26.10.2006., četvrtak
PSIhologija. Listopad. Flame.
 Evo ga, mjesec dana posla. Za grčko slovo na kalendaru.To će definitivno ući u anale bloga. Je, kurac će. Dakle, sumnjam da ću se ikad više igrati ovim. Prestresno je. Za blog. Evo ovaj će post biti u stilu popularnih cool bloggerica *weee, cuddle cuddle* koje su sve apsolvirale, imaju kurac/vibrator/whateva, imaju dobro plaćen posao u ovoj tonućoj državi, ali su umislile da im nešto fali zato jer ipak jadne ne žive kao one četiri stare pičke u seriji "Seks i grad". Također, bit će i u stilu bloggera koji imaju pičku/whateva i koji imaju posao i lijepo zarađuju, ali svejedno kenjaju i seru jer ne znam blablabla Mali je izgubio utakmicu s Haitijem njanjanja _____________ whateva. Što ću, moram i ja probati takav način pisanja. Možda me lansira na cool listu. To se traži, to je potrebno, to je popularno...! *sigh* Dakle što mi se zanimljivoga dogodilo ovih dana? 1# Pa, eto, prvi put otkad sam u Zagrebu sam kupio toaletni papir. Ne, nisam išao okolo šporkoguz, nego sam trošio maramice. Ne znam zašto, ali iskreno se sramim kupovati toaletni papir. Ima tako neugodnih ljudi. Ono, vide tipa kako u dućanu drži pakiranje rola i namjeste onaj izraz lica koji podsjeća na male bebe kad im pokušavaš dati EKSTRA EKSTRA EKSTRA REPETE špinjače pa se onako zgroze. "A vi draga gospođo, što se gadite, je li vi toalet-papirom zamatate darove ili brišete šupak?" Mpfh, da to kažem, bilo bi zabezeknutih lica. 2# Ja sam ovisnik. Junkie. Priznajem. Ovisan sam o Internetu. No neću to samo tako laički reći kako piše u žutom tisku (čokolada diže raspoloženje!, čokolada je smrtonosna!) nego ću pojasniti. Pa kvragu, kako psihotični psihijatar može sebi pomoći kad ionako sve zna o bolesti? Naviknuo sam mozak na dnevno podraživanje velikim količinama informacija i ako kratko ostanem na suhom, nije mi dobro i živčan sam. Internetska ovisnost nije ništa novo. Već postoje klinike. Doduše, ne kod nas. I zato bi bilo lijepo kad bih jednog dana otvorio kliniku za net-junkieje. Pokušao sam se malo trgnuti. Presnažno, doduše, i to nije dobro. Dao sam prijatelju strujni kabel. I dva dana sam ostao na izuzetno suhom terenu. Bilo je u krajnju ruku... Neugodno. Nije mi pomoglo oko učenja. Opet sam se vrtio po sobi. Da mi je netko tada dao cigarete, možda bih se i navukao. Ja, puritanac. I cigarete. Ha-ha. I tako sam, sám htjedoći izlječenje, činio sve u svojoj moći da to upropastim. Sjetio sam se WAP-a na mobitelu. Ali WAP košta 5.96 lp/kB, a ja na mobitelu nemam Operu Mini (i ne mogu je staviti jer nemam strujni kabel) koja bi reducirala promet. I odem ja na blog, jedva! Jedva sam našao način kako izloadati blog. Ležao sam u fetalnom položaju na krevetu i kreveljio se samom sebi kako sam sam sebe uspio prevariti. I vidim da je navalila hrpa ljudi na članak o Pirahama i da par ljudi melje svašta. Moram reagirati. Stišćem "komentiraj". Pišem, na mobitelu, ogromni komentar. 15 min piskaranja po mobitelu. I idem poslati, kad ono NEMA TIPKE za slanje. OOOOOHHHHHHHH JEBEM TI ODINA NA STABLU I onda mi nije bilo najbolje. Pa sam išao jesti (ajde, BAR se nešto dobro izrodilo iz toga). I apetit mi je porastao i veoma sam mnogo srećan zbog toga. Zatim sam tražio nekakav strujni kabel po stanu. I našao sam ga. "Posudio" sam ga od stanodavke. Nije ni skužila. I sav sretan sam ga ukopčao. Mislim, moram se liječiti. Ali to je skupo. Skuplje od potrošenih impulsa. 3# Sve se čini da mi je MP3 player riknuo. OPET. Kurčevo kinesko smeće. Iskreno, stvarno jesam pacifist i antišovinist i antirasist, ali taj narod ŠTANCA JEFTINO SMEĆE. Štancaju smeće i uništavaju ekonomiju drugih država. Ovo je drugi put što je riknuo. Prvi put je riknuo tako što se stalno gasio, pa se na kraju nije mogao više ni upaliti. Pa sam dobio drugi. Sad se ovo smeće ne može više spojiti na PC. Ponaša se kao da sam ga ukopčao u izvor struje, a ne stvar koja ga prepoznaje. I to je tako na svakom kompjuteru. Iskreno ne znam što se može pokvariti kod MP3 playera. To je komad plastike. Nema pokretnih dijelova. Držim ga kao jaje. Kokošje. Ako ga još jednom vidim, razbit ću ga macom. Ako macu nađem. Sad zvati svoje doma da pošalju kutiju i garanciju, pa ići kod onih nesposobnih u dućan, aaaaajmeeeee. Navodno ne daju povrat novca nego dobiješ isti player ili dodaš love i kupiš nešto drugo. Pitam se koliko nas je ovakvih s robom koja rikne sama od sebe jer je kineska. 4# Tramvajski pokaz je ovu godinu besplatan. Bandić je kriv. No morao sam se ići slikati, s tonom gela koji mi drži ove muževne vlasi na glavi na neki prihvatljiv način jer inače imam nešto slično onome što sam kao mali u Klaiću vidio opis - bubikopf. Nisam oprao kosu već 4 dana ali je svejedno krasna. Und I luuk leeke-a a Sveedeesh system edmeenistretur frum a mooseec feedeu thet is plunneeng tu bloo up hees ooffffeece-a. 5# Gdje u ovoj prokletoj državi ima kupiti male baterije za laser!? Ne želim srebrove baterije koje traju 10 godina i koštaju 70 kn. Želim zdravo seljačke, alkalne, koje traju kao i svaka druga seljačka baterija. Molim vas, udijelite znanje. Ovdje prestaje kenjanje u stilu opisanom u predgovoru. 6# OVO JE VAŽNO I MORATE PROČITATI. Saznao sam za stranicu explosm.net Tu imate dnevni strip. Cyanide and Happiness Izlazi već godinu-dvije i sve sam ih pogledao. Ima stvarno, ali stvarno urnebesnih. Svakako pogledajte. Preporučam od početka, jer postoji mala evolucija likova. I tako sam napravio svojih 11 stripova pod nazivom "tribute to C&H" koje ću ovdje stavljati. Rekli su mi da su dobri... Otvaram sezonu stripova originalnim stripom s njihove stranice. Uživajte.
