U društvu i vani sretna, a sama i u tami tužna... izgubljena... Malo njih zna koliko je teško biti nasmijan, koliko je teško podariti osmjeh koji većinom vremena niti ne osjećaš.. teško je skrivati se iza lažne sreće i lažnog nasmijanog lica...
Danas je jedan od onih dana kada se pitam postoji li Bog, postoji li išta što nas čuva i vodi kroz život osim nas samih.. Ako postoji zašto onda nanosi bol i oduzima mlade i poštene živote. Kažu neki da Bog ima svoje razloge.. al kavi su to sebični razlozi da uzima poštene ljude, a nama koji ostajemo u ovom "paklu" ostavlja pokvarene, opasne i zle ljude?! Danas je dan kada se moje ogledalo s obje strane raspada, razbija u tisuću komadića, ostavljajući mi nesložive slagalice pune neodgovorenih pitanja, pune boli, pune beskonačnog razmišljanja... Danas je točno četiri godine otkako se svijetlo ugasilo, četiri godine otkako je onaj gore uzeo mladi pošteni život, četiri godine otkad više nema Tomislava.. I dok sjedim u sobi, gledajući u njegovo nasmijano lice na slici, pitam se dali me čuje dok razgovaram s njim kao da je tu.. Pitam se dali zna za sve one moje rijeći izrećene nakon njegove smrti, za sve one prešućene rijeći koje nisam stigla reći, one rijeći koje sam zakopala u sebi... Moj svijet je danas preplavilo crnilo, bezbroj crnih i tamnih oblaka nadvilo se na moj svijet, i nema ničega osim beskonaćne praznine.. I dok skupljam razbijene djelove mog ogledala, s te druge strane ogledala pokušavam složiti svijet kakav je trebao zapravo biti.. Svijet u kojem je on živ, nasmijan, svijet u kojem je sve kako je trebalo biti.. Ja i on skupa.. zajedno.. sretni i iskreno nasmijani.. Toliko sam puta, dok sam tužno stajala nad njegovim grobom, poželjela da odem za njim.. toliko sam puta gledajući u taj hladan kamen vidjela njega kako dolazi do mene, grli me i govori kako je sada sve u redu, kako se vratio.. Al kad bi se oći otvorile, predamnom je i dalje bio taj hladni kamen, okružen sivilom i prazninom, potopljen mojim suzama.. Ponekad dok hodam ulicom čini mi se kao da ga vidim, kao da hoda točno pored mene i priča mi sve one svoje uvrnute šale.. Teško je poslije izaći iz tog svijeta, vratiti se na ovu stranu ogledala i ponovno davati lažne osmjehe.. Zato imam svoju stranu, svoj usamljeni svijet u kojem dijelim svoju tugu, svoju bol, u kojem pokušavam posložiti stvari kako su zapravo trebale biti.. Znam da je to samo moj svijet, ali kad sam sama volim biti u njemu, bila tužna ili sretna, oživljavati uspomene i nikada ne dopustiti da se uspomene ugase i nestanu, ma koliko bolne i teške bile, one su dio mog života, dio mene.. I unatoć svemu nastavljam dalje, u boli, u tuzi, u lažnoj sreći, u izmišljenom svijetu s one strane ogledala.. nije bitno, al nastavljam dalje, živim sa svime time...

