Danas je jedan od ONIH dana, kada je svijet siv i tmuran, budućnost neizvjesna, u ljubav sam nesigurna i ne znam čemu da se veselim. Jedno od onih jutara kada se radujem samo tome da će i taj dan proći. Another one bites the dust (hvala, Dustu, mom lektoru:). Šteta, jer svaki dan na ovom svijetu je unikatan i dragocjen, i nikad ne znaš koliko ćeš ih još imati. A ja upravo rasipam ovaj kao da mi je duboka starost zagarantirana. Veoma nesavjesno i rasipnički. A vodu zatvaram dok perem zube! Go figure!!
Ja sam jedna od onih osoba koje se još navečer vesela novom danu i svemu što im nosi. Razmišljam kako ću ujutro skuhati kavu i popiti je gledajući na Kvarneski zaljev, dok mi se maza mota pod nogama tražeći repete mlijeka. Kako ću skuhati ručak od 3 slijeda + desert i konačno dokazati dragome da nije istina da mi uvijek nešto zagori.
Biranju poklona za Božić, pa pakiranju i pisanju imena... Kako ćemo i ove godine ići izabrati onaj posebni bor za nas, pa se opet nećemo moći odlučiti koji je savršen, dok ne ostanu samo dva-tri ofucana borića. Pa ćemo ga donjeti doma i voljeti kao da je najljepši i najraskošniji na svijetu, a zapravo su mu grane tako rijetke da ne mogu povješati ni sve kuglice..
Opet ću peći božićne kolače, sa puno cimeta i klinčića, jer me ti mirisi podsjećaju na djetinjstvo kod bake.. i opet ćemo piti kuhano vino koje nisam dosta razrijedila, pa ću se prvo glupo hihotati, a onda zaspati prije dnevnika..
Na Badnjak ću peći kolač i veseliti se kako će ove godine ispasti savršen i bolji od svekrvinog, ali kad ga završim bit će sav kvrgav i ukošen, vjerovatno će mi prifaliti glazure da ga cijelog ukrasim, i bit ću nesretna. A moj dragi će reći da je to zato najukusniji kolač koji je ikada jeo, da su mu mamini kolači uvijek preteški i nedovoljno slatki. Pa ćemo se zajedno smijati do suza kad dođe njegova mama i počne me uvjeravati da svi učimo na greškama, te da kolač nije loš, samo malo presladak..
Veselim se dalekoj budućnosti, ljetu koje još nije ni na pomolu, prvom kupanju, i moru tako hladnom da mi se nakostriješe dlaćice na rukama kad zamočim samo nožni palac. Mmm, veselim se proljetnim kišama i onim noćnim grmljavinama, kojih se zapravo i ne bojim, ali se uvijek pretvaram, tako da se mogu stisniti uz njega i tražiti utjehu, pustiti mu da mi se smije i zove me svojom kukavicom...
Volim život. Samo ne danas.
Post je objavljen 17.11.2005. u 12:16 sati.