UPDATE: Jučer, 25.10. u ranojutarnjim satima, probudila me jaka zubobolja. Do 15 sati popodne je već bila neizdrživa, i to toliko da sam jaukao u lupao glavom i trzao se. Sasvim je moguće da je to najjača bol u glavi koju sam ikad osjetio. Onda sam popio Brufen 600. Značajno mi je bolje. I od tada, pa sve do sad (podne, 26.10.) sam na Ibuprofenu. Vjerojatno imam granulom. Jako se bojim, što boli koju sam sakrio ovim lijekom koji oštećuje jetru i bubrege, što komplicirane operacije vađenja zuba, koja je vjerojatna. Molite za mene, jer ja neću. :) |
- 01:00 - gurni glavu kroz monitor (25) - snimi - #
20.10.2006., petak
Pirahă
|
Ovo će vas vjerojatno sve prilično uzdrmati. Mene je čak i pomalo rasrdilo, a isprva sam čak mislio da je šala. Piraha je pleme od kojih 150 ljudi kraj rijeke Maici u Brazilu. Ono što je kod njih fascinantno je zapravo - sve. Evo činjenice. Vežite se. Jedina su etnička skupina ljudi na Zemlji s ovim nedostatkom. Imaju slabašne pojmove o tome što bi moglo biti "nekoliko", "nešto" i "puno", ali im se to isprepliće i rijetko to koriste. Nemaju nikakvih numeričkih odnosa u gramatici, kao što svaki jezik, tako i hrvatski ima: npr. "sve", "svaki", "svi", "najviše", itd. Pri testiranju od strane znanstvenika, neki odrasli nisu mogli nikako shvatiti koliko nečega ima (uopće, ne mogu shvatiti da nečeg može biti - nekoliko), a djeca su brže učila i shvaćala male cijele brojeve. Pleme se, shvativši da bi to znanje moglo biti važno, zabrinulo kad su ih znanstvenici pitali o međuplemenskoj robnoj razmjeni, te da li ih možda okolna plemena potkradaju, pa su zamolili jezikoslovce da ih nauče najjednostavnijoj matematici, no niti nakon 8 mjeseci snažnog učenja nisu mogli naučiti da osnovu matematike, da je 1+1=2. Dakle, nemaju riječ majka, otac, sestra, brat, djed, baka, itd., nego jednu jedinu riječ kojom označavaju najbliže krvno srodstvo. Ne razumiju niti se sjećaju da imaju baku, djeda. Sve dalje od primarne obitelji im je potpuno nepoznato. Definitivno vide boju, oči su im u redu, ali nisu je svjesni. Lingvistički i psihološki razlikuju samo svijetlo i tamno, s tim da su ti naši pojmovi samo grube aproksimacije. Situacija je slična kao i s brojevima. Pri opisivanju predmeta, znaju reći samo da je nešto slično nečemu (recimo, nešto je drvoliko, vodoliko, travoliko, krvoliko), ali ne znaju što je boja. Nemaju nikakve potrebe za umjetnosti je ne znaju apstraktno razmišljati. Kad su ih zamolili da nacrtaju ravnu liniju, trebali su im objasniti pojam "ravnog" (jer ga nemaju), a liniju nisu nikako mogli nacrtati, što je bilo popraćeno uz težak napor i koncentraciju, uzdisanje i zavijanje. Nemaju padeža, odnosa, brojeva, ukratko, imaju izuzetno jednostavni i što je još gore, slabo funkcionalni jezik s vrlo malo fonema. Nemaju svojih imenica, nego su ih posudili iz Nheengatu-a. Osim toga, jezik im se nije ništa promijenio niti nakon više od 200 godina kontakta s drugim plemenima. Izgovor se razlikuje između dva spola. To je jedini jezik na cijeloj Zemlji koji nema kondicional (ni sadašnji ni prošli) iz tog razloga što nemaju neki preveliki osjećaj za vrijeme. Zato ne kažu "Kad bih mogao doći, uzeo bih koplje." nego "Ja dolazim, ja uzimam koplje." Komuniciraju što mumljanjem, zvuždukanjem, pjevanjem, što govorom. Ne vjeruju da stranci mogu razumjeti njihov "savršeni jezik" čak ni kad lingvisti sasvim lako započnu razgovor. Nemaju nikakvo kolektivno sjećanje na događaje u prošlosti. Ne razmišljaju o budućnosti, tek "žive" u sadašnjosti. Individualno sjećanje imaju. Nemaju niti ikakvo pismo. Nemaju mitove ni priče. Ne maštaju, samo žive. Jedan je znanstvenik jednom odveo mladu djevojku iz plemena jer se zaljubio u nju (navodno). Kad su se nakon nekoliko godina vratili, pleme nije ni primijetilo da djevojke nije bilo. Prema strancu su se ponašali kao da ne postoji. Sastoji se od plašenja zlih duhova ogrlicama, koje su nekakav umjetnost ima samo utilitarnu ulogu, bez ikakve apstrakcije i "lijepog". Nemaju više-manje fiksni period spavanja, koji nalaže prirodni zakon, nego dnevno u par navrata drijemaju 15 min do 2 h. Čak i kad u plemenu ima hrane, redovno izgladnjuju sebe i djecu, smatrajući to odlikom svoje vrsnosti. Svoja vlastita imena često mijenjaju jer smatraju da im tijela stalno preuzmaju duhovi mijenjajući im osobnost. Misle da imaju najbolji jezik i najbolju kulturu na svijetu. Sebe zovu Hi'aiti'ihi', što bi značilo "pravi", "vrsni", "izvrsni", "najbolji". Zbog toga nema previše straha od izumiranja ovog plemena (koje nije ni civilizacija) jer se ne žele miješati, već se samo rasplođuju unutar skupine. Sigurno mislite da lažem. Na Internetu ljudi čak svuda govore da je ovo patka. Ali ne lažem. Nije patka. Pleme je dokumentirano i proučava se desetljećima. Ovi kulturološki simptomi me podsjećaju na autizam. Jednostavno ne shvaćam kako netko ne može imati pojam broja. Pa majka kad rodi jedno dijete, pa kasnije još jedno, pa zna da ih ima dva. Dođu druga djeca, "ima ih". Više ih je. Što je s prstima na ruci? Što je s "imao sam bobice, X njih sam pojeo"? Postoje pokusi koji su dokazali da ptice shvaćaju količinu, da "nečeg ima nekoliko", a primati mogu i brojati, te povezuju apstraktni pojam broja s količinom. No ovdje imamo slučaj gdje ljudi ne da ne mogu zapamtiti više od nekog broja, oni jednostavno ne razumiju što je broj niti to ikako mogu naučiti. Osobno to nalazim stravičnim. Nadalje, to neimanje sjećanja, ama baš nikakve povijesti, osim onoga što se pojedincu dogodilo, je zapanjujuće. Ti ljudi samo žive, kreću se kroz život ne misleći o njemu. To je karakteristika životinje. Pa nadalje, pojam boje, obiteljskih odnosa, priča, mitova. Ne razumijem kako se moglo dogoditi da im to sve nestane? O čemu Pirahe uopće međusobno pričaju? Na forum.hr-u na kojem sam postavio thread o ovome, ljudi su doslovno blenuli i počeli s pitanjima: Jesu li Pirahe uopće sposobni za život izvan trenutnih uvjeta? Opstaju li zbog dobrodušnosti okolnih plemena koja se prema njima odnose kao na glupom mlađem bratu/sestri, pa ih tijekom povijesti iz samilosti nisu napadali, tek im ponekad "ukradu nešto"? Znanstvenici lome glave nad ovim fenomenom. Pokušavaju shvatiti zašto se ta sociološka katastrofa uopće dogodila. Pirahe definitivno jesu Homo Sapiens L. kao i svi mi na Zemlji. Također, osnovna civilizacijska svojstva su definitivno imali, jer svi su ljudi nastali iz istih skupina. Praljudi su imali umjetnost. Ovi je nemaju. Moje je mišljenje da je posrijedi nekakva genetička greška nastala zbog rasplođivanja unutar male zajednice, te čudan društveni ustroj. Kako su prolazila stoljeća, u jednom razdoblju su se počele ispoljavati anomalije, te je moguće da je pleme ostatak koji je ostao nakon što su drugi odlazili. Ne znam. U svakom slučaju, prosječna reakcija osobe koja sazna za ovo je nevjerica, negodovanje, smijanje, sprdanje, u kojem god slijedu. Što vi, dragi bloggeri, mislite o ovom fenomenu? |
- 01:00 - gurni glavu kroz monitor (35) - snimi - #
19.10.2006., četvrtak
Random Task
|
Random Task je onaj nabijeni tip iz Austin Powersa što gađa ljude cipelom. Imam u draft folderu spremljena 4 članka. Dvije "Cijene neba", jedna nastavak za "Art on the Beach #1", druga "Koraci u prazno" koju ne mogu objaviti niti skoro, jer idem kronološki, a ta se odnosi na skriveni i stravičniji dio 11. rujna i po svemu sudeći će još puno tjedana čekati "u ladici". Treći članak je nešto što sam stavio i na forum.hr a riječ je o jednom plemenu koje je teško objašnjivi sociološki odvojak čovječanstva. Rasrdit će vas, ali eto, lijepo je znati neke stvari. Zadnji je članak napisan ovo ljeto, Onesan zna o čemu se radi. Taj je članak rezultat bjesomučnog ljetnog ispitivanja jednog svojstva materijala i lova na škorpione, a zove se fluorescentnost. Možda izađe 26-og. A tu su i eksperimentalne fotografije od ovog ljeta, kad sam se zajebavao brzinskim ekstremima. DAvno nisam stavio neku fotografiju. I tako, zbog toga što crtam ovo slovo na kalendaru (je li ga itko vidi uopće?), sutra moram staviti neki članak koji će stajati na blogu punih 6 dana. Mislim da će to biti ovo o plemenu. Još sam nešto primijetio. Blog.hr je zbog "sigurnosti" onemogućio log-in formu na blogu. Sad se svi moraju preko naslovnice. Znamo da je zarađivanje važno, ali sad custom forme više ne služe ničemu. I zato sam je izbrisao. A baš je bila lijepa. Ništa, članak o plemenu will it be ili kako se već kaže. Sutra se dogegajte tu i imat ćete o čemu pričati na semikvazipoluintelektualnim skupovima koji se zovu "kava". Ovo će biti rijetka prilika da ovdje ne vidite nikakve slike. A zdravlje? Grebe grlo. Tjedan dana nisam učio zbog temperature i vjerojatno male gripe. To nije dobro. Zato ću kabel za struju i telefon dati prijatelju. |
- 00:15 - gurni glavu kroz monitor (9) - snimi - #
18.10.2006., srijeda
Sve je još tu. Grozno kao i prije.
