Marketing
Pseudoznanost #7 - "Vitamin B17"
Slijedi opširniji članak. Hoćete li ga čitati/komentirati ili nećete, nije me briga. Ovo jednostavno mora biti na Webu i točka. Ovakve se stvari ne pišu zbog "komentara na blogič".
Ako se dobro sjećam, zadnji licemjerni blog kojeg sam opisao, a moguće i prvi kojeg sam malo jače iznio na tapet bio je blog Indijanke vegetarijanke, bloggerice koja nije više mogla podnijeti moje sasvim pristojne komentare koji bi joj na proste faktore rastavljali njene teze, pa me blokirala. Pitam se jesam li jedini koji je dobio takvu nagradu, jer znam da nisam jedini koji ju je kritizirao. Kažem nagradu, jer nema bolje nagrade od spoznaje da si toliko važan da netko ne podnosi činjenice kojima raspolažeš i bez susprezanja ih govoriš. Hej, bar nisam jedan od onih koji će uvijek i svugdje šutjeti.
Zašto je spominjem? Zato što je iz njene zelene "antiestablišment" tvornice izašao novi članak, G. Edward Griffin: 'Svijet bez raka, priča o vitaminu B17'.
Ne bih naletio na njega da nisam otvorio kategoriju "znanost" koja bloggerima općenito koristi da bi svojim besmislenim i offtopic člancima dali kredibilitet i navukli otvaranje blogova. Tako je i inače u životu. Kada nečemu treba dati kredibilitet, to nešto je najbolje zakačiti uz znanost. Ignoranti i laici uglavnom neće vidjeti razliku.
Dakle Indijanka vegetarijanka goes quack. Goes? Bila je ona već tamo, samo u zadnje vrijeme nekako sve više i više kupuje kartu za Quack City.
Ne čudim se, jer joj je blog slijepo aktivistički. Vegansko-botovski, bolje rečeno.
Međutim ne pratim ga, a pišem svojevrsni demant zato jer nekako ne podnosim kada netko nekažnjeno širi šarlatanstvo, pogotovo kada ono nekoga može stajati glave, a ovo njeno itekako može. Demant je lako napisati jer joj je blog pun činjenica kao govno vitamina, a upravo je o vitaminima i riječ. Tj. o jednom spoju koji to čak niti nije.
Ukoliko vam se ne čita ovaj podulji uvod, i želite nešto konkretno o ovoj prevari, scrollajte dolje do dvije sličice od kojih jedna predstavlja strukturu letrila. Tamo počinju konkretne informacije.
Googlajući o tom "vitaminu B17", s kojim sam upoznat već dulje vrijeme, uglavnom ćete naletjeti na šarlatanske stranice i šačicu stranica na kojima skeptici čupajući kosu doslovno glume "candle in the wind" i "candle in the dark" zajedno jer su osamljeni među znanstvenicima koji ni ne pojme probleme koji im pilaju granu na kojoj sjede i čije plodove jedu.
Možda ste o ovoj temi već načuli ako vam je u mailbox stigao spam za to vezan. Tako se to širilo u razdoblju na prijelomu stoljeća, a onda sve manje jer su spam filteri počeli biti inteligentniji.
Idemo prvo malo razjasniti što je uopće vitamin.
Vitamin je prije svega dogovorno ime. Ne postoji klasa organskih spojeva koji su "vitaminske strukture". Među utvrđenim vitaminima nalazimo najrazličitije složene organske kemikalije različitih svojstava, a ono što je vitamin čovjeku, ne mora biti nekoj drugoj životinji (vitamin C psu nije vitamin jer ga proizvodi sam).
Ono što im je zajedničko je to da ih ne možemo sintetizirati već ih moramo unositi, a u tijelu igraju ulogu pomoći pri nekim metaboličkim ciklusima. Ne služe kao hrana i ne daju nam nikakvu energiju. Oni su, preneseno govoreći, poput nekakve male količine kvalitetnog motornog ulja bez kojeg stroj ne može raditi. Nisu gorivo.
Rade svašta. Najčešće su prekursori (molekule koje će tijelo malo promijeniti da bi dobilo konkretnu vrijednu molekulu) nekih koenzima, a koenzimi su ono što enzimima pomaže da vrše svoju funkciju ubrzavanja reakcije koja pri tjelesnim uvjetima ne bi išla ili bi išla vrlo sporo. Primjer za to jest grupa vitamina B, zvana "B kompleks". Reakcije se tu ubrzavaju na različite načine. Obično se radi o prijenosu elektrona ili neke kemijske grupe.
