26.10.2011., srijeda
Close-talkers
|
Close-talkere proučava proksemika, dio psihologije. Postoje ljudi koji su close-talkeri, a tako se ne ponašaju jer su naučili da to nije pristojno, premda ne osjećaju da je tako. Odrasli, očiti close-talkeri bi po toj logici trebali imati ozbiljnijih problema, ili jednostavno biti manje socijalizirani. Naišao sam na YouTubeu na scenu iz Seinfelda gdje Elaine upoznaje svog novog dečka s Jerryjevim roditeljima. Embedding je iz nekog razloga zabranjen, pa stoga stavljam link. Što učiniti pri takvom susretu? Da bar znam. Sve o čemu mislim tijekom takvog razgovora jest smrdi li mi iz usta, a znam i gledati u sugovornikov nos ili pojave na koži. A ako mu smrdi iz usta, to je poprilično jedna jedina stvar o kojoj mislim. U svakom slučaju, izuzetno se teško usredotočavam na temu razgovora i sve što želim je pobjeći. Možda bi bilo najpametnije postaviti se izravno, iako to može djelovati nepristojno. Zašto postoje i zašto se tako ponašaju? Nije utvrđeno, ali postoje neke naznake. Neodgojeni close-talkeri su dosta rijetka pojava. Brojke zaista ne znam, ali iskustvo me naučilo da nije nimalo lako naići na jednog nasumičnim upoznavanjem ljudi. Logično, to me navodi na pomisao da se radi ili o društveno uvjetovanom ponašanju koje je rijetko jer ga jedinke izbjegavaju, ili jednostavno ponašanje uvjetovano nekim tjelesnim defektom. Društveno uvjetovana ponašanja prenose se memima, procesom koji je puno različitiji od protumačenih pravila genetike, primjerice Mendelovim zakonima ili njihovim varijacijama. Svejedno, nekako mi je teško prihvatiti ideju da je to ponašanje memetskog porijekla. Nešto mi kaže da bi se brzo suzbilo jer je memetika dosta plastična, za razliku od prijenosa gena, koji nemaju informacijsku osnovu već molekularnu tj. tvarnu, pa ne mogu tek tako nestati.
Zato sam malo istraživao i našao ovaj zanimljiv članak na PubMed-u. Na sreću, besplatan je i bilo bi vam zaista korisno da ga pročitate, jer dobri i besplatni članci na PubMedu nisu česta stvar. Sažeto, istraživači na Caltechu (odjel za humanističke i društvene znanosti, odjel za biologiju) našli su zanimljivu korelaciju i indikacije da oštećenje amigdale djeluje negativno na sposobnost učenja granica osobnog prostora, te da je amigdala aktivnija tijekom poticanja rješavanja za to vezanih problema. Pacijentica koju su proučavali imala je teška bilateralna oštećenja amigdale i nikako nije pojmila osobni prostor, tj. bila je close-talker, iako je odgojem i socijalizacijom naučila da ne zalazi u intimni prostor sugovornika. Oštećenja amigdale inače su vezana uz cijeli niz psihopatoloških pojava, a ovise o tome kada se tijekom razvoja (ili kasnije) središnjeg živčanog sustava dogode i u kolikoj mjeri, međutim o tome se ne zna previše jer takve stvari teško istražuju. Ono što je očito iz ovog, te iz svega ostalog što se zna o mozgu, jest da je za apsolutno sve fenomene vezane za ono što pripada domeni psihičkog zaslužan mozak i ništa drugo. "Ja" je pohranjeno u živčanom tkivu. Kad bi to barem svi htjeli prihvatiti... Valjda bi bilo i manje fizički orijentiranog zla jer iz te informacije slijedi da je "ja" delikatna, osjetljiva i neponovljiva pojava. Za 100-200 godina, možda. Najupečatljivijeg potencijalnog close-talkera sam imao u osnovnoj školi. Oduvijek mi se činio pomalo trknut jer je volio dugo pričati kad bi išli doma nakon predavanja. U višoj osnovnoj sam nekako došao do toga da sam prolazio kraj njegove kuće. Ovaj bi uvijek zastao i htio pričati, iako ponekad nije bilo nikakve teme za razgovor, pa je znao i šutjeti dok sam ja živčano pogledavao na sat. Negdje u tom razdoblju života sam počeo bolje pojmiti seksualnost, pa sam pomislio da možda ima homoseksualnih sklonosti. Ni dan danas nisam siguran o čemu se radilo, ali mislim da je to izgledno. Ne sjećam se koliko je stajao blizu drugih prilikom razgovora, ali meni je bio izuzetno invazivan po osobni prostor, najčešće ulazeći unutar udaljenosti od 20 cm od mog lica. Dobro se sjećam da sam htio pobjeći što dalje i da se nikako nisam navikavao. Jedna od nosnica mu je često bila presvučena zidom od sasušene sline, a mislim da je imao i zadah iz usta. Combo fail.
