Alkoholiziram se već satima, ili godinama. Ovisno tome kako
gledaš na to. Ušao sam u sferu kada život nije ništa drugo no banalna nakupina
navika. Ljudi, osobe su postale navike. Dišem nekako više iz navike, a svaka
aspiracija u životu se svodi na potragu za boljom vrstom navike.
Ticking away the moments that make up a dull day
Nedjelje su postale dimenzija za sebe, utopljen
konfrontacijom zdravog razuma i manjkom samokontrole upijam polako sve što mi
se događa. Kroz usko stakleno grlo moje vrijeme prolazi, kroz guste metalne
rešetke svaka misao ide van. Konfuzna praznina poput nestanka struje, gotovo
katastrofična situacija za mladu osobu današnjice. Relativno bespomoćno gledam
kako mi bježi najsporiji vlak. Na peronu gledam ostale putnike koji se nisu
stigli ukrcati, ali ne nalazim utjehu. Nisam zadovoljan onim što vidim. Nekad
sam htio da svijet čeka na mene, sada mi je svejedno. Učini to bez mene i ne
pomišljaj na to da me čekaš. Just for the record, nisam rezigniran. Ni
približno koliko sam indiferentan. Naime, dogodila mi se tragedija, izgubio sam
naviku.
Tired of lying in the sunshine staying home to watch the
rain Rattle on...
Kiša je tako krasno isprala zrak, i shvaćam da fasade nisu
uvijek nužno iluzija. Možda u ovom svijetu niti nema iluzija, što ako su lice i
naličje jedno? Mlada i nevina djeca neba su postali neodgovorna đubrad s
tendencijom prema „opravdanom“ alkoholizmu. Biti će da smo razvili neke loše
navike. Svi tako zgodno ubace sudbinu u svoje rečenice, često pomislim da im je
suđeno da žive u neznanju. Idem se hvatati za slamke, to je navika koja mi je
toliko dobro išla da mi je postala hobi. Jer, ako sudbina postoji, onda znači
da je jednom morala nastati, što direktno dovodi do zaključka kako jednom može
i prestati. Ali što bi bio naš univerzum
ogoljen od paranoje jedne kolosalne
sudbine? Koga okriviti za konstantno
potkopavanje naše budućnosti? Ništa ne
raste u pustinji, što će onda popuniti taj vakuum ispred nas? Takva neumitnost
sutrašnjice blijedi u usporedbi sa onim boljim jučer. Nazovi me ludim, ali ne
znam da li je bolje živjeti dobro za bolje jučer ili loše za bolje sutra? Očito
da neke navike tek trebam razviti.
The sun is the same in a relative way, but you're older
Kada zatvorim oči, vidim ...naviku. Priroda čovjeka nije da slavi ono što mu je
sveto, već da sve svodi na razinu gdje se osjeća tako bezlično, gotovo
zatupljeno komforno. Biti glup(lji) je tako nelogično, ali je vrlo praktično. Svakim
danom sve više shvaćam kako se podsvjesno distanciram od onoga što bi mi trebalo
biti bitno u životu. Ne želim čitav život svesti samo na jednu riječ, odbijam
limitirati se na riječi. Sve smo i ništa smo, imena koja nam ništa ne znače
koristimo jer ne znamo bolje. Hodamo ulicama jer ne vidimo razloga čemu
stajati. Gledamo jer nas je strah da ćemo vidjeti dok žmirimo. Kada vidim ...naviku,
zatvorim oči.