Kad pitate ljude dali vjeruju u ljubav na prvi pogled većina će vam reći da ne. Kad ih pitate dali vjeruju da je moguće voljeti dvije osobe u isto vrijeme također će vam većina reći da ne.. Ja tvrdim suprotno.. znam suprotno.. U životu sam voljela samo dvije osobe.. voljela sam i druge, al ne na taj pravi i iskren naćin u punom smislu ljubavi. Voljela sam te dvije osobe u isto vrijeme i danas ih jednako volim.. Sve je to malo zbrčkano i možda teško za shvatit, znam da će većina reći da je to nemoguće, da volim jednu osobu a da za drugu osjećam krivnju jer je nema više ( pisala sam u predprošlom postu o njemu ). Ali da bi se to shvatilo trebali bi ste biti u mojoj koži.. Prije Tomislava kada sam bila negdje krajem sedmog razreda prvi puta sam se zaljubila.. Možda ćete reći " Da, baš se možeš onako pravo i iskreno zaljubiti sa 14godina " .. I ja sam tako mislila ali ta ljubav traje dan danas, traje 10godina... Sjećam se točno dana kad me pogodio taj osjećaj ljubavi i sreće koji se s godinama pretvarao u sve veću bol.. Ne bih ga htjela imenovati jer i danas mi je teško čuti to ime, nazvat ću ga jednostavno slovom B. Sjećam se kad sam ga prvi put vidjela.. Bilo je to jedan dan dok sam sa slušalicama u ušima prolazila pokraj pošte u namjeri da prošećem do svoje osnovne škole. On je stajao pored pošte sam, naslonjen na zidić. Nisam ga odmah primjetila, mislim vidjela sam ga krajičkom oka, al nisam se baš zadubila u njega. Malo dalje je bio pješaćki prijelaz na koji sam stala i čekala da prijeđem cestu. Ono što mi se u tom trenutku dogodilo ne mogu rijećima opisati, bila je to kao neka sudbina.. Dok sam tako stajala na pješaćkom odjednom me nešto silno tjeralo da se okrenem, kao da se to moralo dogoditi. I kao u filmu polako sam okrenula pogled iza, prema njemu.. Tad sam ga ugledala, moju sudbinu, moju sreću i moju bol. Bio je to trenutak kad sam osjetila tu ljubav na prvi pogled, u tom trenutku osjetila sam da ću ga zauvijek voljeti, osjetila sam da ću poslije patiti i da ćemo se godinama natezati, ne znam što je to bilo u tom trenutku, sudbina, neki predosjećaj, neka viša sila, ne znam.. ali znam da sve što sam tad osjetila ostvarilo se. Tu počinje sva ta priča, od tog trenutka. On je stalno visio sa društvom kod te pošte, a frendica mi je živjela odma do pošte, tako da sam i ja visila kod nje da ga mogu vidjeti. Ubrzo sam saznala njegovo ime, i da je stariji 3godine od mene. Samo sam ga gledala i maštala o njemu do srednje škole, tad sam uspjela nabaviti njegov broj i napokon mu se javiti. Ponekad mislim da bi bilo bolje da mu se nikad nisam javila, možda bi danas potisnula tu ljubav i nikada nebi toliko patila.. U početku smo se dopisivali. Nikada nisam znala što zapravo misli.. Ponekad bi mi rekao da mu se sviđam i da bi volio da se nađemo, ponekad bi rekao da me ne želi uvlačiti u svoja sranja ( bio je u lošem društvi, droga ) . Nekad bi mi davao nade, nekad bi mi rušio svijet. Mislim da smo se tako dopisivali i natezali oko godinu i pol, krenulo bi dobro, pa bi stalo, nikako se nismo našli, a ja sam ga sve više voljela i sve više patila. Bilo je tako sve dok jednog dana nije završio u zatvoru na 6-7mjeseci zbog droge, a kad je izašao javio mi se i napokon rekao da se nađemo. Sjećam se dok trenutka, čekao me kod dučana kod crkve. Sjeli smo na zidić i dugo pričali. Otvorio mi se, rekao mi je toliko stvari koje je držao u sebi, kad me odvezao doma poljubio me je u obraz i rekao koliko mu se sviđam. Bila sam toliko sretna, napokon je priznao što osjeća. Našli smo se i dva-tri dana poslije, tad smo se poljubili, opet mi je govorio koliko mu se sviđam i kako bi volio da smo skupa, ali se boji da me ne uvuće u svoja sranja i slično. Sve je izgledalo super, bio je iskren i otvoren, ja sam ga voljela više od ičega. Našli smo se još koji put, bila sam i kod njega jednom, ali nikako nismo produbili naš odnos. Jednog dana je sve stalo.. Nismo se čuli više, vratio se svojoj ekipi i zlu, možda je to bio razlog što se prestao javljat. Prohodala sam s jednim dečkom s kojim sam ostala skoro 2godine u vezi. Ali njega zapravo nisam nikada voljela. Bio mi je super i drag i bilo mi je stalo do njega, ali to nije bila ljubav. B je uvijek bio u mojim mislima i još sam ga jednako voljela kao prvog dana. Nakon skoro 6mjeseci moje nove veze B se javio. Sjećam se poruke, rekao mi je da mu je stalo do mene ali da mu treba pomoć jer je opet