|
Nevjerojatno je koliko gluposti čovjek može napraviti kada ne raspolaže ispravnim informacijama. Danas su informacije i podaci ono što upravlja našim postupcima u svijetu ekstrema, svijetu lišenom svake neučinkovitosti. Stvorili smo novi okoliš za sebe, on secira naše osobnosti, otvara uvid u vlastitu izopačenost samoprozvanog intelekta. Virtualno gradimo i palimo toteme koje smo digli sami sebi, borimo se sa neprijateljima koje smo sami izmislili dok istovremeno zaboravljamo odakle dolazimo.
Sanjao sam nepoznatog stranca kako likuje poput najstarijeg neprijatelja. Dobio je sve čemu sam težio, ma kako to minorno bilo. Svejedno, niti u snovima nije imao obraza obratiti se licem u lice, već putem ekrana. To smo mi, naše vrijednosti su nestale. U vatrenoj stihiji koja guta iskonske osobine, tehnofili poput nas gore.
Zašto podsvjesno želimo rekreirati stvari iz fikcije? Zar je to posljednja forma života s kojom se želimo poistovjetiti? U budućnosti koja je potpuna nepoznanica, voljni smo uzimati scenarije, jer i loš scenarij je bolji od nepostojećeg. Ali odabiri su redom pogrešni, čak i oni učinjeni u najboljoj namjeri su zatrovani neadekvatnim informacijama. Riječi odzvanjaju poput binarne jeke koja jednom ipak dođe do mene, digitalni otisci našeg postojanja. Zaboravio sam na tren samosvijest i licemjerje kada sam kritički gledao na nas u svijetu tehnologije, jednostavno me nije briga.
-Ironično, jer gotovo i ne znam pisati bez tipkovnice.
Da barem znam(o) cijeniti vlastito vrijeme, odnosno njegovu limitiranu preostalu količinu, možda bi neke stvari izgubile na cijeni. Bilo bi svejedno da ulozi nisu tako visoki. Zaboravimo na hedonizam, želiš li zbilja svaki dan tretirati kao da ti je posljednji? Pa tko može podnijeti toliku dozu paranoje?
Faktori na kojima temeljimo naše odluke su tako relativni. Oni peru razum od svakog rezona, jer naši postupci ne počivaju na principu sudbine, mi jednostavno ne znamo drukčije. Zato i postoje poznati stranci i propali pisci. Međutim, tko se ima pravo žaliti na tuđu subjektivnost kada je subjektivnost jedina istinska logika koju znamo primijeniti.
Koliko nezdrave naše spoznaje mogu biti da smo naučili uzimati stvari zdravo za gotovo. U principu, ne možeš biti bolji ako znaš da ne moraš. Zato smo bolji kada smo ospravani, a svaki rezultat koji imamo moramo zahvaliti našoj konkurenciji. Boljitak i i ciljevi su podređeni našim plitkim interesima, a utopije su došle na zao glas jer ih mi jednostavno nismo u stanju stvoriti. Goruća želja postoji samo kada svijet ekstrema upućuje da se ona treba ugasiti.
Sve je dobro dok se osjećaš dobro, zar ne? Zdrava percepcija izgara uslijed oslobađanja biokemijskih spojeva unutar naših umova. Zato će pojam sreće biti limitiran na osjećaj stabilnosti koja ionako počiva na dekapitiranim idealima. To je začaran krug rase ovisnika o endorfinu koji će trajati koliko i rasa sama. Usred užarenog kruga se nalazimo mi, poznati stranci, zapetljani u mrežama naših odluka. Analogno digitalnom svijetu koji smo si stvorili, naš konačni izbor je binaran. Ne postoje ispravan i pogrešan način, jednostavno kažeš to. Nakon toga je gotovo, uglavnom.
Autodestruktivnost ili spontano izgaranje? Mislim da ljudi nemaju riječ za to.
|