|
Surfajući na valovima byteova bespućima Interneta, slučajno sam neki dan nabasao na ovaj članak: U utorak 17.listopada 2006., dogodit će se značajna kozmička pojava, darovatelj novih vibracija, koji od toga dana najavljuje sve veći broj ovakovih događanja do 2013. godine. Toga dana će se putanja Zemlje susresti sa putanjom ultraljubičastog pulsirajućeg svjetlosnog izvora iz viših dimenzija. Putovanje ovog zraka Zemljom trajat će odprilike sedamnaest sati. Ovaj svjetlosni izvor je usklađen sa rezonancom naše srčane čakre i modre je odnosno magnetne boje. U trenutku njegovog prolaska Zemljom će se svaka naša misao, namjera manifestirati milion puta brže od uobičajenog, stoga je od izuzetnog značaja da u tom periodu naše misli i namjere budu pozitivne, ispunjene radošću, ljubavlju, dobrim namjerama i željama za cijelo čovječanstvo. Ako u tome uspijemo zrak će biti naš veliki dar. NAŠE MISLI ĆE SE MANIFESTIRATI TAKO BRZO DA ĆE SE ČAK PRIČATI O ČUDIMA KOJA SE DOGAĐAJU. Vrijeme prolaska svjetolsne iskre Zemljom će biti 17.listopada, od 10:17 sati pa do 18. listopada, 01:17 sati ujutro. Najveću moć će dosegnuti u 17:10 sati. Nije bitno u kojoj se vremenskoj zoni nalazite. Vrijeme navedeno gore važi za sve zone jednako. Ukoliko se u to vrijeme budete nalazili u prirodi to će biti posebna povoljnost, preporučuje se i meditacija u ovom vremenskom periodu. Ovaj događaj je od izuzetnog značaja, stoga je poželjno da ga proslijedite prema što većem broju ljudi. Ovo mora biti jedan od najglupljih članaka u zadnje vrijeme. K tome je još napisan na drobljevini hrvatskog i srpskog, što je najčešća boljka hrvatskih siteova koji se bave ezoterijom. Neprežaljeni Balkan i gluposti idu ruku pod ruku. Kažu oni milion (tj. milijun na hrvatskom) puta...  Takve izraze koriste djeca, jer im je milijun nešto nepojmljivo. Pitam se gdje su dobili točan broj od milijun puta, te da mi kažu izraz po kojemu su izračunali odnos snage naših namjera i njihovog ispunjenja. Ultraljubičasti izvor svjetlosti? Wow ovo je još bolje, a onda poslije kaže da je modre boje.  Zatim kaže točno vrijeme, te da vrijedi za sve vremenske zone. A kako to?... Eto, dan je prošao, nikakva čuda ne vidjesmo (osim onih koji su se napušili i snažno meditirali). Tako je bilo i sa zazivanjem Sudnjeg dana. Pa su se ljudi i ubijali, očekujući svoje spasitelje. Žalim, iskreno žalim ljude koji se bave ovim glupostima.  Uskoro ću vjerojatno napisati članak koji će "svom silom nebeskom" sručiti kišu racionalnosti na babske gluposti koje se novim naivnim generacijama prodaju pod nazivom "New Age". Bit će to članak sličan onom koji do kraja razjašnjava imbecilnost homeopatije, koja upravo jest starinsko neznanje kemije izvučeno iz naftalina za glupe mlade ljude. Možda bude i serija članaka. Ovisi koliko budem imao vremena, kojeg baš nemam... Zadatak je lagan, jer ove gluposti padaju pod razumom čovjeka. Naravno, kad se skupi masa bez razuma, onda je zadatak teži. Vidjet ćemo kakve će biti reakcije. BTW slovo "psi" lijepo napreduje (kalendar) |
- 00:08 - gurni glavu kroz monitor (7) - snimi - #
14.10.2006., subota
Cijena neba - Art on the Beach #1
|
Ovaj članak sadrži prevedene dijelove članka Remembrance of Downtown Past koji je za NY TIMES napisao Holland Cotter 1. rujna 2006. koji je živio pokraj Svjetskog Trgovinskog Centra. Ovaj članak je prvi u nizu od dva članka koji opisuju početke kulturnog života Downtowna koje je uzrokovala gradnja WTC-a. Ispod nekih dijelova nalaze se moji komentari u kurzivu. Moj grad 1974.  U vrijeme kad sam se uselio u susjedstvo, Blizanci su već bili otvoreni dvije godine, ali su se trgali za zakupcima. 92 jutra obližnjeg odlagališta građevnog materijala Hudson River su bila spremna za Battery Park City, ali nije bilo novca za gradnju. I tako se dugogodišnje planirana revitalizacija Donjeg Manhattana u osnovi sastojala od dvije kvadratne strukture tankih linija od 110 katova smještene na obali rijeke punoj šikare i dina. *U tom periodu, tornjevi iznutra nisu bili sasvim dovršeni, ali su na nižim katovima već imali funkcionalne urede. Na sjevernom tornju još nije postojao glavni radio-jarbol. Plaza, kao središte superkvarta, bila je prilično pusta i lišena sadržaja, što je bilo u potpunoj suprotnosti s planovina arhitekta Yamasakija. Najčešći gost Plaze zapravo je bio vjetar.Svi smo vidjeli Trgovinski Centar onakvim kakav jest: superogromni nekretninski pothvat, spomenik korporativnoj snazi. U isto vrijeme tornjevi su bili tako ludo ogromni da su bili zabavni.  Kad je akrobat Phillipe Petit 1974. između njih razapeo uže, oponašajući gigue uz strahopoštovanje i na oduševljenje mnoštva ispod, uhvatio je duh mjesta kao nadrealno i u mnogome nenadgledano igralište.*Petit je punih 8 puta prešao uže nakon čega ga je privela policija. O tome je nedavno i napisao knjigu. Unutar zgrada, činilo se da svatko može ići bilo gdje. Imali smo naviku voziti se snažnim pneumatskim dizalima gore-dolje. Ako bi skočili točno prije zaustavljanja, mogli bi lebdjeti u zraku pola sekunde, ili se bar tako osjećati. Nikad niste mogli znati gdje bi se vrata mogla otvoriti, na uredima ili neuređenim katovima. Noću, mogli biste donijeti boombox na kružnu Plazu između tornjeva i igrati se kao u roller-discu do zore. *Osiguranje kompleksa bilo je vrlo slabo; tada su teroristički napadi bili sasvim drugog tipa. Na ulazu u svaki neboder stajao je portir, a na nekim nižim katovima bili su uredi policijskih službenika tvrtke Port Authority NY koja je bila vlasnik kompleksa.  Ova se nenadgledana atmosfera koja nije imala ništa za izgubiti proširila na poslovni centar u cjelini. Stvorila je čudno odgojno okružje za kreativnost. Umjetnost i zemljopisna izoliranost bili su elementi koji su utvrdili temelje "džepnoj" zajednici u sjeni Trgovinskog Centra.Kulturni duhovi svih vrsta bili su svugdje. U našoj su zgradi jednom bili useljenici: istočni Europljani, Grci, ljudi sa Srednjeg Istoka. 90-ih godina 19. st., Washington Street, odmah iza nas, bila je znana kao Mala Sirija, i bila je gotovo posve arapsko govorno područje. Ta zajednica, koju je Jacob Riis fotografirao, prostirala se na sjever, u Washington Market. 60-ih godina porušeno je je 13 kvartova niskogradnje, kuća i trgovinica da bi se napravio jedan superkvart. Mnogi su stanovnici bili istjerani vani, iako smo mogli osjetiti njihovu nazočnost.  Jedne noći na godinu, grupa muškaraca i žena bi prolazila ispod naših prozora, pjevajući te noseći svijeće i mrtvačka nosila s raspelom. To su bili župljani sitne grčke pravoslavne crkve Sv. Nikole, koja je bila odmah nasuprot južnog tornja. Od tada su se preselili u Brooklyn, Queens ili New Jersey, vraćajući se svake godine na Uskrs.*Crkvica je 11.rujna potpuno zatrpana i srušena kad su se na nju sručili dijelovi južnog tornja. Od svih vrjednota, preživjelo je tek nekoliko ikona. Većina su ljudi koji su tamo živjeli kad i mi, bili isto tako mladi umjetnici, kao i pisci, plesači i glazenici, svi spremni na nepogodnosti za mali najam. Najbliži supermarket bio je jednu metro stanicu dalje u West Village-u. Povremeno smo živjeli na svoju ruku, uzgajajući rajčice na krovu i hvatajući ribe u Broad Channelu. Klima je bila nezamislivi luksuz, ali trajekt Staten Island tijekom vrućih noći nije, kao ni šetnja do South Street Seaport-a da bi se vidjelo kako Brooklyn Bridge svjetluca kroz izmaglicu kao u nekom film noiru. Do 1974. New York je pao u bankrot i nije bilo nikoga tko bi ga izvukao iz njega. Naslov Daily News-a bio je “Ford Gradu: Crkni”. Prožimajući zadah slabosti proširio se i na kulturu. Cijena neba: |
- 00:05 - gurni glavu kroz monitor (17) - snimi - #
12.10.2006., četvrtak
10000. posjet
Eto, i to se dogodilo. Sretni dobitnik, desettisućiti posjetitelj je bloggerica Azzul S'phyre! Evo i dokaz.