Ima vitamina koji se ponašaju slično hormonima, pa reguliraju metabolizam nekih tvari. Recimo vitamin D regulira metabolizam kalcija.
Neki vitamini se ponašaju poput antioksidansa (E), prenoseći na sebe reaktivne čestice koje su nusprodukti reakcija metabolizma, a koje bi inače rastrgale važne i osjetljive molekule bjelančevina koje imaju nevjerojatno važne funkcije.
Znanje o vitaminima teško je i sporo sazrelo jer je zahtijevalo napredak u organskoj kemiji koja je dosta mlada znanost. Povrh ostalih trebalo je iznjedriti još mlađu kćer biokemiju da bi došlo do procvata u shvaćanju koncepta vitamina.
Da bi do svega toga došlo, trebalo je razviti i tehnologiju, laboratorije, edukaciju. To je bio trnovit put koji je začeo Wöhler, kada je u svojem labosu iz anorganskih kemikalija dobio ureu i tako doslovno satrao staru ideju o "životnoj sili" koja tobože dirigira organizmom.
Ono što je kod navedenog razvoja simpatično jest to što je, za razliku od ostalih kolosalnih postignuća, poput modernih digitalnih računala i nuklearne energije, vrlo malo raslo uz vojnu mašineriju. Korijeni su vrlo mirnodopski.
Jedan od onih koji je prvi službeno pogurao grudu jest škotski kirurg James Lind koji je shvatio da prehrana koja uključuje citrusno voće sprječava skorbut. To se uči u osnovnoj školi, ali nije zgoreg spomenuti jer neki to ne znaju.
Ključni sastojak bio je vitamin C, tj. askorbinska kiselina, koja pomaže dvama enzimima koji ubrzavaju reakciju dodavanja OH- skupine aminokiselinama prolin i lizin, sastavnim dijelovima bjelančevine kolagena. Kada nedostaje vitamina C, nema ni približno dovoljno bočnih veza u kolagenskim vlaknima što makroskopski gledano dovodi do cijelog niza patoloških pojava poput krvarenja zubnog mesa, bolova u kostima, teškog zacjeljivanja rana. Na kraju dođe do smrti, i to poprilično bolne i neuredne. Brza prehrana kojoj se danas previše odajemo često ima premalo vitamina C, pa je on jedan od rijetkih vitamina kojeg je korisno krknuti u obliku tablete, nakon jela. Stalno uzimanje "multivitamina" besmislena je glupost u gotovo svim slučajevima i proizvodi samo skupi urin.
Koliko vitamina poznajemo?
Trinaest.
Evo im strukture i imena (neki su skupina srodnih molekula predstavljena jednom):
retinol
tiamin
askorbinska kiselina
kalciferol
riboflavin
tokoferol
kobalamin
filokinon
pantotenska kiselina
biotin
piridoksin
niacin
folna kiselina
Prvi je otkriven 1913., a zadnji 1941. godine.
Što je onda "vitamin B17"?
"Vitamin B17", zvan još i letril.
To je šarlatansko, marketinško ime za formu otrovnog glikozida zvanog amigdalin.
Struktura amigdalina.
Struktura letrila.
Dotično šarlatanstvo pojavilo se ranih 50-ih godina 20. stoljeća u vrijeme kada je prvi put počelo biti popularno prežderavati se vitaminima. Nešto slično događalo se i na prijelomu 21. stoljeća.
Glavni i odgovorni za ovo je Ernst T. Krebs, primjer koji zorno pokazuje kako bivanje znanstvenikom ne znači imati i imunost na šarlatanstvo. Na njega je vjerojatno utjecao otac, Ernst Krebs stariji, liječnik koji je imao povijest šarlatanskih podviga. Oboje su čak promicali i "vitamin B15", tj. pangamsku kiselinu, koja također nije vitamin i nema dokaza o blagotvornom djelovanju.
(važno je napomenuti da se ne radi o otkrivaču važnog Krebsovog ciklusa; njega je otkrio Hans Adolf Krebs)
Čovjeku je palo na pamet da krene reklamirati amigdalin i iz njega izveden letril kao "lijek za rak" i "vitamin B17".
Najgluplje od svega je to što ti spojevi uopće ne spadaju u kategoriju vitamina, jer bez njih ljudi sasvim normalno žive. Također, niti jedno istraživanje nije pokazalo da imaju ikakav pozitivan in vivo učinak na stanice bilo kojeg raka.
Promoviranje amigdalina i letrila kao "lijeka za rak" je udžbenički primjer šarlatanstva koje traje gotovo 60 godina i nažalost mu se ne vidi kraj.
