Atlantida – izgubljeni ljudski raj ili neobičan životni mit
Proučiti famoznog Platona, a k tomu još i mitsku Atlantidu znači cijeli jedan čovjekov životni vijek. Shvatiti Platonovu Atlantidu zahtjeva proučiti cijelu paletu znanstvenih područja – geologiju, zemljopis, mitologiju, povijest, filozofiju, arheologiju, astronomiju, matematiku, lingvistiku … i dakako tu nikako nije kraj. Proučavati Atlantidu i ne prikloniti se jednoj od skupina, (skupina koja uporno pokušava dokazati da Platon nije ništa izmislio i druga skupina koja sve osporava i gorljivo tvrdi da je sve plod Platonove izmišljotine), nego ostati neutralan, zapravo je 'prokletstvo Atlantide' koje eto tako pogodi i Athumanunha. Athumanunh potroši nekih dvadesetak godina u svom osobnom proučavanju Atlantide i svojski se trudeći da uvijek ostane na krajnjoj neutralnoj poziciji odjednom spozna da raspolaže gotovo nevjerojatnom 'enciklopedijom o Atlantidi' koja nema svoj završetak. Nije Athumanunhu bila namjera pisanje enciklopedije, želio je i još uvijek bi želio Athumanunh stvarno otkriti Atlantidu, ako bi se za to pronašlo dostatno dokaza za njezino postojanje, a s obzirom da ih zapravo nikada nije ni bilo Athumanunh je Athumanunh i na samo je sebi svojstven način riješio i konačno spoznao tajnu Atlantide. Za Athumanunha Atlantida je ono područje na našem planetu gdje je čovječanstvo prvi put zakoračilo iz divljaštva u civilizaciju. Tijekom vremena pretvorila se Atlantida u snažnu i razvijenu državu koja je svoj kulturni utjecaj proširila planetom. Njezine najstarije kolonije možda bi mogle biti drevne, tajanstvene i misteriozne zemlja faraona ili … ili je možda Atlantida sinonim za raj na zemlji koji je čovjek davno prije izgubio, možda su to bajni vrtovi Hesperida, otočje blaženih, Alkinsovi vrtovi, možda Olimp grčkih bogova. Možda su bogovi i božice starih naroda zapravo bili kraljevi, kraljice, ratnici i junaci univerzalnog sjećanja na mjesto gdje je nekada bio raj na zemlji. Athumanunh je, pomalo isfrustriran nepostojanjem tvrdih dokaza, lijepo Atlantidu smjestio u svoje snove i to mu potpuno odgovara, a i Atlantidi je tu dobro. Ja Atlantidu ne tražim više, ja sam je našao tamo gdje se moja mašta i realnost dodiruju i zadovoljio sam se time. Stotine ekspedicija uputilo se samo u prošlom stoljeću na put da otkrije Atlantidu tjerane silnom nadom da će je otkriti. Nisu je otkrili i moj san je ostao netaknut. Gleda tako Athumanunh sliku na kojoj dva gospodina (Platon i Aristotel) nešto žustro raspravljaju i silno bi želio čuti i znati o čemu to oni pričaju, ali šum oceanskih valova je ipak preglasan … Pita sam sebe Athumanunh da li su ta dva grčka gospodina vjerovala u priču o Atlantidi? Platon u svom zapisu Timej i Kritija daje i točnu naznaku gdje je (Atlantik), opisuje njezinu civilizaciju i njezinu katastrofu. Istina, on navodi da to tvrdi na temelju egipatskih zapisa na glinenim ploćicama. Da li mu ovaj drugi grčki mozak vjeruje? Ne, on žestoko sve to osporava. Tu nastaje Athumanunhova frustracija – kome od njih dvojice vjerovati? Priča o Atlantidi, meni Athumanunhu, koji volim mitove, enigme, tajne i misterije, je već odavno poznata i iskreno govoreći izgleda mi predugačka, možda ponekad malo i zamorna, pa mi je teško napraviti neku posebnu recenziju. Zato sam već prije napisao da sam je smjestio u snove. Početak Atlantide, kao i njezin završetak jako su misteriozni. Nije jasno da li je nestala usred erupcije vulkana i potresa koji su uzrokovali njezino potonuće ili pak je možda uništena nekim snažnim oružjem, u nekim nepoznatim ratovima koje povijest nije zapamtila. Uz sve to Atlantida nije jedini kontinent koji je nestao u dubinama oceana, tu je Lemurija na kojoj su cvjetale misteriozne civilizacije