Možda je bio i close-talker i nisko na Kinseyevoj ljestvici. Moguće je. U prilog tome navodim činjenicu da se u višoj osnovnoj školi volio "potući", a zapravo to je bilo više drpanje nego tuča. Nisam bio glup, a tada su me oči još dobro služile, i dobro sam vidio što radi. Također je uživao opako grupno fizički zlostavljati jednog kolegu koji se činio kao da isprva morbidno uživa u tome, a kasnije baš i ne, no to je strašna i tužna priča za sebe. Mene je spasilo to što sam bio majstor u izbjegavanju gadnih situacija, zbog čega mi je nažalost većina velikih odmora prolazila osamljeno, uz vječitu krafnu i sok, jer nisam htio strahovati da me ne ozlijedi grupa debila od kojih su neki danas i po zatvorima. Nisam se ni htio previše družiti s nekoliko odbačenih koji su bili odbačeni i zbog razloga što su bili bizarno, morbidno trknuti. (nužno pojašnjenje za izvitoperenu ciničnu generaciju koja nikada nije iskusila nešto loše na svojoj koži: bizarno i morbidno trknut mahom nikada nije pozitivna i cool stvar) Mozak i derivat mozga - društvo, fascinantne su pojave i svakim danom se sve više učim promatrati ih neutralno. Mogu reći da je to s jedne strane vrlo korisno, a s druge donosi svoje probleme jer treba naučiti i kako se privremeno gasi takav način razmišljanja. Naravno, ne želim postavljati poveznicu između te ljestvice i fenomena proksemike - samo navodim primjer iz vlastitog iskustva s okolinom. Tako da nemojte krivo zaključivati. Koliko sam pohvatao iz priča prijatelja i kolega, te iz literature, dođe do jače polarizacije pa jedan dio ovih nisko na spomenutoj ljestvici razvije jaču odbojnost prema fizičkom kontaktu, a drugi dio su antipodi i znaju biti fizički agresivni, prikrivajući tim ispoljavanjem ono u čemu ih društvo guši, a to je željeni intimni kontakt. No eto, to su tajne mog osnovnoškolskog kolege koje vjerojatno nikada neću saznati. Svaki kontakt davno je izgubljen zadnjeg dana škole, na Webu ga se ne da pronaći, a s moje strane nema nikakve želje za ulaskom u razgovor. Ne znam ni što bih mu rekao da ga vidim. Vjerojatno bih mu opet gledao u nos, prethodno poželjevši da mu više ne smrdi iz usta. |
Znate one ljude koji ne poštivaju intimni prostor i konvencionalnu udaljenost prilikom razgovora? U engleskom govornom području zovu ih close-talkers, a tako ću ih i ja zvati u ovom članku, pošto ne znam stručan naziv ili hrvatsku inačicu njihovog nadimka. Ako je vi znate, javite u komentarima ili e-mailom.
- 19:30 - gurni glavu kroz monitor (15) - snimi - #
08.10.2011., subota
Munja, grom i grmljavina
|
Proteklu večer je u skoro cijeloj Hrvatskoj došlo do nagle promjene vremena. Olujni, hladni vjetar, kiša i općenito grmljavinsko nevrijeme. Naravno, naši vrli portali su krenuli mljeti o "gromovima", što meni srce cepa. Neki će reći da sam blesav jer mi to ide na živce. Za njih evo odmah jedna početna sličica:
Ne, zbilja, ako vam je do lingvističkog trollanja, fuck off. Sad kad smo to riješili, idemo na temu definiranjem pojmova. MUNJA Munja je vidljivo, prirodno električno pražnjenje na koje uglavnom otpadaju pražnjenja između oblaka, te između oblaka i Zemljine površine. Vrlo mali dio pojavulje se tijekom vulkanskih erupcija. Munje smo nadam se svi vidjeli. Izgledaju poput ogromnih iskri čija je prividna debljina puno veća nego što stvarno jest (oko centimetar), iz razloga što su vrlo blještave.
