26.11.2011., subota
Čekićem po rijetkim zemljama ili osamnaest muha jednim udarcem
|
Trebalo bi odmah na početku objasniti ovaj čudan naslov. Čekić se odnosi na torij, radioaktivni kemijski element (Thor - nordijsko božanstvo s čarobnim čekićem kao oružjem), a rijetke zemlje se odnose na okside (uglavnom) lantanoida, skupine kemijskih elemenata vrlo sličnih svojstava, kako fizikalnih, tako kemijskih. Da ne bude zabune, kroz članak ću te kemijske elemente zvati REM, po engleskoj skraćenici Rare Earth Metals.
U metale rijetkih zemalja spadaju skandij, itrij, lantan, cerij, praseodimij, neodimij, prometij, samarij, europij, gadolinij, terbij, disprozij, holmij, erbij, tulij, iterbij i lutecij. Mahom su to na zraku nestabilni, reaktivni metali koji se uglavnom drže pod parafinskim uljem da ne oksidiraju. Njihovi spojevi postaju sve traženija roba. Svatko tko posjeduje računalo ili noviji DSLR fotoaparat koristi REM. Laseri, magneti, specijalna optika, itd. Prometij je izuzetak po tome što je radioaktivan i nema ni približno toliko široku uporabu. Torij je aktinoid, sličnih kemijskih svojstava, međutim atomska jezgra mu je već toliko velika da nije stabilna, pa je zato blago radioaktivan. Na globalnoj skali njegova je trenutna potražnja malena. Prosječan čovjek nikad se neće susresti s tim elementom. S izuzetkom torija i prometija, otrovnost im nije velika, ili barem nje još nismo svjesni jer nije došlo do tolike proliferacije u okolišu (potencijalna niša za niz struka).
Razlog zašto ovo pišem je taj što sam malo čitao o gospodarskim granama koje se sve više uspinju u nekim predjelima planeta. Radi se o ekonomiji koja je tek relativno odnedavno dobila jači zamah, a potencijalno će napraviti jaki udarac na cijelu industriju. Monopol nad industrijom REM-a sada ima Kina. Ako ćemo vjerovati ovom članku Reutersa, napisanom 1. studenog ove godine, Kina drži ~95% tržišta. Prije dvije godine počele su vijesti o kočenju izvoza. Toga se dobro sjećam. Izazvalo je bojazan SAD-a jer je jedan od glavnih uvoznika, a svoju industriju REM-a, koja je u stadiju opadanja i slijedi joj poprilična propast, ne razvija ili jednostavno ne može razviti. Pravedničkom osudom ću reći da je dobar razlog za to njihova poremećena vizija kapitalizma spregnuta s militarizmom. Međutim potražnja za REM-ima raste iz nekoliko razloga, a jedan od najočitijih je sve veća potražnja za "zelenom tehnologijom". Koliko je zelena teško je reći, međutim sigurno je to da Kini ta industrija jako dobro ide jer su do sada sustavno ignorirali okolišu prihvatljivu proizvodnju, a vjerujem da će i dalje. REM-i su potrebni za hibridne automobile, koji su Zapadu sve omiljeniji i popularniji jer su tobože čisti. Ako bukne tržište električnih automobila, zapad će kupovati REM-e koje je Kina prljavo izdvojila iz tla, te ih koristiti u time automobilima pogonjenih strujom koju dobivaju paljenjem ugljena. Ali budimo otvorenog uma i skeptični, jer tko zna, možda to nije kraj priče. Možda ipak postoji neka efikasnost u tom procesu.
Okolišu prihvatljivo ili ne, ekonomski je vrlo zanimljivo jer je ekonomija umjetni sustav čija je baza potražnja, a ona se može umjetno modificirati unatoč tome što je prirodno određena. Gdje ovdje upada torij? Torij upada u priču iz razloga što se čovječanstvo, ako želi živjeti relativno lagodno, ne može pogoniti na svjetlo i vjetar. Treba mu energetski gust i izdašan izvor, a to je atom. Ono što je specifično za torij jest činjenica da može poslužiti kao nuklearno gorivo. Prirodni torij sam po sebi nije fisibilan (ne može podržavati lančanu nuklearnu reakciju), međutim može ga se navesti na to bombardiranjem neutronima, pri čemu prelazi u uranij-233 koji reakciju održava. Osnove tehnologije torijskih reaktora poznate su već desetljećima. Laboratorij u Oak Ridgeu je izgradio nuklearni reaktor koji je uspješno proizvodio električnu energiju. Samo reaktor. Kompletnu tehnologiju, koja uključuje razrađenu reciklažu, te ekonomske zavrzlame koje sve to prate nemamo osim kao koncept. Takvi reaktori proizvode značajno manje nuklearnog otpada (ne nula, kao što neke web-stranice sklone teorijama zavjere proklamiraju!) kojemu treba manje vremena da mu opasnost padne na određenu razinu. Osim toga torija u Zemljinoj kori ima puno više nego uranija. Količine energije koje se u njemu skrivaju ogromne su i potencijal su za budućnost. Torijevi oplodni reaktori koji rade na principu rastaljenih soli u kojima je otopljen fisibilni materijal također ne mogu izazvati meltdown (kojeg je jedna korisnica forum.hr-a simpatično prevela kao rastal; jezikoslovci, razmislite o tome!), jezgre im rade na tlakovima bliskim atmosferskom, najgore što se može dogoditi jest curenje, blablabla... super je taj torij, svaka mater bi ga za zeta tila.