Što je uopće amigdalin?
Amigdalin je cijanogena vrsta glikozida.
Glikozidi su organske molekule u kojima je molekula nekog šećera udružena s molekulom ne-šećera. "Cijanogeni" znači da stvara cijanidne anione, CN-, za koje prilično dobro znamo kakvi su. Skupina se na slici vidi kao atomi N (dušik) i C (ugljik) vezani trostrukom kovalentnom vezom.
Ubačen u tijelo, amigdalin susreće enzim beta-glukozidazu koja katalizira otpuštanje cijanidne skupine. Iz tog su razloga koštice marelice, koje sadrže relativno puno amigdalina u odnosu na većinu drugih produkata biljaka, otrovne. Amigdalin sadrže i koštice jabuke, badema, šljiva, trešnji, breskvi.
Što je doza veća, a masa tijela manja, učinak je jači. To se čak užlijebilo u narodnu mudrost, pa tako obično stari ljudi djeci kažu da ne pokušavaju jesti te sjemenke.
Hidrolitički raspad amigdalina na saharozu i mandelonitril koji se potom raspada na cijanovodik i benzaldehid. To je ono što se, sumarno, događa prilikom konzumacije amigdalina. U organizmima većine živih bića koja unesu amigdalin, raspad je kataliziran enzimatski, a međukoraci sadrže i prunazin. © Sveučilište u Kentuckyju
Ako nekoga zanima više, ovdje ima besplatni PubMed članak o enzimatskom raspadu amigdalina.
Najveću količinu amigdalina (i mandelonitrila) sadrže gorki bademi, pa tako treba nekih deset komada da ubije dijete. Gorki bademi upravo i mirišu na cijanovodik, iako njušne receptore za njega nemaju svi ljudi, tako da nekima nema miris.
Radio sam pokus dokazivanja cijanogenih glikozida u biljkama. Poprilično je jednostavan, a i osjetio sam cijanovodik (čime sam bio zadovoljan, jer ima ljudi koji ga ne osjećaju). Udisao sam ga u niskim koncentracijama, tako da znam jako dobro da ga itekako ima.
Nisam siguran kolika je letalna doza koštica breskvi i marelica, ali ne bih isprobavao. Smrtnih slučajeva je bilo, međutim ljudi najčešće umru nakon što se prejedu sadržaja koštica, a želudac ih poprilično izjede. Na obdukciji se otvore želudac i crijeva, te nije baš lako zaključiti koliko je bilo koštica jer je dosta raspadnuto.
Biokemija i medicina ne poznaju nikakvu korisnu ulogu amigdalina u ljudskom organizmu. Ono što jako dobro znaju jest da cijanidni anioni (uglavnom u formi cijanovodične kiseline, HCN) koje ispušta izuzetno vole hemoglobin, pa se za njega vežu u kompleks koji ne može primati i otpuštati kisik. Zato su vodotopljivi cijanidi i svi izvori cijanidnih aniona krvni otrovi, baš poput ugljikovog monoksida.
Antikancerogena svojstva nisu poznata. Puno službenih rezultata istraživanja amigdalina i letrila imate na linku Nacionalnog instituta za rak (NCI). Ako vas zanima u detalje, imate što proučavati.
Cijanidni anioni ne gomilaju se u organizmu poput kationa teških metala ili velikih molekula organskih pesticida, međutim šteta koju stvaraju polagano raste u slučaju kronične izloženosti niskim dozama. Primjerice i duhanski dim sadrži cijanovodičnu kiselinu.
Naravno, koštica breskve neće ubiti odraslog čovjeka, međutim ako njihovo konzumiranje postane navika, kao što je u slučaju jedne druge cijanogene biljke u regijama tropske Afrike, dolazi do blagih oštećenja jetre i bubrega, oštećenja živaca, hipoteireoze i statistički povećane učestalosti pobačaja.
Amigdalin nema korisnu ulogu u organizmu, kao ni iz njega izvedeni letril, i ako se to dvoje uzme u čistom stanju, izuzetno lako može doći do smrti zbog trovanja koja je tipična smrt uzrokovana krvnim otrovima. Trovanje se očituje ružičastom kožom žrtve koja diše sve jače i brže da bi kompenzirala opadajuću sposobnost krvi da prenosi kisik. Žrtva se ponaša kao neaklimatizirani planinar na nekoj visinskoj stazi. Zadihana je, rumena i može biti euforična. Srce uglavnom brzo kuca, ali uzalud, jer kisik ne može do tkiva.