Jakost struje prosječne munje je oko 30 kiloampera, pri čemu se prenese energija od oko 500 megadžula. Laiku ove vrijednosti ne znače uglavnom ništa, ali za usporedbu, tijekom kratkog spoja obične AA baterije, jakost struje iznosi par ampera. Kolika je snaga munje? Uzmimo za standard kilovat kao jedinicu koju svi znaju. Prosječno sušilo za kosu ima snagu od 1 kW, a munja u prosjeku ima snagu od oko jednog teravata (1 TW = milijarda kW). To izgleda užasno puno, ali munja traje samo oko 30 mikrosekundi. Pošto je snaga omjer energije i vremena, energija je umnožak snage i vremena. Usporedimo sada energiju u prosječnoj munji. 500 MJ po munji. Recimo svinjska mast sadrži oko 40 kJ/g mjereći energiju izgaranja s kisikom. To znači da prosječna munja ima energiju koliko i oko 12 i pol kilograma svinjske masti. Ne čini se spektakularno, zar ne? Ima ljudi koji toliko požderu za par mjeseci. Benzin ima skoro 50 megadžula po kilogramu. Dakle prosječna munja je oko skoro deset kila benzina što je, ako sam sve dobro izračunao, skoro 14 litara. Razočarani? Ili fascinirani benzinom?  Ljudi obično misle da se radi o basnoslovnim iznosima, jer ih fasciniraju naponi munja koji se kreću od desetak do stotinjak milijuna volti. Naponi ne govore o kolikim se energijama radi pa tako zavaravaju. Primjerice tijekom suhog dana hodajući po tapetu možemo se nabiti na potencijal od par tisuća volti s obzirom na tlo, a ništa puno drukčije nije ni kad trljamo balon po opranoj, suhoj kosi. One iskrice su jad i bijeda od količine energije, ali naponi su im visoki. Temperatura munje je isto fascinantna. U prosjeku 20,000 °C, ponekad i 30, što znači da sadrži i plazmu. Površina Sunca je "jadnih" 5500-6000 °C. Međutim i to zavarava. Temperatura je mjera zagrijanosti, a koliko je nešto zbilja vruće govori sadržaj topline (energije). Tako litra kipuće vode ima manje topline od cisterne kipuće vode iako su obje na 100 °C. Iz ovih razloga, a i iz činjenice da bi oprema koja bi hvatala energiju munja bila glomazna, skupa i nepraktična, munje nam ne služe u energetici. Dakle ne radi se o "zavjeri bogatih ovih ili onih" nego o prostački jadnim iznosima i sirovoj neisplativosti. Međutim ljudima je lakše zavaravati se nečim što im umiruje ogorčenost, pa tako vjeruju u gluposti. "Aaaa, Tesla ovo ono, munje, zavjera, aaaa!".... je, je. Mhm. Da. Jadan čovjek. I tako munja u prosjeku šiba brzinom od malo više od 200 tisuća kilometara na sat i uglavnom straši kognitivni život na Zemlji, ali i obogaćuje zrak nitratnim ionima u vidu dušične kiseline koje kiša spere u tlo, a biljke (maslačci, ruže, fitoplankton u oceanima, kupus, itd.) žedno požderu kao što neki ljudi ono jedu svinjsku mast jer ih obožavaju. Poneka munja ubije. Rijetko baš udari u čovjeka (onda ga pretvori u spaljenu masu). Uglavnom udari u blizini, a čovjeka tresne ili neka njena pokrajnja grana ili razlika u naponu između dvije točke na tlu. Recimo ako udari par metara dalje, već je pola metra razmaka među nogama dovoljno da prostruji dovoljno jaka struja da čovjeku jako naškodi. Većina struje proteče kroz kožu, ali najčešće je jakost struje kroz srce dovoljna da mu uništi sinusni ritam, pa čovjek umre jer mu srce više ne kuca kako treba, već treperi. Zato su i krave navodno znale nastradati prilikom pašnje pod neispravnim dalekovodima. Razmak nogu im je dosta velik. Ponekad ljudi stradaju i od projektila uzrokovanih munjom. Munja udari u stablo (stabla NE privlače munje), ono se uslijed oslobođenje topline rasprsne i izrešeta čovjeka. GROM Grom je ono čega se uglavnom iracionalno straši većina ljudi. To je zvuk. Ne vidi se, već se čuje.