Ali stvarno. Blog joj je na cool listi, koja je većinom ono što na blog.hr-u ne valja. Zašto je to tako, zna uredništvo. Njen blog je veliki izuzetak. Trenutni članak joj je Jeziva priča iz susjedstva, o nekakvoj "sjeni" koja je nekoj curi odrezala kosu dok je spavala, te od toga splela nekakve pletenice. Spookah! Posjetilo vas je i više od 10000, ali counter nisam odmah stavio. Šteta, da. Mislim da bi bilo oko 15000 da je brojano od početka. Dakle, to je to. Ne slavi mi se baš, jer dok ovo pišem, očajavam. U kući nemam maramica. Nemam toaletnog papira. Strašno sam se prehladio, kišem, šmrčem. To je zato jer sam ostao noću na kolodvoru samo u košulji, čekao par sati, da. Iz očaja, uzeo sam potkošulju iz ormara (kanatieru) i pušem nos u nju. Odlučio sam malo crtati po kalendaru, bar za ovaj mjesec. Objavljivat ću postove tako da se na kalendaru ispiše grčko slovo psi, ili bar nešto blizu toga. Pa, kad svratite, znajte da slovo lagano "raste". Crtanje po kalendaru zahtijeva plansko pisanje članaka, tako da ću ozbiljne članke koje sam spremao dulje vrijeme objavljivati (i proslijeđivati uredništvu, jer ih se skupilo dobrih) tako da dođu jedan na tjedan, a dnevne peripetije, "sokiće i limuniće" (asistentico na kemiji, I find you rather arrousing) ćete moći čitati kad slovo bude zahtijevalo češće objavljivanje. Što mi se dogodilo u ova dva dana? Pa, s blogom ništa posebno. Prvi put sam u pogon stavio ignore listu. Ne, ne za nulastera. Za nekog drugog, nije važno. Na forum.hr-u raspravljam o puno zanimljivijeh stvari, i lagano učim. S neta sam skinuo dva dokumentarca (ne moj net) i tako. Vjerujte, dnevne frustracije i neke životne, mi često padnu u drugi plan kad me se netko sjeti i kaže dvije-tri pametne. Sjećam se kad sam se žalio što me nitko osim 2-3 ljudi ne čita, a sad vas ima koji me redovno pročitate, a znajte da ja čitam i vas. Blogerski trud se isplatio, to je lijepo znati. A za liste me više nije briga. Hvala vam. VIJESTI: Nešto prije 21:30 po našem vremenu, u zgradu Belaire Condominiums u New Yorku je udario športski zrakoplov Cirrus SR-20 kojim je upravljao Cory Lidle, bacač Yankeesa. Zgrada ima 50 katova, 22-50 su luksuzni stanovi vrijednosti oko 1mil $, ispod 22.kata je bolnica. Zrakoplov je udario otprilike u 39. kat, a dimi se s ~28 te 10. kata.
U ovom trenu, požar se još gasi, više vijesti ujutro. Vlada ne smatra ovo nikakvim napadom, ali je uzbunila svoje službe. Update: CNN je izvijestio da su dvije osobe poginule. Instruktor Tyler Stanger i Cory Lidle. Nema ozlijeđenih, ali je grad uzdrman jer su se svi sjetili 11.rujna. Požar je saniran, ali je 40. kat nebodera oštećen. Nađeni su: propeler, motor i knjiga zabilješki tijekom leta. |
- 00:05 - gurni glavu kroz monitor (9) - snimi - #
10.10.2006., utorak
Aret gjennom Borfjord
|
Prije nego li krenem na temu, rezultati vašeg glasovanja za najkvalitetnije mučenje stanara BB. Najviše glasova je skupio prijedlog 2, mačkica. Osobni favorit mi je u kupaonici nikad nisi sam. Dakle, krenimo na temu.  Aret gjennom Borfjord ili u prijevodu na engleski, A Year Along the Abandoned Road, je filmić koji je osvojio mnoge nagrade i vjerojatno je noćna mora svim natjecateljima na filmskim festivalima.Sjeća li se tko spota grupe A-ha za pjesmu Lifelines? To je to, bar djelomično. Taj spot traje nešto više od 4 minute i sadrži tek dio filma Aret gjennom Borfjord koji inače traje 12 minuta. U vrijeme kad je spot izdan (2002.) nisam se mogao načuditi tehnici kojom je pravljen. Spot je sadržavao i pjevače koji su se očito micali neovisnom brzinom pa mi nije bilo sve najjasnije. A onda sam prije nekoliko dana malo proprčao po Internetu i našao sam rješenje. Začudilo me to što je film snimljen davne 1989. Režirao ga je Morten Skallerud. Prikazuje prolazak cijele godine za samo 12 minuta u malom ribarskom naselju Norveške koje se zove Borfjord. Borfjord možete naći u Google Earthu na latitudi 70.6425 i longitudi 22.70333. Što je najfascinantnije, kamera se kreće kroz krajolik. Zapravo sam shvaćao kako je snimljen, ali nisam mogao vjerovati da je netko doista potrošio toliko vremena i uložio truda. Snimateljska ekipa, boreći se u oštroj subarktičkoj zimi, sama je izradila prvi takav sustav koji je spojio kameru, računalo, motor, grijalicu i tračnice. Projekt je bio vrlo zahtjevan i nije dozvoljavao puno "lufta". Ekipa je napisala kompjuterski program koji bi, nakon što bi naredio kameri da okine sličicu, dao signal motoru koji bi pokrenuo "vlak" s kamerom za određen broj decimetara unaprijed. Program je bio proračunat za cijelu putanju oko ribarskog naselja, te je mijenjao "akceleraciju" kamere, nekad tako da kamera češće okida, nekad sporije, te rotaciju. Nagib kamere je ekipa sama namještala, s točnošću od stotinke stupnja, što je bilo više nego dovoljno. Evo slika ekipe na kojoj možete vidjeti i "vlakić" s kamerom. Rezultat je prolazak jednog dana u prosječno nekoliko sekundi. Borfjord je živopisno mjesto, sa svojim planinama koje uranjaju u more te općenito svojom pozicijom, zbog koje