O Sychytama
Sychythe su jedan vrlo star narod, zapravo jedan od najstarijih naroda Agrosyanskog doba - doba kada je Svijet bio još uvijek mlad. Bio je to jedan neupadljiv i prastar narod nekoć brojan i moćan, a najviše su voljeli mirno živjeti u predivnim nizinama na granicama između Desertye i Wananunhe. Nikada nisu razumjeli ratove koji su izbili u nekada moćnom kraljevstvu Desertye i nikada nisu bili ratnici, iako su posjedovali oružje, ali su ga držali više kao trofeje, ili kao eksponate davno prije zaboravljene prošlosti. Bavili su se zapisivanjima i proučavanjem legendi koje su kružile među narodima Agrosyanskog doba, a nakon strašne bitke na bojnom polju Herofhala i propasti slavnog kraljevstva Desertye poput mnogih Okolnih naroda i njih su Hladne vatre okrutno kaznile. Brojnost im je desetkovana i prognani su daleko na zapad na pogibeljan put sve do zemlje Ararađana koji su tek stasali u Hrabre narode. Sychythe su bili skloni životu u skupinama, a Okolni narodi nadjenuli su im pomalo tajnovit nadimak 'Oni koji su ostali i čekaju', pa su tako iznenada, mada to isprva nisu željeli, postali važni i glasoviti članovi Velikog Vijeća Magova Hyperareye, a kasnije su opet postali najgorljiviji najavljivači koji su najavljivali dolazak 'Onih koje su svi zaboravili', te su stalno tvrdili da su se u dalekim prostranstvima na samom rubu Svijeta oni osobno uvjerili da su 'Oni koje su svi zaboravili' i 'Onaj kojeg svi čekaju' već neko vrijeme zajedno i da okrutnim Hladnim vatrama prijete prvi porazi koji će se dogoditi onda kada padnu prve kiše Shakazeye u zauvijek prokletoj zemlji duhova i žeđi, a nekada prije moćnoj Wananunhy. Lutali su tako Sychythe u manjim skupinama svim zemljama Agrosyanskog doba i uporno najavljivali da je dugo pričana legenda o Spavaču ispod pijeska konačno živa i konačno poprimila svoj nezaustavljiv tijek. Tako je legenda o bitki između dobrih i zlih ratnika koja se davno prije već jednom odigrala na bojnom polju Herofahla, a koju su svi Okolni narodi smatrali već dalekom prošlošću i nitko se je više nije sjećao, pa čak su i bijele kosti palih ratnika prekrivene pijeskom Wananunhe zauvijek nestale, zaslugom Sychytha ponovno postala poznata i svima je postalo jasno da su na pomolu opet novi ratovi koji su se već jednom davno prije nadvili nad 'One koji idu uspravno', jer oni su dopustili na bojnom polju Herofahlha, napuštajući i ostavljajući mitske vile Charysmhe i malobrojne Vitezove vjetra, da se jednom prije već pobijeđeno zlo zaboravi i ponovno ojača. I Tako dok su svi 'Oni koji idu uspravno' zaboravili da zlo nikada ne miruje i da samo čeka povoljan trenutak da Svijet baci u kaos i nesreću, simpatični starci Sychythe prepoznali su i osjetili ratove koji su ponovno dolazili i bili na pomolu, ali ovaj put oni su vidjeli 'Onog koji je dugo spavao ispod pijeska' na čelu najhrabrijih ratnika koje je to Strašno i Nezamislivo vrijeme ikada zapamtilo, a vidjeli su i 'Onu koja Nebom pleše među Zvijezdama' i bili su sigurni i bili su uvjereni da će se to dvoje sresti, da će im sudbina ispreplesti putove, a sve zbog dobrobiti Okolnih naroda koji su tek stasali u Hrabre narode. Najstariji, najpoznatiji i najmudriji Sychytha, koji se kretao samo njemu znanim i neznanim putovima, bio je Tahunah (Onaj koji zna), a kad je u sam Osvit vremena ugledao tajnovitu priliku na snježnim vrhovima maglovite i misteriozne planine Wyghen, više ga nitko nije mogao razuvjeriti da legenda doista živi, a s vremenom on se toliko izvještio u pričanju legende da su mu ubrzo svi vjerovali i pozorno ga slušali, te bi uvijek kada bi ga sreli zaustavljali, prekidali svoje uobičajene poslove i tražili od njega: ' Pričaj nam ti koji sve znaš, pričaj nam o veliki Tahunah, pričaj nam o 'Onome koji spava ispod pijeska' i igra se s vjetrom…
Amaterasu – božica Sunca i plavog Neba
Amaterasu je glavna božica japanske mitologije (šintoizma), a Japanci još i danas vjeruju da od Amaterasu počinje njihova carska loza i od nje vodi podrijetlo svih japanskih careva. Još i danas milijuni Japanaca početkom proljeća hrle u grad Iseu gdje se nalaze hramovi podignuti u časti Amaterasu, a Japan se još i danas rado naziva – Zemlja izlazećeg Sunca.
Sada će Vam Athumanunh napisati kako je to bilo i ostalo zapisano u mitologiji drevnog Japana. Kad je bog Izanagi postao umoran od vladanja Svijetom, on pozove svoju djecu i razdijeli im svoje Nebesko kraljevstvo na slijedeći način: Susanowo dobije sva mora i oceane, Tsukuyami pripadne noćno Nebo sa Mjesecom i svim Zvijezdama, a Amaterasu dobije Sunce i plavo Nebo. Tako Amaterasu Svijetu donosi svijetlo i toplinu i zbog nje sve na zemlji raste i cvate. Susanowo postana poradi toga strašno ljubomoran na sestru Amaterasu, pa zapjeni mora, uzburka oceane i stvori oluje koje će Svijetu ubrzo donijeti nevolje. Vjetrovi su hujali zemljom i uništavali polja i stabla, te upropaštavali ljetine. Amaterasu se strašno razljuti i uznemiri, te se skloni u pećinu iz koje ne htjede nikako izaći. Bez Amaterasina svijetla i topline Svijet postane hladan i mračan, te njime zavladaju zlo i kaos. Sve to se nimalo ne dopadne drugim bogovima, pa oni na brzinu smisle kako da Amaterasu ponovno privole da izađe iz pećine. Najprije su pored ulaza u pećinu postavili čarobno ogledalo, potom na okolno drveće objesili mnoštvo dragulja i na kraju zapalili krjesove. Naposljetku, Uzume božica plesa izvede divlji i ludi ples kojemu su se grohotno smijali svi bogovi. Amaterasu je iz pećine pitala čemu se oni tako grohotno smiju, a bogovi joj u glas odgovore: 'Pronašli smo božicu sjajniju od tebe! Sada slavimo u njezinu čast.' Naravno, božica Amaterasu nije mogla odoljeti (ženska pretjerana znatiželja dakle postoji i kod božica), pa ona proviri iz pećine, te ugleda vlastiti odraz u ogledalu, što je u prvi mah zbuni. Tu Amaterasuinu zbunjenost iskoriste ostali bogovi koji zgrabe Amaterasu za zapešća i izvuku je van iz mračne pećine. Potom brzo zatvore zauvijek pećinu da se Amatersu tu više nikada ne bi skrivala. Amaterasu ponovno zauzme svoje mjesto među bogovima na Nebu, nanovo donoseći Svijetu toliku potrebitu toplinu i svijetlo novom životu na Zemlji. Nikada više Amaterasu nije otišla.
Ljubav Savitri i Satyavan protiv Yame – boga smrti
… pa neka onda bude jedna priča iz Mahabharate - tri tisuće godina starog epa koji je izvorno napisan na sanskrtu – drevnom jeziku stare Indije.
Bio jednom jedan kraljević koji se zvao Satyavan, a čiji je otac oslijepio i izgubio čitav svoj imutak i kraljevstvo. Satyavan, shrvan nesrećom koja je zadesila njegova oca, ode živjeti u šumu kao skromni drvosječa. Nedugo, u šumi ga sretne kraljevna Savitri, pa se između to dvoje mladih rodi čista i iskrena ljubav. Odluče tako oni da se vjenčaju i brakom ovjenčaju svoju ljubav zauvijek. No, izroni odnekud stari mudrac i upozori kraljevnu da se nipošto ne uda za kraljevića, jer će najkasnije za godinu dana postati udovica. No, Savitri je bila odlučna u svom naumu i krajnje odana svojoj ljubavi spram kraljevića Satyavana. ' Volim njega i neću drugoga!' – odlučna je bila kraljevna Savitri. Tako, kada su na godišnjicu svojeg braka Savitri i Satyavan šetali mirno kroz šumu, odjednom, Satyavan padne na tlo mrtav. Savitri ugleda priliku odjevenu u crno i odmah joj posta jasno da je to strašni Yama – bog smrti. Yama omota uže oko vrata Satyavana i stade nositi mladića. Shrvana bolom savitri potrča za njima neprekidno proklinjući Yamu da i nju uzme sa sobom. 'Vratit ću se po tebe kada za to dođe trenutak. No, da ti olakšam bol ispunit ću ti jednu želju. Možeš poželjeti bilo što, osim život za svog muža.' Savitri poželi da se njezinom svekru vrati vid. Yama joj odmah ispuni želju, ali Savitri nije otišla već je i dalje preklinjala Yamu. Napokon Yama ponovno popusti: 'No, dobro. Ispunit ću ti još jednu želju.' Ovaj puta Savitri poželi da se obnovi kraljevstvo njezina svekra. Yama joj odmah i tu želju ispuni. No, Savitri je i dalje hodala za Yamom i plačući ga proklinjala. Još jednom, ali ovaj puta oštrije Yama se obrati Savitri: 'Još samo jedna želja i onda odlazi!' Savitri poželi da bude majka mnoštvu djece, a Yama mirno odgovori: 'Ispunjeno! Sada idi i ne gnjavi me više!' Opet Savitri ne ode. 'Tko će biti otac mojoj djeci? Ti Yama dobro poznaješ zakone i znaš da je hinduskim udovicama zabranjena ponovna udaja.' Strašni bog smrti Yama u prvom je trenutku ostao zatečen, a onda se grohotom nasmije: 'Dobro Savitri, tvoja je ljubav prema mužu nadmudrila i pobijedila smrt. Ti zaslužuješ da ti se muž vrati!' To Yama reče, skine uže Satyavanu s vrata i nestane. Savitri i njezin muž Satyavan tako proživješe dug, sretan i plodan život u kojem su doista imali jako puno djece.