Međutim postoje problemi i potpuni laik koji se naivno raspituje o torijevoj nuklearnoj tehnologiji vrlo će lako upasti u začarani krug teorija zavjera kojima je većina osobnih stranica i blogova koji se bave torijem vrlo sklona. Činjenica je da je nuklearnu energetiku pogurala vojska. Bez zla u vidu atomske bombe koje je poput zakuhalog mlijeka raslo u nekoliko država tijekom Drugog svjetskog rata, gotovo je sigurno da danas ne bi imali ni približno razvijen taj način dobivanja energije. Bit ću pesimističan pa ću reći da bi se bez tog zla možda čak i danas ta tehnologija vrtjela oko stogova moderatorskih cigli i guranja aluminijskih limenki na ozračivanje. Vojsci je bio zanimljiv uranij, tj. nuklearna tehnologija bazirana na uraniju, iz jednostavnog razloga što je bio početna točka za proizvodnju "stvari koje idu bum", a uništavanje je primarni cilj svake vojske, koliko se god njeni trolovi u ispeglanim i medaljama nakićenim odijelima pravdali da nije. Uranij je mogao dovesti do bombe puno lakše nego torij, te je koncentriranje uranija-235, potrebnog za bombu, bilo spregnuto s izgradnjom reaktorâ. Dok su god pravili materijal za bombe, znanstvenici su dobivali i novac za istraživanje onoga što sofisticiranim krkanima nikad nije zanimljivo, a to je struktura tvari. I zato je torij pao u zaborav. Privlačan argument, gađa u emocije i stoga je naizgled vrlo jak. Međutim nije baš sve tako jednostavno. Malo kada jest, a ekonomija, energetika i kemijska tehnologija nikada nisu. Treba izuzetno paziti da se, razmatrajući problem energije za čovječanstvo, ne upadne u teorije zavjere i fascinaciju jednim jedinim izvorom, jer stvari tako ne idu i točka. Uranij nalazimo puno koncentriranijeg nego torij. Torija ima puno više, ali je razasutiji po Zemljinoj kori. Problem je u koncentriranju njegove rudače, koje je puno skuplje od procesa koji dovodi do žutog kolača. Cijena torija zato je veća od uranija, te s postojećom, vrlo razvijenom uranijevom nuklearnom energetikom koja ide na četvrtu generaciju i u kojoj prednjači Francuska nema previše smisla sve to mijenjati i počinjati gotovo ispočetka. Sigurno je da će situacija sa starim reaktorima u Fukushimi napraviti velik udarac, pa i to treba uzeti u obzir.
Problem torija je izuzetno složen, jedan od rijetkih koji su doista slični klackalici na čijim krajevima sjede podjednako teški ljudi. Trenutno prvo mjesto u torijevoj nuklearnoj energiji drži Indija, koja ga intenzivno proučava i ima velike planove. Bit će zanimljivo pratiti što će se iz toga izroditi, znajući da je Indija zmaj od još mekšeg papira nego što je Kina. Zašto uopće spominjem torij skupa s REM-ima? Zato što im je kemijski sličan. Rude koje ih sadrže za sobom vuku i torij, te je koncentriraniji torij (element, ne elementarna tvar!) dio otpada prilikom proizvodnje REM-a. Američka proizvodnja REM-a grca i raspada se, te se očekuje njen teški poraz u sljedećim godinama. Problem proizvodnje čistih REM spojeva je u tome što su ti elementi vrlo slični. Industrija koja proizvodi koncentrat REM-a, a nije spregnuta s pogonima koji te elemente odvajaju je besmislena, ako s druge strane oceana postoji gigant kojemu to već jako dobro ide. Kina drži 99% industrije odvajanja REM-a na sastavne elemente, i prema Reutersu, ima još mjesta za razvoj. Prilagodba, pa i kopiranje, ono je što Kini ide jako dobro. Pomnožite to s mnoštvom jeftine radne snage, nemarom za okoliš i zdravlje radnika, i dobijete šansu da proizvedete vrijedne stvari za manje ulaganja. Ekonomija je kuja, i oko svog stola će skupiti mnoštvo detrivora koji će jesti mrvice koje padaju s njenog stola. Već se javljaju glasovi o tome kako potencijalni uzlet za Zapad postoji u vidu sprege REM-a i torija. To je onako dosta nova, pomalo i divlja ideja koju bi trebalo još žvakati. Proizvodnja torija i polagana prilagodba nuklearnog tržišta spregnuta sa sve većom potražnjom za REM-ima mogla bi imati vrlo značajno mjesto u sljedećim desetljećima. To je ideja. Je li ostvariva? Možda. Hoće li se ostvariti? To sada nitko ne može znati, međutim bilo bi zanimljivo ostarjeti u svijetu u kojem dobar dio bazne energije dobivamo od ogromnih količina torija, a koristimo je u uređajima koji koriste REM. Postoji itekakav potencijal za manje onečišćenja. U svakom slučaju manje od ovog kojeg proizvodimo danas i kojeg ćemo proizvoditi u skoroj budućnosti, mažući sebi oči pričama o "ekološkim hibridnim automobilima s REM motorima". Optimistično govoreći, bilo bi fora da nađem ovaj članak tamo neke 2055. i vidim da se bar nešto ostvarilo, pa onda kao starac kažem: "Rekao sam vam!" dodatna literatura za one koji žele znati više: Clean Energy's Dirty Little Secret Metal Pages - Rare Earths prices |
- 16:22 - gurni glavu kroz monitor (5) - snimi - #
23.11.2011., srijeda
Antarktičke podmorske sige
|
Malo kada doslovno prenosim nešto što sam našao na nekom portalu, ali ovaj put ću napraviti iznimku, jer se radi o nečemu što uvjerljivo smatram jednom od najfascinantnijih snimki ikada napravljenih. Ovo zaista smatram jednim od meni najljepših fenomena, uz bok polarnom svjetlu. Radi se o komadiću novog dokumentarca zvanog Frozen Planet (Sir Attenborough, kao i uvijek) koji je taman stigao friško ispod peke BBC-a. Prenosim ga ravno s BBC-a koji je ljubazno dopustio embedding. Ako niste shvatili što se točno događa, evo objašnjenje. Kao što znamo, led je manje gust od vode, pa zbog uzgona pliva na njoj. To je anomalija jer je rijedak primjer takvog ponašanja u svijetu tvari. Tvari koje se skrute uglavnom padaju na dno svoje tekuće faze. Zbog te anomalije led pluta na površini. Zrak iznad može biti izrazito hladan, kao što na Antarktici stalno i jest. Morska voda koja je tik uz površinu hladi se i postaje sve gušća, te lokalno više manje difuzno pada na dno, a gore se zadržava hladni sloj koji se uskoro zaledi. Led je u načelu čista voda, a pošto je u morskim uvjetima rupičast, iz njega sipi vrlo slana, koncentrirana morska voda čije je ledište dovoljno nisko da se na danoj temperaturi ne zaleđuje. U ovom slučaju počela je padati prema dolje, a pošto je puno hladnija od okolne vode, oko sebe stvara cijev od leda. Cijev je u dinamičkoj ravnoteži. Stalno se tali izvana i stalno iznutra zaleđuje. Kada takne tlo, širi se po njemu u smjeru morske struje i stvara trak leda koji u sebi hvata ove ionako spore životinje. Snimka je očito ubrzana jer je proces spor, a spore su i životinje koje se vide na dnu. Radi se o strvinarskim beskralješnjacima koji zapravo nemaju pametnijeg posla nego jesti strvine koje padnu s površine. Bodljikaši (Echinodermata), i to uglavnom nekakve zvjezdače (Asteroidea) i ježinci (Echinoidea). U jednom trenu, nakon 40. sekunde, u kutu dolje lijevo vidi se i nekakva bljedunjava crvolika životinja za koju mi se čini da bi mogla pripadati vrpčarima (Nemertea). Zanima me vaš komentar na tu temu.
