Već se danima trudim napisati blog.. Zvuči možda glupo, ali nisam imala snage tipkat, jer da sam tipkala morala bi se ponovno i ponovno prisjećati ovih posljednjih mjesec dana.. Jučer je proradio klik u glavi, danas sam krenula ostvarivati ga, i klik na žalost ostalih nije pozitivan, ne za njih, ali meni daje novu nadu, meni daje ponovnu šansu.. Kako da kažem.. Žao mi je, ali dosta mi je skrivanja i pačenja radi nećega što nisam ja, dosta mi je suza i boli i tmurnih misli.. Eto probala sam po njihovom i sve što sam dobila su bile misli kojih sam se sve više počela bojati.. Moje binganje ovih mjesec dana je prošlo, svoju bitku s hranom ostavljam njima, ja ne želim gutati, ne želim osjećati krivnju dok bljujem progutano, ne želim sjediti na balkonu dok mi suze klize niz lice, ne želim se debljati, ne želim ovo što je bilo zadnjih mjesec dana.. Jesam da, posustala sam, gutala sam svoga neprijatelja u neograničenim količinama, gutala ga s prezirom da bi ONI bili sretni, nabila sam tih 7kg da bi prestali kritizirati i pljuvati me, sve što sam dobila je nesretnost, tuga, još veća mržnja, ponovna debljina koju toliko mrzim, ovaj puni odvratni želudac, ali sad je dosta.. Ne kažem dosta kao u prošlom postu, jer sam tada samo par dana bila sretna, a onda se vratila na NJIHOVE želje, sada kažem dosta i zaista to mislim.. Ne žilim više kritike, oglušit ću se na njih kao i prije ovih mjesec dana, ne želim vaše kritike, niti odgovaranja niti pričanja kako to nije zdravo, nit koje su posljedice niti bilo što slično. Cijeli svijet nije zdrav, sve što nam stavljaju pod navodno zdravo nije zdravo, sve je puno kemije, zrak je ne zdrav, život je ne zdrav. Već sam jednom u jednom postu rekla ovo sam ja, ovo je moj život, ovo je moj način života i sada ću sve te riječi ponoviti, ja sam prihvatila ovaj način života, on me čini sretnom.. Neću poricati da je bilo trenutaka kada sam se i tad zapitala, kada sam se i tad osjetila nesretnom, ne zadovoljnom, ali bila sam više sretnija nego sad, tada sam imala samo Anu, ne i Miju koja je svaki dan tu, ne i treči glas koji se u međuvramenu ovih tjedana pojavio, taj odvratni glas Debele Berte koji me tjera da jedem, da se debljam, kako bi drugi bili sretni i prestali s prigovorima, Debela Berta koja me nakon Mije svaki put natjera da još više trpam u sebe.. Znala sam i prije biti puna jada i očaja, ali ne kao i sad, nisam svaki dan navečer plakala, nisam se zatekla sa žiletom u ruci nasred kupaonice, nisam bila u tolikoj tami kao sad... Ovih sam tjedana prigrlila nešto što nisam željela, družila sam se sa vlastitim gađenjem.. Ne želim to više, želim svoju sreću kakvu sam imala, želim da ovo nakupljeno odvratno salo nestane s mene, sad tek vidim kako sam zaista izgledala sa 45-46 kg, ne iskrivljeno, nego realno i želim to opet i sada idem prema tome, opet, ispočetka.. Danas je taj dan, počeo je po planu i osjećam se slobodnije, hrana je opet nevidljiva za mene, i sada će opet biti sve u redu..