Zagonetne ruke
Zagonetni lik kod kojeg se ističu ruke nalazi se među zagonetnim crtežima u dolini Nasce. Ako sada krenemo nekim redom, možda otkrijemo što su nam to željeli poručiti drevni autori ovog zagonetnog crteža. Idemo redom. Iznad desne ruke nalazi se kut izrađen pod točno 90 stupnjeva, zagonetni crtež pokazuje ukupno 9 prstiju, 4 na desnoj i 5 na lijevoj ruci. Ako sada pozovemo u pomoć matematičke radnje onda ćemo pomnožiti (90 x 9 x 5 x 4 = 16 200) i dobiti broj 16 200. Ako pozovemo u pomoć precizni vojnički topografski zemljovid područja Nasce lako ćemo pronaći mjesto s kojeg se može vidjeti cijeli zagonetni crtež. To je kameno uzvišenje, a na slici je to središte kružića unutar crteža, a onda se lagano pročitaju i koordinate, odnosno zemljopisna širina i dužina tog crteža. Krenimo opet redom. Vidimo da je to mjesto na sjecištu paralele koja ima 14 stupnjeva 41 minutu i 28 sekundi južne zemljopisne širine i meridijana koji ima 75 stupnjeva 06 minuta i 43 sekundi zapadne zemljopisne dužine (zapadno od nultog meridijana). Sada opet malo matematike (16 200 : 14 stupnjeva : 41 sekunda = 28, 223) i zanimljivo dobivamo broj 28, 223 koji odgovara 28 sekundi. Potražimo sada najveću piramidu u Gizi (Egipat), pa uz pomoć zemljovida pročitamo njezinu zemljopisnu širinu, vidimo da piramidu sječe meridijan koji ima 31 stupanj 08 minuta 00 sekundi istočne zemljopisne dužine (istočno od nultog meridijana). Onda opet trebamo pomnožiti 16 200 s brojem 4 (dvije ruke i dva uha zagonetnog lika na crtežu), pa ćemo dobiti broj 64 800. Ako sada zbrojimo vrijednosti zemljopisne dužine (75 stupnjeva 06 minuta i 43 sekunde zapadno plus 31 stupanj 08 minuta i 00 sekundi istočno dobit ćemo 106 stupnjeva 14 minuta i 43 sekundi). Sada ako opet to uradimo ovako (64 800 : 106 stupnjeva : 14 minuta = 43, 66) i opet zanimljivo dobivamo broj 43, 665 koji odgovara onim 43 sekundama. Možda je to bila drevna poruka drevnog zapisa u dolini Nasca, a možda i nije, ali Athumanunhu je bilo interesantno, pa Vam je to malo računao.
Drevni zapisi u dolini Nasce
U pustinjskim ravnicama i visoravnima Perua život je oduvijek bio težak i surov. Prve ljudske naseobine, kao i današnja sela i gradovi gotovo da su se prilijepili za obalu i uz nekoliko obala rijeka koje teku u uskim riječnim dolinama kojima voda, s padina zapadnih Anda, teče samo nekoliko mjeseci tijekom godine. Tu danas obitava nekoliko tisuća stanovnika koji se bave oskudnom poljoprivredom, ribolovom i prodajom unikatnih umjetničkih tvorevina koje prodaju znatiželjnim turistima. Ipak to je priobalno područje oko doline Nasce naseljeno od najranijeg ljudskog doba što potvrđuju arheološki nalazi koji datiraju u daleku 2500 godinu prije Krista. Daleko od tih obala u pustinjskim visoravnima mogu se vidjeti na tisuće crta nacrtanih ljudskom rukom u kamenitom tlu. Sigurno je da te crte nisu neki drevni putovi jer vode niotkuda i nikamo, ali sigurno je i da nisu napravljene nasumice i bez neke određene veze jer ako se stoji na pravoj polaznoj točki lako se mogu vidjeti i motriti sve crte koje se zrakasto prostiru u određenim smjerovima i tvore neki određeni crtež. Pomnijim proučavanjem došlo se do zaključaka da mnoge od tih crta ukazuju mjesta izlaska i zalaska, te kretanje Sunca, prema solsticijima (najduži i najkraći dan u godini), pa onda prema ekvinocijima (dani kada noć i dan traju podjednako dugo). Druge crte izgleda da opet ukazuju na položaj Zvijezda ili Planeta koje su drevnim graditeljima bile značajne i važne. Karakteristično je da su sve polazne točke smještene na prirodnim ili umjetno podignutim brežuljcima ili naslagama kamenja. Izgleda da su to drevne promatračnice (opservatoriji) ili možda hramovi koji su služili drevnim graditeljima tih crta za neki religijski ritual. Dalje se jasno mogu razaznati, na isti način građene, očišćene površine u oblicima geometrijskih likova kao što su trokut, četverokut ili trapezoid, a ti likovi najvjerojatnije služili su za orijentire prema određenim Zvijezdama. Tijekom mjeseca studenog iznad tih zagonetnih crta i crteža jasno se vidi zviježđe Velikog Medvjeda, a u tom mjesecu, na tom području počinju sezone poplava nakon kojih je moguće početi poljoprivredne radove. Osim toga tu se još mogu pronaći divovski crteži (najveći i do 150 m) koji predstavljaju životinje kao pauk, ptica, majmun, zmija, ribe, ali i biljke, ljude, te razne spirale. Pozornijim motrenjem, opet s posebno odabranih povišenih mjesta, vidljivo je da su svi ti crteži međusobno povezani crtama koje označavaju dane solsticija i ekvinocija. Još jedna od osobitosti tih crteža je što su načinjeni iz jednog poteza. Dakle, postoji polazna točka iz koje kreće crta koja završava u istoj točki, ali nikad na presijeca ili križa već izrađenu crtu, već zavija sve dok se ne završi željeni crtež. Takvi putovi koji počinju i završavaju u istom mjestu, a pri tom tvore simbolični lik karakteristični su za mnoge drevne religijske ceremonije i rituale. Vrlo interesantno i impresivno za vidjeti.
Dobro, oni koji su vidjeli Virakochu znaju tajnu kondora, a oni koji ga nisu vidjeli Athumanunh im pomogne da ga uoče kako je i obećao
Kraljevski kondor Inka – božanska ptica
Kad Kondor leti Nebom … to su početne riječi pjesme koje još i danas potomci Inka lijepo pjevaju. Drevni pak su Inke smatrali da je kraljevski kondor donio i potom misteriozno odnio Virakochu, boga Stvoritelja, oca Intia boga Sunca. No, kada je Athumanunh u svojim koračanjima slijedio kondorov veličanstveni let ostao je skamenjen. Baš tako, skamenjen poput lika boga Virakoche kojeg kraljevski kondori Anda pozdravljaju svojim jutarnjim letom. Lijevo Vam je slika dijela Anda iznad kojeg kondori vole letjeti, a zašto vole letjeti baš tamo? Zato što u stijeni vide lik boga Virakoche. Da se Vi ne bi baš tako namučili Athumanunh Vam je uvećao taj dio stijene krajobraza u kojem se lijepo vidi skamenjeni lik boga Virakoche. Ako ste ga zamijetili onda ste otkrili Kondorovu tajnu, a ako niste sutra vam Athumanunh točno na drugoj slici (onoj uvećanoj) povuče žute crte i tad ćete vidjeti lik Virakoche.
Slika 1 prikazuje dio krajobraza iz Anda
Miochin i Shakok – ljetni i zimski duh naroda Acoma
Kada bi snijeg okovao njihove 'pueble', oni bi zapalili vatre, a starci plemena dugo u noć pričali bi legende o vječitoj borbi Miochina i Shakoka, te o njihovoj zajedničkoj družici lijepoj Co-chin. Prema njihovim usmenim predanjima i tradicijama, narod Acoma, živio je mnogo sjevernije, ali su se poradi neopisive hladnoće spustili i preselili dolje na jug u Novi Meksiko. Ovu mitologijsku legendu koju će Vam sada Athumanunh napisati oni još i danas prepričavaju kao dio svoje baštine i povijesti.
'Bilo je to u doba kada se poglavičina kći, prelijepa Co-chin udala za zimskog duha imena Shakok. Dani su otada postali ledeni i hladni, a kukuruz je prestao rasti.Narod Acoma zahvatila je glad, a da bi preživjeli hranili su se lišćem kaktusa i divljim biljem. Jednog dana dok je Co-chin vani skupljala kaktusovo lišće, ona sretna stasitog mladića koji je bio odjeven u hlače od zelene mahovine i u košulju od kukuruzne svile. U rukama je držao zrelu stabljiku kukuruza. 'Zašto skupljaš lišće kaktusa?' – upita mladić Co-chin. Ona mu potanko objasni, a on joj dade kukuruz i obećanje da će se sutra opet vratiti s puno kukuruza s kojim će nahraniti narod Acoma. Co-chin se začudi i upita: 'Gdje ćeš naći toliko kukuruza?' Mladić joj odgovori: 'U mome domu na jugu. Ja sam ljetni duh Miochin. Kod mene raste kukuruz i cvijeta cvijeće čitave godine.' 'Rado bih pošla s tobom u tvoj dom na jugu' reče Co-chin. No, Miochin se zamisli, pa je napokon zapita: ' Što će na to reći tvoj muž Shakok, neće li se on možda razljutiti?' Djevojka sagne glavo i tužno odgovori: 'Shakok je ionako uvijek ljut, hladan i ogorčen. Molim te, pođi sa mnom i pokušaj ga nagovoriti da me pusti!' Naravno da je Miochin pristao, ali kad je Shakok došao doma i zatekao Miochina, on se silno naljutio. Odmah izazove Miochina na dvoboj koji će odlučiti s kime će Co-chin živjeti. Shakok dozove snijeg, tuču i susnježicu, ali Miochinova vrelina otopi led, a Shakokove nalete hladnoće pretvori u tople povjetarce imenom Fen. Naposljetku Miochin i Shakok proglase primirje i dogovore se da će Co-chin sa svakim živjeti šest mjeseci. Kad je Co-chin sa Shakokom, Svijet trpi hladnoću, a zemlja je okovana ledom, a kada je s Miochinom Svijet obasja Sunce, a iz tople zemlje izrastu visoki kukuruzi.
