14.10.2006., subota
Cijena neba - Art on the Beach #1
|
Ovaj članak sadrži prevedene dijelove članka Remembrance of Downtown Past koji je za NY TIMES napisao Holland Cotter 1. rujna 2006. koji je živio pokraj Svjetskog Trgovinskog Centra. Ovaj članak je prvi u nizu od dva članka koji opisuju početke kulturnog života Downtowna koje je uzrokovala gradnja WTC-a. Ispod nekih dijelova nalaze se moji komentari u kurzivu. Moj grad 1974.  U vrijeme kad sam se uselio u susjedstvo, Blizanci su već bili otvoreni dvije godine, ali su se trgali za zakupcima. 92 jutra obližnjeg odlagališta građevnog materijala Hudson River su bila spremna za Battery Park City, ali nije bilo novca za gradnju. I tako se dugogodišnje planirana revitalizacija Donjeg Manhattana u osnovi sastojala od dvije kvadratne strukture tankih linija od 110 katova smještene na obali rijeke punoj šikare i dina. *U tom periodu, tornjevi iznutra nisu bili sasvim dovršeni, ali su na nižim katovima već imali funkcionalne urede. Na sjevernom tornju još nije postojao glavni radio-jarbol. Plaza, kao središte superkvarta, bila je prilično pusta i lišena sadržaja, što je bilo u potpunoj suprotnosti s planovina arhitekta Yamasakija. Najčešći gost Plaze zapravo je bio vjetar.Svi smo vidjeli Trgovinski Centar onakvim kakav jest: superogromni nekretninski pothvat, spomenik korporativnoj snazi. U isto vrijeme tornjevi su bili tako ludo ogromni da su bili zabavni.  Kad je akrobat Phillipe Petit 1974. između njih razapeo uže, oponašajući gigue uz strahopoštovanje i na oduševljenje mnoštva ispod, uhvatio je duh mjesta kao nadrealno i u mnogome nenadgledano igralište.*Petit je punih 8 puta prešao uže nakon čega ga je privela policija. O tome je nedavno i napisao knjigu. Unutar zgrada, činilo se da svatko može ići bilo gdje. Imali smo naviku voziti se snažnim pneumatskim dizalima gore-dolje. Ako bi skočili točno prije zaustavljanja, mogli bi lebdjeti u zraku pola sekunde, ili se bar tako osjećati. Nikad niste mogli znati gdje bi se vrata mogla otvoriti, na uredima ili neuređenim katovima. Noću, mogli biste donijeti boombox na kružnu Plazu između tornjeva i igrati se kao u roller-discu do zore. *Osiguranje kompleksa bilo je vrlo slabo; tada su teroristički napadi bili sasvim drugog tipa. Na ulazu u svaki neboder stajao je portir, a na nekim nižim katovima bili su uredi policijskih službenika tvrtke Port Authority NY koja je bila vlasnik kompleksa.  Ova se nenadgledana atmosfera koja nije imala ništa za izgubiti proširila na poslovni centar u cjelini. Stvorila je čudno odgojno okružje za kreativnost. Umjetnost i zemljopisna izoliranost bili su elementi koji su utvrdili temelje "džepnoj" zajednici u sjeni Trgovinskog Centra.Kulturni duhovi svih vrsta bili su svugdje. U našoj su zgradi jednom bili useljenici: istočni Europljani, Grci, ljudi sa Srednjeg Istoka. 90-ih godina 19. st., Washington Street, odmah iza nas, bila je znana kao Mala Sirija, i bila je gotovo posve arapsko govorno područje. Ta zajednica, koju je Jacob Riis fotografirao, prostirala se na sjever, u Washington Market. 60-ih godina porušeno je je 13 kvartova niskogradnje, kuća i trgovinica da bi se napravio jedan superkvart. Mnogi su stanovnici bili istjerani vani, iako smo mogli osjetiti njihovu nazočnost.  Jedne noći na godinu, grupa muškaraca i žena bi prolazila ispod naših prozora, pjevajući te noseći svijeće i mrtvačka nosila s raspelom. To su bili župljani sitne grčke pravoslavne crkve Sv. Nikole, koja je bila odmah nasuprot južnog tornja. Od tada su se preselili u Brooklyn, Queens ili New Jersey, vraćajući se svake godine na Uskrs.*Crkvica je 11.rujna potpuno zatrpana i srušena kad su se na nju sručili dijelovi južnog tornja. Od svih vrjednota, preživjelo je tek nekoliko ikona. Većina su ljudi koji su tamo živjeli kad i mi, bili isto tako mladi umjetnici, kao i pisci, plesači i glazenici, svi spremni na nepogodnosti za mali najam. Najbliži supermarket bio je jednu metro stanicu dalje u West Village-u. Povremeno smo živjeli na svoju ruku, uzgajajući rajčice na krovu i hvatajući ribe u Broad Channelu. Klima je bila nezamislivi luksuz, ali trajekt Staten Island tijekom vrućih noći nije, kao ni šetnja do South Street Seaport-a da bi se vidjelo kako Brooklyn Bridge svjetluca kroz izmaglicu kao u nekom film noiru. Do 1974. New York je pao u bankrot i nije bilo nikoga tko bi ga izvukao iz njega. Naslov Daily News-a bio je “Ford Gradu: Crkni”. Prožimajući zadah slabosti proširio se i na kulturu. Cijena neba: |
