The sun goes down
The night rolls in
You can feel it starting, all over again.
The moon comes up...and the music calls
You're gettin' tired of starin' at the same four walls.
Navodno. Kako fascinantna riječ. Navodno katkad ima i smisla. U ovom društvu koje je praktički letargija ljudskog uma nije poanta ne biti debil, već prikazati onoga do sebe kao većeg debila. Ne, ovo nije jedan od onih postova gdje su svi krivi pa treba žaliti nad sudbinom čovječanstva. Ne. Ovo je jedan od onih postova koji se nekako rijetko nalaze na mom blogu u zadnje vrijeme. Pišem zato što mi se piše, bez neke obaveze, više zbog potrebe za izražavanjem.
You're outta your room...and down on the street
Korak za korakom, stare ulice. Riječ za riječju, nova noć. Kao da kraj mene prolaze svi likovi koji iz nekog razloga još uvijek u mom umu. Uporno pokušavam upamtiti pokoju dobru rečenicu koja se rađa iz misli koje nadiru. U ovom društvu previše smo opterećeni nekim konformizmom, ne mogu se oteti dojmu da nismo ništa nego ljudske igračke u igri nepisanih pravila. Zar bih trebao skrenuti s uma i zanemariti sve samo kako bih izbjegao mišljenja ljudi koji iskreno i ne razmišljaju previše. Što je potrebno? Natjerati se da ponovno sve prespavaš? Iz kojeg razloga ljudi tako fragilnih umova postavljaju pravila zapisana u kamenu? Nisam siguran da sam voljan slijediti ih.
Koliko dugo namjeravaš slijediti nešto pogrešno?
Blesava emocija, rabljena roba. Vidim to u vlastitim očima dok gledam retrovizor. Gradska rasvjeta pod izlomljenim kutem prolazi kroz staklo i u pravilnim intervalima kao da me prožima. Nisam siguran zašto je to ovako. Koliko smo zapravo izbirljivi? Na stranu sa sudbinama i ostalim nebulozama koje čuješ od idiota sa viskom i špilom karata. Mi ne tražiMo vječno, već smo u stanju zadovoljiti se sa prvim što naiđe. Ali ako je zaista tako, što onda ja radim? Gdje su još sve one gluposti o tome kada se suprotnosti privlače? Ne postoje pravila, generaliziranje ne vodi nikamo. Ipak, neki ljudi se jednostavno moraju sresti, prije ili kasnije. Mislim da je više pitanje matematičke vjerojatnosti nego astrološke pameti. Svi se mi negdje sretnemo, negdje u ovoj rulji ...
Nobody knows where you're goin'
Nobody cares where you've been.
Koliko odgovora pružaju ove ulice? Koliko opcija nudi ovaj mali grad? Možda je sve to negdje u meni, samo moram postaviti prava pitanja, napraviti prave postupke. Ujutro se probudiš, niti ne znaš, možda je to tvoj zadnji dan u životu, možda je to dan koji će ti odlučiti ostatak života. Moje ruke će sasvim sigurno pokušati otvoriti još mnogo zaključanih vrata prije no što nađu ona otključana. Vjerojatno ću se morati okrenuti bez gledanja u retrovizor. Vjerojatno ću se još koji put porezati na staklo neke razbijene čaše prije nego shvatim. Vjerojatno ću već uskoro ponovno hodati ovom ulicom u staroj potrazi za nekim novim odgovorima.
Cause you belong to the city
You belong to the night
Livin' in a river of darkness
Beneath the neon light.
You were born in the city
Concrete under your feet
It's in your moves
it's in your blood
You're a man of the street.
U blesavoj igri praktički nemoguće je pobjediti, ali ulozi su sramotno niski. Prvi puta u životu ne želim otići na prvi znak nevolje. Ne da mi je stalo, već zato što je zabavno igrati. Sve dok ljudi ne uvide da su pravila ovdje samo da nas sputaju, sve dok ne shvatiš da poznaješ osobu tek kada te porazi.
Koraci se gube u daljini uz melodiju saksofona koji svira temu, temu za tebe...
