Eto me sjedim u polumračnoj sobi, razmišljam, tugujem, plačem, mrzim se... Više ne znam tko sam, ponekad više ne znam ni gdje sam.. Ponekad se pitam jesam li u stvarnosti ili nekom prokleto jadnom snu.. Osjećam se kao da sam Alisa u zemlji čudesa, ali ova Alisa ( ja ) se nalazi u nekoj drugoj zemlji čudesa, ne u onoj di je sve bajno, sjajno, krasno i živjeli su sretno do kraja života.. Ova zemlja čudesa obavijena je crnim velom mržnje, tame i jada.. Puna kritika, bola i patnje.. Pitam se gdje li sam nestala, pitam se gdje li sam se izgubila.. Razmišljam, pokušavam shvatiti, pokušavam dokućiti, ali ne ide.. Onaj dan kad je moja samokontrola splasnula, splasnula sam i ja.. Jednostavno sam se pogubila.. Gledam sad u nazad, vrtim film u glavi od samog početka.. Jadikovala sam i tad ponekad, ali nisu to bili jadi kao sad.. Sad je gore.. Sad je grozno.. Onda sam bar imala samokontrolu, sada ju nemam.. Sada je samo ponekad tu.. Bude tu, stoji pored mene par dana, a onda jednostavno nestane i pojavi se ona odvratna pojava Debele Berte koja se ne miče par dana, a s Bertom dolazi i Mia.. Ona koju sam mrzila, ona koju sam prezirala iz dna duše, sada je tu.. pored mene, a ja se uopće ne trudim maknuti je.. Njih su dvije u zadnje vrijeme postale prisne.. Drže se skupa, budu uz mene dva-tri dana dok ne shvatim, dok ne kažem dosta i onda ih tjeram.. vračam svoju samokontrolu, vračam onu koju volim, vračam Anu.. I onda sam sretnija.. zaista jesam.. Tada nema jada, nema mučenja, nema plakanja, samo ustrajnost ka cilju, pokoja psovka i kritika jer sam dopustila da uzmaknem od cilja, ali sreća i tad sam sretna, znajući da sam ponovno krenula kako JA to želim, znajući da opet imam samokontrolu, da nema grižnje savijesti, da nema suza i gadljivosti dok gutam nešto za što zapravo uopče nemam više osjećaja i nešto što zapravo nit ne želim stavit u sebe. Tu je ta praznina u meni, ništa u meni i tad sam sretna.. Ali onda nakon par dana jednostavno se budim, kao da ulazim u neku noćnu moru, kao da to nisam ja, kao da netko upravlja samnom i sve što želim jednostavno nestaje poput prašine i tako iznova, iznova i opet iznova.. Začaran krug.. Vrtim se u njemu kao da sam na vrtuljku u nekom odvratnom i ljigavom lunaparku.. Čekam da se probudim iz noćne more.. Probudim se na par dana, al onda opet zaspim i sanjam istu, još goru moru... Mrzim to, mrzim sebe.. Ali barem se ne prežderavam non-stop, kad gledam samokontrola traje više dana, ali nije kao prije, splasne.. I vrtim se u krug, i muka mi je.. Stojim na mjestu, ne mičem se sa 54kg.. Vrtim se na ovom prokletom vrtuljku pitajući se hoče li više stat za stalno da mogu napokon sići s njega.. Želim van iz ove zemlje čudesa, želim u svoju zemlju čudesa koju sam imala na početku, u zemlju čudesa di imam samokontrolu, u zemlju čudesa di je samo Ana.. Ako me pitate što ovaj tren radim, reći ću da grabim puding od čokolade iz zdjelice ispred sebe.. Zašto?? Ne znam odgovor, ne mogu ga dokućiti, možda zato jer još uvijek ne znam dali je to stvarno il se nalazim u nočnoj mori.. Da.. danas je onaj dan nočne more, trudim se, al sae ne mogu probuditi, nešto kao da mi neda da se probudim.. I opirem se, trudim se spriječiti to, al opet ta ruka kao da nije moja grabi taj odvratni puding, kao što je grabila i ono meso za ručak i čips.. Zašto ju ne mogu danas kao zadnjih 5 dana natjerati da stane, osjećam mržnju, gadljivost.. gadim se sama sebi, svakim zalogajem se prezirem, gutam sa suzama u očima, sa mržnjom, a ne mogu stati.. Želim dolje s ovog vrtuljka, želim se probuditi iz ove odvratne noćne more.. Znam da ću se sutra probuditi.. Ana će sutra spavati pored mene, znam to, osjećam ju, ali koliko dugo, dali opet par dana ili možda ovaj put kao na početku-do kraja..