Već je odavno poznata stvar da za sve postoji pravo vrijeme, ne? Imate vrijeme za ustajanje, vrijeme kada je najbolje vježbati, ručati, ići na kavu sa prijateljima... Pravo vrijeme za sex, naravno (svatko ima svoje, da unaprijed odgovorim na eventualna pitanja!).
A kad je pravo vrijeme za konzumaciju alkohola? O.k, recimo, umjereno – samo čaša vina poslije ručka. A šta ako ne ručam? Znači li to da se mora čekati večera, ili pali svaki obrok nakon doručka? I koliko je doručak uopće u igri? Ako ustanem u 11.30, šta mi je prvi obrok- doručak ili ručak? Ili brunch? Ili ovisi o količini konzumirane hrane?
A šta ako odlučim ustati u podne i preskočiti doručak. Jeli socijalno i društveno prihvatljivo konzumirati alkohol za doručkom? Odnosno prvim obrokom tog dana, esp. ako se dotični konzumira prijepodne??
Kako je došlo do gore spomenute nedoumice, pitate se? Eto:
Ustala sam relativno kasno, naime moj urođeni sat je nešto zaribao kod promjene na zimsko vrijeme, pa sam ležerno ustala u 10.45. Niš strašno, kažete. I nije. Pa sam se dovukla do kuhinje, već pomalo gladna, jel´te, izokrenula frižider, već po pravilu krcat isključivo nejestivim stvarima, pa ormarić sa kruhom (kojeg nije bilo), pa kao poslijednje utočište –mikrovalnu sa ostacima jučerašnjeg ručka – iznenađujuće ukusne pileće pečenke i nešto zaostalog priloga –kojeg je btw. uvijek baš mrvicu više nego što je trebalo..
I što da čovjek drugo čini, nego...pa da se ne baci.
I tako ja to sve fino aranžirala na tanjur, i, pa dakako, uzela i čašu finog crnog vina, opet čudom preostalog od prethodnog dana. I taman uzela zalogaj i zalila ga kad li zazvoni telefon. Mama. (Naravno...)
I da skratim..blablablablablabla..sta radiš, pita ona mene. I ja joj, opet dakako, ništa ne sluteći i kažem. I sad vas pitam, dobro zašto, ali ZAŠTO, me nitko nikada u toku mog 25 godišnjeg života nije upozorio? Cijelo ovo vrijeme ja sam bezbrižno odrastala, školovala se i živjela ni ne sluteći kakav se psihopat krije u mojoj majci... Pa alkoholičar ovo, pa akloholičar ono, pa nije normalno pa nije zdravo, PA JOŠ I SAMA ..(hej, dobro, koja je to fora da alkosi piju sami? Šta ako se oblijevaš svakodnevno u kafani, onda niš strašno?)
Tako da ne samo da sam izgubila tek i za pečenku, a posebno za vino, već sam gotovo pristala upisati se na liječenje (negdje u neku španjolsku komunu, naravno, tako da nitko od rođaka i sl. kreatura nikad ne dozna..)
Ajme, majko. A ja uvijek mislila da svojoj majčici mogu reći sve. Pa, oduvijek mi je to tupila. A vidi sad... Pa šta bi tek bilo da sam joj otpočetka sve govorila? Noge mi se odsjekle od ove pomisli, pa strpala bi me u samostan...
Post je objavljen 03.11.2005. u 11:54 sati.