Mitologija https://blog.dnevnik.hr/enhu

utorak, 14.06.2005.

Athumanunhova legenda

Oni ruše svoje gradove i idu dalje. Poput vjetra stišavaju se njihovi bojni pokliči i nestaju u magli koja ih skriva. Onda, kada noć bude rasula tamu i otvorila svoje odaje, onda kada padnu prve kiše Shakazeye i izbrišu njihove tragove. Onda, kada vjetar Actyalan stane tući bez milosti za ikoga, onda kada se spusti još jedna beskrajna noć nad tajnovitu šumu srebrenog bora. Onda, kada tama prekrije predivne obale toplog mora… Tada će najstariji Sychytha početi tiho pričati svoju priču o tom strašnom i nezamislivom vremenu. O vremenu koje je izbrisalo sve nade za Hrabre narode, o vremenu kada je rat uništio i posljednje slobodne gradove, o vremenu kada su Hladne vatre silno zaprijetile Onima koji su koračali uspravno. Dani su prolazili bespovratno i svim je Okolnim narodima pod plavim plaštevima zvijezda bilo sve teže podnositi teror Hladnih vatri. Onda opet, odjednom i niotkuda, zlatni zraci zore stanu topiti snijeg. Izgledalo je kao da i proljeće plače za tim davnim, ponosnim i izgubljenim danima… Daleko na toplim morima južnim, u sjenama palmi pjevale su tužno Dyadonkhe: 'Sve je svoje snage potrošila i kao rijeka ona nestaje u moru beskrajnom…' Svim Okolnim narodima koji su čuli tu tužnu pjesmu predivnih Palminih leptirica bilo je jasno da dugo planiran i pomno pripreman pohod Dyadonkhy u tajnovite šume srebrenog bora nije uspio. Onaj koji je jedini mogao zaustaviti Hladne vatre nepovratno je nestao u misterioznim šumama srebrenog bora, tajnovito i zauvijek skriven od najboljih ratnika koje je zapamtilo to vrijeme. Ona koja Ga je jedino mogla pronaći u tim mračnim i tajnovitim šumama, više nema snage i ne zna uopće gdje da Ga traži. No, onda jedne noći, u sam trenutak prije zore, dyadonskhe straže ugledale su znak koji su čekale. Točnije čule su znak, jer vjetar je, a više nitko i ne zna odakle, donio riječi nepoznate i zaboravljene pjesme: 'Više Mu ni ime ne znaš i ne spominješ, pa nije vrijedno ni žaliti Te…' Na srebrenom toplom pijesku, na obali najtoplijeg plavog mora, pojavi se Ona koja lebdi u zraku. Baharanunha zovu je Hrabri narodi, Palmina leptirica nazivaju je Okolni narodi. Predivna crnokosa ljepotica lagano je koračala i hodala pijeskom u kojem joj ni tragovi nisu ostajali, a u njenoj kosi zapeo je vjetar koji je stane lomiti. Ona zadrhti, onda Ona pada… vjetar je nemilice lomi, pa na trenutak napusti njezinu kosu i stane kovitlati pijesak. Tada se obalom prelomi neki nepoznati zvuk i začuje se snažan i odlučan glas: 'Actyalane, stara skitnico! Ovdje sam i spreman sam za tebe! Dođi Actyalane!' Mladi ratnik u blještavom oklopu pojavio se niotkud, kao da ga je sam pijesak izbacio. Andrhagon – spavač ispod pijeska zovu ga Hrabri narodi. Velika je Njegova snaga i moć koju su Mu u sam Osvit vremena na bojnom polju Herofhala poklonili bogovi… Vjetar stane plamtjeti i vrištati, svom silinom navali na mladog ratnika, ali zamah njegovog mača uz snažan zvuk pogodi vjetar, te on napusti obalu toplog mora. Kao da je to strašno i nezamislivo Vrijeme bilo uhvaćeno u Njegovim očima. Kao da se zamahom Njegovog teškog, dvosjeklog, zvučnog mača rodila zora, neko novo svitanje. Rodila se ona tajnovita svijetlost koju su oduvijek svi i čekali, a jedino su je Sychythe i vidjele… Sve se smiri na trenutak koji je trajao cijelu vječnost. Mladi ratnik mirno dojaše do djevojke na svom predivnom i plemenitom konju, šutke joj pruži ruku, snažnu ruku koju je štitila žičana bojna pancirna rukavica. Ruku koju Ona bez oklijevanja odmah prihvati. Nezamislivom lakoćom On podigne najljepšu među najljepšim djevojkama onog vremena u sedlo ne govoreći ništa. No, djevojka ne izdrži tišinu koja je vrištala i tiho, najtiše prošapuće: 'Koliko puta Ti moram reći i sada Ti ponovno govorim da volim te! Noćas prije zore ljubi mi lice dlanovima, usnama…' Ratnik se osmjehne i nježno je prekine poljupcem, a onda uputi svoj streloviti pogled prema šumi palmi iz koje se kao po zapovijedi pojavi tridesetak teško naoružanih ratnika. Najstariji među njima u ime svih pozdravi: 'Pozdravljamo te Handrho i budu Mu blaga na toplim južnim morima u toplim i plavim južnim noćima!' Da! Pogodili ste, Bili su to već jednom davno prije zaboravljeni ratnici, najstrašniji i najhrabriji ratnici koje je zapamtilo to strašno i nezamislivo vrijeme. Bili su to ratnici koji su u sam Osvit vremena pronašli ono što su tražili. Ratnici koji su se pojavili poslani od Bogova sa Zvijezda da zaustave teror Hladnih vatri. Vitezovi vjetra zovu ih Hrabri narodi. Alanđani oni nazivaju sebe imenom svojim. Predivne legende stanu kružiti među Hrabrim narodima o tim ratnicima koji sebe nazivaju Alanđani. Odjednom, sa svih strana i u velikom broju pojave se predivne djevojke ratnice Dyadonkhe. Leptirice zovu ih Hrabri narodi. Okruže one Vitezove vjetra, te ih stanu nuditi nektarom i obiljem hrane. Tajnoviti ratnici mirno posjedaju u polukrug i prihvate darove od Dyadonkhy. Milijuni Zvijezda obasjavalo je plavo nebo, koje je još uvijek spavalo iznad azurnog toplog mora, a vijest da su se Andraghon i Njegovi Vitezovi vjetra ponovno pojavili u zemlji Dyadonkhy radosno je dočekana kod svih Okolnih naroda.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Zapisi, crtice, crteži, skice, sheme iz raznih mitologija i legendi

