Neću pisati na dugo i široko jer tema toga nije vrijedna. Možda uskoro krenem na seriju članaka koji razotkrivaju mitove i laži koje su se izrodile u sklopu teorija zavjere oko 11. rujna 2001, pa onda neka ovo bude nekakav uvod.
Htio sam vam samo pokazati dokle idu teorije zavjere.
Članak je postavljen i u kategoriju "paranormalno" iz dva razloga: jer smatram da su neki ljudi naprosto paranormalni, i da privučem prosječnu klijentelu koja se po toj kategoriji mota. Odmah ću upozoriti da se ni s kim neću nadjebavati u komentarima.
Youtuberica albatross234 na čijem korisničkom računu možete vidjeti najapsurdnije užase koje možete zamisliti, tvrdi da su ljudi, popularno i ne uvijek opravdano nazvani "WTC jumpers", falsifikati.
Žena misli da su slike i filmovi na kojima se vide padajući ljudi, te ljudi koji se drže za vanjske potporne stupove pokušavajući preživjeti zapravo male sličice nalijepljene na filmove i slike, ili jednostavno veliki komadi kartona izrezani u obliku ljudi, koje su "Oni" (Them, The Government, The Elite) nalijepili na prozore nakon što su avioni udarili u zgrade. Nešto mi kaže da takva osoba vjeruje u dodatni set poremećenih ideja o tome da to nisu ni bili pravi avioni, već "hologrami" (o da, i toga ima...).
Njeno mišljenje jest da pravi ljudi nikada ne bi mogli razbiti čvrste prozore, te da su u trenutku napada svi odjednom bili ubijeni "nekom vrstom plina", ili možda čak nekakvom "energijom".
Ako se želite rasrditi, pogledajte ta dva filmića u kojima žena trabunja gluposti. Nemojte se zavaravati mojim opisom - vrlo je vješta i elokventna.
Napisao sam joj komentar u kojoj sam joj rekao da mislim da je "mentally ill", ali... "Comment pending aprooval"
Naravno, komentar nikada neće odobriti. Niti jedan komentar na tim filmićima, niti na njenom kanalu nije negativan, što je po vjerojatnosti na pragu Žakovog kvantnog tuneliranja kroz Sveti Rok, ali ne kroz tunel, nego kroz stijene.
Žena je cenzurirala apsolutno sve. Filmovima je čak maknula mogućnost ocjenjivanja. 530 uploadanih filmova. PET STOTINA I TRIDESET. Sve je pokrila.
Stanite malo i razmislite o kakvim se tu brojkama radi, znajući da ima na desetke ili čak stotine loadanja dnevno. To je "full time job" za nekoliko ljudi. Čini se da njoj to ide jako dobro.
Ne smetaju me poremećeni ljudi. Ne idem po poremećenim accountima da bi im psovao peto koljeno. Ali ovakva gadost me zaprepastila.
Iskreno sam mislio da je krajnji doseg ovih luđačkih ideja o 11. rujnu set koji podrazumijeva rušenje tornjeva malim nuklearnim bombama, zamislite - u podrumima.
Uistinu sam mislio da je to krajnji doseg ljudske gluposti.
Ali da netko iskreno vjeruje da su svi oni očajnici lažni...
Vidio sam bezbroj vezanih snimki. I dan danas, više od 10 godina nakon napada, malo kada se dogodi da nađem neku snimku koju nisam vidio. To je sve zato jer sam u prve 2-3 godine nakon tragedije opsesivno gutao sav dostupan materijal. I k tome preko 56k modema i bez Youtubea, pa se vi mislite. Sve sam vidio i sve mi je u glavi. Gotovo da znam napamet što se sve dogodilo u New Yorku.
Vidio sam hrpe snimki gdje ljudi očajnički mašu s prozora ili se samo drže. I to ne kratke isječke, nego duge snimke na kojima se vidi kako se boje i komuniciraju s onima iznad, ispod i kraj sebe. Dolje ne mogu jer ima previše dima, prevruće je, nemaju put do dolje ili su im se zaglavila vrata jer im se okvir iskrivio zbog ljuljanja zgrade.
Neki se nastoje odmaknuti od kuljajućeg dima jer je užasno vruć, pa se naginju nad bezdan. Zamislite samo tu strahotu. Koliki očaj mora nagnati čovjeka da se naginje s u prosjeku devedeset i nekog kata, držeći se za stup ovjenčan krhotinama stakla?
Neki su bili toliko očajni da su se zavjesama vješali s prozora, ili se držali rukama za okvir, lamatajući nogama, samo da im ne izgori koža.
Snimke su malene, desetak centimetara na ekranu, a usto su i snimljene izdaleka, pa se ta vatra i dim ne čine strašnijima od zapaljene maramice ili umjetnog dima u noćnom klubu. Zapalite jednom malo veću vatru pa joj dođite na dva metra udaljenosti i pokušajte tako stajati pola minute. Urlat ćete nakon par sekundi i bit će vam sve jasno.
Neki se vraćaju u ured, krhotinama sveden na par kubika vruće pećnice i slažu uže od odjeće i zavjesa, pa se vješaju i nogama pokušavaju probiti kat niže, a uže puca od topline ili ga prereže razbijeni prozor... pa krenu kliziti držeći se među stupovima.
Neki u posvemašnjoj panici mlataraju rukama da bi se zaštitili od silne toplinske radijacije, a zatim u agoniji skaču. Skaču i prevrću se, mučno hvatajući zrak, kao da će tako usporiti. Koprcaju se jer u tih preostalih par sekundi osjećaju koliko je slatka želja za životom, a vjerojatno i osjećaju neku vrstu srama što tako intimni trenutak dijele sa strancima, što se tako otkrivaju.
Postoje filmovi gdje se vidi kako padaju na trg i kioske na njemu, rasipajući se u tamnocrvene mrlje i kotrljajuće komade.
Ne uljepšavam jer smatram uljepšavanje odvratno licemjernim. Taj dan nije bilo lagodnog soundtracka koji bi zaglušio krikove i buku, i nije bilo viktorijanskih dama koje su padale u nesvijest i u oblaku latica klizile u smrt. Bila je samo sirova i brutalna smrt kojoj je prethodio grč.
To su gledali svi nazočni: prolaznici, radnici, vatrogasci, policajci, pripadnici prve pomoći, ljudi u okolnim zgradama. Toliko je bilo jezive strahote uz stravičan zvuk udara u beton i prskanje krvi po visokim prozorima.
I onda dođe teoretičar zavjere. I kaže da su svi od papira američke vlade.