30.09.2011., petak
Tiangong 1 na nebu
|
Gong xi ni, CNSA! (ili u prijevodu: "Čestitam, CNSA!") Htio sam napisati nešto složenije od toga, ali mandarinski znam koliko i rumunjski, a to je u načelu ništa, pa se neću prenamagati. Vjerojatno ste već čuli da je Narodna Republika Kina lansirala prvi dio svoje buduće svemirske postaje, Tiangong (Nebeska palača). Modul Tiangong 1 tek je njen začetak i od jučer odrađuje svoje prve orbite u niskoj Zemljinoj orbiti. Orbita je dakako eliptična, s najbližom točkom od 197 i najdaljom od 345 km. To su podaci sa stranice Heavens Above. Ova manja vrijednost mi se čini preniskom i pali mi alarm zvan "orbital height decay". Već na 200 km toliko je čestica zraka da su kadre u kratkom roku usporiti objekt, pri čemu on silazi sve niže i na kraju deorbitira. Valjda će stabilizirati tu orbitu, jer 197 km je zaista prenisko. Možda je to tako samo prvih par dana, možda je greška na stranici, ne znam. Sputnjik 1 je silazio na 228 km i bio je manji od velikog televizora, pa je svejedno deorbitirao za otprilike tri mjeseca. Ono što je fantastično kod ovog događaja je to što modul već možemo vidjeti. Već prvi dan nakon uspostavljanja stabilne orbite. Ne znam je li ga moguće bilo vidjeti i sinoć, jer podataka nije bilo. Možda je preletio preko jugoistočne Europe, tko zna. U svakom slučaju, u tablici se nalaze službeni podaci za prva, nama vidljiva četiri preleta, od kojih su prva tri ravno ovaj vikend, a prvi je već navečer, u vrijeme teškog sumraka.
Ovaj prvi prelet ide na gotovo 60° visine, što je jako visoko, a magnituda od -1.1 znači da će po sjaju biti gotovo identičan zvijezdi Sirius, koja je najsjajnija zvijezda na nebu i lijepo se vidi zimi. Ako budete gledali ovaj povijesni prelet, sjetite se da gledate u početni dio buduće svemirske postaje, dio čija je masa samo 8 i pol tona, a dimenzije 10.4 x 3.35 m, sa samo 15 kubnih metara prostora pod tlakom. To nije veliki objekt. Tu je negdje poput malenog autobusa.
Ono što je značajno kod ovog modula jest to da ga je u orbitu podigla jedna država. ISS je međunarodni projekt kojeg je u orbiti slagalo nekoliko država. Deorbitirani Mir je počeo graditi SSSR, ali da nije bilo ostalih država ne bi opstao. Neki smatraju ovaj pothvat lošim. Moje je mišljenje suprotno. Istina je da NR Kina ima žestokih problema i da je primjer katastrofalne države koja pokušava simulirati napredak Zapada, a po pitanju poštivanja elementarnih prava ljudskih bića je jad i bijeda (može ruku pod ruku s Rusijom). Kina - sjajni, blještavi, limeni, šuplji zmaj. Međutim, ovakvi projekti obogaćuju društva jer otvaraju mogućnosti u višim sektorima, a uostalom i oplemenjuju mlade ljude. Velika će većina beznadnih mladih okruženih ideologijom brzo ugasiti snove jer će im biti preteško živjeti u okolini koja je od njih toliko drukčija. Ta blještava high-tech kanta veličine minibusa koju ćemo predvečer prvi put vidjeti može značiti nadu u očima mladih Kineza koji polako odbijaju starkelje u ružnim naočalama na "komunističkim" skupštinama. Samo ta činjenica je dovoljna da se ne ponašamo poput zajedljivog dijela Amerikanaca koji su ostali bez Space Shuttlea, a i dalje troše milijarde na vojsku. Oni će u točku gledati kao što su 1957. gledali u Sputnjik 1. |