Priču o izuzetno teškom snimanju ovog komadića dokumentarca pročitajte ovdje. Još nisam imao prilike pogledati Frozen Planet jer je emitiranje počelo prije nepunih mjesec dana, ali informirajući se o njemu došao sam do poražavajuće vijesti. Naime, Discovery channel, šupljikav kanal koji emitira sve više smeća u vidu dokumentaraca u kojima pripovjedači vrište dok se kamera trza, viču ne bi li izazvali neku reakciju kod otupljele, cinične, apatične generacije budala (situacija slična narkomanima kada im treba sve veća doza da postignu cilj), otkupio je dokumentarac, ali zbog političke situacije u SAD-u će editirati dokumentarac. Pitam se kako će to izvesti. Prva vijest je bila da će izbaciti zadnju epizodu u kojoj se najviše priča o globalnom zagrijavanju, a sada kažu da će se "editirati". Ne razumijem, ako ga žele prikazati, zašto ga ne prikažu originalnog? U čemu je problem? Što više kopam po stranim portalima to mi se više čini da će zaista žešće cenzurirati dokumentarac samo zato da im ne padne gledanost u tako zadojenoj državi. Nevjerojatno. Država koja je do sada prednjačila u razvoju danas je postala skup ljudi od kojih polovica ne samo da ne vjeruje da su za klimatski poremećaj najodgovorniji ljudi (što je najizglednije objašnjenje) nego upravo ta plovica ne vjeruje da ono postoji unatoč tome što se radi o izmjerenom efektu. Dodajte tome i činjenicu da samo 15% Amerikanaca vjeruje da se dogodila biološka evolucija. Ogromna većina su kreacionisti. Dodajte tome da raste kršćanski fundamentalizam. Dodajte tome da raste nacionalizam i militarizam. Što se događa američkom društvu? Svijet im se doslovno smije. Nekoć sam imao veliku želju otići živjeti tamo. Sada nemam volje ni za turistički posjet. Ako mi se ide gledati zadojene seljačine, imam u Hrvatskoj dovoljno primjera. No dok ljudi bivaju glupi, priroda radi svoje nasumične procese kojima ponekad možemo nazočiti i samo stati i diviti se. Ili ih se bojati, kako kad. |
- 18:32 - gurni glavu kroz monitor (11) - snimi - #
21.11.2011., ponedjeljak
You're doing it wrong - termos boce
|
Nema previše stvari u domaćinstvu i okolini velike većine ljudi koje su podjednako krivo shvaćene kao što je to jedna termos boca. Vjerojatno zato što ljudi generalno ne razumiju što je toplina. Kupovna termos boca je jeftina verzija onoga što se u laboratorijima zove Dewarova boca koju je u 19. stoljeću izumio Sir Dewar u svrhu proučavanja ukapljenih plinova. Njena bit je smanjiti prijenos topline u bilo kojem smjeru. Hladnoća kao konkretna stvar ne postoji, postoji samo toplina, a ima je više ili manje. Ponekad želimo da je negdje ima više, a ponekad da je ima manje. Tu uskače Dewarica.
Primjerice doma su me odmalena učili da termos boce služe "da čaj ili kava ostanu topli". Pitati ih može li se u njima čuvati nešto osim čaja ili kave bilo je u rangu pitanja što je sjevernije od sjevernog geografskog pola, što je bilo prije Velikog praska po teoriji Velikog praska, kolika je vrijednost f(x)=1/x kada je x=0, ili kada prekoračite rang u kalkulatoru pa dobijete ono famozno E. Out of cheese. Does not compute. Pitati može li se unutra čuvati nešto što je hladno bilo je na pragu hereze. Jer "u termosicama se čuvaju tople stvari". Hladne? "Sine...  Nismo znali da razmišljaš... na taj način... Gdje si čuo te stvari?...  "Tako sam zapravo odmalena počeo razmišljati o toplini, te je to bilo jedno od razmišljanja koje me ponukalo da odem kopati po znanstvenom odjelu knjižnice... barem onom kojeg nisu čuvale knjižničarke vagina punih pijeska, koje su iz tko zna kojeg razloga sprječavale ljude da dođu do dijela knjiga koji se nije smio iznositi, ili su barem poput Scile i Haribde činile sve u svojoj moći da sjebu mladog mornara koji želi doveslati do izvora znanja u doba kada je Internet bio siromašan. Koliki je samo bio moj ushit kad sam shvatio da je toplina konkretna pojava, energija koja gmiže među molekulama i koja neizbježno curi, te da izolatori mogu mali komadić Svemira zadržati hladnim, bar neko vrijeme. Trpanje leda u termosicu i ponosno promatranje kako se satima ništa specijalno ne događa kod mene je izazivalo veselje, a kod roditelja uzdahe koji su stan punili atmosferom razočaranja i želje da budem drukčiji, da "ne gubim vrijeme na te pizdarije"... ili je barem je tako meni djelovalo, godinama. Ako je to bila gluma, onda svaka čast.