Jeste li doživjeli udar munje na bliže od 100 metara? Jezivo. Prosječni rakun se usere u gaće, a ni čovjeku nije lako. Grom prasne zato što munja naglo raširi zrak u tom centimetarskom kanalu kroz koji proteku deseci kiloampera u par desetaka mikrosekundi. Gromovi su bezopasni, osim ako od njih netko ne ogluši ili ne dobije infarkt, a to se generalno događa u slučajevima kada je munja toliko blizu da je ona puno opasniji dio cijele priče. I eto poante cijelog članka - gromovi ne ubijaju. Ubijaju munje. "Malo jačeg zvuka neće naškoditi", rekao bi onaj kreten koji namješta razglas u noćnim klubovima (po kojima se ja i ne krećem, hm). Zato mi osobno ide na živce što se kroz medije stalno ponavlja kriva informacija. "Grom ubio obitelj na ljetovanju" "Tri kupača ozlijeđena zbog snažnog groma" "Grom zapalio kuću" Užas jedan, taj grom. Ubija ljude, pali kuće. Hitler i Staljin skupa. Međutim to su sve gluposti. Zvuk nikada nije turistu pougljenio kožu, mački rascijepao glavu, raznio stablo ili pogodio i zapalio kuću. I zato je šteta što se uređaji koji služe za obranu od munja popularno zovu gromobrani. Trebali bi se zvati munjobrani, u skladu s hrvatskom tradicijom po kojoj su se i prve elektrane zvale - munjare. OK, munjara je blesavo ime. Elektrana nije. Ali munjobran? Sasvim u redu. Ako se netko bolje kuži u jezik, neka mi provjeri i javi (u komentarima ili mailom kada članak padne niže) je li se prije koristila ta nadasve zanimljiva riječ. Zar je tako teško koristiti dvije različite hrvatske riječi kao što su munja i grom? Čemu gnušanje prema jednoj? GRMLJAVINA Zbir gromova, tutnjava pomiješanih gromova u daljini. Jedan od rijetkih, ako ne i jedini zvuk, koji moje roditelje tjera na mahnito iskopčavanje televizora i ostalih uređaja iz gradske mreže. Osim hladnjaka. To kao da nije važno. Hladnjaci rade na milost Majke Božje. To iskopčavanje pomaže ako oscilira napon, ali ako munja odluči udariti u vod koji vodi u kuću, ne pomaže. Sjetite se da je prevalila bar dva kilometra, pa joj tih par centimetara između utičnice i uređaja ne predstavljaju dodatan problem. Poznate su priče o munjama koje bi prošišale kroz kuću od utičnice do slavine, na stravu ukućana. Zaključak. Munje ubijaju, gromovi se samo čuju. Tko se ne slaže, neka sljedeću oluju provede na vrhu nekog brda i maše vrlo šiljatom, metalnom šipketinom. Vrlo je mala šansa da će ga uloviti munju, ali je veća nego da stoji u sobi i jede pecivo. Za kraj jedan zanimljiv video događaja koji je mogao kobno završiti.
P.S. : Ja o vuku, a vuk na vrata.  |
- 02:02 - gurni glavu kroz monitor (18) - snimi - #
03.10.2011., ponedjeljak
Očajnici od papira
|
Neću pisati na dugo i široko jer tema toga nije vrijedna. Možda uskoro krenem na seriju članaka koji razotkrivaju mitove i laži koje su se izrodile u sklopu teorija zavjere oko 11. rujna 2001, pa onda neka ovo bude nekakav uvod. Htio sam vam samo pokazati dokle idu teorije zavjere. Članak je postavljen i u kategoriju "paranormalno" iz dva razloga: jer smatram da su neki ljudi naprosto paranormalni, i da privučem prosječnu klijentelu koja se po toj kategoriji mota. Odmah ću upozoriti da se ni s kim neću nadjebavati u komentarima. Youtuberica albatross234 na čijem korisničkom računu možete vidjeti najapsurdnije užase koje možete zamisliti, tvrdi da su ljudi, popularno i ne uvijek opravdano nazvani "WTC jumpers", falsifikati. Žena misli da su slike i filmovi na kojima se vide padajući ljudi, te ljudi koji se drže za vanjske potporne stupove pokušavajući preživjeti zapravo male sličice nalijepljene na filmove i slike, ili jednostavno veliki komadi kartona izrezani u obliku ljudi, koje su "Oni" (Them, The Government, The Elite) nalijepili na prozore nakon što su avioni udarili u zgrade. Nešto mi kaže da takva osoba vjeruje u dodatni set poremećenih ideja o tome da to nisu ni bili pravi avioni, već "hologrami" (o da, i toga ima...). Njeno mišljenje jest da pravi ljudi nikada ne bi mogli razbiti čvrste prozore, te da su u trenutku napada svi odjednom bili ubijeni "nekom vrstom plina", ili možda čak nekakvom "energijom". Ako se želite rasrditi, pogledajte ta dva filmića u kojima žena trabunja gluposti. Nemojte se zavaravati mojim opisom - vrlo je vješta i elokventna.