Olodumare i Olokun – bog i božica nigerijskog naroda Joruba
Nakada davno prije, jako jako davno, pod Nebom postojala je jedino voda, a božica Olokun bijaše vladarica dubokog vodenog i beskrajnog prostranstva. Onda Olodumare, vladar Neba i glavni među bogovima, pošalje boga Obatalu da na tom vodenom beskraju stvori Zemlju. Olokun se strašno razbjesni jer joj Olodumare nije ništa rekao o svom naumu, a kamoli da je od nje zatražio dopuštenje za ometanje njezinog posjeda. Olokun bijesna poviče prema Nebu ne bi li dozvala Olodumara: 'Zbog čega bi ti bio vrhovni vladar svima? Siđi dolje i ja ću ti pokazati da sam sposobnija i jača od tebe!' Olodumare se samo glasno nasmijao i poručio: 'Ne mogu mene pobijediti takve kao što si ti! No, poslat ću ti svog glasnika koji će te pobijediti.' Olodumare pošalje kameleona pred Olokun koja ga dočeka obučena u prekrasnu opravu plave boje vodenih dubina. No, nemalo se iznenadi kada je i kameleon imao opravu isto takove boje. Olokun ga zamoli da se opet nađu sutradan kada ona obuče opravu nježne boje ružičaste školjke. No, kameleon je imao isto takovu boju. Olokun pokuša još jedanput, pa obuče opravu boje jarko crvenog koralja, no, kameleon je došao opet u istoj boji. Napokon božica Olokun prizna svoj poraz govoreći: 'Ako je Olodumarev glasnika tako izvanredan, koliko je tek onda Olodumare onda veličanstven. Uistinu je zavrijedio da vlada svima nama!'
Artemida i Akteon – božica lova i lovac kraljević
Duboko, najdublje u mračnoj šumi nalazila se sveta pećina božice lova Artemide. Pokraj pećine bijaše izvor najčistije i najbistrije vode u kojem se božica Artemida običavala okrijepiti i okupati kada bi se umorila od napornog lova. Pojavi se tako Artemida jednoga dana praćena šumskim vilama (nimfama) koje su se brinule o prelijepoj božici lova kada je ona boravila u šumi. Artemida povjeri nimfama svoj božanski luk i strijele, skine svoju lovačku odoru i sandale i potpuno naga, božanski predivnog tijela zakorači u pjenušavi izvor. Nedaleko od izvora lovio je mladi kraljević Akteon sa svojom svitom. Umoran od cjelodnevne potjere po šumi, on se odvoji od svoje pratnje, a svoje lovačke pse povjeri svojim prijateljima. Odjednom Akteon se nađe pored izvora u kojemu ugleda predivnu mladu ženu. Akteon nije mogao skinuti pogled s tog božanskog tijela, pa ga tako skamenjenog ugleda Artemida koja se užasne. Naime, Artemidina božanska skromnost i ponos nisu joj dopuštali pomisao na to da bi je nagu mogao vidjeti jedan od običnih smrtnika. Munjevito Artemida poškropi vodom Akteona bijesno mu kazavši: 'Idi sada i svima na Svijetu reci da si vidio nagu Artemidu!' Akteon se prene i trgne, te osjeti da ima neke čudne izrasline na glavi, a cijelo tijelo prekrivala mu je životinjska dlaka. Užasnut on shvati da ga je božica Artemida pretvorila u jelena s najraskošnijim parom rogova na glavi. Akteon pokuša pobjeći i sakriti se duboko u šumi, ali u zao ga čas primijete njegovi lovački psi koji ga stanu progoniti. Akteon im htjede doviknuti da je on njihov gospodar, ali, naravno, jeleni ne mogu govoriti. Kako su bili naučeni Akteonovi lovački psi sustignu jelena, obore ga na tlo i zariju mu svoje oštre zube u vrat, te time okončaju Akteonov život.
Na slici Athumanunh na sebi svojstven način prikazuje poimanje božice lova i Mjeseca Artemide i nesretnog Akteona koji je prvi i zadnji od smrtnika vidio nagu božicu Artemidu koju su kasnije Rimljani nazivali Diana.
Arahna i Atena – tkalja i božica
Tijekom takmičenja u tkanju između smrtnice Arahne i božice Atene, grčka je božica istkala slike koje su prikazivale što se može dogoditi ljudima koji ne štuju bogove, no, Arahna je istkala slike koje su prikazivale kako se i bogovi ponekad nedolično ponašaju. To je strašno razljutilo lijepokosu Atenu pa ona odluči kazniti Arahnu. Evo kako je to zapamtila priča iz mitologije: 'Arahna je bila mlada djevojka, toliko nadarena tkalja da su ljudi dolazili izdaleka gledati kako ona tka i pri tomu se divili njezinim prekrasnim tkaninama. Govorili su joj kako ju je sama božica Atena podučila tkanju. (Atena je po grčkoj mitologiji naučila ljude umijeću tkanja) No, Arahna je prezrivo znala odgovarati da joj ni sama Atena ne bi bila dostojnom učiteljicom. Nije dugo trebalo, a Arahnina hvalisanja dopru do božice Atene. Atena se preruši u pogrbljenu staricu i pojavi se pred Arahnom koja je tkala. U prvi mah Atena je bila ushićena umijećem djevojke, ali ju i upozori da ne bude umišljena i ohola. Arahna ostane gluha na upozorenje starice, a onda odjednom Atena odbaci svoju krinku i pojavi se u svoj svojoj ljepoti i moći: - Budalasta djevojko! Neka ti se onda ispuni želja, sada ćeš se natjecati s božicom! – Svim nazočnim zastane dah, a Arahna problijedi, ali bilo je kasno za povlačenje. Natjecanje je započelo. Arahna i Atena podjednako su vješto i ljupko tkale, a pod njihovim nježnim i spretnim prstima nastajale su tkanine od kojih je zastajao dah. Atena je istkala predivne prizore koji su govorili o tomu kako ljudi trebaju štovati bogove, a Arahna je istkala prizore koji su bogove prikazivali s ljudskim, a ne božanskim osobinama. Ovo toliko razbjesni Atenu da ona udari snažno Arahnu u čelo srdito rekavši: - Odsada do vijeka ti i tvoji potomci tkat ćete bez prestanka i za ništa drugo nećete znati! - Istog trenutka Arahna se počinje sužavati i smanjivati sve dok ne postane sitna poput zrna graška, njezini vitki prsti pretvore su u osam tananih nožica što hitro puzahu po zidu. Atena je Arahnu pretvorila u pauka, a Arahna odmah stade tkati nježnu i prozračnu mrežu – što pauci od tada, pa sve do dana današnjeg neprestano čine.
Na slici je Athumanunh opet sebi dopustio svoje poimanje ove mitološke priče, te je Atenu ljepokosu i Arahnu prikazao onako na sebi svojstven način.
Tamo negdje daleko… daleko gdje topla južna mora zapljuskuju i oplakuju pješčane obale predivne zemlje Dyadonkhe. Zemlje gdje noći nikada nisu tako tamne, a sva jutra se zlatom zlate. Govore da je Vrijeme tada bilo staro već polovicu, a Agrosyansko doba cvalo je u svoj svojoj raskoši, jer sva su proročanstva mitskih amazonskih vila Charysmhy već bila ispunjena. U tom Nezamislivom vremenu, vremenu kada su Amazonske legende najavile dolazak Zaboravljenih i Andraghonha - dječaka koji se igra s vjetrom i spava ispod pijeska, a u sam Osvit vremena Hrabrih naroda, dvije su se najveće amazonske carice, Nemesydya i Tanya, susrele na dalekom otoku Chronoshu u mitskom amazonskom hramu Suza. Nitko ne zna odakle su se tu stvorile Hladne vatre, no Chronhos je razoren, a carica Nemesydya je poginula. Carevi Thandher i Arthur željeli su zauvijek zaboraviti taj nesretni trenutak u kojem je jedna od carica izgubila život, a druga je jedva spašena i to samo uz krajnji napor Vitezova vjetra. Mnogo godina poslije toga događaja amazonska princeza Sonsyreya, nasljednica amazonske svete krune željela je otkriti što se zapravo dogodilo na tom otoku. Premlada i neiskusna, ne znajući za drugu legendu, po kojoj je zapravo ona trebala ponovno probuditi Hladne vatre, zamalo je izazvala novu katastrofu. No, na sreću svih Okolnih naroda, ovog puta Vitezove vjetra vodio je njihov Andraghonh i oni su lagano mogli spriječiti ono najgore, a princeza Sonsyreya tek sada je polako počela razumjeti tijek kojim su se kretale amazonske legende i legende svih Okolnih naroda. I tako, u vrijeme kada je Svijet bio još mlad, Hladne vatre zaprijetile su predivnom otočju Dyadonkhe usprkos upozorbama Onih koji vide daleko (magovi s Hyperareye) da će to biti njihov kraj. Mnoge su vojske Okolnih naroda pohitale u pomoć Dyadonkhy. Bitke su vođene danima, mjesecima i na kraju godinama. Djevojčica je postala djevojka, ratnica i princeza, a u jednoj bitci koju su Okolni narodi nazvali Bitka suza, Hladnim je vatrama pošlo za rukom da se dočepaju ratnice-princeze Dyadonkhe, prelijepe Sonsireye. No, dogodilo se nešto na što nitko nije računao. Odjednom se podigao hladan vjetar, neobičan za to doba godine i za topla mora Dyadonkhe. Nebo se naoblačilo i podignula se magla neobična i nepoznata na toplim morima Dyadonkhe. Oni koji su ostali i čekaju (starci Sychytha) uvjeravali su ostale narode da je to znak o kojem je govorio Intosh posljednji od Onih koji znaju (magovi Wananuhe). Magla je trajala danima, a onda u jednoj toploj Dyadonskoj noći, naglo je nestala. Te noći svi amazonski ratnici i ratnice slušali su neobične i misteriozne pjesme koje su dopirale iz šume predivnih zelenih palmi. Pjesma koja je bila pjevana u dubokim tonovima, a počela je nekako ovako: 'Jutro donosi kraj prije svitanja…' govorila je da će se uskoro nešto dogoditi na plavim morima Dyadonkhe. Tamo negdje daleko, još dalje od dalekog sjevera, na samom rubu poznatog Svijeta, u nekoj misterioznoj, tajanstvenoj i zagonetnoj tišini, uz neizbježan smiješak uvijek kada se spomene Njegovo ime, u tišini koja je odisala snagom i dostojanstvom, ti davno prije zaboravljeni, najstrašniji i najbolji ratnici koje je zapamtilo to Nezamislivo vrijeme Hrabrih naroda, Zumah, Paska, Amaksos, Pekso, Nikso, Yakwi, Unakas … čvrsto stisnu desne šake i hitro ih prislone na snažne i oklopljene grudi. Bio je to davno prije zaboravljen pozdrav tih strašnih ratnika, a mogao je značiti i značio je samo jedno: Spreman sam boriti se i poginuti za Njega jer … Polako uz dostojanstven naklon najstarijem među njima, oni se udalje da izvrše svoj dio zadaća. Najstariji među njima, Panđa, klimne im još dostojanstvenije glavom, otpuhne veliki oblak dima. Zatim tiho poput sjene otvori vrata iza kojih je spavao, ogrnut plavim plaštem iza zastora noći, pod svijetlom milijuna Zvijezdi, On, Andraghonh – onaj koji spava ispod pijeska i bori se s vjetrom. Vani je u krilu neke tajanstvene svijetlosti spavao Ledeni grad Asgrad, a tama se polako počela rasipati u prekrasan dan čija je prva svijetlost obasjala mnogobrojne najelitnije alandske pukovnije u punoj bojnoj opremi, u veličanstvenim bojnim složajima, jer Amaksos je podigao visoko Njegovu zastavu i sada stotine zastava hita u to beskrajno prostranstvo tišine, te sa sobom dovode tisuće najboljih ratnika koje je ikada zapamtilo ovo Nezamislivo vrijeme. Dakako, bilo je jasno i bilo je sigurno da je počelo tajanstveno i misteriozno vrijeme, Vrijeme bijelih snjegova, kako su Vitezovi vjetra nazivali doba noći kada je njihov Shagan mirno spavao i sanjao svoje nestašne bitke s vjetrom Actyalanom, ogrnut plavim plaštem iza zastora noći, pod svijetlom milijun Zvijezda i pod budnim okom Onih koje su zaboravili – Vitezova Vjetra. Pjesma koja se čula prvo tiho, najtiše, sada je već bila glasna, najglasnija i odzvanjala je prekrasnim šumama srebrenog bora, a riječi su joj opet išle nekako ovako: 'Magle Njega skrivaju, a Nju galebovi čuvaju …' Bio je to zapravo početak legende o Alandiji i njezinim Vitezovima vjetra koji su u davnim danima u sam Osvit vremena, na rubu Svijeta tražili i našli ono što su tražili – svojeg Shagana (vrhunsko oružje), ili kako su ga legende najavljivale Andraghona - razigranog dječaka koji naganja vjetar.