vladaju polarni dani i noći. Tamo je živjelo do 70 ljudi, a sad je napušteno, osim ljeti, kad ga neki posjete na kratko. Većinu godine je zatrpan netaknutim snijegom. Kamera bi ponekad "usporavala" te hvatala ljude, hvatavši zapravo ogromnost prirode i nestalnost ljudi. Na snimci se vidi kako se topi snijeg, plima i oseka, brzi oblaci, a sve to dok kamera graciozno klizi po svojoj proračunatoj putanji i zadržava se na nekim mjestima. Za potrebe spota Lifelines, članovi grupe A-ha su digitalno ubačeni u spot, tako da djeluje da su i sami dio prirode.Ako ste u mogućnosti, obvezno pogledajte ovaj spot. Vjerujte mi, nećete ništa izgubiti. I pjesma Lifelines je izvrsna. Zamislite samo taj ogromni trud koji je uložen u ovo snimanje. Mukotrpni rad na subarktičkoj hladnoći od 20,30,40 ispod nule. Skallerud i ekipa su koristili dva Kodakova filma, jedan za dnevno, jedan za noćno snimanje, za česte duge ekspozicije da bi uhvatili zvijezde na polarnom nebu. Stvar je snimljena na 70mm filmu, što je dvostruko kvalitetnije od običnih filmova i zato je film namijenjen prikazivanju na ogromnim kino platnima te se ne izdaje. Samo snimanje je bilo vrlo teško i komplicirano, gotovo bez ikakve šanse za vraćanje kamere i ponovno snimanje. Sve je trebalo biti izračunato i uneseno u računalo. Nakon 180 dana muke u subarktičkoj zoni, trebalo je još 2 godine za skupljanje novca za razvijanje i montažu. Soundtrack je napravio Jan Garbarek. Film je osvojio norveški Amandaprisen za najbolji kratki film 1991., te Grand Prix na Tampere Film Festivalu 1992. godine. Mislim se kako bi bilo zgodno napraviti ovako nešto samo u naravno, manjem obimu. Recimo u periodu od 2 dana. Trebalo bi micati fotoaparat kroz neki krajolik i snimati sličice, na kraju sve uklopiti tako da u jednoj sekundi prođe 25 sličica. Bilo bi dosta teško, jer bi trebalo naći mjesta i za san. Možda to jednom napravim. EDIT: Uskoro će counter opaliti 10000 posjeta. Sad je na 9953. Tko vidi brojku 10000 u counteru, nek stisne PrtScr i paste-a u sliku (malu). I nek da link do slike u komentaru. Counter se nalazi skroz dolje, lijevo. Mali, plavi. Malo ljudi zna da ga imam. Služi samo meni, pa ga drugi nisu morali gledati. Još ne znam kako nagraditi sretnika/cu. Nemam love. :) U svakom slučaju, ako vidite 10000, pošaljite link do te slike. Bit će mi drago. |
- 00:05 - gurni glavu kroz monitor (15) - snimi - #
07.10.2006., subota
Grim Brother ili kako ubiti Boga u natjecateljima Big Brothera
|
np: Mindless Self Indulgence - Shut Me Up The bass The rock The mic The treble I like my coffee black Just like my metal Pročitao sam Rahat Lokum-in članak koji govori o Big Brotheru. Prvi put sam taj show gledao recimo 60%. Lani, 15 %. Ove godine niti 10 min. Je, pada. Eksponencijalno. Kako natjerati ljude na gledanje ovog poremećenog showa? Možda narediti Borisu da valja još više svojih humorističnih sentenci? Renati povećati cice? Antoniji... Hm... Ne. Rješenje je terorizirati stanare BB kuće. SadisticoShy je u komentarima napisao svakakve gadosti, usta mu se pozlatila. Evo, on je kriv za ovaj članak. Ali ja imam još gore. Bolesne stvari. Nisam bolestan. Samo sam gledao dosta filmova. :) Stvar je da im ne smiješ fizički nauditi. Ne previše. Ali im možeš sjebati psihu. Naravno, ne zagovaram ništa. Ovo su samo banalni prijedlozi. Humor. Ako netko s RTL-a čita, dajem mu na znanje da je sve copyright.  Prijedlog #1 - poltergeist Stanare zabaviti nečim tako da se netko može ušuljati i sjebati izvore vode tako da samo organizatori mogu upravljati vodom. Čim padne mrkli mrak, ugasiti rasvjetu oko kuće, te iskopčati svu struju dostupnu stanarima. Potruditi se da nemaju nikakav izvor svjetla. Upaliti kamere koje hvataju infracrveno. Uskoro počne neugoda. Kad umuknu, organizatori otvore vodu na najjače. I tako su u mraku, a voda šiklja kao luda. Prijedlog #2 - Here, kitty, kitty, kitty, kitty! Dati stanarima mačića. U pod kuće ugraditi tunele ispunjene malim zvučnicima. Tuneli bi trebali povezivati sobe, no bez obzira na zidove. Nakon par dana što se emocionalno povežu s mačićem, za vrijeme spavanja ukrasti mačića i onda ujutro, pomoću opreme u podu, simulirati tiho mijaukanje. Ali da se jedva čuje, dakle da se čuje kad budu išli navečer spavati. Kad se stanar uputi prema izvoru zvuka, ugasiti zvuk. Uključiti ga kasnije, na drugom mjestu. Kad se ekipa nakon početne panike da u potragu, inteligentno premještati taj tihi mijauk po kući (fade in - fade out). I tako ih par dana terorizirati. Onda kad im već dopizdi, simulirati prolazak "mačića" kroz tunele, skupa sa zvukovima tapkanja i grebanja. Tako da pomisle da imaju gladnu i tužnu mačkicu pod kućom. Ono što je važno jest osigurati da stanari ne mogu probiti pod, jer će se definitivno naći nekakav snagator koji će početi čupati tapete i linoleum. Nakon nekoliko dana tapkanja i mijaukanja mačića, pojačati zvuk tako da postane nesnosan. Vjerujte mi, znam iz iskustva kako je stravično kad vam mačić mijauče, a ne možete ga naći nekoliko dana. Onda jedan dan, prekinuti zvuk. Nekim stanarima će laknuti, neki će plakati jer će misliti da je mačić uginuo. Nije gotovo. Nakon dan, dva, puštati nekakav smradni plin (laki tioli i slično) iz nekog mjesta na podu, tako da misle da im ispod lagano truli njihov muci-buci-cakani-pakani mačić.  