...Činilo se kao da je nastupio smak svijeta. Sunce se zamračilo, a snažna se svijetlost vrtjela u krugu. Pogođen snagom oružja svijet se u groznici rušio. Voda postane vruća pretvarajući se u paru, životinje počinju ugibati, a ljudi umirati u najstrašnijim mukama. Razbješnjela vatra palila je i zauvijek gutala stabla jedno za drugim. Tanki sloj ozona probijen je, a preostala atmosfera počela je nepovratno otjecati u svemir. Mjesec se opasno približio Zemlji, a Sunce se pretvorilo u velikog crvenog diva, mora su se povukla, rijeke isparile, a šume i trave nestale, tlo se osušilo i ispucalo. Na sjeveru stanu padati teški snjegovi, na jugu su padale hladne kiše, na istoku se tlo osušilo i ispucalo, te se pretvorilo u more pijeska, a na zapadu na Wulkanyskym otocima probude se davno prije usnuli vulkani. Cijela je ta apokaliptička kataklizma trajala trideset dana i trideset noći, a onda se sve iznenada, baš onako kako je i počelo, odjednom smirilo. Cijela se planeta pretvorila u beživotnu pustinju u kojoj zavlada grobna tišina koja nije prestajala tisuću slijedećih godina…
}{asŁaŁus (Hastatus)
Onda pak, jedne svijetle i plave Noći kakva se nad Zemljom nije rodila već tisuću dugih godina, noćno je Nebo ispunio Mjesečev veliki srp. U daljini su se, osvijetljeni mjesečevim luxom, vidjeli nazubljeni vrhovi planine nad kojom stanu plamtjeti svijetlosti lunarne zore. Ispod planine prostirale su se snijegom prekrivene ravnice u kojem su rasle mračne šume srebrenog bora. Ispred tih šuma, tu i tamo razbacane, gorjele su slabašne vatre koje su jasno govorile da su to prve stalne naseobine ljudi. Izgleda da je ljudska vrsta još jednom imala mnogo, mnogo sreće. Gol do pojasa, snažnog mladalačkog tijela, s neobičnim i velikim mačem vježbao je golobradi mladić. Njegovi pokreti strašno su podsjećali na Nekoga, a zvuk, koji je proizvodio mač parajući hladan zrak, kao da je već jednom davno prije odzvanjao ovim ravnicama i ovim šumama… a onda zapuše topli vjetrić, neobičan za to podneblje i to doba noći. Vjetrić kao da je nešto probudio u šumi srebrenog bora koja je kao začarana spavala tisuću godina. Bilo je to nešto vrlo tajnovito i vrlo opasno, jer najprije se čuo tihi zvuk, potom tihi šumovi koji prerastu u zaglušujući topot. Onda pak se na rubu šume pojavi njih trideset, svi mladi i još uvijek golobradi, ali snažno oklopljeni i naoružani, odjeveni u bijele krznene tunike koje su nježno bile prošarane borovim iglicama srebrenog bora. Tako odjeveni potpuno su se stapali s okolinom i kao da su iz nje i iznjedrili. Ako ste pomislili da ih poznajete strašno ste se prevarili, njihova imena bila su: Pandhanh, Zunax, Paniy, Sonderh, Wokerh, Mykerh, Hundgray, Yakuhl, Tokerahm, Taperh, Lynux, Secwoy, Mystec, Wolthan, Mendyx, Tamunh, Xanther, Mykerinh, Sykuhl, Falankh, Wonter, Karyman, Gyzer, Yanekh, Stonmark, Andautonh, Noqser, Tumaran, Actyarys i Cypter. Da, ima ih opetovano trideset i potomci su onih koji su sada već dugo na otocima Shonshon. No, to već nisu Legende o Alandiji iz doba Omytreye, već sasvim druge nevjerojatne priče o Pysyanekyma (Oni koji su ubili mir) i njihovim zakletim protivnicima mladim Balamungowcymha koji opet strašno podsjećaju na Nekoga, a o kojima Vam je već prije Athumanunh pisao. No, o tomu jednom drugi put.
Post je objavljen 13.09.2006. u 22:57 sati.