Marketing
RAZBIJENO OGLEDALO...
U društvu i vani sretna, a sama i u tami tužna... izgubljena... Malo njih zna koliko je teško biti nasmijan, koliko je teško podariti osmjeh koji većinom vremena niti ne osjećaš.. teško je skrivati se iza lažne sreće i lažnog nasmijanog lica...
Danas je jedan od onih dana kada se pitam postoji li Bog, postoji li išta što nas čuva i vodi kroz život osim nas samih.. Ako postoji zašto onda nanosi bol i oduzima mlade i poštene živote. Kažu neki da Bog ima svoje razloge.. al kavi su to sebični razlozi da uzima poštene ljude, a nama koji ostajemo u ovom "paklu" ostavlja pokvarene, opasne i zle ljude?! Danas je dan kada se moje ogledalo s obje strane raspada, razbija u tisuću komadića, ostavljajući mi nesložive slagalice pune neodgovorenih pitanja, pune boli, pune beskonačnog razmišljanja... Danas je točno četiri godine otkako se svijetlo ugasilo, četiri godine otkako je onaj gore uzeo mladi pošteni život, četiri godine otkad više nema Tomislava.. I dok sjedim u sobi, gledajući u njegovo nasmijano lice na slici, pitam se dali me čuje dok razgovaram s njim kao da je tu.. Pitam se dali zna za sve one moje rijeći izrećene nakon njegove smrti, za sve one prešućene rijeći koje nisam stigla reći, one rijeći koje sam zakopala u sebi... Moj svijet je danas preplavilo crnilo, bezbroj crnih i tamnih oblaka nadvilo se na moj svijet, i nema ničega osim beskonaćne praznine.. I dok skupljam razbijene djelove mog ogledala, s te druge strane ogledala pokušavam složiti svijet kakav je trebao zapravo biti.. Svijet u kojem je on živ, nasmijan, svijet u kojem je sve kako je trebalo biti.. Ja i on skupa.. zajedno.. sretni i iskreno nasmijani.. Toliko sam puta, dok sam tužno stajala nad njegovim grobom, poželjela da odem za njim.. toliko sam puta gledajući u taj hladan kamen vidjela njega kako dolazi do mene, grli me i govori kako je sada sve u redu, kako se vratio.. Al kad bi se oći otvorile, predamnom je i dalje bio taj hladni kamen, okružen sivilom i prazninom, potopljen mojim suzama.. Ponekad dok hodam ulicom čini mi se kao da ga vidim, kao da hoda točno pored mene i priča mi sve one svoje uvrnute šale.. Teško je poslije izaći iz tog svijeta, vratiti se na ovu stranu ogledala i ponovno davati lažne osmjehe.. Zato imam svoju stranu, svoj usamljeni svijet u kojem dijelim svoju tugu, svoju bol, u kojem pokušavam posložiti stvari kako su zapravo trebale biti.. Znam da je to samo moj svijet, ali kad sam sama volim biti u njemu, bila tužna ili sretna, oživljavati uspomene i nikada ne dopustiti da se uspomene ugase i nestanu, ma koliko bolne i teške bile, one su dio mog života, dio mene.. I unatoć svemu nastavljam dalje, u boli, u tuzi, u lažnoj sreći, u izmišljenom svijetu s one strane ogledala.. nije bitno, al nastavljam dalje, živim sa svime time...
Post je objavljen 23.04.2012. u 10:56 sati.