Dewarova boca građena je od dvije boce, jedne u drugoj, između čijih je tankih staklenih stijenki gotovo posve izvučen zrak da se umanji konduktivni i konvektivni prijenos topline, a stijenke su najčešće posrebrene da se umanji radijativni prijenos. Cijela stvar je obično u kućištu od stiropora ili slične tvari koja slabo prenosi toplinu. Cijela bit takve posude jest da što više spriječi prijenos topline. Zato se u njoj mogu čuvati tekući zrak, hladna limunada za plažu, ili vrući gulaš. Bar neko vrijeme, dulje nego da to stoji u običnoj čaši. Magija, ako ćemo se konzultirati s nekim bloggerima.  Ono što nikada nisam shvaćao, a zapravo me i ponukalo da napišem ovaj članak jest smisao termos boca s metalnim kućištem. Čemu to? Ili recimo "posude za čuvanje leda" kojima su i same stijenke čelične. WTF? Čelik izvrsno vodi toplinu, pa se to kosi sa samom biti takvih boca. U čemu je onda kvaka? Estetika? To je poput prodaje čekića od papira. Prosvijetlite me. |
- 02:38 - gurni glavu kroz monitor (13) - snimi - #
17.11.2011., četvrtak
Razočaravajuće voće mjeseca
 Koje je vaše razočaravajuće voće? Ja bih rekao da je meni jebeni kesten.Neki dan sam u dućanu (Konzum, eto vam na, haha!) kupio nešto kestenja jer mi je cijena bila primamljiva. Nešto u stilu niti 2 kn/kg. Možda više. Nije važno. Znam samo da je bilo jako jeftino... Ispostavilo se da je tako s razlogom. Nakon stroge primarne inspekcije kupljenog, jer prezirem bilo što migoljavo u hrani, zaključio sam da je gotovo trećina za baciti jer je bilo plijesni, crva ili oboje. Dakle oko dvije trećine završilo je u tavi. Tijekom pečenja dva-tri komada su detonirala jer se budala koja ovo piše nije sjetila da se trebaju zarezati prije grijanja. Naime kad kesten detonira, onda podigne poklopac i zasere zid instantnim kesten-pireom. Očita stvar tijekom pečenja bio je nedostatak onog intenzivnog mirisa, pa sam znao da nešto nije u redu. Nakon što su se ispekli i ohladili na dovoljno nisku temperaturu, uslijedilo je otvaranje i paranoično snifanje svakog naizgled dobrog komada u maniri one vjeveričaste beštije iz Ledenog doba. Na pameti mi je bilo da ću otvarajući komad, zariti prste u ispečene crve. Sjećanja su to traumatične prirode iz djetinjstva. Da skratim, na kraju je jestivo bilo samo 3 komada. TRI. Fragment kupljenog. Ostali su bili pljesnivi ili jednostavno truli, a neki su valjda iskusili ono što je autorov iskusan i neugodno osjetljiv nos prepoznao kao fermentaciju. 3 jebena komada. Najeo sam se ko car i ispsovao kao kočijaš. Kako to da je većina kestenovih plodova kupljenih od pečenjara zapravo dobra? Budu baš veliki, sočni, mirisni... i često ne baš jeftini. Barem su to moja sjećanja otprije par godina kada sam ih kupio od one tete ispod Gričkog topa kojoj je bilo toplije nego meni glupome koji se išao smrzavati da bi hvatao noćne fotografije trešnjevačke toplane iz koje u mrzli zrak kulja vrući dim. Ovo što sam kupio u Konzumu ne bih dao ni prascu jer previše cijenim sisavce da bih ih tako zajebavao. |
- 03:39 - gurni glavu kroz monitor (18) - snimi - #
11.11.2011., petak
Pseudoznanost #7 - "Vitamin B17"
 Slijedi opširniji članak. Hoćete li ga čitati/komentirati ili nećete, nije me briga. Ovo jednostavno mora biti na Webu i točka. Ovakve se stvari ne pišu zbog "komentara na blogič".Ako se dobro sjećam, zadnji licemjerni blog kojeg sam opisao, a moguće i prvi kojeg sam malo jače iznio na tapet bio je blog Indijanke vegetarijanke, bloggerice koja nije više mogla podnijeti moje sasvim pristojne komentare koji bi joj na proste faktore rastavljali njene teze, pa me blokirala. Pitam se jesam li jedini koji je dobio takvu nagradu, jer znam da nisam jedini koji ju je kritizirao. Kažem nagradu, jer nema bolje nagrade od spoznaje da si toliko važan da netko ne podnosi činjenice kojima raspolažeš i bez susprezanja ih govoriš. Hej, bar nisam jedan od onih koji će uvijek i svugdje šutjeti. Zašto je spominjem? Zato što je iz njene zelene "antiestablišment" tvornice izašao novi članak, G. Edward Griffin: 'Svijet bez raka, priča o vitaminu B17'. Ne bih naletio na njega da nisam otvorio kategoriju "znanost" koja bloggerima općenito koristi da bi svojim besmislenim i offtopic člancima dali kredibilitet i navukli otvaranje blogova. Tako je i inače u životu. Kada nečemu treba dati kredibilitet, to nešto je najbolje zakačiti uz znanost. Ignoranti i laici uglavnom neće vidjeti razliku. Dakle Indijanka vegetarijanka goes quack. Goes? Bila je ona već tamo, samo u zadnje vrijeme nekako sve više i više kupuje kartu za Quack City. Ne čudim se, jer joj je blog slijepo aktivistički. Vegansko-botovski, bolje rečeno. Međutim ne pratim ga, a pišem svojevrsni demant zato jer nekako ne podnosim kada netko nekažnjeno širi šarlatanstvo, pogotovo kada ono nekoga može stajati glave, a ovo njeno itekako može. Demant je lako napisati jer joj je blog pun činjenica kao govno vitamina, a upravo je o vitaminima i riječ. Tj. o jednom spoju koji to čak niti nije. Ukoliko vam se ne čita ovaj podulji uvod, i želite nešto konkretno o ovoj prevari, scrollajte dolje do dvije sličice od kojih jedna predstavlja strukturu letrila. Tamo počinju konkretne informacije. Googlajući o tom "vitaminu B17", s kojim sam upoznat već dulje vrijeme, uglavnom ćete naletjeti na šarlatanske stranice i šačicu stranica na kojima skeptici čupajući kosu doslovno glume "candle in the wind" i "candle in the dark" zajedno jer su osamljeni među znanstvenicima koji ni ne pojme probleme koji im pilaju granu na kojoj sjede i čije plodove jedu. Možda ste o ovoj temi već načuli ako vam je u mailbox stigao spam za to vezan. Tako se to širilo u razdoblju na prijelomu stoljeća, a