egotripp's blog

29.11.2005. 10:19

gafovi

Znate šta su gafovi, zar ne? Krajnje glupe situacije u kojima se svako od nas (neki MNOGO češće od drugih) ponekad nađe...
Ne znam kako vi, ali ja sam superglu za gafove sve vrste. Činjenica je da doista ne znam niti jednu podjednako pehističnu osobu! Kad sam bila mlađa, (jednako naivna kao i sada, samo sa malo više optimizma) to mi je bilo čak i zabavno, uvijek sam imala o čemu pričati u društvu (svi koji su preživjeli pubertet znaju kako je TO važno).
Sada, i ne tako jako. Povremeno ispričam nekome glupost koja mi se desila, ali uglavnom čuvam te stvari za rezervu.
Za rezervu? Da, za rezervu.
Kada je netko od mojih dragih deprimiran, izvučem neki svoj famous lapsus, ne bi li mu uljepšala dan. Napokon, tako je olakšavajuće smijati se tuđoj gluposti.
Slijedom okolnosti, većina mojih gafova u poslijednje se vrijeme desila na intervjuima za posao.

Jednom sam pozvana u neki vrlo fancy ured na razgovor za veoma važen posao.
Dakle, osim što sam se skockala kako sam najbolje mogla i znala, morala sam uraniti i dobrih 45min. Ne samo što me prašila nervoza, već i nisam bila sigurna koliko će mi trebati da u toj golemoj zgradurini pronađem ured koji sam tražila. Pa sam mislila, krenut ću ranije, za svaki slučaj, fino locirati ured, pa ako bude prerano malo ću prošetati oko bloka i vratiti se...

I usla ja u zgradu. Što isto nije prošlo bez komplikacija - Naime, imaju neka space vrata na okretanje, za koja sam ja pretpostavila da se okreću samo kad netko priđe. Jerbo su stajala mirno tih 3min dok sam ja prilazila. Naravno, stala sam u jedan odjeljak i, sa svakim pravom, očekivala da će se nešto početi dešavati... I je. Došla je čistačica, objasnila mi da je zaglavila vrata dok ih ne opere, pa da ću morati ući na sporedna.
Ok. Ja sam cool. Može i tako.
I ušla ja u predvorje, koje inače liči na dnevni boravak onog lika iz Dinastije, i u punoj brzini zašturala prema mjestu na kojem su liftovi i stubiše (ergo, trebam na 2.kat). Taj dio je, naravno zašto bi IŠTA u mom životu bilo jednostavno, odijeljen čvrstim staklenim zidom, sa vratima koja se NE daju otvoriti?!
Doslovce sam to rekla kad sam se prikeljila njuškom o njih.
- ?!
Onda me zazvao recepcioner, odnosno, lik za kojeg sam ja u punoj brzini naleta, opet sasvim opravdano, pretpostavila da je recepcioner. Šta se ono kaže za pretpostavke??
Frajer, dakle, već pogađate, nije recepcioner, već?
Zaštitar.
Da, naravno, tuko. Ne puštaju oni baš svakoga da im se smuca po hodnicima. Da je tako već bi im se čitava horda zakinutih građana naselila u dnevni boravak. Pardon, predvorje.
- Koga trebate?
- ....
ja kažem, naravno, sve. I me i ured i kat, i razlog zašto sam tu, u zadnji čas se ugrizem za jezik, jer kad me ulovi brbljanje, nikad ne znam što bih sve mogla izlajati.

- Imate li dogovoreno?
- Da. Svakako. Naravno da imam!
Nije mi jasno zašto, ali ljudi u uniformama me čine nervoznom, imam potrebu uvjeravati ih da nisam ništa zgriješila, što je očiti znak nečiste savjesti. Uznemiruju me i poštari, što je stari tik iz doba kad sam se vozila autobusima. Naime, ne znam je li tko primjetio, ali poštarske uniforme jezivo podsjećaju na kontrolore...

- Dajte mi svoju osobnu kartu, molim- kaže frajer meni
Ne znam jel to standardni postupak, ili sam bila tako očito nervozna da je posumnjao da želim podmetnuti bombu

- Molim?? Zašto?
Da, znam da je glupo, al ponekad ne mogu obuzdati svoj jezik. Čini mi se da ga pomiču neki sasvim drugi mišići od onih koje ja svjesno kontroliram...

-Zato da Vas upišem u knjigu gostiju?

Vidim da je to neki fini čovjek, a do sad sam se već dovoljno sabrala da ne započinjem sa građanskim slobodama, pa mu se za ispriku toplo nasmiješim (i nije baš toplo ako iskezite zube, jel´da?)
i predam mu osobnu.
On počne zapisivati podatke, pod mojim budnim okom, valjda sam bila zabrinuta da ne upiše i neku osobnu opasku u jednu od kućica. Malo me je čudno pogledao kad sam se nalaktila preko pulta.
(Niska sam pa nisam vidjela sasvim dobro šta to piše pod moj osobni opis, a veoma sam tašta...)

Frajer, blago iziritiran, ali očito sjajno istreniran, digne pogled i kaže:

- Vi možete ići, lift je tamo - pokaže prstom kao da sam krebil- a osobnu ćete podignuti pri izlasku.
- Aha? Kad budem odlazila? (Zašto ali ZAŠTO moram ja dodati vlastiti komentar, sasvim je JASNO da je to kad budem odlazila. KOZO!!)

Nasmiješio mi se. Zamisli?! Nije odgovorio, nego se samo nasmiješio....možda malo frknuo kroz nos? Nisam mogla biti sigurna, kao što rekoh, baš je fino istreniran...

U tom trenu, čujem blago BZZZZT i staklena vrata koja vode prema liftovima se otvore.
Ja pomislim kako mi je to zadnja šansa da me u ovom životu puste gore, pokupim svoje stvari sa pulta (da, naravno, da bih izvukla svoju osobnu iskaznicu iz ruksakića koji je premali da zavučem cijelu ruku u njega, morala sam prvo većinu stvari povadit van.. Ali i ovako sam napola očekivala da će me tražit da pregleda sadržaj, pa ono.... dvije muhe jednim udarcem)

I punih ruku svakakvih sitnica, sa ruksakom koji mi leprša sa leđa, potrčim vam ja prema liftu. Naravno da ste me onda pitali, vjerovatno bih rekla da sam elegantno i prkosno odšetala, ali kako vrijeme prolazi lakše je objektivno sagledati situaciju, jeli. I priznati neke stvari, isto tako...