Medicinska literatura čak sadrži slučajeve trovanja žrtava koje su prevarom uzele letril ili se prejele nekih koštica. link1, link2 (PubMed!)
Šarlatani koji promiču amigdalin i letril služe se lažima kada govore kako ti spojevi nisu štetni, te da ih tijelo dobro podnosi, za razliku od stanica raka. To su notorne laži koje su u prošlosti bile odgovorne i za smrtne slučajeve.
Štoviše, surfanjem po tim stranicama često se naleti na poprilično snažne tvrdnje o biokemijskim reakcijama koje bi zahtijevale čvrst dokaz kojeg nema. Gadno, ali istinito, ljudi se igraju tuđim zdravljem gotovo u "eci, peci, pec" stilu.
Postoji razlog zašto su neke biljke otrovne. Mutacijama i prirodnim odabirom razvile su se vrste koje životinje izbjegavaju. Biljka ne može bježati ili gristi. Ona se brani svojom brojnošću i oslanja se na evoluciju. Ne doslovno, jer biljka ne misli. Brani se vrsta, indirektno.
Edward Griffin, autor jedne od glupih knjižica koju naša zabludjela Indijanka vegetarijanka spominje, ima prvostupništvo u "speech and communications" i titulu "Certified Financial Planner", a bavi se produciranjem filmova i pisanjem. Koliko je on relevantan po pitanju biokemije cijanogenih glikozida, zaključite sami.
Kaže Indijanka da on iznosi tezu (tezu, kako veleumno!):
"rak ne uzrokuju neke zagonetne bakterije, virusi, toksini, način života ili nešto šesto već – jednostavan nedostatak vitamina"
što je samo veleumna glupost jer se itekako zna da nabrojano itekako utječe, ponekad i izravno izaziva neke vrste raka. Tvrdnja da nedostatak otrovnog amigdalina izaziva rak nema veze s pameću. Malo tko konzumira amigdalin, pa bi onda prema tome velika većina ljudi trebala imati rak? Bravo, Indijanko, vrhunska pamet i logika na djelu.Zatim kaže da je "vitamin B17":
"...moderan čovjek gotovo izbacio iz prehrane jer se nalazi u stvarima koje više gotovo uopće ne jede – primjerice u sjemenki (da, sjemenki!) marelica, jabuka, lana, itd."
Čovjek nikada nije koristio te sjemenke za bazu svoje prehrane, a i kada bi ih konzumirao, na to ga je tjerala stravična glad epidemijske naravi. Međutim sumnjam da Griffin i Indijanka poznaju život prije modernog čovjeka. Pojava da "armchair nutricionisti" poput aktivističkih vegana uzimaju zapadni životni vijek i uhranjenost zdravo za gotovo je isto tako epidemijska među tom populacijom.Onda spominje:
"Hunze koje žive na Himalaji žive dugo i kvalitetno te nemaju zabilježenih slučajeva raka. Također, imaju nasade marelica od kojih koriste sve, a košticu razbiju i jedu unutrašnjost. Od koštica također prave ulje i trljaju ga u kožu."
Prva stvar - Hunze, zapravo narod Burušo, nisu doslovno na Himalaji. Nalaze se na sjeveru Pakistana i Himalaja im utječe na klimu, ali ne žive doslovno na najvišim obroncima Himalaje, međutim klima im je raznolika.Druga stvar - jesu li pripadnici Burušo naroda zaista dugovječni? Nisu. Radi se o mitu koji je nastao zbog britanske vojske koja je u vrijeme dok je tumarala regijom bila u poprilično jadnom stanju zbog ishrane koja ih je činila tromima i bez poleta, te s ne baš visokim očekivanim životnim vijekom.
Prosječni životni vijek tih ljudi u to doba bio je malo iznad 50 godina (s dosta širokom statističkom raspodjelom), što je bilo iznad tadašnjeg britanskog prosjeka. Dodajte gluhi telefon i ljudsku narav za preuveličavanjem i dobijete vrijednosti od "više od 120 godina" koje nemaju veze s mozgom i potpuna su laž. Da, Buruši su bili zdraviji od britanske vojske jer se nisu prežderavali mesa i ugljikohidrata, ali su zato bili manje uhranjeni. U usporedbi s današnjim čovjekom (ako se hrani kako treba), tadašnji Buruši patili su od neuhranjenosti. Nije ni čudo, znajući na kakvom surovom terenu žive.
