Zelene obale Mandraghonha
U ono doba, kada je Vrijeme bilo uhvaćeno u krošnjama srebrenih borova, u doba strašnog i misterioznog Vremena, onda kada je Noć ukrala Dan neopreznim Hrabrim narodima… Na divljoj se rijeci zaustave, tu grad snažnih utvrda utemelje i svojim ga imenom nazvaše. Vjetar je stišavao njihove bojne pokliče, spustila se još jedna beskrajna noć i tama je prekrila zelene obale čarobne rijeke Mandraghonha. Onda kada su pale prve hladne kiše Sakazeye u samo jednom trenutku nestalo je nade, u maglu pretvorilo se sve, a u tišine plave noći Ona je tiho plakala srca slomljena. Imala je sve i bila je samo na korak od sna, a onda odjednom postanu Oni kao kiša i pustinja, kao Svijeta dva, nekada tako bliska, a sada tako daleka. Onda pak, u ono doba Noći kada je On već spavao ogrnut svojim plavim ogrtačem skriven iza zastora plave noći, Ona odluči krenuti putem na kojem su je čekale samo mračne sjene. Mračne šume srebrenog bora više je nisu plašile, jer Ona je sada znala čitati Zvijezde vodilje, osjećala je snagu ljubavi, imala je vatru u venama i vodu na usnama, a koraci kojima je krenula sada su doista izgledali kao da lebdi zrakom, jer bila je spremna na borbu sa sudbinom. Te Noći, kada su je Zvijezde opkolile i pokazale joj Njegove tragove, Ona je odlučila dodirnuti Ga svojim mekim i nježnim dlanovima i pokloniti mu plavi san. Slijedila je ritam svoga srca i našla je sklonu Noć koja joj je poklonila spokojno Jutro u kojem je probudila davno prije čuvanu tajnu. Jutro nad zelenom i čarobnom rijekom Mandraghonha osvanulo je u predivnim bojama i mirisima koji su se jasno mogli razaznati i vidjeti u kapljicama jutarnje rose.
… 'Kao i uvijek zabrinut si za mene, ali stari prijatelju, kaži mi, što bih ja to sada trebao uraditi? Možda bih ja trebao tražiti oprost od Nje nakon onoga što mi je učinila u gradu Drymhu?' 'Nije Ti ona ništa napravila bedasti dječače! Ti si sam kriv za njezinu ljutnju, sjeti se samo luke Altemyre, a onda opet u Drymhu, motaš se oko Sonsynore, napiješ se s onim blesavim Arghoryancem i raspetljao Ti se jezik, a ona Te gledala kao Boga. Ja jesam star, ali nisam glup, znam što treba izbjegavati u trenucima ženske ljubomore, ali Ti si 'žutokljunac' jedan, baš kao i u bitkama uvijek juriš tamo gdje je najopasnije i da …' ' Oooo, ne evo ga opet! Zar sam sada još i glavni krivac, zar me nije Ona …' 'Da me nisi više nikada prekinuo! Pet mjeseci skupljao sam snagu da Ti ovo bacim u lice, a sada kad sam konačno skupio snagu Ti me prekineš! Zar sam ja to zavrijedio od Tebe u ovim godinama?!' ' Oprosti prijatelju stari, stvarno sam malo pretjerao, ali pa Ti si me naučio ovakvoj upornosti i ustrajnosti i što bih ja sada trebao učiniti? Zar da ja prvi popustim, to želiš?' 'Ne! Malo si previše nepopustljiv i grub si prema Njoj. Sakrio si se u ove zelene šume Mandraghonha jer znaš da nas Ona ovdje ne bi nikada pronašla… Na tim nemirnim granica Mandraghona, u tvrdim gradovima Ararađana, u Manhoshu i Syryeshu susrele su se dvije prijateljice, dvije prekrasne amazonske princeze. Zašto su te amazonske princeze dojahale sa svojim pratnjama ovako daleko na jug, na same nemirne granice rijeke Mandraghonha, u opasne gradove gdje nisu bile viđene od samog Osvita Vremena? Jedna od njih bezvoljna je i vrlo tužna, a druga je uporno pokušava utješiti. 'Zar su me zauvijek zaboravili u tako kratkom vremenu? Zar je moguće da me nisu prepoznali, ili je On to tražio od njih? Zar me prati prokletstvo, pa sve što dotaknem razbijem i što volim u kamen pretvorim. Zar sam i Njegovo srce u kamen pretvorila i sama si kriva za ove poraze? Zar Ga više nisam dostojna i sve više osjećam kao da sam miljama od Njega udaljena?' 'Ako ti želiš prijateljice, možemo otići do proplanka Ryanha. Odavde, iz Shylhe, to nije tako daleko, a tamo u šumi Mayre utaborio se On sa svojom pukovnijom koja Ga je dopratila iz doline Doth gdje su ovih dana nekoliko puta potukli Sywolykhe napadačke odrede koji su nam nekoliko puta zaprijetili zauzimanjem grada Mayra. Čini mi se da ta njihova pukovnija nosi ime Handrha. Njezini ratnici i časnici vrlo su mladi, a izgleda da čekaju dolazak pukovnije Amandha koja je puno iskusnija i vičnija u borbama.' Znala je Ona da imena 'Handrha' i 'Amandha' pripadaju Njoj iz vremena kada su je oni poznavali i divili joj se. 'Dakako da bih voljela da odemo tamo Shenha, ali znaš ti dobro njih, a još bolje poznaješ Njega, ako su naumili u neke svoje bojne pohode mi bi im mogle samo smetati.' ' Ma ne trebaš se uopće brinuti! Jučer mi je On osobno otkrio da je odlučio ostati ovdje sve do prvih Bijelih snjegova. Izgleda da su Ga proplanci Ryanhe tijekom zalaska Sunca očarali. Iako je sada mnogo ozbiljniji još uvijek je spreman na one svoje igrice i romantična maštanja, a na ovim proplancima uz predivnu rijeku Mandraghona i ove mirisne zelene šume Njegova mašta sigurno buja i stalno je zaposlena…
Post je objavljen 17.09.2006. u 23:26 sati.