U liftu je već bio neki tip, i valjda kad me je vidio da sam se onako zaletjela, pretpostavio da mi se SILNO žuri, pa mi pridrži vrata od lifta, dok nisam uletjela. I pritisne on broj 2 i pogleda mene, dakle želi čovjek znati kamo ću je, jel..
-Isto drugi, hvala. To ja kažem, očito, jer on nato odgovori:
- aaa DRRRUGII..., e secondo, vero?
- si, vero (no krasno mislim, samo da sad ne poželi razgovarati sa mnom, ne treba mi da pred potrncijalnim šefom izletim iz lifta dok me neki talijan bari...)

Lift je bio strašno brz, tako da nisam stigla ni pomislit to do kraja kad se zaustavio, i nas dvoje prepustili mjesta čovjeku sa aktovkom.

A na drugom katu- iznenađenje. Još jedna recepcija, još jedan recepcioner. Samo ovaj put znam bolje, i sa 5 m uočavam značku security.
Ti boga, paranoje...

Dakle, vrijeme je za preustroj.. Pogledam na sat, a ono pola. Ajme, pa ne mogu doći 30min prerano, pa vjerovatno je drugi kandidat još unutra. No, krasno. Iza recepcije dva hodnika, oba beskrajna, kojim krenuti?? Mislim si, imam pola sata, ne mogu biti tako dugi, idem istražiti. I krenem desno, kad me zazove gospođa (da, lady security, nista manja od kolege u prizemlju..) za recepcijom.
- Koga trebate?
JAO, ne opet
-hm, tog i tog, ured taj i taj.
-to vam je lijevo (naravno da će bit suprotno od moje prve opcije, kakav instinkt ja imam), pa prvi hodnik desno, mislim treća ili četvrta vrata desno. Pitat ćete na recepciji..
Naravno, još jedna recepcija, zašto sam uopće sumnjala...

- dobro, hvala Vam lijepa..

I šta sad, put pod noge, pa gdje puklo, puklo...
Slijedim ja njene upute i iskrsnem u nekom predsoblju, ispred mene -
recepcija, pogađate već. A desno stubište (Do tog sam trenutka bila toliko dezorjentirana da u tome nisam vidjela ništa neobično, iako je i kraj lifta kojim sam došla bilo još jedno stubište.)
Sa svake strane po jedan wc, malo udesno pomična staklena vrata vode na balkon, uz njih pepeljare. Ah, da bar pušim...sad bi ubila preostalih 25minuta. Naravno, porok uz porok, tu je i aparat za kavu, na kovanice...
Ok, i to je rješenje, samo da se malo saberem. I kopam ja po torbici, ništa neobično za mene, u rekordnom roku (samo 2min) iskopam novčanik. Pa, naravno, zašto sam mislila da imam sitnog?? Valjda nisam mislila da je danas MOJ dan??
Dakle, ništa od kave. Idem bar oprat ruke u wc, malo sredit šminku, ovi zaštitari me izludili, tko zna na što ličim...
I krenem prema wc-u, ups, to je muški, okrenem se za 180 i natrag, po mojoj slavnoj logici, ovaj mora bit ženski. I JE!. Ipak ima nade za mene!! (NE, ne zanima me koji su omjeri da oba wc na jednom katu budu za isti spol, ako me ide, ide me. Oni koji me ne poznaju, ne mogu ni slutiti razmjere mojega pehizma!)

Ubila bar 10min u wc-u, dok sam našla šminku, uspjela otvorit vodu, vražji senzori...
i obrisala znoj sa vrata.
I izletim ja van, puno bolje volje, kad ono ispred se šeta druga gđa. Security. Pogledamo se, nasmješimo se.
Šta sad? Pogledam na sat. Ajme, još toliko. Otpuhnem, ne bi li pobudila žensku solidarnost u njoj..
Ništa.
Ok, prošetam dva kruga (stvarno malo predvorje) i naslonim se na staklena vrata.
Strpljen, spašen.
Gospođa se vratila za svoj pult, sjela i fiksira me pogledom. Malo mi nezgodno...
Vadim mobitel, zovem sve po redu dok mi se netko napokon ne javi. Davim pričom tipa - šta si gdje si, dok me lagano ne otkanta. Onda pogledam opet na sat. Tragično prerano. Ispast ću strašno neodgojena ako sad uletim. Zovem dečka. On je na poslu, al kad Obveza zove, mora se javiti...
I baš mu se krenem jadati, naravno ispod glasa, da me nečuje gđa.Terminator, kad niz stepenice silaze dva frajera, skockani po najnovijoj modi, otvraju vrata od balkona (tu sam skoro sletjela 2kata, jer sam naravno bila naslonjena na ista), i zapale CIGARE. Ne cigarete, nije tipfeler, CIGARE.
Onaj koji me skoro bacio 15 metara naglavačke, pogleda me i kaže:
-Sorry,- i još slatko slegne ramenima.
-Sve u redu- odgovorm ja njemu.
-Sorry?? Kaže on opet
-Sve O-KE , ovaj put mu skoro slovkam, malo je spor, siroče..

On kimne glavom i okreće se svom kolegi, a ja nastavljam ispod glasa objašnjavati dragome kako mi je počeo dan...

To je valjda bilo presumljivo za gđu.T, pa je i ona počela šaputati na svoj telefon. a onda je ustala i prišla mi.
-UHHH, nazovem te poslije, moram ići sada...
-ONA mi prilazi i pita, pazi ovo:

- jeste Vi Moje Ime i Prezime?

Nije potrebno objašnjavati da sam se ohladila daleko ispod tjelesne temperature, nisam bila u stanju reći jesam već sam samo bijedno zklimala glavom, zamišljajući kako ću provesti noć u zatvoru kao potencijalni bombaš samoubojica....
- Gospodin Taj i Taj će Vas sada primiti. Molim Vas, slijedite me..

Možda bih i mogla da mi se od olakšanja noge nisu pretvorile u gumenu smjesu nesposobnu izvršavati naredbe mozga. Koji i ovako nije bio od neke koristi... Samo se glupavo nacerih dvojci cigara kraj mene i otkasah za gospođom T., koju sam iznenadno i neobjašnjivo strašno zavoljela...

Razgovor koji je uslijedio, legenda je za sebe, i kao takav zaslužuje vlastito poglavlje, ali samo ću spomenuti, da ako Vam u horoskopu lijepo piše da je to kozmički loš dan po vas- okrenite se i natrag u krevet. To je najpametnije i najzdravije što za sebe možete učiniti...