Dakle Indijanka se nije ni potrudila provjeriti te navode, ali ih je svakako iskoristila. Meni je trebalo jedno 10 minuta da sve pokopčam u šumi Weba jer sam nanjušio laž.
Čak i da jesu dugovječni, gdje je dokaz da je njihovo navodno(!) povremeno zobanje koštica odgovorno za dugovječnost? Narod Burušo je geografski izoliran. Njihov genski bazen je malen i svašta se tu moglo dogoditi. Utjecaj klime je također nazočan. Tvrditi da je nešto nekakvo zato što netko jede točno nešto je glupost.
Gdje je dokaz da ne poznaju rak? To su nevjerojatno ozbiljne tvrdnje kojima se brani žderanje otrova.
Zatim dalje navodi:
"Ukazuje na to koliko su klasične metode liječenja raka loše i pogubne za organizam te da je od svega još najmanje opasna operacija. Posebno je zanimljivo kako kaže da se nakon zračenja i kemoterapije obično kaže kako se tumor smanjio, ali smanjio se zato što je smanjen broj dobroćudnih stanica raka, dok one zloćudne obično ostanu - iste!"
Još pamfletića iz ordinacije onkologinje Indijanke.Prva rečenica je ljigava. Ne reagiraju svi jednako na dokazane kliničke terapije.
Ali dobroćudne stanice raka? Dobroćudne?! Pa ona pojma nema što govori!
Dobroćudne stanice raka... kako to samo nekome može pasti na pamet?
Zloćudne ostaju iste?
Ljudska glupost nema premca, a Indijanka to zorno pokazuje. Očito su joj se pomiješali termini benigni tumor, karcinom, kemoterapija, itd.
Ajmo dalje:
"Također, navodi kako postoji još nekoliko izoliranih zajednica koje na sličan način ili iz drugih izvora dobijaju vitamn B17 te nemaju zabilježenih slučajeva raka. U SAD-u, ali i u Meksiku postoje liječnici koji tumor liječe injekcijama vitamina B17. U Meksiku su posebno uspješni dok u SAD-u obično imaju problema s vlastima i često ostaju bez dozvole zbog tog 'nadriliječništva'."
A zli liječnici i znanstvenici diljem planeta bjesomučno skrivaju te informacije koje je ona našla na Internetu. Uh, moš mislit.Prva rečenica je rekla-kazala. Lako se razbacivati takvim tvrdnjama kada ih ne moraš poduprijeti. Da ih mora dokazati na sudu, siguran sam da bi se preznojila.
Ovo za Meksiko je obična laž. Neka prezentira te dokaze ako može.
Ovo za SAD je točno i dobro je da je točno. Službe u Americi rade na tome da se šarlatanima koji ljude truju letrilom pozatvara. Njihovi sudovi su jako dobro upoznati s takvim ljudima.
I zadnje:
"Pitanje je zašto onda ne patentirati taj lijek? Zato jer je jeftin i zato jer je teško patentirati nešto što se već nalazi u hrani. Iza svega navodno stoji famozna američka Agencija za lijekove (FDA) te i obitelj Rockefeller, bogataši koji u šaci drže mnogo toga, a najviše upravo proizvodnju umjetnih lijekova i vitamina."
Blablabla, zavjera, "oni nam ne daju", blablablablabla... još samo fale masoni, Židovi, komunisti, crnci, homoseksualci, Romi, ljudi-gušteri, patuljci-rudari, itd.Ako neki šarlatan može zarađivati na letrilu, može i bilo koja druga farmaceutska kuća. Sve što treba jest raditi ono što radi i šarlatan - izolirati amigdalin, pretvoriti ga u letril, pakirati i prodavati. Dapače, još i lakše, jer postoji cijela mašinerija za marketing.
Ta pohlepa koju Indijanka i njoj slični prečesto vide u takvim tvrtkama (nije da je bez osnove!) je upravo ono što pogoni mehanizam koji satire ideju o "nemogućnosti zarade".
Ako nešto funkcionira, netko će na tome zaraditi. Zlatno pravilo kapitalizma koje šarlatani toliko vole i obožavaju.
Ili, kako bi to rekao Randall Munroe:
No problem je što se radi o jebenom otrovu koji ne radi ništa nego uništava hemoglobin. Samo je to teško priznati kad ti je glava u vegansko-altronativnom pijesku.
Pitam se koji je zakonski status promicanja ovakvih potencijalno letalnih gluposti u RH. Da ne bi bilo: "Joj, nisam znala!" 
Lalala cat, od sada imaš vjernu oponašateljicu.
Post je objavljen 11.11.2011. u 02:05 sati.