30.09.2011., petak
Cerebralni autozajeb
|
Mogu vam odmah reći - da sam praznovjeran poput ogromne većine ljudi koji na Web stižu da bi pričali o tome kako su duhovni i nenadjebivi, sinoćnje bi me iskustvo natjeralo da ga dogmatski zacementiram u glavi kao "pokušaj opsjedanja", čime bih pridonio nerazmrsivom klupku gluposti koje je našlo svoju nišu i na Internetu. Međutim, napravit ću iznimku i odbiti ulazak u društvo takvih spodoba. Članak nisam utrpao u kategoriju paranormalnog jer ne smatram da je takva kategorija uopće realna. Ne sjećam se da mi se ikada dogodilo nešto slično, a da je bilo ovoliko intenzivno. Pozorni čitatelj kojem mozak nije stran pomislit će da možda imam tumor koji je krenuo pritiskati osjetljivije dijelove mozga. Priznajem, to je moguć scenarij, međutim vjerojatnije objašnjenje opisano je ispod. Preslušavao sam album "Senior" zaista talentirane grupe Röyksopp koja je poznata po svojim izvrsnim instrumentalnim skladbama. Ako se kome da, ovdje ima njihov Youtube kanal, a ima i p2p i filehosting, pa neka krade ako mu je drago. Ako nije, ima iTunes ili CD-shop. Röyksopp čine dva Norvežana. Siguran sam da ste čuli bar jednu njihovu stvar, doduše vjerojatno nešto plesno što nije namijenjeno pozornom slušanju. "Senior" im je najnoviji album i po mom mišljenju najbolji u karijeri. To je jednostavno album koji služi tome da se pozorno sluša. Ne da se sluša često, ali kada ga se sluša, trebalo bi to odraditi kako treba; tek je onda maksimalno ugodan, ako to tražite. Radi se o elektronskoj glazbi. Nemojte da vas pridjev prestraši i odbije; elektronska glazba je prostački širok pojam kojeg javnost percipira kroz "jeftini house", na iskreno žaljenje svih koji znaju što je dobra glazba. Kad smo već kod mrzitelja elektronske glazbe, dobar test za gotovo 100%-tno prepoznavanje gitarofašista jest upitati ih što misle o elektronskoj glazbi. Ako uzvraćaju gnušanjem i busanjem u prsa... vjerojatno se radi o njima. Gitarofašisti su vrsta hipstera o kojima neki drugi put. Problem "Seniora" je što nije siguran za slušanje dok se tone u san, nešto što sam učinio sinoć. Možda je to glupo od mene, znajući o kakvom se albumu radi (još lani sam ga preslušao, čim je izbačen iz diskografske maternice), ali što se može. Album sadrži neke instrumentalne skladbe koje idu na repetitivni, ritmički dio kojem se mijenja karakter, a završavaju dubokim, iznenađujućim zvukovima koji nisu nimalo ugodni nakon meditativnog slušanja. Ostavljam vama na izbor da sami ispitate cijeli album i vidite koje su to skladbe i koliko ih ima. Pošto inače imam počesto žestokih problema sa spavanjem, a i život mi je sve čudniji, pokušavam zaspati slušajući nešto tiho i ambijentalno, da imam miran san i da se ne budim u grču. I tako ja ujutro iza 3 sata ležim u krevetu i polako tonem u san. Sve divno i krasno, zamišljam da letim preko rosne livade u zoru.
Nebom lete Nyan-mačke i osjeća se miris zemlje. The Alcoholic, Across the Graveyard, Forsaken Cowboy, ...And TheForest Began To Sing, Coming Home. Doživljavam eargasm-ove, zadovoljan što mi slušalice nisu potpuno smeće i sav sam kao "awesome smiley". Epic u svakom smislu. Valjda sam već polako padao u nesvjesno stanje kada je krenula jedna od tih stvari koje nisu sigurne za slušanje pred san. Sjećam se da mi je počeo jačati osjećaj da mi je netko, ili bolje reći Nešto (nešto s velikim Š) u sobi, a to Nešto nema dobre namjere. Ne znam jeste li kada doživjeli takve neuronske trikove, ali debela većina onih koji jesu, a mahom svi kroz nerazvijenu i praznovjernu povijest, povezivali su to sa "zlodusima". Oko toga se razvila hrpa prazne slame koja ne prestaje do dana današnjeg, unatoč tome što su takvi fenomeni razjašnjeni, a njihova luda obrazloženja stučena u prah. I tako ja ležim sa sve intenzivnijim osjećajem da nisam sam. U jednom trenutku taj se osjećaj rasplinuo, da bi ga zamijenio osjećaj bliskosti s voljenom osobom koja mi se penje po krevetu i osjećam je na leđima. Nešto kao tipična scena iz filmova kada supružnik leži na krevetu, a bolja polovica ga pokušava mazno probuditi. Bilo je simpatično par snenih sekundi dok sam se tako smješkao, osjećajući se onako kako se već dulje vrijeme nažalost ne osjećam, da bih odjednom shvatio da to što se penje nije ništa dobro, nego dapače, da se radi o onom Nečem što je maloprije bilo u sobi. Sljedeće čega se sjećam jest hrapavo polurežanje i osjećaj da mi to Nešto, tamnocrveno-narančasto-smeđe boje svojim nabranim bodljastim ljuskama prodire u kralješke i raščvaljenih zubiju sličnih bodljama pokušava preko vrata doći do lubanje i odgristi joj stražnji dio... Riječima se takav osjećaj ne da dočarati. Toliko sam se prestravio da se nisam mogao ni pomaknuti. Nije to bio konkretan zvuk, ni osjet dodira, koje osjećamo svojim organima. Ovo je bilo drukčije. Svijest o tome da je nešto nekakvo i o tome gdje je u datom trenutku. Moguće je da sam zaskvičao kao svinjica.  Ne sjećam se. Ali znam da sam se pokrio po glavi poput malog djeteta i neugoda je usahnula. To uvijek pali. Nekako sam se pribrao i zaspao zbrčkan. I probudio sam se zbrčkan.
Zaključak. Mozak je fascinantan organ i zato ga nemojte zajebavati. Vaš mozak jest upravo vi, pa je svako zajebavanje s mozgom upravo autozajeb. Dajte mu dovoljno sna, hrane i lijepih informacija, a uskratite mu obrnuto, kao i halucinogene droge. Ako baš želite eksperimentirati, opskrbite se prijateljem koji ima vremena, nečim u što ćete zapisivati dojmove i - nečim čime ćete se vezati. Snažna ljepljiva traka je dobra ideja. Čisto eto, da ne bi u strahu ili euforiji istrčali s petnaestog kata u kvart. A ja idem u krevet, sa slušalicama na ušima... i cenzuriranim mp3 playerom.  |