Bila sam tako sretna što neću u zatvor da sam brbljala kao kokoš na speedu, počela se čak i šaliti sa čovjekom, na što je on sjajno odreagirao, tako da sam u jednom trenutku pomislila kako je baš krasan tip, i nimalo uštogljen, iako je direktor sa ovako elegantnim uredom...
I nasmijem se ja i na njegovu šalu, nešto o mjestu u kojem sam živjela prije, kad se ono vrata još jednom otvore, na njima se pojavi gospodin (to je prava i jedina riječ) u odijelu skupljem od mojeg stana, i kaže:
-U redu, sad ću primiti gospođicu..

Mora da sam izgledala strašno inteligentno, onako otvorenih usta, gledajući čas jednog čas drugog...

Razgovor je protekao jako formalno i uštogljeno, ali i bezbolno. Početni šok mi je dobro došao da malo zavežem gubicu i pokušam se ponašati pristojno:)
I na kraju me gospodin ispratio is ureda (rekla sam da je gospodin!), i pruža mi ruku da se rukujemo...
A meni baš u tom trenu sklizne ruksak sa desnog ramena.
I, što ću ja učiniti? Naravno, suzbila sam instinkte i nisam posegnula za ruksakom, već prihvatila čovjeku ruku. I baš dok sam čestitala sama sebi na izvrsno koreografiranom potezu, ruksak sklizne do kraja i ostane se ljuljati između moje i njegove šake....
To je bio tako filmski potez da sam se nasmijala prije nego me razum uspio spriječiti...
On se samo kiselo nasmiješio i izmijenio pogled sa svojim TAJNIKOM
A šta ću vam ja kad nemate smisla za humor, meni je život ipak ljepši...

Da ne bi sve završilo u sretnom tonu, na putu prema dole sam krenula prvim stepenicama na koje sam naletjela, te su vodile samo do polukata sa računovodstvom, bez ikakvog vidljivog izlaza, pa sam bila prisiljena pregristi ponos i vratiti se istim putem natrag, pa mimo dvije recepcije, uljudno se PONOVNO pozdravila sa gđom.T, kimnula dvojci cigara kojima se priključila i treća i sad su na sav glas laprdali na francuskom??

Što mi je objasnilo par stvari...

Pa niz PRAVE stepenice, u lift se nisam usudila, kako me je krenulo...
I izletila na ulicu kao torpedo, uz jedan glasan uzdah olakšanja! Skupila sam kosu u rep, jer temperatura mog tijela bila je već abnormalno visoka, i laganim korakom krenula ususret budućim izazovima!!

A onda stala, okrenula se i vratila po svoju osobnu iskaznicu...

Od onda molim Boga da me ne pozovu na drugi krug razgovora, moje slabo srce nije stvoreno za tolike stresove.



8 Komentara | Print | # | ^

25.11.2005. 10:09

Nemoguvišetako...

S obzirom da sam djevojka od svojih 25 godina sasvim je logično da se gore navedena jadikovka odnosi na moju vezu..

-Šta je bilo?
-Šta i uvijek.
-Prekid komunikacije.
-Šta najviše mrzim u svojoj vezi?
-Nedostatak razgovora.

Moja vizija idealne svađe je sukobiti se i fino izbaciti sav antagonizam iz sebe. Reći jedno drugome sve što nam smeta i što nam ide na živce, što želimo promjeniti, može i malo vikanja - to je zdravo, tako se snizuje razina stresa- i možda poneka zalupljena vrata. (Nije zdravo za susjede, a i štokovi pomalo pate)
I onda donjeti kompromis (da, ja sam ovisnik o kompromisima) kojim bi i jedno i drugo bili zadovoljni bar neko vrijeme. A, spremna sam i s vremena na vrijeme priznati vlastitu grešku i ispričati se. Ne svaku grešku, jer važan je i stav:)
A kako moj dragi vidi savršenu svađu? Okrene se od mene i gleda televiziju, te ulaže izvanredne napore ne bi li ignorirao svaki moj pokušaj vođenja razgovora. U takvim trenucima ne reagira ni na poziv na sex. Onda znate kolika je moć njegovog inata.

Ja takvo ponašanje smatram:
A) izrazito djetinjastim
B) čistom provokacijom
C) apsolutno kontraproduktivnim
D) krajnje pasivno agresivnim
E) (dopunite sami)

Što je najgore, takav stav ne zauzima samo prvi dan po "svađi", već i sljedećih 5-6, sve dok ja naposlijetku ne uspijem izazvati (potrebno je mnogo upornosti i strpljenja) verbalni sukob u kojem ću prije ili kasnije, uz veći ili manji napor, napokon uspjeti iz njega izvući pravi razlog durenja.

U takvim trenucima posežem za svojom mantrom:

nemoguvišetako, nemoguvišetako, nemoguvišetako, nemoguvišetako, nemoguvišetako, nemoguvišetako, nemoguvišetako, nemoguvišetako, nemoguvišetako, nemoguvišetako, nemoguvišetako, nemoguvišetako, nemoguvišetako, nemoguvišetako, nemoguvišetako, nemoguvišetako, ...................................................................................................

Naravno, u takvim trenucima strada i moje samopoštovanje. Jer, on tvrdi da takvim stavom samo želi izbjeći svađu (ma, ideš??).
Znači, u smislu, nedokazana si, ne mogu razgovarati sa tobom, svađa nista ne rješava...
Što bi bilo u redu da on ne prekida i svaki drugi odnos samnom.
Pitam ga
- želiš kavu?
-Ne. (Za 5 min ustaje sam i toči si kavu?)
-nemoguvišetako, nemoguvišetako, nemoguvišetako, nemoguvišetako, nemoguvišetako
nemoguvišetako, ......

Što želiš za ručak, piletinu ili gulaš?
-Da
- ŠTA DA??? Piletinu ILI gulaš???
-Ti si agresivna
-nemoguvišetako, nemoguvišetako, nemoguvišetako, nemoguvišetako
nemoguvišetako,......

- kako je bilo na poslu?
- u redu
-je bila kava frka?
- (šuti)
-šta priča kolega iz ureda?
-(šuti)
-ŠTA JE S TOBOM????!!!!
-Ništa
-Kako ništa, ponašaš se ko fikus na dopu??
(to mu ne kažem, jer će me opet optužit da sam agresivna)
- umjesto toga-
-nemoguvišetako, nemoguvišetako, nemoguvišetako, nemoguvišetako
nemoguvišetako,......