onda sve manje jer su spam filteri počeli biti inteligentniji. Idemo prvo malo razjasniti što je uopće vitamin. Vitamin je prije svega dogovorno ime. Ne postoji klasa organskih spojeva koji su "vitaminske strukture". Među utvrđenim vitaminima nalazimo najrazličitije složene organske kemikalije različitih svojstava, a ono što je vitamin čovjeku, ne mora biti nekoj drugoj životinji (vitamin C psu nije vitamin jer ga proizvodi sam). Ono što im je zajedničko je to da ih ne možemo sintetizirati već ih moramo unositi, a u tijelu igraju ulogu pomoći pri nekim metaboličkim ciklusima. Ne služe kao hrana i ne daju nam nikakvu energiju. Oni su, preneseno govoreći, poput nekakve male količine kvalitetnog motornog ulja bez kojeg stroj ne može raditi. Nisu gorivo. Rade svašta. Najčešće su prekursori (molekule koje će tijelo malo promijeniti da bi dobilo konkretnu vrijednu molekulu) nekih koenzima, a koenzimi su ono što enzimima pomaže da vrše svoju funkciju ubrzavanja reakcije koja pri tjelesnim uvjetima ne bi išla ili bi išla vrlo sporo. Primjer za to jest grupa vitamina B, zvana "B kompleks". Reakcije se tu ubrzavaju na različite načine. Obično se radi o prijenosu elektrona ili neke kemijske grupe. Ima vitamina koji se ponašaju slično hormonima, pa reguliraju metabolizam nekih tvari. Recimo vitamin D regulira metabolizam kalcija. Neki vitamini se ponašaju poput antioksidansa (E), prenoseći na sebe reaktivne čestice koje su nusprodukti reakcija metabolizma, a koje bi inače rastrgale važne i osjetljive molekule bjelančevina koje imaju nevjerojatno važne funkcije. Znanje o vitaminima teško je i sporo sazrelo jer je zahtijevalo napredak u organskoj kemiji koja je dosta mlada znanost. Povrh ostalih trebalo je iznjedriti još mlađu kćer biokemiju da bi došlo do procvata u shvaćanju koncepta vitamina. Da bi do svega toga došlo, trebalo je razviti i tehnologiju, laboratorije, edukaciju. To je bio trnovit put koji je začeo Wöhler, kada je u svojem labosu iz anorganskih kemikalija dobio ureu i tako doslovno satrao staru ideju o "životnoj sili" koja tobože dirigira organizmom. Ono što je kod navedenog razvoja simpatično jest to što je, za razliku od ostalih kolosalnih postignuća, poput modernih digitalnih računala i nuklearne energije, vrlo malo raslo uz vojnu mašineriju. Korijeni su vrlo mirnodopski. Jedan od onih koji je prvi službeno pogurao grudu jest škotski kirurg James Lind koji je shvatio da prehrana koja uključuje citrusno voće sprječava skorbut. To se uči u osnovnoj školi, ali nije zgoreg spomenuti jer neki to ne znaju. Ključni sastojak bio je vitamin C, tj. askorbinska kiselina, koja pomaže dvama enzimima koji ubrzavaju reakciju dodavanja OH- skupine aminokiselinama prolin i lizin, sastavnim dijelovima bjelančevine kolagena. Kada nedostaje vitamina C, nema ni približno dovoljno bočnih veza u kolagenskim vlaknima što makroskopski gledano dovodi do cijelog niza patoloških pojava poput krvarenja zubnog mesa, bolova u kostima, teškog zacjeljivanja rana. Na kraju dođe do smrti, i to poprilično bolne i neuredne. Brza prehrana kojoj se danas previše odajemo često ima premalo vitamina C, pa je on jedan od rijetkih vitamina kojeg je korisno krknuti u obliku tablete, nakon jela. Stalno uzimanje "multivitamina" besmislena je glupost u gotovo svim slučajevima i proizvodi samo skupi urin. Koliko vitamina poznajemo? Trinaest. Evo im strukture i imena (neki su skupina srodnih molekula predstavljena jednom):
Prvi je otkriven 1913., a zadnji 1941. godine. Što je onda "vitamin B17"? "Vitamin B17", zvan još i letril. To je šarlatansko, marketinško ime za formu otrovnog glikozida zvanog amigdalin.
Dotično šarlatanstvo pojavilo se ranih 50-ih godina 20. stoljeća u vrijeme kada je prvi put počelo biti popularno prežderavati se vitaminima. Nešto slično događalo se i na prijelomu 21. stoljeća. Glavni i odgovorni za ovo je Ernst T. Krebs, primjer koji zorno pokazuje kako bivanje znanstvenikom ne znači imati i imunost na šarlatanstvo. Na njega je vjerojatno utjecao otac, Ernst Krebs stariji, liječnik koji je imao povijest šarlatanskih podviga. Oboje su čak promicali i "vitamin B15", tj. pangamsku kiselinu, koja također nije vitamin i nema dokaza o blagotvornom djelovanju. (važno je napomenuti da se ne radi o otkrivaču važnog Krebsovog ciklusa; njega je otkrio Hans Adolf Krebs) Čovjeku je palo na pamet da krene reklamirati amigdalin i iz njega izveden letril kao "lijek za rak" i "vitamin B17". Najgluplje od svega je to što ti spojevi uopće ne spadaju u kategoriju vitamina, jer bez njih ljudi sasvim normalno žive. Također, niti jedno istraživanje nije pokazalo da imaju ikakav pozitivan in vivo učinak na stanice bilo kojeg raka. Promoviranje amigdalina i letrila kao "lijeka za rak" je udžbenički primjer šarlatanstva koje traje gotovo 60 godina i nažalost mu se ne vidi kraj. Što je uopće amigdalin? Amigdalin je cijanogena vrsta glikozida. Glikozidi su organske molekule u kojima je molekula nekog šećera udružena s molekulom ne-šećera. "Cijanogeni" znači da stvara cijanidne anione, CN-, za koje prilično dobro znamo kakvi su. Skupina se na slici vidi kao atomi N (dušik) i C (ugljik) vezani trostrukom kovalentnom vezom. Ubačen u tijelo, amigdalin susreće enzim beta-glukozidazu koja katalizira otpuštanje cijanidne skupine. Iz tog su razloga koštice marelice, koje sadrže relativno puno amigdalina u odnosu na većinu drugih produkata biljaka, otrovne. Amigdalin sadrže i koštice jabuke, badema, šljiva, trešnji, breskvi. Što je doza veća, a masa tijela manja, učinak je jači. To se čak užlijebilo u narodnu mudrost, pa tako obično stari ljudi djeci kažu da ne pokušavaju jesti te sjemenke.