Prijedlog #3 - u kupaonici nikad nisi sam Zrcalo u kupaonici je redovno poluprozirno, da bi kamera mogla snimati kako stanari istiskuju prištiće. Ne znam tko to želi gledati, neki očito žele. Stanari objekte s druge strane takvog zrcala mogu vidjeti samo kad se jako osvijetle, zato je u tim dvostrukim zidovima kuće stalno mrak. S strane gdje je kamera, staviti neku stvarno stravičnu sliku, ili još bolje, obući čovjeka u Pennywisea (Amberka, umoljena si da ne otvaraš ovaj link). A može i djevojka obučena u Majku Božju, koja plače krv. I tako, kad se netko navečer gleda u zrcalu, odabrati pravi trenutak kad osoba gleda u centar zrcala, te na pola sekunde ugasiti rasvjetu u kući i obasjati to s druge strane. U tih pola sekunde, maskirana osoba mora ili cereći se namignuti (ako je Pennywise) ili plakati krvavog lica (ako je Majka Božja) gledajući u stanara. To se mora izvesti bez ikakvog zvuka. Stanaru će se učiniti da je trepnuo i na kapcima ugledao tu strahotu. Vjerujem da bi to svakoga nagnalo na vrištanje. Evo i meni je neugodno dok ovo pišem. Prijedlog #4 - glazba je zvonka radost! Ovo već zadire u maltretiranje na čisto tjelesnoj razini, no dovoljno je na psihičkoj bazi da nije preintruzivno. Najbolje kombinirati sa trećim prijedlogom. Ako se pretjera, izaziva mučninu i teškoće s disanjem, kašljanje i gušenje. To ne činiti, osim ako gledatelji izglasaju drukčije. Prijedlog #5 - ne baš vodoravno Ovo je dosta teško izvedivo, ali su rezultati izvrsni. Cijelu kuću i dvorište postaviti na kosinu čiji se nagib može kontrolirati hidraulikom. Počevši s drugim danom, polagano dizati jedan kraj kuće. Svaki dan za izvjesni sićušni dio koji se ne može osjetiti, sve do nekog proizvoljnog nagiba, ne više od kojih 1°. Nakon nekog vremena, stanari neće moći percipirati nakošenost kuće, mislit će da im je jedna noga ponekad kraća i čudit će se zašto voda stalno curi na istu stranu, a gledanjem u vodu neće moći odrediti nagib, jer je vrlo mali. (osigurati da u kući nema libele). Voda koja stalno lagano curi na isti stranu je dovoljni razlog da se netko počne pitati što nije u redu s kućom i s njim samim, pošto ne osjeća nagib. Prijedlog #6 - kakanje U vodovodne cijevi dodavati ili hranu umiješati laksativ. Objašnjenje je nepotrebno. Posljedice su skatofilno nenadjebive. Prijedlog #7 - guzni problemi Itching powder, kako se god na hrvatskom kaže. Nanijeti na toaletni papir. Prijedlog #8 - pasta za zube - za lajave stanarke Pastu za zube napuniti onim gelom za umrtvljivanje, kao kod stomatologa. To bi ih trebalo ušutkati na 15 minuta. Prijedlog #9 - MMMmmm! Dosta ljudi voli mentol. Dosta ljudi voli čokoladu. Dosta ljudi voli - svašta. I zašto im ne priuštiti zadovoljstvo? Od koliko već stanara ima u BB kući, uzmimo jednog koji stvarno jako voli recimo okus limuna, a drugima je svejedno. Svu hranu i piće kroz nekoliko dana pripravljamo tako da ima okus limuna. Čak i stvari tipa pečenje, kolači. Vodu iz vodovoda isto. Kroz ventilaciju upuhivati miris limuna, a u bazen puštati limunadu. Koliko god je netko volio limun, nekoliko dana jedenja hrane koja nema sebi svojstven okus će ga zgaditi za dugi period vremena, a bijes će ispuniti kuću. Prijedlog #10 - ...i moja kaplja pomaže ga tkati! U osnovi, iritiranje stanara zatvaranjem vode. Dakle, ako se netko približi ustima kraj cijevi, ekipa otvori vodu, a ako netko pokuša uzeti vode u nekakav lončić i slično, ekipa vodu zatvori. Isto i s tušem. Ako netko želi piti iz tuša, nema problema. Ako se želi otuširati, ništa. Pa da vidimo kako će se zabavljati kad za par dana budu smrdjeli kao gudići. Prijedlog #11 - where's my mojo? Glasno i neprekidno puštanje zvukova koji se mogu čuti u filmovima za odrasle. Ako shvaćate na što mislim. Nisam siguran bi li ih odvratilo ili primamilo na spolne odnose. U svakom slučaju, gledanost bi porasla, jer ljude ionako većinom zanima samo seks. Prijedlog #12 - mojo! Iliti kemijsko-biološki napad putem hrane, zraka i vode. Dakle, stavljati u hranu, miješati s vodom, upuhivati ventilacijom. Afrodizijake, naravno. Sve što djeluje ili možda ne djeluje. Naravno, bez da to znaju. I onda čekati hoće li početi iskre. Obaviješteni gledatelji bi se pripili uz ekrane, čekajući... nešto. Može uz kombiniranje s #11. Prijedlog #13 - Kikia Kikia je kraljica. Ne znam naručuju li još hranu preko televizije. Kad se svi skupe kao pačići oko ekrana, prikazati taj efektivni dio Kikie ili nešto slično tome uz gromoglasni zvučni efekt koji već ide uz originalni file. Prije svega, uključiti brze kamere tako da gledatelji mogu uživati u usporenim scenama. Prijedlog #14 - trajne vrijednosti Ne znam kako ženski dio stanara nabavlja šminku, ako uopće i nabavlja. Ako naručuju, uvaliti im neizbrisivu šminku te im dati za zadatak da se moraju našminkati što droljastije i ružnije mogu. Prijedlog #15 - ni u WC-u nikad nisi sam Namjestiti WC tako da stanar pogledom u školjku, slučajno uhvati prizor nekakvih gnjusnih trzavih kandži na dnu, koje se brzo povuku natrag. Sasvim sigurno, na tu školjku više nitko ne bi sjedao. To je inače jedan od najvećih strahova prosječnog čovjeka - nedostatak mira dok vrši defekaciju. Problemi nastaju kad sve školjke sadržavaju nepozvane posjetitelje.  