actyalan@gmail.com (Athumanunhovo 'mjesto na kojem plaču ptice')

Mitologija - čudnovato sjeme iz kojeg su kasnije niknule filozofija i religija.

Svijet se boji vremena, a vrijeme se boji piarmida.

Vrijeme je najmudrije, ono zna sve odgovore.

Legenda - priča o neobičnom događaju

Tražeći genijalnost i mudrost nudio je milost i ljubav, a zauzvrat našao je glupost i dobio mržnju. Stvorio je svoj Svijet arbitra plemenitog mira, a postao je bakljonoša koji prenosi vjekovni plamen smrti i uništenja.

Dječak je on u kojem se čovjek budi, ili je možda već čovjek u kojem još uvijek dječak živi.




Zna On tajne prije stvaranja Svijeta iz doba kada su Zvijezde još spavale, Vitez je On jedan od najboljih, a namjere su Njegove uvijek dobro skrivene, kaže malo, a govori nejasno kada priča o najplemenitijoj skupini ljudi koji su ikada Zemljom koračali ...

Lovački krik enhu ptice je: keee - ar! a krik alandske (polarne) enhu ptice puno je prodorniji: kee - aarrmm!

Legatus - kod starih Rimljana izaslanik, namjesnik u provinciji, pomoćnik vojskovođe, a možda onaj koji zapisuje (legator), onaj koji nešto nekome ostavi zapisano.

Tamo negdje daleko gdje topla mora zapljuskuju obale Ledene zemlje Alandije, tamo gdje se kiša i vjetar oduvijek dodiruju, ali se nikada ne razumiju, tamo gdje rastu i mirišu najljepše šume srebrenog bora, tamo gdje počinje tajnovita dolina Sylenca... Pojavili su se iznenada i niotkuda, ni najstariji među najstarijima više se ne sjećaju odakle su stigli i zašto su danima i noćima nešto grozničavo tražili. To Strašno i Nezamislivo Vrijeme zapamtilo ih je kao ratnike lutalice i napadače, teško naoružane i oklopljene koji su mirno jahali svoje plemenite konje i svi odreda bili spremni da se bore i da izginu od reda ... Onda pak u tajnovitom Vremenu Bijelih Snjegova, u tajnovitom dobu noći Hawalandha, pronašli su Ono što su tražili. Našli su Njega okruženog njihovim vlastitim Sjenama. Velika je bila snaga i mudrost koju su Mu poklonili bogovi u sam Osvit Vremena. Legenda je bila konačno živa i za Njih je sve moglo početi... i počelo je!

Jedino tamo, a nigdje ne postoji nešto ljudskije, čovječnije, lete žive ptice praznim nebom iznad plime zlatne zore prema krošnjama srebrenog bora...