Ako nekoga zanima više, ovdje ima besplatni PubMed članak o enzimatskom raspadu amigdalina. Najveću količinu amigdalina (i mandelonitrila) sadrže gorki bademi, pa tako treba nekih deset komada da ubije dijete. Gorki bademi upravo i mirišu na cijanovodik, iako njušne receptore za njega nemaju svi ljudi, tako da nekima nema miris. Radio sam pokus dokazivanja cijanogenih glikozida u biljkama. Poprilično je jednostavan, a i osjetio sam cijanovodik (čime sam bio zadovoljan, jer ima ljudi koji ga ne osjećaju). Udisao sam ga u niskim koncentracijama, tako da znam jako dobro da ga itekako ima. Nisam siguran kolika je letalna doza koštica breskvi i marelica, ali ne bih isprobavao. Smrtnih slučajeva je bilo, međutim ljudi najčešće umru nakon što se prejedu sadržaja koštica, a želudac ih poprilično izjede. Na obdukciji se otvore želudac i crijeva, te nije baš lako zaključiti koliko je bilo koštica jer je dosta raspadnuto. Biokemija i medicina ne poznaju nikakvu korisnu ulogu amigdalina u ljudskom organizmu. Ono što jako dobro znaju jest da cijanidni anioni (uglavnom u formi cijanovodične kiseline, HCN) koje ispušta izuzetno vole hemoglobin, pa se za njega vežu u kompleks koji ne može primati i otpuštati kisik. Zato su vodotopljivi cijanidi i svi izvori cijanidnih aniona krvni otrovi, baš poput ugljikovog monoksida. Antikancerogena svojstva nisu poznata. Puno službenih rezultata istraživanja amigdalina i letrila imate na linku Nacionalnog instituta za rak (NCI). Ako vas zanima u detalje, imate što proučavati. Cijanidni anioni ne gomilaju se u organizmu poput kationa teških metala ili velikih molekula organskih pesticida, međutim šteta koju stvaraju polagano raste u slučaju kronične izloženosti niskim dozama. Primjerice i duhanski dim sadrži cijanovodičnu kiselinu. Naravno, koštica breskve neće ubiti odraslog čovjeka, međutim ako njihovo konzumiranje postane navika, kao što je u slučaju jedne druge cijanogene biljke u regijama tropske Afrike, dolazi do blagih oštećenja jetre i bubrega, oštećenja živaca, hipoteireoze i statistički povećane učestalosti pobačaja.
Amigdalin nema korisnu ulogu u organizmu, kao ni iz njega izvedeni letril, i ako se to dvoje uzme u čistom stanju, izuzetno lako može doći do smrti zbog trovanja koja je tipična smrt uzrokovana krvnim otrovima. Trovanje se očituje ružičastom kožom žrtve koja diše sve jače i brže da bi kompenzirala opadajuću sposobnost krvi da prenosi kisik. Žrtva se ponaša kao neaklimatizirani planinar na nekoj visinskoj stazi. Zadihana je, rumena i može biti euforična. Srce uglavnom brzo kuca, ali uzalud, jer kisik ne može do tkiva. Medicinska literatura čak sadrži slučajeve trovanja žrtava koje su prevarom uzele letril ili se prejele nekih koštica. link1, link2 (PubMed!) Šarlatani koji promiču amigdalin i letril služe se lažima kada govore kako ti spojevi nisu štetni, te da ih tijelo dobro podnosi, za razliku od stanica raka. To su notorne laži koje su u prošlosti bile odgovorne i za smrtne slučajeve. Štoviše, surfanjem po tim stranicama često se naleti na poprilično snažne tvrdnje o biokemijskim reakcijama koje bi zahtijevale čvrst dokaz kojeg nema. Gadno, ali istinito, ljudi se igraju tuđim zdravljem gotovo u "eci, peci, pec" stilu. Postoji razlog zašto su neke biljke otrovne. Mutacijama i prirodnim odabirom razvile su se vrste koje životinje izbjegavaju. Biljka ne može bježati ili gristi. Ona se brani svojom brojnošću i oslanja se na evoluciju. Ne doslovno, jer biljka ne misli. Brani se vrsta, indirektno. Edward Griffin, autor jedne od glupih knjižica koju naša zabludjela Indijanka vegetarijanka spominje, ima prvostupništvo u "speech and communications" i titulu "Certified Financial Planner", a bavi se produciranjem filmova i pisanjem. Koliko je on relevantan po pitanju biokemije cijanogenih glikozida, zaključite sami. Kaže Indijanka da on iznosi tezu (tezu, kako veleumno!): "rak ne uzrokuju neke zagonetne bakterije, virusi, toksini, način života ili nešto šesto već – jednostavan nedostatak vitamina" što je samo veleumna glupost jer se itekako zna da nabrojano itekako utječe, ponekad i izravno izaziva neke vrste raka. Tvrdnja da nedostatak otrovnog amigdalina izaziva rak nema veze s pameću. Malo tko konzumira amigdalin, pa bi onda prema tome velika većina ljudi trebala imati rak? Bravo, Indijanko, vrhunska pamet i logika na djelu.Zatim kaže da je "vitamin B17": "...moderan čovjek gotovo izbacio iz prehrane jer se nalazi u stvarima koje više gotovo uopće ne jede – primjerice u sjemenki (da, sjemenki!) marelica, jabuka, lana, itd." Čovjek nikada nije koristio te sjemenke za bazu svoje prehrane, a i kada bi ih konzumirao, na to ga je tjerala stravična glad epidemijske naravi. Međutim sumnjam da Griffin i Indijanka poznaju život prije modernog čovjeka. Pojava da "armchair nutricionisti" poput aktivističkih vegana uzimaju zapadni životni vijek i uhranjenost zdravo za gotovo je isto tako epidemijska među tom populacijom.Onda spominje: "Hunze koje žive na Himalaji žive dugo i kvalitetno te nemaju zabilježenih slučajeva raka. Također, imaju nasade marelica od kojih koriste sve, a košticu razbiju i jedu unutrašnjost. Od koštica također prave ulje i