utorak, 31.07.2012.

A force of habit

Alkoholiziram se već satima, ili godinama. Ovisno tome kako
gledaš na to. Ušao sam u sferu kada život nije ništa drugo no banalna nakupina
navika. Ljudi, osobe su postale navike. Dišem nekako više iz navike, a svaka
aspiracija u životu se svodi na potragu za boljom vrstom navike.

Ticking away the moments that make up a dull day

Nedjelje su postale dimenzija za sebe, utopljen
konfrontacijom zdravog razuma i manjkom samokontrole upijam polako sve što mi
se događa. Kroz usko stakleno grlo moje vrijeme prolazi, kroz guste metalne
rešetke svaka misao ide van. Konfuzna praznina poput nestanka struje, gotovo
katastrofična situacija za mladu osobu današnjice. Relativno bespomoćno gledam
kako mi bježi najsporiji vlak. Na peronu gledam ostale putnike koji se nisu
stigli ukrcati, ali ne nalazim utjehu. Nisam zadovoljan onim što vidim. Nekad
sam htio da svijet čeka na mene, sada mi je svejedno. Učini to bez mene i ne
pomišljaj na to da me čekaš. Just for the record, nisam rezigniran. Ni
približno koliko sam indiferentan. Naime, dogodila mi se tragedija, izgubio sam
naviku.

Tired of lying in the sunshine staying home to watch the
rain
Rattle on...

Kiša je tako krasno isprala zrak, i shvaćam da fasade nisu
uvijek nužno iluzija. Možda u ovom svijetu niti nema iluzija, što ako su lice i
naličje jedno? Mlada i nevina djeca neba su postali neodgovorna đubrad s
tendencijom prema „opravdanom“ alkoholizmu. Biti će da smo razvili neke loše
navike. Svi tako zgodno ubace sudbinu u svoje rečenice, često pomislim da im je
suđeno da žive u neznanju. Idem se hvatati za slamke, to je navika koja mi je
toliko dobro išla da mi je postala hobi. Jer, ako sudbina postoji, onda znači
da je jednom morala nastati, što direktno dovodi do zaključka kako jednom može
i prestati.  Ali što bi bio naš univerzum
ogoljen od  paranoje jedne kolosalne
sudbine?  Koga okriviti za konstantno
potkopavanje naše budućnosti?  Ništa ne
raste u pustinji, što će onda popuniti taj vakuum ispred nas? Takva neumitnost
sutrašnjice blijedi u usporedbi sa onim boljim jučer. Nazovi me ludim, ali ne
znam da li je bolje živjeti dobro za bolje jučer ili loše za bolje sutra? Očito
da neke navike tek trebam razviti.

The sun is the same in a relative way, but you're older

Kada zatvorim oči, vidim ...naviku. Priroda čovjeka nije da slavi ono što mu je
sveto, već da sve svodi na razinu gdje se osjeća tako bezlično, gotovo
zatupljeno komforno. Biti glup(lji) je tako nelogično, ali je vrlo praktično. Svakim
danom sve više shvaćam kako se podsvjesno distanciram od onoga što bi mi trebalo
biti bitno u životu. Ne želim čitav život svesti samo na jednu riječ, odbijam
limitirati se na riječi. Sve smo i ništa smo, imena koja nam ništa ne znače
koristimo jer ne znamo bolje. Hodamo ulicama jer ne vidimo razloga čemu
stajati. Gledamo jer nas je strah da ćemo vidjeti dok žmirimo.
Kada vidim ...naviku,
zatvorim oči.
01:20 | Komentari (3) | Print | ^ |

četvrtak, 12.07.2012.

Freefall

What is now was always but never seemed to be
In the breath of a heartbeat the walls tumble down

Peku me oči, prestajem ih trljati, obećajem. Širim ruke i gubim se u situaciji. Brzo triježnjenje dok lagano padam, iz ničega u bezdan. Nikad nisam htio letjeti koliko sam zapravo htio zaboraviti na gravitaciju. Pusti me da padam, ništa drugo mi ne treba. Pusti me da kišim. Kiša, lagao sam, treba mi kiša.

But I remain in my body
Words fail to describe what we feel when we die inside

Oblaci prolaze tako brzo dok proživljavam vječnost natrpanu u jedan dan. Bilo je tako davno kad sam posljednji puta disao punim plućima. Uvijek sam tražio razloge, svaki od njih je bio loš i dovoljan. Iskreno, nikad nisam mogao zamisliti savršen život u svijetu gdje sve nešto košta, a apsolutno ništa ne vrijedi. Suprotno tome, vidio sam nešto blizu savršenstvu, samo što nisam bio ni blizu. Duboko u tebi krije se iluzija onoga što vidim u tebi. Što mi radiš? Zašto mi ne lažeš? Ne mogu te pridobiti čak ni da mi lažeš. Padam, bez proklete kiše da mi radi društvo. Treba li čovjek lupati glavom samo kako bi probijao led? Smrznut, kao svi trenutci smrznuti u vremenu, padam...

There's no end to the bottom when we start to fall,
There's no top to the high when we want to climb

Kada dovoljno dugo padaš, može ti se učiniti kao da stojiš na mjestu, ali u vakuumu vremena i prostora, još uvijek se hrvaš sa gravitacijom. Totalno neovisni, još uvijek smo pod utjecajem toliko zakona koje nitko nije birao. Potpuno svjestan, nekeko mi se još to ne da reći samom sebi. Glupo je reći, ali čekam situaciju kada ću otkriti kako nekad jednostavno nije pametno popustiti. Gledam linije oblaka, tako indiferentne logici, tako neuhvatljive riječima.

Falling...
Falling...

Ako ikad sletim, moj cilj će biti da nekom jebem mater. Ne nekome, svima! Jebati im svima mater, periodično, na rate. Jebati mater zato što nemam ništa pametnije za raditi, zato što mi je to gušt, zato što mi se ništa drugo ne da raditi. Jebati mater, bez razloga. Jebati mater, onako osebujno, pjesnički, refleksivno...
Neki ljudi se jednostavno rode sretn...(((ALARM!)))
Prekrasno, još jedno nepristojno buđenje.
10:26 | Komentari (14) | Print | ^ |

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>