Plutajući Svijet – japanski mit postanka
U početku Svijet nije bio ništa drugo do blatna kaljuža. Voda i zemlja bijahu izmiješani i nije bilo ničega osim goleme blatne močvare. Dakako da tu ništa nije moglo živjeti ni opstati. No, u šest nebesa, u visinama, u šest svjetova, na nizinama prebivahu bogovi, demoni i životinje. U zamagljenom nebu i u lebdećem nebu nižih nebesa prebivaše demoni. U zvjezdonosnim nebesima i u visokim, oblačnim nebesima prebivahu niža božanstva, a u nebesima najvećih visina živio je bog stvoritelj Kamui sa svojim slugama. Njegovo je carstvo bilo okruženo silnim zidinama od kovine, a kroz njih stupiti se jedino moglo kroz velika željezna vrata. Kamui je stvorio Svijet kao veliki okrugli ocean koji je počivao na kralježnici velike pastrve. Kad ova velika riba u sebe uvuče vodu, nastaje oseka, a kada je izbaci iz sebe, nastaje plima. Kad se ta riba pomakne nastaju potresi. Kamui jednog dana sasvim slučajno baci pogled na svijet u nizini koji je bi blatna kaljuža, njemu se to ne dopadne, pa odluči da nešto poduzme. Pošalje on tako pticu vodenu plisku da izvrši njegove zapovijedi i svijet dovede u red. Kad je sirota pliska stigla nad blatnu kaljužu nije znala što bi prvo uradila nad tim beskrajem blata i vode. Ipak, lepršajući krilima i gazeći blato, te ga udarajući svojim repom ptica načini prvotne otočiće suhe zemlje. Pliska još i danas neumorno udara repom po tlu. Kad je Kamui poslao Sunce da sjaji iznad novostvorenog Svijeta, vrag odluči da ga u tom naumu spriječi. Tako vrag legne u zasjedu i širom otvori usta ne bi li u njih uletjelo Sunce. No, Kamui prezre naum vraga, pa pošalje crnu vranu koja uleti u usta vraga koji počne silno kašljati i zamalo se ugušio, pa on odustane od svog nauma da proguta Sunce. Vrana je od tog trenutka neustrašiva ptica koja se opet kasnije osokolila i radila svakakve nepodopštine, pa čak je i počela krasti ljudima hranu, a to opet čini još i danas. Kad su životinje koje su živjele na nebesima vidjele kako je novi svijet lijepo mjesto one zamole Kamuia da im dopusti da se presele u taj Svijet i tamo žive. Naravno da im je Kamui to dopustio, a pored njih na tom novom Svijetu stvorio je još bića i stvari. Tako je stvorio prve ljude, Ainu, koji su imali tijela od zemlje, kosu od mišjakinje, a kralježnicu od vrbova pruta. Zbog tog vrbovog pruta ljudi još i danas kada ostare hodaju pogrbljeno. Kamui pošalje svog božanskog čovjeka Aioina među Ainue da ih poduči korisnim stvarima poput lova i kuhanja. Kad se Aioin vratio na nebeska prostranstva, nakon što je podučio Ainue korisnim stvarima, nebesima se širio strašan smrad močvara iz kojih je nastao novi svijet. Bogovi potjeraju Aioina natrag među ljude i zatraže od njega da svoju odjeću, u koju se uvukao smrad, ostavi tamo dolje među ljudima. Aioin to doista i učini, a odbačena Aioina odjeća pretvori se u prve vjeverice.
Aido Hvedo – Dugina zmija zapadno afričkog plemena Fon
Prema mitološkim pričama o nastanku Svijeta zapadno afričkog plemena Fon, Svijet je stvorio jedan bog imena Nana Buluku. Tako je Nana Buluku , koji nije ni muško ni žensko, rodio par blizanaca, Mavu i Lisa. Kasnije su Mava i Lisa oblikovali Svijet i oni njime još i danas vladaju uz pomoć svojih četrnaestero djece, Volduima, nižih božanstava. Mavu je Mjesec i ona živi na zapadu, te je njezino vrijeme Noć. Liso je Sunce i živi na istoku, te je njegovo vrijeme Dan. U početku, prije nego je Mavu imala djece, postojala je dugina zmija Aido Hvedo koja je stvorena da služi Nani Bulukuu. Zmija Aido Hvedo posvuda je nosila tvorca u ustima. Kako su rijeke pratile duginu zmiju, one još i danas vijugaju, a kako su planine pratile opet duginu zmiju one se još i danas uzdižu i spuštaju. Kopamo li u planini dovoljno duboko pronaći ćemo razna bogatstva koja je tvorac ostavljao u početku stvaranja, na mjestima gdje bi se dugina zmija umorila, te stala da se otpočine. Međutim, kad je Nana Buluku završio posao stvaranja, posta mu jasno da Zemlja nikako neće moći nositi sav teret stvorenih stvari i bića. Da se Zemlja ne bi prevrnula, Nana Buluku zapovijedi duginoj zmiji da se ona smota i postavi se ispod zemlje kao oslonac (podložak koji ljudi stavljaju na glavu kada nose težak teret). Kako Aido Hvedo nije podnosila vrućinu , tvorac joj načini ocean da bi se u njemu hladila. Tako još i danas u oceanu živi Aido Hvedo sa svojim repom u ustima. Premda vode oceana hlade Aido Hvedo, ona se ponekad pomakne ne bi li se udobnije smjestila pod teškim teretom, a tada se na Zemlji događaju potresi. Kako se Aido Hvedo hrani samo željeznim šipkama, tvorac Nana Buluku zapovjedio je crvenim majmunima, koji žive u dubini oceana, da stalno kuju željezo i njime hrane Aido Hvedo. Na kraju će jednom majmunima ponestati rudače za kovinu, pa će zmija Aido Hvedo biti gladna. Nakon nekoga vremena ona će stati jesti vlastiti rep. Teret koji nosi zmija Aido Hvedo prevrnut će se u more. Eto, tako će opet nastati Opći potop i kraj Zemaljske civilizacije, ispričan kroz mitološku priču zapadnoafričkog plemena Fon.