-Jel ti bio fin ručak (koji sam pripremala veći dio dana, jer sam depresivna a kad sam depresivna kuham, čistim i pečem kolače...)
- bio je ok
-?????? (sa znanstvenom zainteresiranošću pratim kako mi se tlak diže dok mi ne počne šumiti u ušima)
-bio ti je ok? (ovo pitam nježno, tihim glasom, jer ako malo podignem glas izgubit ću kontrolu nad sobom..)
- aha..
-!!!!!!!
Demonstrativno ustajem, grabim tanjur pred njim - uz malo sreće još nije pojeo do kraja- lupam tanurom jednim o drugi i tako stvaram buku koja će nadomjestiti nedostatak svađe, a onda svo posuđe ispustim uz sudoper uz divni, gromoglasni tresak, i na trenutak se osjećam TAKO JEBENO DOBRO.
A onda shvatim da sam mogla razbiti tanjure koje nam je moja mama dala kad smo se uselili, kako smo onda bili ponosni i sretni....

Pa pustim vodu u sudoper na najjače,da me nečuje kako cmizdrim, i tješim samu sebe:
-nemoguvišetako, nemoguvišetako, nemoguvišetako, nemoguvišetako
nemoguvišetako,......

I to traje dok stvarno nemoguvišetako pa odem do njega, po mogućnosti ga stjeram u ćošak, i izdjelim mu sve što sam skupljala proteklih dana. S obzirom da je muško, preko ovoga ne može samo tako prijeći, pa KONAČNO, nakon dana i dana pritajene agresive, njegova uzvišena nedodirljivost se udostoji odgovoriti na izazov, i ja FINALY!!! dobijem svoju svađu, jednu od onih koje vas isprazne toliko da osjetite miris ozona u zraku, u glavi ste lagani i neopterećeni, a u nožnim prstima osjećate trnce od radosti...

DA, ja volim svađu, i DA ja potenciram svađu, i DA sad kad si počeo reci mi SVE!!

A kad sve završi, padnemo jedno drugome u zagrljaj, tješimo se i uvjeravamo da ćemo drugi put riješiti problem čim se pojavi. Iako ne vjerujemo u to ni jedan ni drugi..

A službeno pomirenje?! Eh, neću tu o tome, nije to takav blog ;)



5 Komentara | Print | # | ^

21.11.2005. 11:21

The King

Listam po satelitskoj jutros i naletim na Elvisa i heartbreak hotel. Kako ja nisam neki veliki fan (naravno čula sam sve njegove stvari, teško bi bilo doživjeti 25-tu i ne biti upoznat s time..), već sam krenula prebacivat dalje. A onda je zapjevao. Ma, ne radi se o njegovom izgledu, meni osobno nije zgodan. Ne radi se ni o njegovim pokretima, to mi je više smiješno...

Naprosto, taj čovjek je zračio nečim, nečim neopisivim. Ima nešto u njegovom glasu od čega mi se naježe dlačice na vratu. A smijala sam se masovnoj histeriji koja je vladala među ženama u ono vrijeme...

Da sam bar živjela onda, da ga samo jednom iskusim uživo! Sad vjerujem da bih možda bila jedna od onih što bacaju grudnjake na stage i padaju u trans na zemlji kojom je on gazio!!

Znam da postoje ljudi koji su u stanju bacati stadione u histeriju. A ne moraju svi ni biti ljepotani i karizmatici. Sjetite se Hitlera?! Mali ružni čovječuljak sa suludim idejama.. a zaveo je milijune. O čemu se tu radi? U čemu je bila njegova tajna? Čula sam mišljenja da je hipnotizirao ljude, da su njegovi govori slušatelje bacali u delirij. Šta to neki ljudi imaju, kakvu moć uvjeravanja ili privlačnosti koja je u stanju baciti ljude na koljena?

Učili smo u školi o slavnim i velikim vođama, gledali filmove, čitali knjige. Za sve kažu da su bili više ili manje karizmatični, ali nigdje nisam čula zadovoljavajuće objašnjenje za taj fenomen zanesenosti nečjim likom, suludim obožavanjem i apsolutnom predanošću.

I ne mislim sad na obožavanje nekog glumca ili pjevača. Postoje fanovi, i ludi fanovi, ali histerija, i to konstantna histerija i uzdizanje neke osobe među besmrtne, to je fenomen koji je meni potpuno stran. Teoretski razumijem, ali kako to funkcionira u stvarnosti?!

I nakon što je King nestao s ekrana i zamjenio ga neki slatki dečko, ostala sam sjediti pred tv još 5 min ,odmahujući glavom i potpuno skrenuvši od glavne teme;), a onda pojurila na komp, podjeliti svoje nedoumice sa širokim masama...

2 Komentara | Print | # | ^

17.11.2005. 12:16

..i prođe još jedan dan.....

Danas je jedan od ONIH dana, kada je svijet siv i tmuran, budućnost neizvjesna, u ljubav sam nesigurna i ne znam čemu da se veselim. Jedno od onih jutara kada se radujem samo tome da će i taj dan proći. Another one bites the dust (hvala, Dustu, mom lektoru:). Šteta, jer svaki dan na ovom svijetu je unikatan i dragocjen, i nikad ne znaš koliko ćeš ih još imati. A ja upravo rasipam ovaj kao da mi je duboka starost zagarantirana. Veoma nesavjesno i rasipnički. A vodu zatvaram dok perem zube! Go figure!!

Ja sam jedna od onih osoba koje se još navečer vesela novom danu i svemu što im nosi. Razmišljam kako ću ujutro skuhati kavu i popiti je gledajući na Kvarneski zaljev, dok mi se maza mota pod nogama tražeći repete mlijeka. Kako ću skuhati ručak od 3 slijeda + desert i konačno dokazati dragome da nije istina da mi uvijek nešto zagori.

Biranju poklona za Božić, pa pakiranju i pisanju imena... Kako ćemo i ove godine ići izabrati onaj posebni bor za nas, pa se opet nećemo moći odlučiti koji je savršen, dok ne ostanu samo dva-tri ofucana borića. Pa ćemo ga donjeti doma i voljeti kao da je najljepši i najraskošniji na svijetu, a zapravo su mu grane tako rijetke da ne mogu povješati ni sve kuglice..
Opet ću peći božićne kolače, sa puno cimeta i klinčića, jer me ti mirisi podsjećaju na djetinjstvo kod bake.. i opet ćemo piti kuhano vino koje nisam dosta razrijedila, pa ću se prvo glupo hihotati, a onda zaspati prije dnevnika..
Na Badnjak ću peći kolač i veseliti se kako će ove godine ispasti savršen i bolji od svekrvinog, ali kad ga završim bit će sav kvrgav i ukošen, vjerovatno će mi prifaliti glazure da ga cijelog ukrasim, i bit ću nesretna. A moj dragi će reći da je to zato najukusniji kolač koji je ikada jeo, da su mu mamini kolači uvijek preteški i nedovoljno slatki. Pa ćemo se zajedno smijati do suza kad dođe njegova mama i počne me uvjeravati da svi učimo na greškama, te da kolač nije loš, samo malo presladak..

