Mitologija https://blog.dnevnik.hr/enhu
petak, 08.09.2006.
Legenda o Alandiji
Grad Prozirnih sjena (Vrijeme kada se rodila legenda)
U Praskozorje vremena, još prije samog Osvita vremena Hrabrih naroda, u doba Slavnih gradova u gradu Alanđana, gradu Prozirnih sjena, kamo su se sklonili posljednji preživjeli s Atlantide, dogodilo se nešto strašno, nešto što ni najstariji nisu zapamtili. U Zemljinoj orbiti, iza tamne strane Mjeseca, odigrala se fantastična bitka između Zvjezdanih boraca Saveza Balamungh posljednjih postrojbi nekada moćne i pravedne Atlantide i njihovih protivnika vojnika naroda Xurha koji su nekada davno prije živjeli u Slavnim gradovima Matice Zemlje i posljednji su odredi moćne vojske ponosnih Slavnih gradova, a sada prikupljeni u posljednji Savez Xurha. Bitka se prenijela i na samu Zemlju, a kako su Alanđani bili saveznici Saveza Balamungh, Xurhy su razornim oružjem uništili njihov grad, grad Prozirnih sjena. Divlji narodi koji su tek stasali u Hrabre narode, u strahu su zapamtili ovu fantastičnu bitku, ali na samo njima svojstven način. Bila je to bitka dobrih Bogova i zlih Bogova koji su jeli ljude. Kasnije su te zle bogove Divlja plemena nazvala Hladne vatre.
Bitka je bila strahovita, a preživio ju je jedan od vojnika iz Saveza Balamungh koji je sa sobom poveo tridesetak dječaka kadeta Alanđana, koji su tek trebali postati vojnici. Njegovo ime bilo je Kaghuar, a imena dječaka bila su: Panđa, Zumah, Paska, Pekso, Nikso, Yakwy … Nitko ih dugo vidio više nije, a onda su se pridružili Okolnim narodima u njihovim međusobnim sukobima, uzaludno ih pokušavajući nagovoriti da se udruže svi zajedno i bore se protiv jedinih neprijatelja – Hladnih vatri.
Tako je to trajalo godinama, a onda se u gradu Apyonu, gradu Waluzyanaca, jednih od Hrabrih naroda, rodio dječačić, treće dijete cara Thanderha i carice Tanye. No, njega su oteli odredi Sywolykyh ratnika žestokih protivnika Waluzyanaca, njima pak ga otimaju nitko drugi nego potomci Alanđana i tada sve počinje …
U tom strašnom i mračnom vremenu u doba bez milosti za ikoga, u doba Hrabrih naroda, poslije potonuća Atlantide, sjajnog i moćnog kraljevstva, nakon propasti Slavnih gradova u ono doba kada su sve nade bile izgubljene, u vremenu u kojem je vladalo zlo, a nova su se kraljevstva tek počela buditi i širiti pod plavim plaštevima Zvijezda. Vojske zla gospodare tamo gdje su ljudi, bjesne bespoštedni ratovi, a smrt vreba sa svih strana. Jedinu sigurnost pružaju utvrđeni gradovi koje čuvaju suprotstavljene vojske. Preživjeli s Atlantide sklonili su se od nadolazećih hordi Divljih plemena i izgradili su grad koji su primitivna plemena zvala Grad prozirnih sjena i strašno ga se bojala. Tada nastaju legende o gradu Bogova. Međutim i ta posljednja nada je uništena pojavom nekih novih Bogova, a stare su ih legende zapamtile kao Bogove koji su jeli ljude. Iako su Alanđani izašli kao pobjednici, njihov je grad uništen Oružjem strašnog suda, a njihov je utjecaj na Okolne narode otada potpuno zanemariv. Legende su dalje govorile da su se vratili na Zvijezde, s kojih su i došli, ali neki od njih nisu imali mjesta na letjelicama pa su ostali, a sebe su nazvali Oni koji su ostali. Njihovi potomci podijelili su se u dvije skupine i sklonili su se na kraj Svijeta u strašne močvare Wanynkhy. Nitko ih više nije vidio, ali obećali su da će se vratiti kada pronađu ono što su izgubili. Vatra i dim, zveket čelika i željeza, pokliči i jauci, psovke i zapovijedi, a na horizontu praskozorje razbija noćnu tminu. Preživjeli ratnici umorni i prljavi, okupljaju se oko svojih zapovjednika. Oklopi im umrljani krvlju i blatom mutno svjetlucaju, baš kao i novo jutro koje sviće tmurno i maglovito. Predivna dolina Papratyje, zelena i rosna, prekrivena je mrtvim tijelima ratnika i konja koji su poginuli u bespoštednim noćnim bitkama. Tek rođeno Sunce pokušava razbiti oblake rata, ali dvije skupine ratnika već su se opasno približile jedna drugoj, a onda žestoki sudar oklopa i oružja. Njište ranjeni konji, pucaju oklopi, lome se oružja. Ponovno zapovijedi i psovke, krici, jauci i opet krv. Bitka je trajala kratko, ali opet nije ništa