- 17:02 - gurni glavu kroz monitor (7) - snimi - #
Cerebralni autozajeb
|
Mogu vam odmah reći - da sam praznovjeran poput ogromne većine ljudi koji na Web stižu da bi pričali o tome kako su duhovni i nenadjebivi, sinoćnje bi me iskustvo natjeralo da ga dogmatski zacementiram u glavi kao "pokušaj opsjedanja", čime bih pridonio nerazmrsivom klupku gluposti koje je našlo svoju nišu i na Internetu. Međutim, napravit ću iznimku i odbiti ulazak u društvo takvih spodoba. Članak nisam utrpao u kategoriju paranormalnog jer ne smatram da je takva kategorija uopće realna. Ne sjećam se da mi se ikada dogodilo nešto slično, a da je bilo ovoliko intenzivno. Pozorni čitatelj kojem mozak nije stran pomislit će da možda imam tumor koji je krenuo pritiskati osjetljivije dijelove mozga. Priznajem, to je moguć scenarij, međutim vjerojatnije objašnjenje opisano je ispod. Preslušavao sam album "Senior" zaista talentirane grupe Röyksopp koja je poznata po svojim izvrsnim instrumentalnim skladbama. Ako se kome da, ovdje ima njihov Youtube kanal, a ima i p2p i filehosting, pa neka krade ako mu je drago. Ako nije, ima iTunes ili CD-shop. Röyksopp čine dva Norvežana. Siguran sam da ste čuli bar jednu njihovu stvar, doduše vjerojatno nešto plesno što nije namijenjeno pozornom slušanju. "Senior" im je najnoviji album i po mom mišljenju najbolji u karijeri. To je jednostavno album koji služi tome da se pozorno sluša. Ne da se sluša često, ali kada ga se sluša, trebalo bi to odraditi kako treba; tek je onda maksimalno ugodan, ako to tražite. Radi se o elektronskoj glazbi. Nemojte da vas pridjev prestraši i odbije; elektronska glazba je prostački širok pojam kojeg javnost percipira kroz "jeftini house", na iskreno žaljenje svih koji znaju što je dobra glazba. Kad smo već kod mrzitelja elektronske glazbe, dobar test za gotovo 100%-tno prepoznavanje gitarofašista jest upitati ih što misle o elektronskoj glazbi. Ako uzvraćaju gnušanjem i busanjem u prsa... vjerojatno se radi o njima. Gitarofašisti su vrsta hipstera o kojima neki drugi put. Problem "Seniora" je što nije siguran za slušanje dok se tone u san, nešto što sam učinio sinoć. Možda je to glupo od mene, znajući o kakvom se albumu radi (još lani sam ga preslušao, čim je izbačen iz diskografske maternice), ali što se može. Album sadrži neke instrumentalne skladbe koje idu na repetitivni, ritmički dio kojem se mijenja karakter, a završavaju dubokim, iznenađujućim zvukovima koji nisu nimalo ugodni nakon meditativnog slušanja. Ostavljam vama na izbor da sami ispitate cijeli album i vidite koje su to skladbe i koliko ih ima. Pošto inače imam počesto žestokih problema sa spavanjem, a i život mi je sve čudniji, pokušavam zaspati slušajući nešto tiho i ambijentalno, da imam miran san i da se ne budim u grču. I tako ja ujutro iza 3 sata ležim u krevetu i polako tonem u san. Sve divno i krasno, zamišljam da letim preko rosne livade u zoru.