Veselim se dalekoj budućnosti, ljetu koje još nije ni na pomolu, prvom kupanju, i moru tako hladnom da mi se nakostriješe dlaćice na rukama kad zamočim samo nožni palac. Mmm, veselim se proljetnim kišama i onim noćnim grmljavinama, kojih se zapravo i ne bojim, ali se uvijek pretvaram, tako da se mogu stisniti uz njega i tražiti utjehu, pustiti mu da mi se smije i zove me svojom kukavicom...

Volim život. Samo ne danas. 3 Komentara | Print | # | ^

15.11.2005. 21:08

baby blues

Neki znaju, a neki ne znaju što je to točno baby blues. Kažu da je to pomalo depresivno stanje u koje zapadnu novopečene majke. Samo, što je o mojem konkretnom slučaju u baby bluesu nije friška majčica, nego moj dragi. A dijete čak i nije njegovo. (Bože, nadam se da nije, nisam o tome prije razmišljala?!)
Naime, naši dragi prijatelji su dobili bebača, danas popodne, i naravno da su vrlo sretni i ponosni, jer iako bebu još nisam vidjela, sigurno je najslađe stvorenje na svijetu. I najvoljenije i najželjenije.
I to je krasno.
A ono što nije krasno je da se moj dragi danas pojavio sa baby blues izrazom u očima, i ja sam znala što slijedi. Naša rasprava - i ja želim jedno takvo - nije ni vrijeme ni mjesto- ako tako razmišljaš nikad neće ni bit- pa nije NIKAD, samo ne SADA- pa ne kažem sada, samo jednom- pa i ja kažem jednom, al ne sada- ali uvijek ćeš naći neki razlog protiv- ne UVIJEK samo SADA........i tako ukrug
(Neznam jel netko ovdje vidi uzorak??!)
Izluđuje me to. Kao kad klinac želi novu igračku. I svaki put kad vidi da je neko drugo dijete ima....raspad sistema. Ne znam zašto mi to radi. Ispada da sam djecomrzac zato jer se želim zaposliti i ostvariti neku financijsku stabilnost prije nego osnujemo obitelj. Mislim da je stvar u njegovom odgoju, patrijahalna familija sa naglašenim obiteljskim vrijednostima. Što možda dobro funkcionira na papiru, ali i ja imam svoju glavu i, nažalost, drugačije mišljenje.
A da ne spominjem suptilne pokušaje od strane svekrve - a kad vi mislite jedno takvo? Vrijeme ide, znaš?
I moja omiljena i često korištena- nikad nije pravo vrijeme, da smo mi čekali pravo vrijeme...
Molim samo komentare potpore, strašno sam isfrustrirana.. 5 Komentara | Print | # | ^

10.11.2005. 14:32

hipohondar

Svi imamo neke svoje tajne strahove. Ne mislim sada ono da ostanem bez posla, da me dečko ostavi i sl., nego na paranoične strahove, tipa agorafobija, kinofobija.. Moja fobija je tako velika da sam se tek nedavno usudila progovoriti o tome, i to samo zbog okolnosti.
Naime, ja se panično bojim upale slijepog crijeva. Nemojte se smijati, ja to ozbiljno. Nisam klasični hipohondar, ja se ograničavam samo na slijepo crijevo.

A znam i točan dan i sat kad je sve to započelo...

Bio je sat latinskog jezika, pred ohoho godina, u gimnaziji. Predavao je jedan super profesor kojeg smo jako cijenili jer nije forsirao na tome da je njegov predmet najvažniji, nije nam tupio latinske poslovice i fraze, nego je baš pedagoški razvukao priču na sve i svašta. Između ostalog, ispričao nam je i o svojoj operaciji slijepog crijeva. Dakle, ukratko rekao je da je to bila najgora bol koju je u svom životu iskusio (sjećam se da sam u tom trenutku pomislila kako je Bog ipak s razlogom dao ženama da rađaju), te da su mu liječnici rekli da ne bi preživioda je stigao samo par minuta poslije. Ja sam inače zdrava ko dren (samo malo da pokucam o drvo), i do tada bez ikakvih iskustava sa bolnicama i doktorima. Ali pretpostavljam da se u tom trenutku počeo razvijati moj paranoični i nezasnovani strah od upale slijepog crijeva. Slijedećih godina sam se, u želji da razbijem taj strah, počela sama obrazovati (čitati stručnu literaturu, raspitivati se). I kad sam prikupila sve simptome i nuspojave, umjesto da se straha riješim, počela sam regirati na svaki imalo sličan simptom. A s obzirom da sam žena, bolova u trbuhu – objašnjivih i onih fantomskih – imam pa, bar 126 puta na mjesec.
I sve sam to više manje držala pod kontrolom. Da se razumijemo, kad znate da je to vaša vlastita paranoja malo je lakše nositi se s njom, a dobra strana toga je da sam medicinski sad već prilično obrazovana – imam bookmark na svaku medicinsku stranicu, pa i one koje se bave alternativnom medicinom, da ne spominjem priručnike! Tako da sam postala izvor znanja svojoj široj familiji – ja sam osoba kojoj se obrate prije nego odu liječniku, tako da njemu mogu reći šta im je :)
.
Kako svaka priča (o.k, skoro svaka) ima i poantu, i ova slijedi. Jednog proljetnog dana, pred godinu i pol dana, u kasne večernje sate, počeli su neobjašnjivi bolovi. Da, bilo je vrijeme za pms, ali bolovi su počeli prenaglo i bili su prejaki. Prvo na lijevoj strani trbuha, pa u sredini, pa lagano na desnu stranu. Knjiški primjer. Ja se ushodala po sobi, hladni znoj me oblio- jer ostvaruje se moja najgora noćna mora!! I sad samo čekam da me natjera na povraćanje, pa da zovem hitnu. (Bila sam sama u vikendici, da jeza bude veća).
I čekam i čekam, a bolovi se smirili. Nije potrebno ni spominjati da sam tu noć probdjela, potpuno obučena, sa mobitelom nadohvat ruke.