Beowulf – gaetski mitski junak
Anglosaksonci su pjesmu o Beowulfu pjevali davno prije nego je bila zapisana u 8. stoljeću, a priča koju će Vam napisati Athumanunh potječe iz 10. stoljeća. Anglosaksonci su potomci sjevernoeuropskih plemena koje su Briti pozvali 400. godine, nakon što su Rimljani napustili Britanski otok, da im pomognu u borbama protiv divljih škotskih plemena. Anglosaksonci su zapravo mješavina Angla, Saksonaca, Juta i Frižana. Ti Anglosaksonci nakon što su otjerali divlja plemena u negostoljubive planinske sjeverne krajeve Britanskog otoka, negdje oko 600. godine zaratili su i sa svojim domaćinima Britima, te im oteli velike dijelove Britanskog otoka. No, Anglosaksonci nisu bili naviknuti na maglom prekrivena glibovita i boćata jezera, pa su ubrzo nastale i prve legende i mitovi o strašnim čudovištima koja su vrebala iz tih jezera. Jednu takvu legendu sada će Vam napisati Athumanunh. 'Hrothgar, kralj Danaca, sagradio je u Heorotu golemu dvornicu za održavanje brojnih svečanosti na kojima je on dijelio zlatne narukvice svojim ratnicima i članovima družine. Tako se tijekom tih svetkovina pila medovina, nazdravljale se brojne zdravice, a bardi su pjevali o svima čudima ovoga Svijeta. Zvuci bučna veselja noćima bi se dizali pod nebesa s visokih rožnika dvornice. No, vani je vrebalo, u ustajalim vodama baruštine, zlo mitsko stvorenje imenom Grendel. Bio je Grendel opako čudovište, strah i trepet krajeva uz granicu, a zvuci svirke i ljudski smijeh nanosili su mu strašne i netrpljive bolove. Jednu za drugom noći Grendel je patio u bolovima sve dok jednom nije odlučio da provali u Heorot. Straža pred dvornicom bijaše zadrijemala, a u samoj dvornici kraljeva družina drijemala je shrvana veselicom i teških glava od bijelog piva, s trbusima punim raznih jestvina. Grendel im pregrize vratove i poput zaklane stoke odvuče ih u svoju jazbinu. Tako je punih dvanaest godina Grendel provaljivao u Horthgarsku dvornicu i odvlačio najvjernije kraljeve ljude. Nitko od inih ratnika nije se usudio suprotstaviti strašnom Grendelu, sve dok nije odnekuda pristigao mitski gaetski junak Beowulf. Ubrzo je Beowulf obznanio da će on ubiti strašnog Grendela ili će i sam umrijeti u njegovoj jazbini. Kraljev mitski ratnik Unferth odgovarao je Beowulfa od njegovog nauma, ali je on ipak te noći goloruk i nenaoružan dočekao u zasjedi Grendela. Nakon kraćeg hrvanja, uz strašan, gnjecav zvuk trganja mesa, Beowulf iščupa Grendelu jednu moćnu šapu. Grendel urlajući i zavijajući od bola pobjegne u mrak. Nastane veliko veselje, ali je ono bilo preuranjeno. Naime već te iste noći iz mraka izroni još strašnije čudovište i još opakije stvorenje, a bila je to majka Grendelova koja je te noći usmrtila najboljeg kraljevog odličnika Aeschera. No, Beowulf i Unferth sada su slijedili čudovište u mrak i saznali u kojem se jezeru ono krije. Kad je Beowulf odlučio zaroniti u tamne vode jezera Unfert mu pokloni svoj mitski mač Hrunting koji nije nikada mogao promašiti. Beowulf je zaronio u duboko jezero, a strašno ga čudovište odjednom iz mraka dohvati svojim čeljustima. No, nije ga moglo povrijediti jer je Beowulf nosio oklop načinjen od metalnih prstenova. Beowulf udari čudovište mačem, pogodi ga, ali mač nije mogao probiti krljušti. Tada Beowulf ugleda veliki mač koji je davno prije pripadao nekom divu, on ga podigne i njime udari čudovište. Vode jezera proključale su krvlju, kraljevi ljudi koji su stigli na jezero, žalosno su zaključili da je Beowulf mrtav. No, nije bilo tako, jer se ubrzo na površini jezera pojavio Beowulf noseću u rukama glavu Grendela i njegove majke. Nastane silno veselje i bučne gozbe koje potrajaše nekoliko dana. Nakon tih gozbi i bogatih darova koje mu je poklonio Hrothgar, Beowulf i njegovi ljudi iznova porinu svoj brod stazom galeba, tragom kita, natrag u zemlju Gaeta, gdje je Beowulf još dugo imao kraljevati.'
… Pričaj nam, Tahunah, o Ti koji vidiš daleko i sve znaš! Pričaj nam, o tom Strašnom i Nezamislivom vremenu, pričaj nam, o Hladnim vatrama i tim tajnim vojskama zla! Pričaj nam, o vremenu kada je Zemlju nastanjivala najplemenitija rasa ljudi iz doba Slavnih gradova, pričaj nam, tko će sada zaustaviti Prozirne sjene?! …
Ah, da sjećam se i znam … a znajte i vi djeco Waluzye, da je davno prije, a poslije potonuća moćnog kraljevstva Atlantide i nakon propasti Slavnih gradova nastupilo Strašno i Nezamislivo doba. Doba u kojem su se moćna kraljevstva i Slavni gradovi ponovno prostirali pod plavetnim plaštem koji su načičkali milijuni sjajnih zvijezda. Više se ni najstariji među najstarijima ne sjećaju odakle i zašto su se ponovno pojavile Hladne vatre, najstrašniji i najnemilosrdniji ratnici zla koje je davno prije već jednom bilo pobijeđeno. Govore da su se pojavili u sam Osvit vremena i mnogo prije potonuća sjajnih gradova Atlantide. Njihova su srca bila vatrena, a bili su ogrnuti tamom i hladnoćom noći. Kud god bi se kretali pratio bi ih teror, strah i užas koji su osjetili mnogi narodi pod plavim plaštevima Zvijezda. Pojavili su se niotkuda i u zemlji Wananunhy, te je zauvijek pretvorili u prokletu zemlju, zemlju duhova i žeđi. Tako u vrijeme dok je Svijet bio još mlad, Hladne su vatre ponovno širile strah i paniku pod plavim plaštevima Zvijezda, a bilo je to u Praskozorje vremena Okolnih naroda, kada je Svijet bio još mlad … Da, u tom Strašnom i Nezamislivom vremenu, niotkuda i odjednom svi Okolni narodi koji su tek stasali u Hrabre narode, zapamtili su legendu koju su im ispričali starci koje su oni nazivali Sychythe. Nitko ne zna odakle su Sychyte saznale za legendu, ali legenda se brzo proširila i stala je kružiti, a pričala je o plemenitim ratnicima napadačima. Bili su to ratnici lutalice i osvajači koji su živjeli na ušću Divlje rijeke Mandraghonha. Bili su oni svi od reda spremni da se bore i da izginu. Danima i noćima uporno su nešto tražili, a kada bi strašni vjetar Actyalan donio hladnoću sa sjevera, oni bi posjedali u nekakav tajanstveni krug i zapalili vatre. Ogrnuli bi se tada svojim plavim ogrtačima i strpljivo čekali mirno sjedeći u krugu i pažljivo osluškujući šumove noći, te uporno promatrajući nemirnu igru vatrenih jezika vatri koje su zapalili u krugu. Svi su govorili da su to davno prije zaboravljeni i izgubljeni ratnici s bojnog polja Herofhal kojima su Hladne vatre ukrale njihove sjene, te da oni sada uzaludno traže svoje sjene koje su izgubili u borbi s Hladnim vatrama. Onda jedne noći dogodilo se nešto … Sa sjevera, sa Snježnog oceana, zapuhao je hladan vjetar, neobičan za to doba godine i to doba noći. Vjetar je plamtio i stenjao, baš onako kako ga je legenda Sychytha oduvijek opisivala. Tada se na Snježnoj planini koja je nadvisivala tajanstvene šume srebrenog bora pojavio On. Bio je to Andraghonh, spavač ispod pijeska, dječak Nebomšetač, Razigrani dječačić, Gospodar rata i bitaka … Bio je On Svijetlost koje se boji zlo carstvo Tykanderoghe, bio je On Nada koju čeka moćno kraljevstvo Hyperareye. Pod njegovim nogama kretao se strašni vjetar Actyalan, a u njegovom dahu spavala je strašna Athumasya, u njegovim očima nazirala se opasna Anybeatha. Bijaše velika Njegova snaga i moć koju su mu poklonili Bogovi sa Zvijezda, a upravo Oni su Ga i poslali da pomogne Onima koji su u praskozorje vremena pomogli Bogovima u borbama na bojnom polju Herofhala. Bio je On posljednji među posljednjim velikim ratnicima koji su bili potomci najplemenitije rase ljudi koji su nekada davno prije nastanjivali Zemlju… Da, djeco Waluzye! On će se pojaviti u prokletoj zemlji Wananunhy, a pratit će ga Njegovi najhrabriji i najodaniji ratnici koje je ikada prije zapamtilo to Strašno i Nezamislivo vrijeme… Kada padnu prve kiše Shakazeye i natope žednu zemlju Wananunhe, na bojno polje Herofahla pohitat će tisuće najhrabrijih ratnika Okolnih naroda sa svim svojim blistavim oružjem, sa tisuću zastava koje će se opet ponosno vijoriti na vjetru. Bit će to brojna i velika vojska na čijem će čelu stajati On, brižljivo okružen i ljubomorno čuvan od Vitezova vjetra. Da, djeco Waluzye, bit će to moćna vojska probranih junaka koja će se hrabro ogledati sa silama zla koje su već jednom, a prije Osvita vremena, doživjele svoj poraz na bojnom polju Herofahla…