trljaju ga u kožu." Prva stvar - Hunze, zapravo narod Burušo, nisu doslovno na Himalaji. Nalaze se na sjeveru Pakistana i Himalaja im utječe na klimu, ali ne žive doslovno na najvišim obroncima Himalaje, međutim klima im je raznolika.Druga stvar - jesu li pripadnici Burušo naroda zaista dugovječni? Nisu. Radi se o mitu koji je nastao zbog britanske vojske koja je u vrijeme dok je tumarala regijom bila u poprilično jadnom stanju zbog ishrane koja ih je činila tromima i bez poleta, te s ne baš visokim očekivanim životnim vijekom. Prosječni životni vijek tih ljudi u to doba bio je malo iznad 50 godina (s dosta širokom statističkom raspodjelom), što je bilo iznad tadašnjeg britanskog prosjeka. Dodajte gluhi telefon i ljudsku narav za preuveličavanjem i dobijete vrijednosti od "više od 120 godina" koje nemaju veze s mozgom i potpuna su laž. Da, Buruši su bili zdraviji od britanske vojske jer se nisu prežderavali mesa i ugljikohidrata, ali su zato bili manje uhranjeni. U usporedbi s današnjim čovjekom (ako se hrani kako treba), tadašnji Buruši patili su od neuhranjenosti. Nije ni čudo, znajući na kakvom surovom terenu žive. Dakle Indijanka se nije ni potrudila provjeriti te navode, ali ih je svakako iskoristila. Meni je trebalo jedno 10 minuta da sve pokopčam u šumi Weba jer sam nanjušio laž. Čak i da jesu dugovječni, gdje je dokaz da je njihovo navodno(!) povremeno zobanje koštica odgovorno za dugovječnost? Narod Burušo je geografski izoliran. Njihov genski bazen je malen i svašta se tu moglo dogoditi. Utjecaj klime je također nazočan. Tvrditi da je nešto nekakvo zato što netko jede točno nešto je glupost. Gdje je dokaz da ne poznaju rak? To su nevjerojatno ozbiljne tvrdnje kojima se brani žderanje otrova. Zatim dalje navodi: "Ukazuje na to koliko su klasične metode liječenja raka loše i pogubne za organizam te da je od svega još najmanje opasna operacija. Posebno je zanimljivo kako kaže da se nakon zračenja i kemoterapije obično kaže kako se tumor smanjio, ali smanjio se zato što je smanjen broj dobroćudnih stanica raka, dok one zloćudne obično ostanu - iste!" Još pamfletića iz ordinacije onkologinje Indijanke.Prva rečenica je ljigava. Ne reagiraju svi jednako na dokazane kliničke terapije. Ali dobroćudne stanice raka? Dobroćudne?! Pa ona pojma nema što govori! Dobroćudne stanice raka... kako to samo nekome može pasti na pamet? Zloćudne ostaju iste? Ljudska glupost nema premca, a Indijanka to zorno pokazuje. Očito su joj se pomiješali termini benigni tumor, karcinom, kemoterapija, itd. Ajmo dalje: "Također, navodi kako postoji još nekoliko izoliranih zajednica koje na sličan način ili iz drugih izvora dobijaju vitamn B17 te nemaju zabilježenih slučajeva raka. U SAD-u, ali i u Meksiku postoje liječnici koji tumor liječe injekcijama vitamina B17. U Meksiku su posebno uspješni dok u SAD-u obično imaju problema s vlastima i često ostaju bez dozvole zbog tog 'nadriliječništva'." A zli liječnici i znanstvenici diljem planeta bjesomučno skrivaju te informacije koje je ona našla na Internetu. Uh, moš mislit.Prva rečenica je rekla-kazala. Lako se razbacivati takvim tvrdnjama kada ih ne moraš poduprijeti. Da ih mora dokazati na sudu, siguran sam da bi se preznojila. Ovo za Meksiko je obična laž. Neka prezentira te dokaze ako može. Ovo za SAD je točno i dobro je da je točno. Službe u Americi rade na tome da se šarlatanima koji ljude truju letrilom pozatvara. Njihovi sudovi su jako dobro upoznati s takvim ljudima. I zadnje: "Pitanje je zašto onda ne patentirati taj lijek? Zato jer je jeftin i zato jer je teško patentirati nešto što se već nalazi u hrani. Iza svega navodno stoji famozna američka Agencija za lijekove (FDA) te i obitelj Rockefeller, bogataši koji u šaci drže mnogo toga, a najviše upravo proizvodnju umjetnih lijekova i vitamina." Blablabla, zavjera, "oni nam ne daju", blablablablabla... još samo fale masoni, Židovi, komunisti, crnci, homoseksualci, Romi, ljudi-gušteri, patuljci-rudari, itd.Ako neki šarlatan može zarađivati na letrilu, može i bilo koja druga farmaceutska kuća. Sve što treba jest raditi ono što radi i šarlatan - izolirati amigdalin, pretvoriti ga u letril, pakirati i prodavati. Dapače, još i lakše, jer postoji cijela mašinerija za marketing. Ta pohlepa koju Indijanka i njoj slični prečesto vide u takvim tvrtkama (nije da je bez osnove!) je upravo ono što pogoni mehanizam koji satire ideju o "nemogućnosti zarade". Ako nešto funkcionira, netko će na tome zaraditi. Zlatno pravilo kapitalizma koje šarlatani toliko vole i obožavaju. Ili, kako bi to rekao Randall Munroe:
|
- 02:05 - gurni glavu kroz monitor (38) - snimi - #
03.11.2011., četvrtak
Tako malo, a tako puno - aktivni ugljen
