Tamo negdje daleko… daleko gdje topla južna mora zapljuskuju i oplakuju pješčane obale predivne zemlje Dyadonkhe. Zemlje gdje noći nikada nisu tako tamne, a sva jutra se zlatom zlate. Govore da je Vrijeme tada bilo staro već polovicu, a Agrosyansko doba cvalo je u svoj svojoj raskoši, jer sva su proročanstva mitskih amazonskih vila Charysmhy već bila ispunjena. U tom Nezamislivom vremenu, vremenu kada su Amazonske legende najavile dolazak Zaboravljenih i Andraghonha - dječaka koji se igra s vjetrom i spava ispod pijeska, a u sam Osvit vremena Hrabrih naroda, dvije su se najveće amazonske carice, Nemesydya i Tanya, susrele na dalekom otoku Chronoshu u mitskom amazonskom hramu Suza. Nitko ne zna odakle su se tu stvorile Hladne vatre, no Chronhos je razoren, a carica Nemesydya je poginula. Carevi Thandher i Arthur željeli su zauvijek zaboraviti taj nesretni trenutak u kojem je jedna od carica izgubila život, a druga je jedva spašena i to samo uz krajnji napor Vitezova vjetra. Mnogo godina poslije toga događaja amazonska princeza Sonsyreya, nasljednica amazonske svete krune željela je otkriti što se zapravo dogodilo na tom otoku. Premlada i neiskusna, ne znajući za drugu legendu, po kojoj je zapravo ona trebala ponovno probuditi Hladne vatre, zamalo je izazvala novu katastrofu. No, na sreću svih Okolnih naroda, ovog puta Vitezove vjetra vodio je njihov Andraghonh i oni su lagano mogli spriječiti ono najgore, a princeza Sonsyreya tek sada je polako počela razumjeti tijek kojim su se kretale amazonske legende i legende svih Okolnih naroda. I tako, u vrijeme kada je Svijet bio još mlad, Hladne vatre zaprijetile su predivnom otočju Dyadonkhe usprkos upozorbama Onih koji vide daleko (magovi s Hyperareye) da će to biti njihov kraj. Mnoge su vojske Okolnih naroda pohitale u pomoć Dyadonkhy. Bitke su vođene danima, mjesecima i na kraju godinama. Djevojčica je postala djevojka, ratnica i princeza, a u jednoj bitci koju su Okolni narodi nazvali Bitka suza, Hladnim je vatrama pošlo za rukom da se dočepaju ratnice-princeze Dyadonkhe, prelijepe Sonsireye. No, dogodilo se nešto na što nitko nije računao. Odjednom se podigao hladan vjetar, neobičan za to doba godine i za topla mora Dyadonkhe. Nebo se naoblačilo i podignula se magla neobična i nepoznata na toplim morima Dyadonkhe. Oni koji su ostali i čekaju (starci Sychytha) uvjeravali su ostale narode da je to znak o kojem je govorio Intosh posljednji od Onih koji znaju (magovi Wananuhe). Magla je trajala danima, a onda u jednoj toploj Dyadonskoj noći, naglo je nestala. Te noći svi amazonski ratnici i ratnice slušali su neobične i misteriozne pjesme koje su dopirale iz šume predivnih zelenih palmi. Pjesma koja je bila pjevana u dubokim tonovima, a počela je nekako ovako: 'Jutro donosi kraj prije svitanja…' govorila je da će se uskoro nešto dogoditi na plavim morima Dyadonkhe. Tamo negdje daleko, još dalje od dalekog sjevera, na samom rubu poznatog Svijeta, u nekoj misterioznoj, tajanstvenoj i zagonetnoj tišini, uz neizbježan smiješak uvijek kada se spomene Njegovo ime, u tišini koja je odisala snagom i dostojanstvom, ti davno prije zaboravljeni, najstrašniji i najbolji ratnici koje je zapamtilo to Nezamislivo vrijeme Hrabrih naroda, Zumah, Paska, Amaksos, Pekso, Nikso, Yakwi, Unakas … čvrsto stisnu desne šake i hitro ih prislone na snažne i oklopljene grudi. Bio je to davno prije zaboravljen pozdrav tih strašnih ratnika, a mogao je značiti i značio je samo jedno: Spreman sam boriti se i poginuti za Njega jer … Polako uz dostojanstven naklon najstarijem među njima, oni se udalje da izvrše svoj dio zadaća. Najstariji među njima, Panđa, klimne im još dostojanstvenije glavom, otpuhne veliki oblak dima. Zatim tiho poput sjene otvori vrata iza kojih je spavao, ogrnut plavim plaštem iza zastora noći, pod svijetlom milijuna Zvijezdi, On, Andraghonh – onaj koji spava ispod pijeska i bori se s vjetrom. Vani je u krilu neke tajanstvene svijetlosti spavao Ledeni grad Asgrad, a tama se polako počela rasipati u prekrasan dan čija je prva svijetlost obasjala mnogobrojne najelitnije alandske pukovnije u punoj bojnoj opremi, u veličanstvenim bojnim složajima, jer Amaksos je podigao visoko Njegovu zastavu i sada stotine zastava hita u to beskrajno prostranstvo tišine, te sa sobom dovode tisuće najboljih ratnika koje je ikada zapamtilo ovo Nezamislivo vrijeme. Dakako, bilo je jasno i bilo je sigurno da je počelo tajanstveno i misteriozno vrijeme, Vrijeme bijelih snjegova, kako su Vitezovi vjetra nazivali doba noći kada je njihov Shagan mirno spavao i sanjao svoje nestašne bitke s vjetrom Actyalanom, ogrnut plavim plaštem iza zastora noći, pod svijetlom milijun Zvijezda i pod budnim okom Onih koje su zaboravili – Vitezova Vjetra. Pjesma koja se čula prvo tiho, najtiše, sada je već bila glasna, najglasnija i odzvanjala je prekrasnim šumama srebrenog bora, a riječi su joj opet išle nekako ovako: 'Magle Njega skrivaju, a Nju galebovi čuvaju …' Bio je to zapravo početak legende o Alandiji i njezinim Vitezovima vjetra koji su u davnim danima u sam Osvit vremena, na rubu Svijeta tražili i našli ono što su tražili – svojeg Shagana (vrhunsko oružje), ili kako su ga legende najavljivale Andraghona - razigranog dječaka koji naganja vjetar.
Post je objavljen 19.06.2005. u 22:28 sati.