Ali ništa. Drugi dan ko nova, a stvari dobila nakom 3-4 dana. I mislim si ja, pms je vrag, bit će da je to bilo to. Desetak dana nakon toga, mene opet spopadoše neki lagani bolovi, ni blizu jačine ko ovo prije, ali bolovi jesu, a objašnjeni nisu. I trajalo to par dana i prestalo. Pa opet počelo idući mjesec. Ja već luda od crnih misli, dogovorila pregled i kod ginekologa i osobne liječnice za idući tjedan (bio je petak), kad me ponovo kasno navečer probudili bolovi. Prevo lakši, pa jači, pa opet lakši. I kao da zna, nazvao me dragi da pita kako sam. A ja sam hrabra samo dok me netko suosjećajno nešto ne pita. Onda sam gotova. Poplava.

I čovjek se zabrinuo, došao po mene da me vozi na hitnu (ja, usput, nikad prije u životu nisam bila na hitnoj). I tamo ja doktorici ispričam simptome, a ona kaze da ne zna. Možda je slijepo crijevo. JAO, ZNALA SAM!! Pa neka lijepo idem doma, spavati (DA, BAŠ) pa ako se bolovi pojačaju ili ako mi pozli – nek idem drito na kirurgiju. (Kako mi je to nježno saopćila, mislim da telad pred klanje prima više simpatija).

I išli mi doma, pa zvali bolnicu, jel, nek nam oni kažu što da se radi. A doktor tamo kaže da mi dođemo odmah ujutro (ako ne i prije) da su to neki zamaskirani simptomi. Sa mnom nikad ništa jednostavno...

I iduće jutro u bolnicu. I ležim tamo na hitnom traktu, sva sreća da me (pa, naravno) ništa više ne boli, jer koliko su ažurni mogla sam šest puta otegnut papke. I dođe neki dečkić, ja mislila donio on doktorima marendu ili nešto, kad on navuče kutu i stavi stetoskop i do mene. No, baš krasno. Ma, znam da i on more negdje učit medicinu, al di baš na meni??!
I gdje te boli i kako i kada, aha, aha, a ovo, aha, dobro , aha...dooobro. I ode on na komp. I gledam ja njega - jer ležim ravno nasuprot, jel- kako nešto tipka, sve mi se čini konzultira se s nekim «pravim» doktorom, ili upisuje u gooogle moje simptome...
I ode on! Samo tako. Meni nitko ni riječi. I već ja razmišljam kako ću ja fino skupit svoje krpice i išetat iz bolnice, pa draže mi krepat u vlastitom krevetu, tamo će me bar netko naći nakon dan-dva..
Kad uhihotaše dvije sestre u prostoriju i idu prinat nešto s kompjutera. Joj, kaže jedna drugoj, vidi ovo: Ima bolove u trbuhu, malo s desne strane, malo s lijeve. To je apendiks, kaže druga pametnjakovićka. Da, veli opet prva, jasan slučaj!
Ma ideš!! Pa idi nađi mog doktorčića i reci to njemu, tuko neljudska.
A mene oblijeva znoj, malo vruć, malo leden, i mislim si ja, to je karma, nema šta drugo biti. Sudbina me iskušava, ironija života.
Pa, dobro, dobra strana svega toga (uvijek ja nađem nešto, ja sam odrasla na Zeusovim basnamaJ) je što jednom kad mi odstrane slijepo crijevo- riješila sam se svoje paranoje. Hvala Bogu na malim milostima, ipak imam samo jedno slijepo crijevo!!
I čekam ja tako, znojim se (jeste već skužili kako je PREVRUĆE u bolnicama?!), čekam. I dovuče sa moj doktor odnekuda, moj dečko mi signalizira nešto njemu iza leđa, a ja si mislim, a lijepo moje, išao on naći doktora za mene, al šta nije mogao naći nekog drugoga ovaj put, ovaj mi ide na žuć (medicinski sleng!).
Kad meni doktor kaže (ne baš meni, više nekom iza mog lijevog ramena, tako da sam se stalno okretala da vidim s kim to on priča) da me šalju na ginekologiju. Pa, rekoh ja, znam da nisam doktor, al zar slijepo crijevo spada u ginekologiju?? Ma, ne, nismo sigurni šta je. AJME, što to volim čuti iz usta doktora!

I tako, da dugu priču učinim nešto kraćom, čekali, čekali, ja se još malo znojila, pa još čekali, pa poštovani gin. Zaključi da imam NEŠTO na desnom jajniku. Ček, kako NEŠTO, otkad je to medicinski izraz?? Šta je to NEŠTO?? Beba, cista, rak, alien?! On kaže, neznamo šta je, nešto. Valjda folikul. Pa, dobro, kako misliš VALJDA? Znam ja da medicina nije egzaktna znanost, al daj barem nemoj koristit riječi kao nešto, valjda i NE ZNAMO!!!
I pošalje on mene nazad k onom doktorčiću, koji me, oh čudna mi čuda, otpusti iz bolnice sa –nismo sigurni šta je, javite se vlastitoj doktorici i ginekologu. E, pa hvala vam lijepa. Ja jedva dočekala, izletila van ko torpedo, frustrirana i bijesna, skupa sa moji slijepim crijevom. A dečko išao natrag po još koje objašnjenje, jer mu NE ZNAMO nije bilo dovoljno uvjerljivo. Al, kako je odn malo veći i krupniji od mene (105/ 198), on je bar izvukao kakav-takav odgovor. Dakle, doktorčić misli da nije slijepo crijevo, a mi nek tražimo dalje...
I tražili mi još mjesecima. Moja ginekologica nije našla ni traga onog NEŠTO što dobri doktor u bolnici nije znao identificirati, rekla da ako je bio folikul, to je normalno u ovulaciji, i ne izaziva takve simptome. I bila je vrlo pristupačna i objasnila sve što sam pitala i nije bezobrazno odgovarala kao da se mene ne tiče sta mi se dešava sa tijelom. Al nju sam i platila skoro 600kn za taj pregled. I opet ću. I slijedeći i svaki naredni put. Jebeš ti socijalno i doktore koji neznaju razlikovati slijepo crijevo od tumora na jajniku (ispričavam se, ja inače ne psujem!).
A ja prošla još hrpe pretraga i ultrazvuka i donirala na litre krvi, i ispala čista ko suza.
I još kao bonus smijem zadržati svoje slijepo crijevo! A doista smo se zbližili poslijednjih mjeseci. Više ga se ne želim riješiti, nekako sam vezana uz njega;)

I da, još povremeno osjećam neobične bolove, al to ja objašnjavan sama, kome trebaju liječnici. Jednom su plodni dani, drugi put pms, treći put se mjenja vrijem. Sreća pa sam žensko i ne prifali mi izlika!!

