvijek sjećaju tog davno prije Zaboravljenog vremena, vremena prije potonuća moćnog kraljevstva Atlantide i ponosnih Slavnih gradova koji su se nekad davno prije prostirali pod plavim plaštevima Zvijezda. Govore da oni znaju tajnu Vitezova vjetra koji su se pojavili u sam Osvit vremena i koji od prvog trenutka nekoga traže i strpljivo čekaju. I tako bi oni svake godine, riješeni da se bore i da izginu svi odreda, na svojim plemenitim i snažnim konjima, kretali u susret vjetru sjevera koji ih je uvijek čekao ispod tajnovite maglovite planine Wyghena. Oni bi tada danima, iza neosvojivog i još tajnovitijeg Zimskog bedema, strpljivo čekali, a noćima svi bi oni redom pozorno osluškivali neobične zvukove i šumove noći, potpuno mirni, ogrnuti svojim plavim ogrtačima. Svakodnevno bi tako oni izazivali vjetar i borili bi se s njim drvenim kopljima ganjajući ga do kraja Sjevera, pobjeđivali bi ga, ili bi bili pobijeđeni…
Post je objavljen 12.09.2006. u 21:01 sati.