zaglibio. U tom trenutku bila sam kod dečka, ali da me B pitao da se nađemo istog trena bi sve ostavila i otišla k njemu. Čuli smo se još par puta i onda je opet stalo. Dečko mi je nakon godinu veze otišao na brod, a ja sam lagano propadala misleći samo na B. U meni je tinjala sve veća bol kad bi mu poslala poruku a on nebi odgovorio. Kad mi se dečko vratio, više nisam htjela biti snjim, ali nikako nisam mogla prekinuti, pa sam izdržala još 4mj s njim dok opet ne ode na brod. Te se godine promjenilo sve. Te sam godine postala najsretnija a istovremeno i najtužnija osoba na svijetu. Sjećam se tog dana kao danas... Bila sam sama doma dva tjedna, prije toga opet sam se počela čuti s B. Sjećam se..rekla sam da sam sama doma i pozvala ga kod sebe. Došao je popodne kod mene, donijeo je par piva. Malo smo pijuckali i pričali o svemu. Opet je bio drugačija osoba, iskrena otvorena. Bio je par sati pa je morao otič na 2-3 sata i vratio se predveće. Slušali smo muziku i pričali. Taj mi je dan potpuno otvorio dušu, rekao mi je da mu je žao što se tolike godine natežemo, rekao mi je da mu se jako sviđam i da mu je stalo, ali da se uvijek bojao da me ne uvuće u svoja sranja. Znam da je bilo iskreno, to se vidjelo, to se znalo, to se osjećalo. Sjećam se kad me zagrlio i poljubio, sjećam se njegovih toplih i iskrenih dodira, sjećam se njegovih iskrenih rijeći..spavali smo.. Nikada u životu nisam s nikim bila s toliko ljubavi i iskrenosti u sebi. Zaspali smo zagrljeni i s puno nježnih rijeći. Predjutro kad je odlazio poljubio me i nježno mi šapnuo da me voli. To je bio moj najsretniji dan.. Danas se pitam di sam pogriješila, jesam li ja kriva.. Znam da sve što mi je rekao taj dan nije bila laž, toliko je iskrenosti bilo u njegovim očima.. Ali što se onda dogodilo, zašto je tako poslije bilo. Čuli smo se sutradan, trebao je opet doći ali nešto se ispriječilo. Dan poslije više nisam bila sama doma, a onda par dana poslije smo se sve rijeđe čuli i tu je stalo. S dečkom sam prekinula u međuvremenu, a s B se par dana nisam čula. Jednog sam dana više popila i bila sam ljuta i poslala sam B poruku, malo smo se posvađali, a sutradan mi se srušio cijeli svijet.. Taj dan čini se kao danas.. Sjedila sam na balkonu i pušila cigaretu kad mi je zazvonio mobitel, poruka.. Poruka koja mi je uništila svijet, poruka koja me bacila u ponor " Sorry imam drugu " Nikada.. nikada neću zaboraviti taj trenutak, taj osjećaj koji me u tom trenu prošao, ljutnja, bol, mržnja, stotinu pitanja. Nikada u životu nisam tako jako nekog mrzila i tako jako voljela kao taj tren. Taj sam tren pobrisala njegov broj i od tog trena se nikada više nismo čuli.. Moj je život tada jednostavno stao i krenuo nekim drugim stopama. Jednostavno sam se prepustila propasti i zlu, ne mareći za ništa ni za nikog, pa ćak ni za sebe.. Godinama sam se uništavala i propadal misleći svaki dan na njega i na to što se zapravo dogodilo. Znam da nije imao curu, ali zašto mi je to rekao, zašto me nakon svih onih iskrenih rijeći uništio??!! Trebalo mi je nekoliko godina da napokon dođem k sebi i stavim svoj život u red. Spasila sam se u zadnji čas. Kasnije kad sam se napokon sredila doznala sam da se on opet vratio na drogu i da je u komuni baš kad sam se ja vratila iz istog. Nikada se više nismo čuli, nisam ga ni viđala 2godine, a onda sam se odselila.. Prije par mjeseci našla sam ga na fejsu i poslala mu zahtjev. Prihvatio ga je, ali mu nisam poslala poruku.. Često navratim na njegov profil samo da ga vidim na slici, i svaki put kad odem na njegov profil borim se s tim dal da mu se javim ili ne.. Da.. još uvijek ga volim isto kao i prvog dana, još uvijek ga želim kao na početku i danas nakon 10godina osjećam prema njemu istu ljubav.. Volim ga i znam da ću ga uvijek voljeti i da nikada nikog neću voljeti kao njega.. Ali s godinama naućila sam potisnuti tu ljubav, spremiti ju duboko u dušu i duboko u srce, urezanu poput vjećne tetovaže i samo ju držati tamo i ne dopustiti toj ljubavi da isplovi van i ponovno me uništi. Trebalo je dosta godina da to naučim, ali uspjela sam. Danas imam dečka, godinu i pol smo skupa, i mislim da je to osoba s kojom ću provest život, ali isto tako znam da nikada neće moći zauzeti mjesto B i Tomislava. Iskreno mi je stalo do njega i sretna sam s njim ali u životu sam voljela samo dvije osobe jedna koja je još uvijek tu na zemlji-B i drugu koja je na nebu-Tomislav...