Nebom lete Nyan-mačke i osjeća se miris zemlje. The Alcoholic, Across the Graveyard, Forsaken Cowboy, ...And TheForest Began To Sing, Coming Home. Doživljavam eargasm-ove, zadovoljan što mi slušalice nisu potpuno smeće i sav sam kao "awesome smiley". Epic u svakom smislu. Valjda sam već polako padao u nesvjesno stanje kada je krenula jedna od tih stvari koje nisu sigurne za slušanje pred san. Sjećam se da mi je počeo jačati osjećaj da mi je netko, ili bolje reći Nešto (nešto s velikim Š) u sobi, a to Nešto nema dobre namjere. Ne znam jeste li kada doživjeli takve neuronske trikove, ali debela većina onih koji jesu, a mahom svi kroz nerazvijenu i praznovjernu povijest, povezivali su to sa "zlodusima". Oko toga se razvila hrpa prazne slame koja ne prestaje do dana današnjeg, unatoč tome što su takvi fenomeni razjašnjeni, a njihova luda obrazloženja stučena u prah. I tako ja ležim sa sve intenzivnijim osjećajem da nisam sam. U jednom trenutku taj se osjećaj rasplinuo, da bi ga zamijenio osjećaj bliskosti s voljenom osobom koja mi se penje po krevetu i osjećam je na leđima. Nešto kao tipična scena iz filmova kada supružnik leži na krevetu, a bolja polovica ga pokušava mazno probuditi. Bilo je simpatično par snenih sekundi dok sam se tako smješkao, osjećajući se onako kako se već dulje vrijeme nažalost ne osjećam, da bih odjednom shvatio da to što se penje nije ništa dobro, nego dapače, da se radi o onom Nečem što je maloprije bilo u sobi. Sljedeće čega se sjećam jest hrapavo polurežanje i osjećaj da mi to Nešto, tamnocrveno-narančasto-smeđe boje svojim nabranim bodljastim ljuskama prodire u kralješke i raščvaljenih zubiju sličnih bodljama pokušava preko vrata doći do lubanje i odgristi joj stražnji dio... Riječima se takav osjećaj ne da dočarati. Toliko sam se prestravio da se nisam mogao ni pomaknuti. Nije to bio konkretan zvuk, ni osjet dodira, koje osjećamo svojim organima. Ovo je bilo drukčije. Svijest o tome da je nešto nekakvo i o tome gdje je u datom trenutku. Moguće je da sam zaskvičao kao svinjica.  Ne sjećam se. Ali znam da sam se pokrio po glavi poput malog djeteta i neugoda je usahnula. To uvijek pali. Nekako sam se pribrao i zaspao zbrčkan. I probudio sam se zbrčkan.
Zaključak. Mozak je fascinantan organ i zato ga nemojte zajebavati. Vaš mozak jest upravo vi, pa je svako zajebavanje s mozgom upravo autozajeb. Dajte mu dovoljno sna, hrane i lijepih informacija, a uskratite mu obrnuto, kao i halucinogene droge. Ako baš želite eksperimentirati, opskrbite se prijateljem koji ima vremena, nečim u što ćete zapisivati dojmove i - nečim čime ćete se vezati. Snažna ljepljiva traka je dobra ideja. Čisto eto, da ne bi u strahu ili euforiji istrčali s petnaestog kata u kvart. A ja idem u krevet, sa slušalicama na ušima... i cenzuriranim mp3 playerom.  |
- 01:35 - gurni glavu kroz monitor (6) - snimi - #
23.09.2011., petak
U međuvremenu #2
|
Ovo je zanimljivo. Prema superpametnim urednicima Net.hr-a, ispada da su neutrini otkriveni baš u tom pokusu, a ono zapravo još 50-ih. Stil članka je, klasično nethaerovski, odvratan i populistički. Te budale kao da jedva čekaju da se nešto dogodi pa da kažu: "Eto, to je dokaz da znanost ništa ne zna." I onda će je napadati, koristeći saznanja iz upravo nje same... dok pišu koristeći računalo koje je sigurno razvijeno zato što znanost ništa nije znala, sve je bilo slučajno i nasumce.