riješila. Zapovjednici ponovno okupljaju preživjele ratnike i ustrojavaju ih u borbene složaje za nove bitke. Sunce je sada već visoko, a dolinom zavlada tišina koju poremeti samo tihi vjetar koji, od tko zna odakle, donese svježinu i žubor neke rječice koja je tekla daleko od ove doline užasa i smrti, a na koju je predivna dolina Papratyje sve više nalikovala. Umorni i prljavi, znojnih i ranjenih tijela, ispod oklopa koji su poprskani krvlju, ratnici njih tridesetak, odjednom se izdvoje iz meteža bitke i potjeraju konje. Konji su pjenili i mahanjem glava tjerali insekte. Ratnici se upute prema hladu velikog drveta. Sjašu i posjedaju u krug, a nakon nekoliko trenutaka jedan od njih započne tiho pjesmu koju ostali prihvate:
- O Bože predugo je mrak, daj nam svijetlosti i neka ona počne na tvoj znak . . . –
Sada nedaleko od njih započne nova bitka između ratnika koji su pratili mala kola i onih koji su ih napali. Ratnici koji su se odmarali ispod krošnje usamljenog drveta poskaču i odluče pomoći braniteljima kola kojih je bilo sve manje, ali su i dalje uporno odbijali napadače od kola. Pojava nepoznate skupine ratnika iznenadi napadače i oni odustanu od daljnjeg napada. No , svi branitelji kola nakon bitke bili su mrtvi. Ratnici došljaci sjašu i upute se prema kolima, a tada odjednom zrakom zapara munja i udari u drvo ispod kojeg su prije nekoliko trenutaka bezbrižno sjedili. Drvo se prepolovi i zapali, a istog se trenutka iz kola začuje se dječji plač. Vođa ratnika podigne dijete koje se odmah smiri, vođa tih ratnika zbunjeno progovori: 'Da smo ostali pod drvetom sada bi svi bili mrtvi. Čini mi se da su nas Bogovi ipak čuli i poslali nam znak. Ovog mališana naučit ću da me zamjeni i da postane vaš vođa. Ne znamo kako se zove pa ćemo ga zvati Shagan Andraghonh.'
| < | rujan, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Zapisi, crtice, crteži, skice, sheme iz raznih mitologija i legendi
Linkovi
actyalan@gmail.com (Athumanunhovo 'mjesto na kojem plaču ptice')
Mitologija - čudnovato sjeme iz kojeg su kasnije niknule filozofija i religija.
Svijet se boji vremena, a vrijeme se boji piarmida.
Vrijeme je najmudrije, ono zna sve odgovore.
Legenda - priča o neobičnom događaju
Tražeći genijalnost i mudrost nudio je milost i ljubav, a zauzvrat našao je glupost i dobio mržnju. Stvorio je svoj Svijet arbitra plemenitog mira, a postao je bakljonoša koji prenosi vjekovni plamen smrti i uništenja.
Dječak je on u kojem se čovjek budi, ili je možda već čovjek u kojem još uvijek dječak živi.
Zna On tajne prije stvaranja Svijeta iz doba kada su Zvijezde još spavale, Vitez je On jedan od najboljih, a namjere su Njegove uvijek dobro skrivene, kaže malo, a govori nejasno kada priča o najplemenitijoj skupini ljudi koji su ikada Zemljom koračali ...
Lovački krik enhu ptice je: keee - ar! a krik alandske (polarne) enhu ptice puno je prodorniji: kee - aarrmm!
Legatus - kod starih Rimljana izaslanik, namjesnik u provinciji, pomoćnik vojskovođe, a možda onaj koji zapisuje (legator), onaj koji nešto nekome ostavi zapisano.
Tamo negdje daleko gdje topla mora zapljuskuju obale Ledene zemlje Alandije, tamo gdje se kiša i vjetar oduvijek dodiruju, ali se nikada ne razumiju, tamo gdje rastu i mirišu najljepše šume srebrenog bora, tamo gdje počinje tajnovita dolina Sylenca... Pojavili su se iznenada i niotkuda, ni najstariji među najstarijima više se ne sjećaju odakle su stigli i zašto su danima i noćima nešto grozničavo tražili. To Strašno i Nezamislivo Vrijeme zapamtilo ih je kao ratnike lutalice i napadače, teško naoružane i oklopljene koji su mirno jahali svoje plemenite konje i svi odreda bili spremni da se bore i da izginu od reda ... Onda pak u tajnovitom Vremenu Bijelih Snjegova, u tajnovitom dobu noći Hawalandha, pronašli su Ono što su tražili. Našli su Njega okruženog njihovim vlastitim Sjenama. Velika je bila snaga i mudrost koju su Mu poklonili bogovi u sam Osvit Vremena. Legenda je bila konačno živa i za Njih je sve moglo početi... i počelo je!
Jedino tamo, a nigdje ne postoji nešto ljudskije, čovječnije, lete žive ptice praznim nebom iznad plime zlatne zore prema krošnjama srebrenog bora...