Mu, Mar i Lumanija, pa tu su onda i 'ledene zemlje' skrivene pod velikim naslagama leda poput Thule i mitske Hiperboreje, pa onda opet geneza o dugovječnom životu koje opisuju stare civilizacije (Elohim i Annunaki). Jednostavno se čovjeku zavrti u glavi od svega ovog. Takve priče i snovi po Athumanunhu su zapravo privilegije koje imaju još samo ljudi, a izgleda da su im one potrebite da bi zauvijek pobuđivale njihovu maštu i radoznalost. Misterija Atlantide zapravo je poklon svima nama koje takve priče zanimaju. Jednom sam već pomislio da je Platon bio prvi veliki pisac SF priče o Atlantidi, ali onda sam odustao od takve pomisli, jer ipak je Platon bio ozbiljan čovjek. No, onda opet izjava njegovog učenika Aristotela: 'Onaj koji je Atlantidu izmislio, taj ju je i uništio…' dodatno sve opetovano komplicira i još više pobuđuje moju ionako preveliku maštu. Eto, u jednom trenutku tako se i rodila ideja da počnem pisati Legendu o Alandiji koja zapravo počinje propašću Atlantide, a propast je to i Slavnih gradova, a to je kraj jedne civilizacije. Zapravo, Athumanunh u svojoj 'Legendi o Alandiji', barem na početku opisuje strašan i bespoštedan rat koji bjesni između Matice Zemlje (MU) i njezine nekada najveće kolonije famozne Atlantide. Dvije snažne i sofisticirane vojske došle su pred pat poziciju – nema pobjednika i nema poraženog! Baš u trenutku kada ljudi napokon spoznaju da zapravo mogu živjeti jedni pored drugih u prijateljstvu i slozi za sve je prekasno. Strašno i inteligentno oružje više se ne da zaustaviti, stvari su izmaknule nadzoru i Svijet biva uništen i srušen u vlastitoj groznici samouništenja. No, neuništiva majka Zemlja zaliječila je svoje rane i ljudima dala još jednu šansu, ali bez znanja koje su posjedovali Slavni gradovi u doba Atlantide. Kotač povijesti je stao, a s njim je i Vrijeme stalo da bi sve počelo opetovano i ispočetka, te Athumanunh opetovano opisuje fantastične bitke strijelama, mačevima i kopljima. Eto, ja sam to nazvao Legenda o Alandiji i sve pokušao prikazati kao 'pozitivnu utopiju'. U mojoj 'Atlantidi', zapravo u mojoj 'Legendi o Alandiji' iz koje Vam ponekad ostavljam poneke meni drage isječke postoje samo ljudi, iako sam ih pokušao podijeliti na: One koji su otišli (bogovi), One koji su se vratili (titani) i One koji su ostali (ljudi), ali bez obzira na ono u zagradama sve su ljudi, bili oni dobri ili zločesti, bili oni bogovi, ili titani, ili ljudi, nema robota, nema aliena i inih koji bi dodatno komplicirali nešto što je već previše zakomplicirano. Za mene je prošlost samo ljudska jer nikako nije moguće pronaći direktnu vezu između nas (ljudi) i majmuna, iako ponekad možda postoji i neke nevjerojatne, pa čak i vrlo zorne sličnosti (eh, hmm ponekad). Ako se nađe neko primitivno oružje ili oruđe kod izumrlih primata ja sam siguran da ga nisu oni napravili, jer mi ljudi smo ti zbog kojih su oni izumrli. Čovjek je ovdje samo da bi živio i sanjao, a kad zaboravi sanjati onda on razara i uništava bespotrebno i ugrožava sva druga živa bića, što ne radi niti jedno drugo poznato živo biće. Dakle, prošlost je samo ljudska, a Athumanunhova Atlantida je mjesto na kojem su nekoć davno prije živjeli ljudi u prijateljstvu i slozi, mjesta gdje su nekoć dragocjeni predmeti bili cijenjeni samo poradi svoje ljepote, mjesta gdje sada samo šutke plivaju ribe … ili možda mjesta gdje sada konačno u miru i slozi žive 'prvi ljudi' jednom davno prije kažnjeni poradi svog častoljublja i poroka negdje duboko pod morem, ali sada razborito i miroljubivo … ili se to opet Athumanunhu sve priviđa i plod je samo njegove bujne mašte, ili pak to samo plivaju i igraju se ribe usred morem isplakanih kostiju legendarne Atlantide …
Post je objavljen 03.09.2006. u 18:40 sati.