26.10.2011., srijeda
Close-talkers
|
Close-talkere proučava proksemika, dio psihologije. Postoje ljudi koji su close-talkeri, a tako se ne ponašaju jer su naučili da to nije pristojno, premda ne osjećaju da je tako. Odrasli, očiti close-talkeri bi po toj logici trebali imati ozbiljnijih problema, ili jednostavno biti manje socijalizirani. Naišao sam na YouTubeu na scenu iz Seinfelda gdje Elaine upoznaje svog novog dečka s Jerryjevim roditeljima. Embedding je iz nekog razloga zabranjen, pa stoga stavljam link. Što učiniti pri takvom susretu? Da bar znam. Sve o čemu mislim tijekom takvog razgovora jest smrdi li mi iz usta, a znam i gledati u sugovornikov nos ili pojave na koži. A ako mu smrdi iz usta, to je poprilično jedna jedina stvar o kojoj mislim. U svakom slučaju, izuzetno se teško usredotočavam na temu razgovora i sve što želim je pobjeći. Možda bi bilo najpametnije postaviti se izravno, iako to može djelovati nepristojno. Zašto postoje i zašto se tako ponašaju? Nije utvrđeno, ali postoje neke naznake. Neodgojeni close-talkeri su dosta rijetka pojava. Brojke zaista ne znam, ali iskustvo me naučilo da nije nimalo lako naići na jednog nasumičnim upoznavanjem ljudi. Logično, to me navodi na pomisao da se radi ili o društveno uvjetovanom ponašanju koje je rijetko jer ga jedinke izbjegavaju, ili jednostavno ponašanje uvjetovano nekim tjelesnim defektom. Društveno uvjetovana ponašanja prenose se memima, procesom koji je puno različitiji od protumačenih pravila genetike, primjerice Mendelovim zakonima ili njihovim varijacijama. Svejedno, nekako mi je teško prihvatiti ideju da je to ponašanje memetskog porijekla. Nešto mi kaže da bi se brzo suzbilo jer je memetika dosta plastična, za razliku od prijenosa gena, koji nemaju informacijsku osnovu već molekularnu tj. tvarnu, pa ne mogu tek tako nestati.
Zato sam malo istraživao i našao ovaj zanimljiv članak na PubMed-u. Na sreću, besplatan je i bilo bi vam zaista korisno da ga pročitate, jer dobri i besplatni članci na PubMedu nisu česta stvar. Sažeto, istraživači na Caltechu (odjel za humanističke i društvene znanosti, odjel za biologiju) našli su zanimljivu korelaciju i indikacije da oštećenje amigdale djeluje negativno na sposobnost učenja granica osobnog prostora, te da je amigdala aktivnija tijekom poticanja rješavanja za to vezanih problema. Pacijentica koju su proučavali imala je teška bilateralna oštećenja amigdale i nikako nije pojmila osobni prostor, tj. bila je close-talker, iako je odgojem i socijalizacijom naučila da ne zalazi u intimni prostor sugovornika. Oštećenja amigdale inače su vezana uz cijeli niz psihopatoloških pojava, a ovise o tome kada se tijekom razvoja (ili kasnije) središnjeg živčanog sustava dogode i u kolikoj mjeri, međutim o tome se ne zna previše jer takve stvari teško istražuju. Ono što je očito iz ovog, te iz svega ostalog što se zna o mozgu, jest da je za apsolutno sve fenomene vezane za ono što pripada domeni psihičkog zaslužan mozak i ništa drugo. "Ja" je pohranjeno u živčanom tkivu. Kad bi to barem svi htjeli prihvatiti... Valjda bi bilo i manje fizički orijentiranog zla jer iz te informacije slijedi da je "ja" delikatna, osjetljiva i neponovljiva pojava. Za 100-200 godina, možda. Najupečatljivijeg potencijalnog close-talkera sam imao u osnovnoj školi. Oduvijek mi se činio pomalo trknut jer je volio dugo pričati kad bi išli doma nakon predavanja. U višoj osnovnoj sam nekako došao do toga da sam prolazio kraj njegove kuće. Ovaj bi uvijek zastao i htio pričati, iako ponekad nije bilo nikakve teme za razgovor, pa je znao i šutjeti dok sam ja živčano pogledavao na sat. Negdje u tom razdoblju života sam počeo bolje pojmiti seksualnost, pa sam pomislio da možda ima homoseksualnih sklonosti. Ni dan danas nisam siguran o čemu se radilo, ali mislim da je to izgledno. Ne sjećam se koliko je stajao blizu drugih prilikom razgovora, ali meni je bio izuzetno invazivan po osobni prostor, najčešće ulazeći unutar udaljenosti od 20 cm od mog lica. Dobro se sjećam da sam htio pobjeći što dalje i da se nikako nisam navikavao. Jedna od nosnica mu je često bila presvučena zidom od sasušene sline, a mislim da je imao i zadah iz usta. Combo fail.