Pokus je izveden u sklopu OPERA projekta pri CERN-u, u Super Proton Sinkrotronu. Bilo je takvih pokusa i prije, pa se ništa nije zabilježilo. Sad jest. Zato se pokuse ponavlja, da se vidi radi li se o nekoj greški. Isti takav kalibar ljudi koji sada zlobno trlja ruke, vrištao je kada je CERN-ov Large Hadron Collider počinjao s radom. Sjećate li se toga? "Glupi znanstvenici će razoriti Zemlju!!!1", urlali su, ne znajući unatoč lako dostupnim informacijama, da se puno energičniji sudari stalno događaju u visokoj atmosferi jer nas bombardiraju kozmičke zrake. Eh, pojeo vuk magare. Budale su zašutjele, promijenile nickove. I tako do sljedećeg puta. Eksplozivno mi se želi evakuirati crijeva kad sam suočen s takvim situacijama. Ali tu je vjerni XKCD. 
Pratit ću što će se dogoditi. Vrlo vjerojatno ništa, ali vidjet ćemo. Najslađi pas na svijetu objavio prvu knjigu. Boo. Ne znam kako vi, ali mene taj pas jebeno iritira. Smatram ga jednim od stupova idiotizma na Youtubeu. Nešto što se širi čobanskim accountima na Facebooku. Postoje mnogi drugi jebeno preslatki, humoristični filmići sa životinjama. Recimo one dvije mačke koje mrmljajući pričaju na kauču, zečić koji zaspe u ruci (i verzija "cute things exploding" je fora), OMG cat, Dramatic Lemur (zapravo avetnjak, engl. tarsier), itd. Neki su ovih filmića su postali i internetski memi. Ali ovo mi je tako... ne znam. Možda zato što podsjeća na igračku. Nemam osjećaj da se radi o dovoljno živom organizmu. Samo bih čekao da mi posere bateriju. Znate ono kada jedete nešto što je toliko slatko da vam zapravo nije slatko, čim stavite u usta? E, to. Bljak. I Mishka mi je sve više "bljak". Znate li tko je Mishka? Onaj onaj husky (ili ono slično njemu) koji samo zna reći: "UAUAUAU!!!" koji u titlovima vlasnici prevedu kao bilo što što im padne na pamet. To mi je bilo slatko nekih 5 minuta. OK, par dana. Davno je to bilo. Snimio dugin kraj. Još jedan gotov proizvod iz tvornice idiotizma Dnevnik.hr. Self-explanatory, kako bi rekli Američani i Američanke. Ali ni približno glupo kao ovaj legendarni video kojeg je snimila pripadnica američke vojske teoretičara zavjere, odsjek shizofreničara. Ali ima nade. Iako se čini da svijet ide u sve gluplji kurac, mislim da je to ponajviše iz razloga što sve više idiota stiže na Web, kupuje kamere i fotoaparate. Za kraj, da ne bude sve crno, znanstveni dokaz da je iPhone smeće, u kojem god obliku bio.  |
- 20:56 - gurni glavu kroz monitor (15) - snimi - #
19.09.2011., ponedjeljak
U međuvremenu
|
Policajci PU zadarske nemalo su se iznenadili kada su u noći sa subote na nedjelju oko tri sata poslije ponoći u Ulici Ante Kuzmanića u Zadru zatekli 18-godišnjaka koji je nosio aluminijski rasvjetni stup s lusterom. * I tako... što se radi kod vas? |
- 15:12 - gurni glavu kroz monitor (9) - snimi - #
09.09.2011., petak
Zagubljena knjižica
|
Premještajući kabele i police, proklinjući ISP-a i bližu mu i dalju rodbinu, našao sam ispod gromade knjiga jednu sasvim simpatičnu, iz vrlo mladih dana. "3čave pjesme" od Paje Kanižaja. Obradovalo me to iz razloga što je nas nekoliko forumaša prije par godina pokušavalo iskopati riječi jedne pjesme iz prašnjavih kutaka mozga. Naravno, nismo uspjeli. Pošto smo se ja i HTML razišli prije par godina, ovo ide skenirano (čak nije ni ilegalno). Pa evo, možda prvi put na Webu, pjesma "JA KEMI".