Prijedlog #16 - Big Brother nas svih veže Dok spavaju, zaliti ih velikim količinama toplog ljepila. Ne permanentnog. Prijedlog #17 - klasika... Dok spavaju, staviti im ruku u vodu. Prijedlog #18 - Fifi Le Fume Pustiti im 20-ak tvorova u kuću. Na žalost stanara, ovaj pokus bi trajao puno dulje od nekoliko dana. Zamislite samo kako ih pokušavaju otjerati, a tvorovi spricaju svoj... parfem.  Prijedlog #19 - antz Navući hordu mravi u kuću. Ne birati pravila. Navući nekoliko bijesnih, ratoubilačkih kolonija mrava u sve kutke BB kuće. Svatko tko je vidio koloniju mrava u kući (radnici, leteći vojnici i ostala bagra) zna koliko je to stresno. Uostalom, imamo i žohare. 100 žohara i veselje gledatelja. Prijedlog #20 - hodanje je grijeh Naći "žrtvu" kao u #9, i kad god zakorači, pustiti gromoglasni, kratki i stravični vrisak preko zvučnika. Uskoro osoba više neće hodati po kući, ili će je stanari morati nositi, što će izazvati negodovanje. Pogoršati situaciju time što će svatko tko kaže nešto protiv toga, i sam postati "žrtva". Garantirana frustracija. EDIT: Prijedlog #21 - glazba je zvonka radost ali mislim na pravu glazbu Na ovo me navela sanja_45. Film "Beskrajni dan" se doduše ne bi mogao izvesti kako treba, jer nema puno toga što se može ponavljati, ali zato imamo zvučnike. I onda im stalno ponavljati jednu te istu pjesmu, svaki dan. Svakih 10min, vrijeme je za pjesmu! I tako mjesec dana ista pjesma. Pa jadnici bi se ubili. Vadili bi silikone iz usana, cica, guzica i kuraca i gurali u otvore zvučnika samo da prestane. Prijedlog #22 - SPAVAJ MI SPAAAAVAJ Grozno vrištanje na zvučnike kad idu spavati.  To je vrlo neugodno, nezdravo i opasno. Počeli bi spavati kad god mogu, stalno bi bili umorni i efikasnost bi im se smanjila. Bilo bi puno više nesreća. Kronično neispavani, sjebali bi nešto s plinom i strujom. Dok kuhaju, zapalili bi se. A nitko ih ne bi ugasio jer svi pokušavaju spavati. Možda je ovo ipak previše... Možda. Ma da me je tamo zaposliti, sjebao bih ih. Totalka. Nakon izlaska, trebala bi im dugotrajna psihoterapija.  I zato vas pitam, dragi bloggeri, koji vam se prijedlog najviše sviđa? Koji vam se čini najefektivniji? Koji je najneefektivniji? Koji je najbrutalniji? (hvala Aerial_51-u na pomoći oko naslova članka) |
- 00:20 - gurni glavu kroz monitor (18) - snimi - #
05.10.2006., četvrtak
Ivan Pavao II. je živ, dio Svete stolice potresen
|
VATIKAN, 5. listopada 2006. (HINA) Vatikanski radio je rano jutro izvijestio o skandalu u Svetoj Stolici. Naime, restauratori, radnici i čistači koji su radili na obnovi jedne freske u bazilici Sv. Petra čuli su lupanje koje je dolazilo iz katakombe u kojoj je zakopan papa Ivan Pavao II. Lupanje je počelo oko 5 sati ujutro i prestalo za 10-ak minuta. Nakon četvrt sata glavni je restaurator u panici pozvao kardinala Vallinia Agostina koji je došao uz pratnju novinara. Ubrzo su pozvani vatrogasci koji su prokrčili put kroz zazidanu katakombu, gdje su našli živog bivšeg papu. Jedna od prvih fotografija koju su snimili šokirani fotografi je upravo ova.
Preneraženom mnoštvu Karol Vojtyla se obratio sa smješkom, smirujući nazočne i govoreći da nije riječ o nikakvom čudu, već sigurnosnom sustavu Svete Stolice. Naime, unutarnji krugovi Vatikana su ga prije nekoliko godina savjetovali da bi trebalo izvršiti tzv. čin "svetog prikrivanja", koji bi pokazao hoće li novi papa biti dobar ili ne. Postojale su bojazni o ustoličenju zlog pape, kako su neki predviđali, pa se moralo pribjeći ovoj metodi. Iako novi papa, nije pokazao takve namjere, Ivan Pavao II. se naljutio zbog lošeg početka nove papinske vladavine pa je odlučio intervenirati.
kardinal Angelo Sodano i vidno uznemiren papa Benedikt XVI. na primarnoj press-konferenciji. Benedikt XVI. je ostao šokiran i uz svo urigiranje Vatikana, ne želi ostaviti svoje trenutno mjesto vladara Rimokatoličke Crkve. U tome ga podržava nekoliko kardinala, no ne i većina. Na drugoj, odvojenoj konferenciji koja je ubrzo uslijedila, Ivan Pavao II. je žučno razglabao o nedavnom incidentu s citiranjem Manuela II koji je razgnjevio većinu muslimanskog svijeta."Moramo misliti na posljedice svega", rekao je Ivan Pavao II. Crkvu trese skandal koji će se zasigurno očitovati u mnogim dijelovima i sektorima civilizacije. Ivan Pavao II. je ugovorio sastanak iza zatvorenih vrata na kojem će vatikanski vrh raspravljati s Benediktom XVI. o budućnosti Rimokatoličke Crkve te inicijalnim pogreškama nove papinske ere, te konferenciju za novinare nakon koje će javnost saznati rasplet događaja. (HINA) 05.10.2006. 08:00 sati |