Napisao sam joj komentar u kojoj sam joj rekao da mislim da je "mentally ill", ali... "Comment pending aprooval" Naravno, komentar nikada neće odobriti. Niti jedan komentar na tim filmićima, niti na njenom kanalu nije negativan, što je po vjerojatnosti na pragu Žakovog kvantnog tuneliranja kroz Sveti Rok, ali ne kroz tunel, nego kroz stijene. Žena je cenzurirala apsolutno sve. Filmovima je čak maknula mogućnost ocjenjivanja. 530 uploadanih filmova. PET STOTINA I TRIDESET. Sve je pokrila. Stanite malo i razmislite o kakvim se tu brojkama radi, znajući da ima na desetke ili čak stotine loadanja dnevno. To je "full time job" za nekoliko ljudi. Čini se da njoj to ide jako dobro. Ne smetaju me poremećeni ljudi. Ne idem po poremećenim accountima da bi im psovao peto koljeno. Ali ovakva gadost me zaprepastila. Iskreno sam mislio da je krajnji doseg ovih luđačkih ideja o 11. rujnu set koji podrazumijeva rušenje tornjeva malim nuklearnim bombama, zamislite - u podrumima. Uistinu sam mislio da je to krajnji doseg ljudske gluposti. Ali da netko iskreno vjeruje da su svi oni očajnici lažni... Vidio sam bezbroj vezanih snimki. I dan danas, više od 10 godina nakon napada, malo kada se dogodi da nađem neku snimku koju nisam vidio. To je sve zato jer sam u prve 2-3 godine nakon tragedije opsesivno gutao sav dostupan materijal. I k tome preko 56k modema i bez Youtubea, pa se vi mislite. Sve sam vidio i sve mi je u glavi. Gotovo da znam napamet što se sve dogodilo u New Yorku. Vidio sam hrpe snimki gdje ljudi očajnički mašu s prozora ili se samo drže. I to ne kratke isječke, nego duge snimke na kojima se vidi kako se boje i komuniciraju s onima iznad, ispod i kraj sebe. Dolje ne mogu jer ima previše dima, prevruće je, nemaju put do dolje ili su im se zaglavila vrata jer im se okvir iskrivio zbog ljuljanja zgrade. Neki se nastoje odmaknuti od kuljajućeg dima jer je užasno vruć, pa se naginju nad bezdan. Zamislite samo tu strahotu. Koliki očaj mora nagnati čovjeka da se naginje s u prosjeku devedeset i nekog kata, držeći se za stup ovjenčan krhotinama stakla? Neki su bili toliko očajni da su se zavjesama vješali s prozora, ili se držali rukama za okvir, lamatajući nogama, samo da im ne izgori koža. Snimke su malene, desetak centimetara na ekranu, a usto su i snimljene izdaleka, pa se ta vatra i dim ne čine strašnijima od zapaljene maramice ili umjetnog dima u noćnom klubu. Zapalite jednom malo veću vatru pa joj dođite na dva metra udaljenosti i pokušajte tako stajati pola minute. Urlat ćete nakon par sekundi i bit će vam sve jasno. Neki se vraćaju u ured, krhotinama sveden na par kubika vruće pećnice i slažu uže od odjeće i zavjesa, pa se vješaju i nogama pokušavaju probiti kat niže, a uže puca od topline ili ga prereže razbijeni prozor... pa krenu kliziti držeći se među stupovima. Neki u posvemašnjoj panici mlataraju rukama da bi se zaštitili od silne toplinske radijacije, a zatim u agoniji skaču. Skaču i prevrću se, mučno hvatajući zrak, kao da će tako usporiti. Koprcaju se jer u tih preostalih par sekundi osjećaju koliko je slatka želja za životom, a vjerojatno i osjećaju neku vrstu srama što tako intimni trenutak dijele sa strancima, što se tako otkrivaju. Postoje filmovi gdje se vidi kako padaju na trg i kioske na njemu, rasipajući se u tamnocrvene mrlje i kotrljajuće komade. Ne uljepšavam jer smatram uljepšavanje odvratno licemjernim. Taj dan nije bilo lagodnog soundtracka koji bi zaglušio krikove i buku, i nije bilo viktorijanskih dama koje su padale u nesvijest i u oblaku latica klizile u smrt. Bila je samo sirova i brutalna smrt kojoj je prethodio grč. To su gledali svi nazočni: prolaznici, radnici, vatrogasci, policajci, pripadnici prve pomoći, ljudi u okolnim zgradama. Toliko je bilo jezive strahote uz stravičan zvuk udara u beton i prskanje krvi po visokim prozorima. I onda dođe teoretičar zavjere. I kaže da su svi od papira američke vlade. |