Ne znam odakle mu ideja za ovo... a i nije mu baš neki "recept". krezol - skupni naziv za izomere metilfenola H2SO4 - formula sumporne kiseline trotil - komercijalni naziv za 2,4,6-trinitrotoluen (TNT) formalin - vodena otopina formaldehida fenol - hidroksibenzen glicerin - zastarjeli naziv za 1,3,5-propantriol (glicerol) lidit, melinit, ekrazit - komercijalna imena za eksplozive Prvog svjetskog rata bazirane na pikrinskoj kiselini brom - uz živu, jedini tekući kemijski element pri standardnim uvjetima |
- 19:10 - gurni glavu kroz monitor (6) - snimi - #
06.09.2011., utorak
Komentar na situaciju s Rohatinskim
|
Ovo je trebao biti komentar na izvrstan članak bloggera bloodeeleeshte. Dakle - to je to o čemu razmišljam već godinama. Odličan članak. :) Bit je svega upravo u tome što je bloodeeleeshte napisao, da društvo želi ideal kojem će težiti. No nadopunio bih rečeno. Razvijenije populacije čija većina pripadnika sebe zove "društvo" bez nezdravih konotacija u vidu nacionalizma (domoljublje nije nacionalizam!) traže anonimuse u vidu Supermana, koji su cubicle monkeys, a potajno nas štite od korumpiranih državnih službenika i kriminalaca vulgaris. Zato se u Americi i jesu nakotili silni stripovi o superjunacima. Društvo koje je moderno (iako u zadnje vrijeme ima žestokih problema u vidu obrazovne i nacionalističke dekadencije, što je druga tema), a koliko god neki kritizirali uglavnom iz ljubomore što ne mogu biti dio njega, isto ima težnju za idealima, ali ih stvara i podržava na jedan pomalo naivan, ali romantičan način.
Naivan jer, priznajte, ti superjunaci se malo kada susreću sa zbilja zajebanim problemima u vidu kriminalne suradnje čitavih korumpiranih državnih sektora s privatnim... "poduzetnicima". Ali nećemo cjepidlačiti. Netko negdje, neki Nepoznati Netko, štoviše veći broj takvih, radi protiv kriminala zato jer je to jednostavno dobro. Bdije nad gradom. Silueta na tornju, dobri duh i te spike. S druge strane, nazadna društva, koja sebe ne zovu društvom, već "narodom" (jer samo mali fragment tolerira postojanje nacije; ostalima je narodnost-nacionalnost-religija ignorantski staljeno skupa), još uvijek traže kult ličnosti, nedodirljivu i "svetu" osobu. Traže nekoga tko će ih gledati s plakata u čije će stroge oči, koje vise sa zida kraj državnog i religijskog/ideološkog znakovlja, djeca buljiti dok sjede za klupama i pune im se mozgići ili im gadovi udaraju po mozgićima po policijskim stanicama.
Traže nekoga kome će pjevati (urlati na utakmicama, čitaj: huliganskom ispušnom ventilu) loše pjesme. Traže nekoga u čiju će čast održavati parade koje pršte od one nezdrave, brutalne inačice vojne stege. Kult Rohatinskog, kakav god Rohatinski zapravo bio, a u to ne ulazim i nije me briga, jeka je koja tiho odzvanja u šupljim glavama ljudi u čijoj dubini nikada nije umro (ili je odgojem prenesen, ili okolnostima razvijen) simbol Dragog Vođe. Još fascinantnije, ti ljudi će Dragog Vođu brutalno ubiti, ako im bude po volji. Fizički, mentalno, medijski... Sjetimo se samo Sanadera, kojem bi isti ljudi koji su mu se na splitskoj rivi pjeneći se, krvavih očiju praktički htjeli popušiti kurac dok urlaju o Isusu Spasitelju i ubijanju "komunista", ciglom razbijali kost po kost dok jadan čovjek mučki ne izdahne. Takvih je uvijek, treba ih nadzirati, da. Ali kod nas ih ima previše, a dok je tako... nema nama zdravog naprijed. Nezdravog, u vidu gnjusne komercijalizacije i loše inačice globalizacije, koju vidimo kroz "medije", zapravo Potemkinova sela onoga što bi mediji trebali biti, ima i bit će. |