 Koji ludi naslov... Prvo neka filozofija i onda paf - nekakav ugljen. I to još onaj koji nije pasivan. WTF?Uhvatio sam nešto vremena ovih mrtvačkih praznika (BTW sretan vam Dan mrtvih, LOL) pa sam napravio jedan zaboravljeni demonstracijski pokus koji se vjerojatno više nikada neće izvoditi u školama. Da se mene pita izvodio bi se, ali sudeći po tendenciji da praktični rad ide u smjeru pravljenja simulacija na računalu, za 10 godina djeca više neće smjeti ni gledati u kristale modre galice, a kamoli sami napraviti nešto složenije. Kuhinjska sol i šećer još su uvijek u redu. To dvoje je dopušteno, ali ne zadugo jer će se prije ili kasnije naći neko debilno dijete koje će se ubosti na kocku šećera ili dobiti srčani udar jer je u usta stavilo kristal soli, pa će mu roditelji tužiti školu i onda će biti zbogom jebenim kristalima šećera i kuhinjske soli. (koga sam ovdje parafrazirao?) Znate li uopće što je aktivni ugljen? To je ono crno što bude u raznim filterima. Cjedila gasmaski, sramotno skupi vrčevi koji "značajno pročišćavaju vodu" (moš mislit), filteri u akvariju, klima uređajima, itd. Može se dobiti suhom destilacijom drveta. Uzmete komad drveta i zagrijavate ga bez dostupnosti zraka. Recimo stavite strinin drveni dildo u limenu kutiju i ubacite to u pećnicu. Razložit će se na razne plinovite i tekuće smradežne gadosti koje izgaraju svijetlim plamenom (tako su uostalom isprva radile i gradske plinare), a zaostat će izuzetno porozan i lagan komad nečega što je uglavnom ugljik. Vjerojatno će ostati sličnog oblika, ali strini bome više sigurno neće moći poslužiti u slične svrhe, osim ako nije ekstra kinky.  Kaže Wiki da gram tipičnog aktivnog ugljena ima površinu više od 500 kvadratnih metara. Pošto mu je gustoća nešto manja od pola grama po kubnom centimetru, to znači da malo više od 2 mililitra aktivnog ugljena ima površinu kvadratne dvorane stranica 25 metara. Je li to moguće? Pa kako onda sve to stane u tako mali volumen? Jednostavni mindfuck. Zamislite da imate kockicu nečega što se lako reže. Ako režete na dovoljno tanke kriške, ukupna površina kriški može biti užasno velika. A ako režete tako da dobijete plohe dimenzija usporedivih s dimenzijama tipičnih mikroba, ukupnu površinu možete izuzetno povećati. Ako tvar mrvite, površina skače još brže. Aktivni ugljen ima užasno puno šupljina. Kada kažemo "šupljikavost" onda mislimo na spužve, švicarski sir, plovučac i slično. Aktivni ugljen je überšupljikav. Bit je u toj površini koja se inače ponaša kao adsorbens za razne molekule. Ako ju se zagrijava na dovoljno visoku temperaturu, sve ono hlapljivo što na njoj sjedi otići će i dobit ćete površinu spremnu za hvatanje ostalih tvari. Ako je površina ogromna, a volumen malen, dobili ste praktično sredstvo za pročišćavanje. Netko je na Wikipediji napisao da aktivni ugljen ne filtrira amonijak, što nema veze s mozgom, pa sam napravio demonstracijski pokus. Ugljen ovdje ništa ne siše/srče, već samo neko vrijeme više prima nego li otpušta (kasnije se uspostavi dinamička ravnoteža), a atmosfera tlači živu i gura amonijak na ugljen, kojeg BTW nisam napravio od strininog inventara, već od komada drvenog kolca koji bi, siguran sam, sigurno našao sličnu svrhu nekoj drugoj osobi. Možda se 25 milimetara ne čini kao neka velika stvar, ali sjetimo se da se radi o živi koja je 13.5 puta gušća od vode. Da je ovo bila voda u pitanju, stupac bi bio visok gotovo 36 cm. Međutim voda se ne može uporabiti jer se u njoj amonijak otapa izuzetno snažno, dok u živi zanemarivo. Tko je uopće stavio dezinformaciju o aktivnom ugljenu na Web? Moguće prodavači filtera za akvarije u kojima je amonijak velik problem jer ga ispuštaju ribe. Registrirati se lako, modificirati članak još i lakše, a pošto Wikipedija visoko kotira i nažalost ju puno ostalih siteova i ljudi uzima za primarnu referencu, vjerojatno je da će u narednim mjesecima nakon plasiranja dezinformacije skočiti prodaja "specijalnih filtera". Uostalom, Google izbacuje sumnjivo puno rezultata koji se tiču proizvođača te opreme. Ni prvi ni zadnji put da se iskorištavaju slabe točke Weba. Premda je istina da je amonijak jedna stvar, a njegova otopina (amonijeva lužina) druga i poprilično drukčijih svojstava, aktivni ugljen zadržava i nju, iako slabije. Zato takvi filteri mogu funkcionirati i korisni su. Međutim nisu baš korisni za filtriranje vode u jednom mahu. Primjerice oni vrčevi koje sam spomenuo. Naliješ vode preko "specijalnog filtera" (otvorio sam jedan: unutra je aktivni ugljen i moguće nešto zeolita) koji ne bi smio koštati više od 20-ak kuna, a košta puno više, i odjednom imaš superpitku vodu bez otrova. Glupost. Niti je svaki otrov takav da ga aktivni ugljen zadrži niti je to moguće prelijevanjem. U akvarijima kroz filter ista količina vode struji neprekidno, pa sporo, ali kvalitetno, smanjuju koncentraciju onoga što ribama smeta. Bit svega ovog jest da Wikipedija nije referenca. Wikipedija sadrži podatke koji bi morali imati reference. Zgrožavam se kada studenti napišu seminarski, ili još gore, preddiplomski/diplomski rad i među referencama napišu "Wikipedija". Što se mene tiče, takvi se radovi moraju poslati natrag. Netko tko to napravi ne može se zvati akademskim građaninom. Wikipedija, koliko god užasno korisna bila, može ispasti leglo dezinformacija čije posljedice mogu biti relativno značajne u odnosu na sitne gluposti koje se mogu potkrasti. Zato ako drugi put nešto na njoj pročitate, a zvuči vam nevjerojatno, potražite referencu na dnu članka. Ako je nema ili je referenca budalasta (recimo ako se radi o informaciji sa webstranice nekog prodavača, što je najčešći slučaj), smatrajte informaciju neprovjerenom. |