Eto baš sam se nedavno preforsirala na multigymu, pa me ovih dana malo boli trbuh, bit će da sam nešto istegnula...
3 Komentara | Print | # | ^

09.11.2005. 11:54

Poslodavci su bogovi...

Ovo su neke od situacija o kojima nisam razmišljala niti sekunde za vrijeme studiranja. I bolje da nisam, studij je i bez toga bio pakao...još da sam znala kroz šta ću prolaziti jednom kad ga dovršim, motivacija bi mi bila na nuli. I ovako sam prerano diplomirala, nije fora ako ne studiraš bar 6-7 godina...
Dakle, kao što kaže naslov, jedna od navažnijih stvari koju friško nezaposleni bivši student mora zapamtiti je da su poslodavci bogovi. Bez obzira kako vam se možda beznačajna dotična firma čini, ima li 1 ili 10 000 zaposlenika, tretirajte onog koji vas intervjuira kao Boga, i to sa velikim B. Jer od crva poput vas se ne očekuje ništa manje od toga!
Da vam se ne bi dogodilo da se prilikom telefonskog razgovora sa potencijalnim poslodavcem, u čije ste se poduzeće javili za posao ml.menagera, odvalite od smijeha kad vas zamoli da upotpunite svoj životopis fotografijom po mogućnosti cijele figure... on to misli ozbiljno.
Da ne ostanete iznenađeni kao zec na autocesti kad vam nesuđeni šef, nakon razgovora u kojem vam odmah iskreno kaže da misli da ste premladi za mjesto na koje se natječete, predloži večeru uz čašu vina i razovor o tome može li se ipak pronaći kakvo mjesto za vas u tom poduzeću... jer ako ste premlada za bilo kakav odgovorniji posao znači da ste taman pilence po njegovoj mjeri!
Da ne odmahujete glavom u nevjerici kada vas pozovu na razovor jer vaš životopis i molba baš odgovaraju profilu zaposlenika koji traže, ali jednom kad vas vide, zaključe da bi vam mnogo bolje odgovarao posao tajnice...
Da ne ostanete bez teksta kad vas nazove čovjek u čije ste se poduzeće javili na natječaj (a kojeg usput budi rečeno nema ni na internetu, ni popisu poduzeća u vašoj regiji), pa vas obaspe uvredama i psovkama nakon što ga u toku razgovora pristojno upitate čime se njegovo poduzeće bavi. Pa nakon što zaključi razgovor sa «...šta se koga koji k.. tiče s kim ja spavam, a s kim živim (vjerujte, samo sam pitala čime se poduzeće bavi), zivka još 15-ak puta tokom tjedna dok vam ne prekipi i stavite zvuk na silent, i već razmatrate da mu pošaljete dečka da ga razbije...
Zato, prije nego uopće krenete na razgovor, ili još bolje - još dok pišete molbu, fino se pripremite na to da će 5/8 ljudi (čitaj muškaraca) s kojima ćete razgovarati razmišljati o tome kako da vam uvale posao preko kreveta a da se priom ne izvrgnu tužbi, 2/8 neće biti tako uglađeno (opet muškarci, ali čitaj seljačine), dok će vas preostala 1/8, ovog puta ženskog roda, diskvalificirati čim uđete kroz vrata, jer koja imalo pametna žena želi konkurenciju istog roda ali 20g mlađu u vlastitoj firmi?!
Pa ti vidi...
5 Komentara | Print | # | ^

03.11.2005. 11:54

Pravo vrijeme

Već je odavno poznata stvar da za sve postoji pravo vrijeme, ne? Imate vrijeme za ustajanje, vrijeme kada je najbolje vježbati, ručati, ići na kavu sa prijateljima... Pravo vrijeme za sex, naravno (svatko ima svoje, da unaprijed odgovorim na eventualna pitanja!).
A kad je pravo vrijeme za konzumaciju alkohola? O.k, recimo, umjereno – samo čaša vina poslije ručka. A šta ako ne ručam? Znači li to da se mora čekati večera, ili pali svaki obrok nakon doručka? I koliko je doručak uopće u igri? Ako ustanem u 11.30, šta mi je prvi obrok- doručak ili ručak? Ili brunch? Ili ovisi o količini konzumirane hrane?
A šta ako odlučim ustati u podne i preskočiti doručak. Jeli socijalno i društveno prihvatljivo konzumirati alkohol za doručkom? Odnosno prvim obrokom tog dana, esp. ako se dotični konzumira prijepodne??
Kako je došlo do gore spomenute nedoumice, pitate se? Eto:
Ustala sam relativno kasno, naime moj urođeni sat je nešto zaribao kod promjene na zimsko vrijeme, pa sam ležerno ustala u 10.45. Niš strašno, kažete. I nije. Pa sam se dovukla do kuhinje, već pomalo gladna, jel´te, izokrenula frižider, već po pravilu krcat isključivo nejestivim stvarima, pa ormarić sa kruhom (kojeg nije bilo), pa kao poslijednje utočište –mikrovalnu sa ostacima jučerašnjeg ručka – iznenađujuće ukusne pileće pečenke i nešto zaostalog priloga –kojeg je btw. uvijek baš mrvicu više nego što je trebalo..
I što da čovjek drugo čini, nego...pa da se ne baci.
I tako ja to sve fino aranžirala na tanjur, i, pa dakako, uzela i čašu finog crnog vina, opet čudom preostalog od prethodnog dana. I taman uzela zalogaj i zalila ga kad li zazvoni telefon. Mama. (Naravno...)
I da skratim..blablablablablabla..sta radiš, pita ona mene. I ja joj, opet dakako, ništa ne sluteći i kažem. I sad vas pitam, dobro zašto, ali ZAŠTO, me nitko nikada u toku mog 25 godišnjeg života nije upozorio? Cijelo ovo vrijeme ja sam bezbrižno odrastala, školovala se i živjela ni ne sluteći kakav se psihopat krije u mojoj majci... Pa alkoholičar ovo, pa akloholičar ono, pa nije normalno pa nije zdravo, PA JOŠ I SAMA ..(hej, dobro, koja je to fora da alkosi piju sami? Šta ako se oblijevaš svakodnevno u kafani, onda niš strašno?)
Tako da ne samo da sam izgubila tek i za pečenku, a posebno za vino, već sam gotovo pristala upisati se na liječenje (negdje u neku španjolsku komunu, naravno, tako da nitko od rođaka i sl. kreatura nikad ne dozna..)
Ajme, majko. A ja uvijek mislila da svojoj majčici mogu reći sve. Pa, oduvijek mi je to tupila. A vidi sad... Pa šta bi tek bilo da sam joj otpočetka sve govorila? Noge mi se odsjekle od ove pomisli, pa strpala bi me u samostan...
2 Komentara | Print | # | ^