Možda je bio i close-talker i nisko na Kinseyevoj ljestvici. Moguće je. U prilog tome navodim činjenicu da se u višoj osnovnoj školi volio "potući", a zapravo to je bilo više drpanje nego tuča. Nisam bio glup, a tada su me oči još dobro služile, i dobro sam vidio što radi. Također je uživao opako grupno fizički zlostavljati jednog kolegu koji se činio kao da isprva morbidno uživa u tome, a kasnije baš i ne, no to je strašna i tužna priča za sebe. Mene je spasilo to što sam bio majstor u izbjegavanju gadnih situacija, zbog čega mi je nažalost većina velikih odmora prolazila osamljeno, uz vječitu krafnu i sok, jer nisam htio strahovati da me ne ozlijedi grupa debila od kojih su neki danas i po zatvorima. Nisam se ni htio previše družiti s nekoliko odbačenih koji su bili odbačeni i zbog razloga što su bili bizarno, morbidno trknuti. (nužno pojašnjenje za izvitoperenu ciničnu generaciju koja nikada nije iskusila nešto loše na svojoj koži: bizarno i morbidno trknut mahom nikada nije pozitivna i cool stvar) Mozak i derivat mozga - društvo, fascinantne su pojave i svakim danom se sve više učim promatrati ih neutralno. Mogu reći da je to s jedne strane vrlo korisno, a s druge donosi svoje probleme jer treba naučiti i kako se privremeno gasi takav način razmišljanja. Naravno, ne želim postavljati poveznicu između te ljestvice i fenomena proksemike - samo navodim primjer iz vlastitog iskustva s okolinom. Tako da nemojte krivo zaključivati. Koliko sam pohvatao iz priča prijatelja i kolega, te iz literature, dođe do jače polarizacije pa jedan dio ovih nisko na spomenutoj ljestvici razvije jaču odbojnost prema fizičkom kontaktu, a drugi dio su antipodi i znaju biti fizički agresivni, prikrivajući tim ispoljavanjem ono u čemu ih društvo guši, a to je željeni intimni kontakt. No eto, to su tajne mog osnovnoškolskog kolege koje vjerojatno nikada neću saznati. Svaki kontakt davno je izgubljen zadnjeg dana škole, na Webu ga se ne da pronaći, a s moje strane nema nikakve želje za ulaskom u razgovor. Ne znam ni što bih mu rekao da ga vidim. Vjerojatno bih mu opet gledao u nos, prethodno poželjevši da mu više ne smrdi iz usta. |
Znate one ljude koji ne poštivaju intimni prostor i konvencionalnu udaljenost prilikom razgovora? U engleskom govornom području zovu ih close-talkers, a tako ću ih i ja zvati u ovom članku, pošto ne znam stručan naziv ili hrvatsku inačicu njihovog nadimka. Ako je vi znate, javite u komentarima ili e-mailom.