Oni ruše svoje gradove i idu dalje. Poput vjetra stišavaju se njihovi bojni pokliči i nestaju u magli koja ih skriva. Onda, kada noć bude rasula tamu i otvorila svoje odaje, onda kada padnu prve kiše Shakazeye i izbrišu njihove tragove. Onda, kada vjetar Actyalan stane tući bez milosti za ikoga, onda kada se spusti još jedna beskrajna noć nad tajnovitu šumu srebrenog bora. Onda, kada tama prekrije predivne obale toplog mora… Tada će najstariji Sychytha početi tiho pričati svoju priču o tom strašnom i nezamislivom vremenu. O vremenu koje je izbrisalo sve nade za Hrabre narode, o vremenu kada je rat uništio i posljednje slobodne gradove, o vremenu kada su Hladne vatre silno zaprijetile Onima koji su koračali uspravno. Dani su prolazili bespovratno i svim je Okolnim narodima pod plavim plaštevima zvijezda bilo sve teže podnositi teror Hladnih vatri. Onda opet, odjednom i niotkuda, zlatni zraci zore stanu topiti snijeg. Izgledalo je kao da i proljeće plače za tim davnim, ponosnim i izgubljenim danima… Daleko na toplim morima južnim, u sjenama palmi pjevale su tužno Dyadonkhe: 'Sve je svoje snage potrošila i kao rijeka ona nestaje u moru beskrajnom…' Svim Okolnim narodima koji su čuli tu tužnu pjesmu predivnih Palminih leptirica bilo je jasno da dugo planiran i pomno pripreman pohod Dyadonkhy u tajnovite šume srebrenog bora nije uspio. Onaj koji je jedini mogao zaustaviti Hladne vatre nepovratno je nestao u misterioznim šumama srebrenog bora, tajnovito i zauvijek skriven od najboljih ratnika koje je zapamtilo to vrijeme. Ona koja Ga je jedino mogla pronaći u tim mračnim i tajnovitim šumama, više nema snage i ne zna uopće gdje da Ga traži. No, onda jedne noći, u sam trenutak prije zore, dyadonskhe straže ugledale su znak koji su čekale. Točnije čule su znak, jer vjetar je, a više nitko i ne zna odakle, donio riječi nepoznate i zaboravljene pjesme: 'Više Mu ni ime ne znaš i ne spominješ, pa nije vrijedno ni žaliti Te…' Na srebrenom toplom pijesku, na obali najtoplijeg plavog mora, pojavi se Ona koja lebdi u zraku. Baharanunha zovu je Hrabri narodi, Palmina leptirica nazivaju je Okolni narodi. Predivna crnokosa ljepotica lagano je koračala i hodala pijeskom u kojem joj ni tragovi nisu ostajali, a u njenoj kosi zapeo je vjetar koji je stane lomiti. Ona zadrhti, onda Ona pada… vjetar je nemilice lomi, pa na trenutak napusti njezinu kosu i stane kovitlati pijesak. Tada se obalom prelomi neki nepoznati zvuk i začuje se snažan i odlučan glas: 'Actyalane, stara skitnico! Ovdje sam i spreman sam za tebe! Dođi Actyalane!' Mladi ratnik u blještavom oklopu pojavio se niotkud, kao da ga je sam pijesak izbacio. Andrhagon – spavač ispod pijeska zovu ga Hrabri narodi. Velika je Njegova snaga i moć koju su Mu u sam Osvit vremena na bojnom polju Herofhala poklonili bogovi… Vjetar stane plamtjeti i vrištati, svom silinom navali na mladog ratnika, ali zamah njegovog mača uz snažan zvuk pogodi vjetar, te on napusti obalu toplog mora. Kao da je to strašno i nezamislivo Vrijeme bilo uhvaćeno u Njegovim očima. Kao da se zamahom Njegovog teškog, dvosjeklog, zvučnog mača rodila zora, neko novo svitanje. Rodila se ona tajnovita svijetlost koju su oduvijek svi i čekali, a jedino su je Sychythe i vidjele… Sve se smiri na trenutak koji je trajao cijelu vječnost. Mladi ratnik mirno dojaše do djevojke na svom predivnom i plemenitom konju, šutke joj pruži ruku, snažnu ruku koju je štitila žičana bojna pancirna rukavica. Ruku koju Ona bez oklijevanja odmah prihvati. Nezamislivom lakoćom On podigne najljepšu među najljepšim djevojkama onog vremena u sedlo ne govoreći ništa. No, djevojka ne izdrži tišinu koja je vrištala i tiho, najtiše prošapuće: 'Koliko puta Ti moram reći i sada Ti ponovno govorim da volim te! Noćas prije zore ljubi mi lice dlanovima, usnama…' Ratnik se osmjehne i nježno je prekine poljupcem, a onda uputi svoj streloviti pogled prema šumi palmi iz koje se kao po zapovijedi pojavi tridesetak teško naoružanih ratnika. Najstariji među njima u ime svih pozdravi: 'Pozdravljamo te Handrho i budu Mu blaga na toplim južnim morima u toplim i plavim južnim noćima!' Da! Pogodili ste, Bili su to već jednom davno prije zaboravljeni ratnici, najstrašniji i najhrabriji ratnici koje je zapamtilo to strašno i nezamislivo vrijeme. Bili su to ratnici koji su u sam Osvit vremena pronašli ono što su tražili. Ratnici koji su se pojavili poslani od Bogova sa Zvijezda da zaustave teror Hladnih vatri. Vitezovi vjetra zovu ih Hrabri narodi. Alanđani oni nazivaju sebe imenom svojim. Predivne legende stanu kružiti među Hrabrim narodima o tim ratnicima koji sebe nazivaju Alanđani. Odjednom, sa svih strana i u velikom broju pojave se predivne djevojke ratnice Dyadonkhe. Leptirice zovu ih Hrabri narodi. Okruže one Vitezove vjetra, te ih stanu nuditi nektarom i obiljem hrane. Tajnoviti ratnici mirno posjedaju u polukrug i prihvate darove od Dyadonkhy. Milijuni Zvijezda obasjavalo je plavo nebo, koje je još uvijek spavalo iznad azurnog toplog mora, a vijest da su se Andraghon i Njegovi Vitezovi vjetra ponovno pojavili u zemlji Dyadonkhy radosno je dočekana kod svih Okolnih naroda.
Horus – božansko lice Neba
U davna, daleka i zaboravljena vremena, onda kada je Ra bio mlad, spominje se davno prije 'Tekstova piramida' još jedno sunčano božanstvo. To je Horus – ur (Horus stariji) sin Raov čiji je simbol ptica sokol. Drevnim je Egipćanima sokol bio najstarije živo biće koje je simboliziralo božanstvo. Bio je sokol duh nebeskih visina i predstavljao je personifikaciju koje je stvorilo i samo Nebo (Nuu). Izgleda da je jako davno prije došlo do neke greške u predstavljanju značenja imena Horus koje dolazi iz korijena riječi hr. Naime, ako se ubaci e onda je to her – ono što je iznad, a ako se doda a onda imamo hra – lice. Baš u 'Tekstovima piramida' spominje se Horus kao lice Neba, a četiri njegova sina podupiru Nebo i predstavljaju četiri strane svijeta. Tu se spominju i dva Horusova oka, Sunce i Mjesec, koji se nalaze na licu Neba. Mnoga Horusova obličja (Horus – Merti, Horus – Nubti, Horus – Hent – Hat, Horus – Hent – Hat – An – Maa, Horus – Khuti, Horus – Hekenuu, Horus – Behuti, Horus – Sam – Taui …) povezivana su sa Raom, Atumom, a najpoznatiji spomenik izrađen njemu u čast je drevna i misteriozna sfinga u dolini Gize. No, Horus pod imenom i u obličju Horus – Behuti zapravo je prvi koji se sukobio s zlim Setom koji je podigao vojsku pobunjenika protiv Raa u ono doba kada je Ra bio još kralj Egipta. Kasnije su opet drevni Egipćani ovaj sukob pripisali Ozirisovom sinu Horusu – p – Khartu (Horusu mlađem). Tako su opet stari mitovi ostali sačuvani i mogli su dobiti nove oblike. Na kraju Athumanunh će opet na desnoj strani slike prikazati Horusa u svom poimanju, a lijeva strana ostat će za poimanje drevnih Egipćana.
Seshat – božanska kroničarka
Seshat, božica pisanja i zapisa (rukopisa), 'Gospodarica kuće knjiga' poznavateljica hramskih biblioteka, pratilja je boga pismenosti i nauke, boga magije Totha tri puta veličanstvenog. Ime joj je najvjerojatnije izvedeno od korijena drevne egipatske riječi sš (seš) koja je označavala pisara ili učenog čovjeka. Ponekad bi je drevni egipatski zapisi nazivali i 'Sedmoroga' no, taj je naziv do danas ostao nerazjašnjen. Iako se pojavljuje u pratnji boga Totha, ona je zapravo družica drevnog boga Seshua, a osim pismenosti zaštitnica je i umijeća zidanja i glavna joj je zadaća pisanje povijesti, bilježenje kronike. U rukama ove božice na drevnim su prikazima često vidljivi zapisi na kojima su uklesane godine, najvažniji nadnevci ili događaji vladavine ili života. Opet će Athumanunh uzeti sebi slobode (dat će mašti na volju) i u dalekim koračanjima kroz mitologije drevnih naroda na lijevu stranu slike smjestit će svoje poimanje drevne i učene božice, ali i opet onako na sebi svojstven način, dok će na desnu stranu postaviti izgled te iste božice onako kako su je drevni Egipćani prikazivali na svojim zapisima.
Ptah – bog otac svih očeva
Ptah kojega su drevni Egipćani u zapisima ponekad opisivali kao božanskog zanatliju kojemu nije bilo premca među bogovima. Egipatska kozmogonija Men – Nefer (Memfis) u kojoj se spominje kult boga Ptaha koji je mnogo stariji od povijesnog doba i bog Ptah je bio značajan bog u gradu Men-Neferu mnogo prije nego je taj grad postao prijestolnica ujedinjenog Egipta. Ptah pripada krugu solarnih (sunčanih) božanstava i personifikacija je mladog izlazećeg Sunca, a i značenje hijeroglifa koji se nalaze u imenu njegovom o tomu jasno govore. Korijen drevne egipatske riječi koja označava boga Ptaha je p t h (biti otvoren, onaj koji započinje nešto) ili jednostavno otvarač – dakle Ptah je taj koji otvara ili započinje dan. No, Ptah nikada nije plovio Sunčevom barkom u kojoj su se nalazili Amun, Ra i Khepera. Ptah ima svoju barku u kojoj on plovi sam u nekoliko obličja. Najpoznatije obličje je obličje Ptah – Seker. Kako je Seker drevni egipatski bog tame (stanovnik tame) tako sada lako možemo prepoznati drevni naum Egipćana koji su jednostavno spojili božanskog zanatliju i božanskog stanovnika zagrobnog svijeta. Dakle imamo boga koji je zapravo božanski zanatlija i klesar svega što postoji, a u spoju sa Sekerom on oblikuje i tijela u kojima će pokojnici dosegnuti vječnost. Ponekad drevni bi Egipćani Men-Nefer nazivali i Het – Ka – Ptah (Kuća Ptahovog Ka), a veliki pogrebni kompleks nedaleko Memfisa nazvan je Saakara. Kao najvjerniji pomagač Ptaha pojavljuje se Khnum bog koji je stvorio ljude i životinje na svom grnčarskom (lončarskom) kolu. Izgled Sekerove barke ili kako su je drevni Egipćani nazivali Hennu bio je slijedeći: na pramcu se nalazila glava nekevrste gazele ili divokoze, a ponekad glava bika, ili pak samo rogovi. Na sredini barke postavljen je zatvoreni sarkofag na kojem je sokol sa zaštitnički raširenim krilima. U sarkofagu je mrtvo tijelo Sunca – Auf. Postoji još jedna veza Ptaha s još jednim drevnim božanstvom koje se naziva Tenen. Ptahova družica i pratilja je strašna božica Sekhet koja mu je rodila sina Nefertuma koji pak ima sve osobine mladog Atuma. Eto, tu se krug zatvara i drevni su kultovi opet povezani znalački onako kako su to činili samo drevni Egipćani. Kada bi trebali priječi na novi oblik božanstva, stari ne bi posve odbacili već bi ga povezali s novim i tek onda bi svećenici mogli pristupiti obnašanju svakodnevnog obreda.