02.11.2005. 13:48

YOU KNOW YOU'RE CROATIAN WHEN

All meals your parents have ever prepared contain one key ingredient "Vegeta"

You were still in elementary school the first time you got drunk

You are never ever allowed to sit by an open window for fear of catching pneumonia from the "propuh" (even in the middle of summer)

There is a bar in your church hall that contains a 2-year supply of Brandy

You insist that you can spot a Serb from a mile away

The use of vulgar language at home is unacceptable, unless it is Croatian

English words are acceptable if used with the ending "A-T-I" which makes them Croatian..."play-ati", "study-ati"

Your Dida (grandad) mows the lawn in knee high black socks and sandals

Your Dida has a shot of "Rakija"

for breakfast At least one family member makes his own wine

"Sljivovica" (plum brandy) is used not only to celebrate at all occasions, but to cure illness and as a massage lotion as well

At the age of 13, you are allowed to go out of town with your friends for Croatian soccer tournaments, folklore festivals and dances

Your parents were at the function where you got drunk

The majority of your friends are also your relatives, even if they aren't your relatives, you refer to their parents as "Teta" and "Striko"

You are the only kid in your class who doesn't get to sleep in on Saturdays because of "Hrvatska Skola"

"Kuhace" are not only used for stirring when cooking...they are also used by Mama to beat you when there is no "siba" handy

At least once before you've told your parents that you'll call the police to report "child abuse" and your parents said "Samo probaj" (just try)

Mama beat you in public on at least one occasion

When leaving the house to go out, you always receive the same warnings (regardless of age): -"Pazi sta radis" (watch wut ur doin), "Pamet u glavu", "Nemoj me sramotit", "Nemoj da ja sta cujem"

Sadly, if something actually does happen, somehow Mama will know before you make it home

Mama gets pissed off at you for bringing home McDonalds saying, "sta ce ti taj junk?"

Your parents insist that you'll end up a nobody if you don't graduate from "fakultet"

Lunch on Sundays has more courses than Amerikanci have for Christmas or Thanksgiving dinner

You know that in addition to fruit flavoured Jello, that gelatine can also be prepared with pigs feet

You love "pasteta", but don't like bringing it to school or work for lunch because you'd be embarrassed if someone asked you what it was

There is a slab of fat in your fridge called SLANINA

Your mother washes the dishes before putting them in the dishwasher

Vegetarianism is not a concept your parents understand

All other action stops when you hear people speaking Serbian in a store somewhere and your mom starts to talk to you in English so that the Serbian people won't find out you speak "their" language and start trying to be your friend.

You have at least one short-wave radio in your house

You smell garlic on the old man's breath behind you sitting on the klupa in church on Sunday mornings

You live with your parents until you are married

Mama thinks that whenever you get sick it's because you didn't eat enough

When upset, it isn't unusual for Tata to send you "u pizdu materinu"

Baba and Dida wear at least 3 layers of clothing in all seasons

Dida and/or Baka spits into a napkin at the dinner table

Your parents turn the channel when there is a kissing scene

Dida & Baka insist you are quiet while he watches the news even though he doesn't understand a single word they're saying. Regardless of the fact he doesn't understand what they're saying, he knows more about what's going on in the world than you do

You never got the "Birds and the Bees" talk from Mama and Tata as you were growing up

Whenever your parents said "vidit cemo" you knew that it meant "NO!"

Everything that goes wrong in the world can somehow be traced back to Serbs

Your cousin in Croatia who calls you to send him money had a cell phone before you and wears only name brand clothing

Your relatives in Croatia think it's strange if you are not married by the age of 18

You are only allowed to vacation in the homeland

You are only allowed to speak Croatian at home

You have 17 consonants in your name and only 2 vowels

Your 13 yr old sister can out drink any Amerikanac

You cringe when you hear the word BATINE and hide

Your parents still prefer buying cassettes to CD’s

No one can pronounce your last name and every kid on the block has a nickname for it

A CROATIAN wedding consists of a minimum of 1000 people, 2/3 of which you don’t even know

......You're still laughing your ass off cause u know every single one of these are true! 1 Komentara | Print | # | ^

02.11.2005. 12:40

Dobra ili loša odluka?!

Odlučila sam (napokon) otvoriti vlastiti blog. Pa, vidi se, ne?
Nakon što sam provela godine i godine svog života skicirajući priče u glavi, za vlastitu zabavu, odlučila ja to prenijeti na papir. Dobro, ne baš na papir, ali izreka je izreka.
E, pa šta da se piše, to je pitanje sad. Dal pisati o nečemu što zaokuplja moje misli, ili o nečemu što bi potencijalne čitatelje više zanimalo. A kompromisi? Netko mi rekao jednom da su kompromisi idealna rješenja. I zagorčao mi život žešče! Jer, nije u ljudskoj prirodi da čini kompromise. Ljudski je misliti da si ti (t.j- ja) najpametniji, jedini kužiš foru do kraja, sa svojih 25 znaš sve što o svijetu trebaš znati,a o životu i više... A samim pristajanjem na kompromis dokazuješ/priznaješ da to nije tako. Jer ako bi dao glavu da si u pravu- čemu pristat na osrednje rješenje. Al opet, ako ne može bit po tvojem, zašto bi.... kužite?
Znači, moj prvi post. Možda i par riječi o meni? Ili je još prerano?
Ajde, samo par riječi- rođena sam ne taaako davno (vidi gore), vrlo rano odlepršala iz roditeljskog gnjezda (ima nešto o štakorima koji bježe sa broda koji tone...) i nakon par godina"traženja sebe" (ma, nisam vam ja Egle, meni je trebalo duže) smjestila sam se nadomak (krasne li riječi!) Opatije, uz divnog čovjeka (ne ulizujem se, majke mi), u našem divnom stanu, sa divnim pogledom i well, već znate shemu, čemu gnjavit dalje.
A o svemu onome što nije tako divno, u mom slijedećem javljanju! (još jedan izraz koji sam oduvijek željela koristiti!)
Pa, sad, vidi se da ja u životu često koristim kompromise- u ovom ili onom kontekstu. I rekla ja šta god hoću, al uptrijebih ga i u svom prvom postu.
Ofckors, čekam na komentare, da mi kažu dobra ili loša odluka?!

Dakle, lijep pozdrav do sutra! 1 Komentara | Print | # | ^