Apep – dvostruki zlikovac
Apep, zakleti neprijatelj boga Ra, imao je mnoga obličja, a samim time i mnoga imena. Evo nekih od tih imena: Tutu – dvostruki zlikovac, Hau-hra – lice okrenuto unatrag, Hemhemti – rikač, Ketu – zločinac, Amam – gutač, Saatet-ta – mračitelj Zemlje, Iubani, Hermuti, Karuememti, Unti, Hesef-hra, Sehem-hra, Hak-ab, Nai, Uai, Beteshu, Harebutu … i još mnoga, mnoga druga strašna imena kojima su drevni Egipćani nazivali nevolju, zlo, bolest, nesreću …Ovoga đavola koji se krio u gromu, oluji, kiši, magli, oblaku …i koji je podmuklo vrebao 'barku od milijun godina' odlučno bi napala i borila se s njim četiri snažna mornara iz Raove božanske posade. Na slici gledano s lijeva na desno to su: Mahaf – vješti božanski kormilar koji je znalački upravljao Raovom barkom, Sia – um (anđeo percepcije, anđeo koji opaža i shvaća), Shay – sudbina (anđeo sudbine) i najopasniji i najsnažniji među njima, Mehen - božanski ratnik i istinski branitelj (zamijenio je Seta na pramcu barke) Sunčanog broda – barke od milijun godina.
Nil i Sunce – dvije životodavne sile
Egipatska mitologija, brojne prirodne pojave koje se uobličuju u brojna božanstva, a sve to zapravo odražava egipatski geografski i prostorni kontekst, zapravo nam priča o posvemašnim ovisnostima života zemlje i ljudi o dvije životodavne sile – rijeka Nil i toplina Sunca. Mitovi koji nastaju u toj jedinstvenoj sredini opet nam dokazuju da je zapravo sve podređeno dvoma suprotnostima, a koje su drevne Egipćane stalno opsjedale i podsjećale na naporednost života i smrti. Rijetke kiše u Egiptu još više povećavaju ovisnost o godišnjim poplavama Nila. Uska traka plodne zelene zemlje na obalama Nila uspijevala je održavati na životu ljude, ljetinu i životinje, a izvan toga je negostoljubiva i nemilosrdna pustinja. Naporednost plodne zemlje i pustinje duboko se dojmila drevnih Egipćana, pa im je ona istodobno bila i obrazac prema kojemu je svake godine zemlja umirala i ponovno se rađala. Athumanunh je u svojim davnim koračanjima sve to opet protumačio na sebi svojstven način, pa će Vam to sada i napisati. Dakle, Athumanunh će zapisati da je plodna zemlja božica Izida koja očekuje oplođujuću poplavu rijeke Nil, a Nil je Oziris. Sila suše koja neprekidno prijeti plodnoj zemlji (Izidi) nije nitko drugi nego Set koji je ubivši Ozirisa pokazao drevnim Egipćanima da je svemoguć i sveprisutan, pa su ga oni tako i prikazivali kao zlo koje je došlo iz pustinje. Trenutak kada se rijeka Nil izlije, pa povuče u svoje korito, Athumanunh je na lijevoj strani slike prikazao svoje poimanje. Na desnoj pak je taj isti prikaz drevnih Egipćana.
Misterija Božje ruke – Tajna Božje žene
Drevni su Egipćani vjerovali da je njihov faraon živi bog na zemlji. On je taj kojeg na svojim drevnim prikazima prikazuju kako izvodi rituale posvećene bogovima, ipak to faraon ne čini svaki dan već je on za to zadužio (ovlastio) svoje svećenike. Ipak, jednom na godinu faraon je morao potvrditi svoju legitimnost i narodu pokazati da doista vlada kao bog. To je činio izvodeći jedinstven obred u kojemu nije smio sudjelovati čak ni njegov vrhovni svećenik. Svake godine, u doba poplave, faraon je plovio Nilom, krenuvši iz kraljevske palače u Memphis ploveći deltom rijeke Nil. Amunov kip bio bi iznesen iz svetišta u Karnaku, umotan u platno i stavljen na kraljevsku barku. Drevni Egipćani bi se sakupljali uz obalu Nila i promatrali kako faraon prati skriven lik boga Amuna sve do ulaza u manji hram koji se nalazio tri kilometra uzvodno, u Luxoru. Nitko osim faraona i njegove supruge nije poznavao točnu prirodu obreda koji se izvodio, ali svi su znali da se faraon na kraju ponovno pojavljuje u božjem obličju. U Luxoru bi se faraon, njegova supruga i Amunov kip sklanjali u malu i mračnu odaju koja se nalazila u stražnjem mjestu hrama. Možemo samo nagađati da je ritual u hramu prikazivao kraljevo začeće i Božansko rođenje. No, je li tijekom toga tajnog obreda dolazilo i do seksualnog kontakta faraona i njegove supruge pratiteljice, ili je sve bilo tek simbolično, Athumanunh ne zna, no, siguran je da je posljedica tog rituala bilo ponovno stvaranje kraljeva prava na vlast i oživljavanje njegove kraljevske moći koju je imao nad narodom. Amun ga je tu još jednom prihvatio i predstavio narodu kao svog legitimnog nasljednika i predstavnika na zemlji. Evo, to je obred koji postoji zapisan i opisan na drevnim papirusima, a zapravo to je davno prije mitološko stvaranje Svijeta bogova i ljudi. Za razliku od ovog rituala, onaj koji se provodio svakodnevno, a provodili su ga svećenici u faraonovo ime, izgledao je vjerojatno drugačije i nikada ga drevni Egipćani nisu zapisali. Tijekom tog tajnog obreda posebnu ulogu imala je vrhovna svećenica koju su nazivali 'Božjom ženom', te njezina skupina glazbenica. Kako bi se shvatila uloga 'Bože žene', treba navesti i njezin drugi naziv, a to je 'Božja ruka'. Ako se vratimo na mit o stvaranju, gdje Stvoritelj stvara cijeli Svijet onanirajući rukom, postaje jasno gdje je uloga njegove žene. U drevnom je Egiptu riječ ruka ženskog roda. Drevnim Egipćanima je zato bilo vrlo lako odvojiti je od Stvoritelja i prikazati je kao drugo božanstvo - kao božicu družicu. Njezina temeljna zadaća bila je poticati Boga na stalno obnavljanje čina stvaranja kako bi jednom pobijeđeni kaos i uređeni Svijet nastavio postojati i kako ga kaos ne bi opet nadvladao. Zvuk glazbe je u tim ritualima 'Božje ruke' imao ključnu ulogu. Drevni su Egipćani svoje kipove smatrali živima, pa su ti kipovi onda mogli i čuti glazbu. 'Božja ruka' odnosno 'božja žena' počela bi ritmički udarati rukama i plesati, a glazbenice bi tada na benetu – egipatskoj harfi označenoj njezinim posebnim znakom, počele svirati svete pjesme o božici plodnosti Hator. Uz miris tamjana i ples tih lijepih žena ti bi zvukovi trebali udobrovoljiti boga i potaknuti ga na ponovno sjećanje (uprizorenje) čina stvaranja Svijeta. Athumanunh opet ne zna je li taj dio obreda i ta stimulacija kasnije opet poprimala seksualne kontakte, ali svi su nakon tog rituala i obreda bili uvjereni da je bog spreman na novo stvaranje života.
Khepera – Ra – Atum
U ponekim drevnim tekstovima koje su ispisali drevni egipatski pisari spominje se paut – eneada ili zajednica od devet bogova koji su u Anuu. Athumanunh Vam je već prije objasnio da se radi o Heliopolskoj kozmogoniji, ali ponekad u nekim drevnim zapisima pojavljuje se ta zajednica bogova iz Anuua kao veliki paut od jedanaest božanstava. Ovo se vrlo lako da objasniti ako se prisjetimo da su drevni Egipćani ponekad znali proglasiti božanstvom različito obličje jednoga te istoga boga, ili pak različite faze u njegovu životu. To se upravo dogodilo kada su oni Sunce na izlasku nazvali bogom Kheperom – praiskonskim bogom koji je u sebi nosio klicu života i koji samo što nije izronio iz kaosa nepregledne vodene mase nazvane Nun, snažno i moćno Sunce u podne nazvali su oni bogom Ra – bog koji dolazi iz tako dalekog doba da mu je značenje nepoznato i na kraju Sunce na zalasku nazivali su Atum – onaj koji dovršava dan, da bi se ujutro probudio kao Ptah – onaj koji započinje dan. Dakle, ako se vratimo drevnoj priči Egipćana jasno je vidljivo da se Atum razvio iz obličja boga Khepera koji je nosio u tamnim vodama Nuna klicu života, te da je Atum stvoritelj bogova i ljudi. Na kraju kada se u 'barki od milijun godina' pojavi jedan od ovih obličja bogova nitko ne nedostaje, jer drevni su Egipćani pojavom jednog od obličja narečenih bogova smatrali da su s njim nazočna i ona druga dva obličja. Na slici Athumanunh Vam je prikazao sva tri obličja drevnog egipatskog sunčanog božanstva koje je zapravo jedan bog u tri obličja, ili u tri faze svog života.
Oziris i Anubis (Anpu)
Kad je, veličanstveni ratnik s pramca 'barke od milijun godina' zastranio i postao strašni noćni lovac, Set pronašao skriveni Ozirisov sarkofag, on ga otvori i rastrga tijelo bratovo na četrnaest dijelova koje razbaca na sve strane drevnog Egipta. Kad je Izida to saznala ona krene u potragu za razbacanim dijelovima tijela svojega muža, te ih je pronašla trinaest. Nedostajao je samo falus kojeg je Set bacio u rijeku, a tamo ga je pojela riba Abt. (Egipćani još i danas izbjegavaju jesti meso ove vrste ribe) Izda je znala magiju kojom je mogla oživjeti Ozirisa, ali to nije mogla dok njegovo tijelo nije bilo ponovno sastavljeno i na dostojan način balzamirano. Bio joj je potrebit bog Anubis, sin njezine sestre Neftide koja je cijelo vrijeme dijelila tugu i bol Izidinu. Naravno da je Anubis pristao da to učini, makar se tim postupkom svrstao na stranu skupine bogova koji su otvoreno bili protiv Seta. Kada je Anubis besprijekorno sastavio tijelo Ozirisa, a falus je nadomješten zlatnom zamjenom, Izida je mogla svoj naum provesti u djelo. Međutim, Rau se nije dopalo da Oziris bude zauvijek mrtav, pa ga on poziva k sebi. (U ovom dijelu egipatska mitologija poklapa s drevnom egipatskom Knjigom mrtvih) Koliko je Oziris bio moćan bog dokazuje i to da se on jedini od bogova susreo 'oči u oči' s moćnim Ra, a koliko je bio u tijesnom srodstvu s čovjekom dokazuje da se pred Raom pojavio u svom ljudskom obliku s bijelom krunom Egipta. Himna Ozirisu išla je nekako ovako: 'Neka ti je slava, o, Ozirise veliki bože Abidosa, kralju neprolaznosti, gospodaru vječnosti koji u postojanju svome prolaziš kroz milijune godina. Ti najstariji sin utrobe Nutine, gospodaru dične bijele krune, prinče bogova i ljudi primi hekau i bič i dostojanstvo svojih božanskih otaca. Neka ti bude zadovoljno srce koje u brdima Amenteta (Skriveni svijet kamo odlaze duše mrtvih koje čekaju da se pojavi Barka zalazećeg Sunca Ra – Amuna, pa oni koji znaju potrebite magijske riječi – hekau – i sahranjeni su uz odgovarajuće obrede, mogu se ukrcati na Amunovu barku i moći će uskrsnuti – krenuti na put preobražaja i vječnog postojanja.) boravi jer sin ti je Horus na prijestolju tvome utvrđen. Izida te u miru grli i tjera zloduhe s ušća staza tvojih. Ti lice svoje Amentetu okrećeš, a mrtvi ustaju da te vide, zrak udišu i u lice te gledaju kad sunce na obzoru svome izlazi. Srca su im mirna jer u tebe gledaju, o, ti koji si vječnost i neprolaznost.' Ovo jasno daje do znanja da su ideje o besmrtnosti i uskrsnuću drevnih Egipćana utjelovljene u jednom bogu, bogu Ozirisu.
… Žena je tvoja rasprostrla svoju zaštitničku moć za tebe, ona je u bijeg natjerala one koji bijahu neprijatelji njezini, ona je zlu kob otjerala, ona je izgovorila moćne riječi moći i magije, ona je jezik svoj lukavim učinila i riječi se njezine nisu izjalovile. Veličanstvena Izida vješto vladaše i kazivaše i osveti ona muža svojega. Tragaše ona bez prekida za njim, lutaše ona zemljom neprekidno od bola zapomagaše i nije se smirila sve dok ga nije pronašla. Svojim ga je perjem zaklonila i svojim je krilima zrak i vjetar načinila i naricala je na sahrani muža svojega. Podiže ona onoga koji je ležao nepomičan i čije srce nepomično bijaše. Uzme ona od njega srž njegovu i začne ona i rodi dijete njegovo. Krišom ona doji dijete njegovo na mjestu tajnom i nepoznatom za koje nitko nikad ne sazna. Ojača tako dječja ruka u kući Gebovoj i radosna bi zajednica bogova, pa se raduje i veseli dolasku sina Ozirisova, Horusa moćnog i postojanog srca, pobjedonosnog sina Izidinog, nasljednika Ozirisovog…
Oziris i Izida – djeca Nutina i Gebova
Izida i Oziris beskrajno su ljubili jedno drugoga, baš poput njihovih roditelja Nut i Geba. Neftida je mrzila Seta i ona je ljubila potajno Ozirisa. Set, veličanstven ratnik s pramaca 'barke od milijun godina', svake bi noći odlučno i hrabro napao neprijatelja Raovog, moćnog Apepa (Apofisa) i do jutra bi ga pobijedio. Svi su slavili moćnog noćnog ratnika Seta, ali ga Neftida nije voljela već je potajno ljubila Ozirisa. Set je postajao sve ljubomorniji na brata svoga Ozirisa, pa kad otac njihov, moćni Geb, vlast svoju preda Ozirisu sinu svom starijem, Set je bio shrvan i povrijeđen do bola. Dok je pravedni Oziris, a nakon što je postao kralj Egipta, vladao mudro s Izidom, ženom svojom, te se svojski trudio da ljude pouči zakonima, uzgoju biljaka i životinja, te štovanja bogova, Set brat njegov u potaji pripremao je ubojstvo Ozirisovo. Set u potaji izmjeri tijelo Ozirisovo i dade načiniti prekrasni pogrebni sarkofag. Priredi Set tako gozbu bogatu i pozove na nju sve bogove i božice. Pohvali se Set predivnim sarkofagom i obeća da će ga pokloniti onome kojemu će najbolje pristajati. Redom su bogovi lijegali u sarkofag, ali nikome on nije odgovarao. Na kraju red je došao na Ozirisa pravednog. On legne u sarkofag i sarkofag mu točno bi po mjeri. No, ratnici strašni Setovi brzo zabiju čavlima sarkofag i bace ga u Nil. Kad je Izdida saznala što se dogodilo njezinom voljenom suprugu, ona odreže prelijepe duge kose svoje i odjene ruho žalobno, pa krene tražiti sarkofag Nilom. Nitko Izidi nije znao reći gdje je sarkofag s mrtvim tijelom Ozirisovim, sve dok ona nije naišla na skupinu djece koja su se igrala pored rijeke. Djeca Izidu upute na mjesto na kojem je bio sarkofag. Izida prenese sarkofag s mrtvim Ozirisovim tijelom, a pomogne joj sestra njezina Neftida. Neftida pozove sina svojega Anubisa i zatraži od njega da balzamira tijelo Ozirisovo. Prije nego je Anubis započeo obred balzamiranja, Izida gospodarica magije pretvori se u kopca ptičara i udahne na trenutak život Ozirisu, upravo toliko koliko je bilo potrebito da s njim začne dijete, sina osvetnika njihovog, malenog Horusa.
Ovu tužnu priču ispriča Vam Athumanunh na sebi svojstven način, a sutra će Vam napisati prijevod drevne i originalne priče koju su drevni Egipćani zapisali hijeroglifima, a naravno, opet je Athumanunh i sliku Ozirisa i Izide načinio onako kako je on tu njihovu ljubav doživio u lutanjima svojim kroz mračne labirinte drevne magije i mitologije Egipatske…
Otok postanka
Prema drevnoj egipatskoj mitologiji, prije stvaranja Svijeta i Svemira, postojao je kaos u obliku nepregledne vodene mase. Voda je potpuno prekrivala Zemlju i nije bilo ni ljudi ni bogova. Tada je odjednom iz vode izronio otok od blata, a doskora na taj otok spustila se božanska ptica. Ponekad, ta božanska ptica u obličju je sokola, ponekad poprima obličje ptice ibis, a ponekad je to ptica benu ili poznatiji feniks. Nakon toga iz tame su se niotkud pojavili prvi polubogovi, te stanu oni ubirati trstiku, šaš i lotos i započnu graditi prvobitno sklonište za božansku pticu. Ova sfera ili mitološka skupina vjerovanja drevnih Egipćana proizašla je iz prirodnih osobina koje su se izmjenjivale u drevnom Egiptu svake godine, a dakako radi se o poplavama životvorne rijeke Nil. Nakon što bi se Nil izlio iz svog korita postajao je doista nepregledna vodena masa iz koje se kasnije njegovim povlačenjem u prvobitno korito pojavljuju blatni (muljeviti) otoci na kojima će niknuti bogati usjevi. Kako bi se božanstvo zaštitilo izgrađen mu je zaklon od trstike i palminih stupova koje su prvi polubogovi ukrasili lotosovim cvijetovima. Kasnije se to prvobitno svetište dograđuje novim prostorijama koje služe prvim polubogovima, pa dodatnim hodnicima i tako je nastalo svetište u kojem je dominantnu poziciju, a koja je nadvisila sve ostale građevine, imalo prvobitno sklonište za božansku pticu. Kasnije to će postati velebni hramovi koji će čuvati od pogleda znatiželjnika kip božanstva, a ljubomorno će ga čuvati potomci onih prvih polubogova – svećenici. Ubrzo će u kultnim (vjerskim) središtima niknuti hramovi, a svećenici će se natjecati u uvjeravanju sljedbenika da je upravo njihov hram izgrađen na prvobitnom otoku postanka na koji se spustila božanska ptica.
< | lipanj, 2005 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
27 | 28 | 29 | 30 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Zapisi, crtice, crteži, skice, sheme iz raznih mitologija i legendi
actyalan@gmail.com (Athumanunhovo 'mjesto na kojem plaču ptice')
Mitologija - čudnovato sjeme iz kojeg su kasnije niknule filozofija i religija.
Svijet se boji vremena, a vrijeme se boji piarmida.
Vrijeme je najmudrije, ono zna sve odgovore.
Legenda - priča o neobičnom događaju
Tražeći genijalnost i mudrost nudio je milost i ljubav, a zauzvrat našao je glupost i dobio mržnju. Stvorio je svoj Svijet arbitra plemenitog mira, a postao je bakljonoša koji prenosi vjekovni plamen smrti i uništenja.
Dječak je on u kojem se čovjek budi, ili je možda već čovjek u kojem još uvijek dječak živi.
Zna On tajne prije stvaranja Svijeta iz doba kada su Zvijezde još spavale, Vitez je On jedan od najboljih, a namjere su Njegove uvijek dobro skrivene, kaže malo, a govori nejasno kada priča o najplemenitijoj skupini ljudi koji su ikada Zemljom koračali ...
Lovački krik enhu ptice je: keee - ar! a krik alandske (polarne) enhu ptice puno je prodorniji: kee - aarrmm!
Legatus - kod starih Rimljana izaslanik, namjesnik u provinciji, pomoćnik vojskovođe, a možda onaj koji zapisuje (legator), onaj koji nešto nekome ostavi zapisano.
Tamo negdje daleko gdje topla mora zapljuskuju obale Ledene zemlje Alandije, tamo gdje se kiša i vjetar oduvijek dodiruju, ali se nikada ne razumiju, tamo gdje rastu i mirišu najljepše šume srebrenog bora, tamo gdje počinje tajnovita dolina Sylenca... Pojavili su se iznenada i niotkuda, ni najstariji među najstarijima više se ne sjećaju odakle su stigli i zašto su danima i noćima nešto grozničavo tražili. To Strašno i Nezamislivo Vrijeme zapamtilo ih je kao ratnike lutalice i napadače, teško naoružane i oklopljene koji su mirno jahali svoje plemenite konje i svi odreda bili spremni da se bore i da izginu od reda ... Onda pak u tajnovitom Vremenu Bijelih Snjegova, u tajnovitom dobu noći Hawalandha, pronašli su Ono što su tražili. Našli su Njega okruženog njihovim vlastitim Sjenama. Velika je bila snaga i mudrost koju su Mu poklonili bogovi u sam Osvit Vremena. Legenda je bila konačno živa i za Njih je sve moglo početi... i počelo je!
Jedino tamo, a nigdje ne postoji nešto ljudskije, čovječnije, lete žive ptice praznim nebom iznad plime zlatne zore prema krošnjama srebrenog bora...