|
Za početak, moram se ispričati svima vama koji katkad navratite ovamo. Previše sam se ulijenio, malo sam zapostavio blog. Ipak, ovaj blog nikad nije imao rok trajanja, tako da će proći još dugo vremena prije no što odustanem od njega. Stoga, ne preostaje mi ništa osim toga da već jednom počnem pisati.
"I wish that every being could be happy and peaceful like I am at that moment. I often cry because they aren't." - Jason Becker
Nisam siguran da mogu reći ono što mislim. Katkad upravo nemam osjećaj da nekamo zaista idem, ali neprestano susrećem ljude. U trenutku dok se pitaš i nekako nakon naizgled beznadnog samouvjeravanja ipak shvaćaš da ima nešto pozitivno u tebi, da, baš u tom trenutku apsolutno nitko ne misli na tebe. Garantiram!
Spotičem se u ovom hladnom stepeništu dok bježim od stvari o kojima u biti sanjam. Ne zato što ih ne trebam, ne zato što mogu bez njih, već zato što me na neki način truju, kvare. Ravnu površinu mojega mira kvare valovi gorčine. Moja voda ima odvratan okus, a sjećanja boju sepije. Neprekidno se hrvam, sa vlastitim stavovima, sa idiotizmom koji me okružuje, sa onime što je ispravno iako ja to ne želim raditi. To je život bez života, kojeg ispunjavaju gluposti koje su same sebi svrha. Glasovi napornih ljudi što sporo pričaju i naglašavaju svaku riječ koju izgovore mi neprekidno odzvanjaju u glavi. Navečer, prije no što zaspim, još se jednom moram posvađati i pomiriti s njima da lakše spavam. Sulude kontradikcije, pretencioznost tamo gdje joj nije mjesto. Oko mene je milijun bezličnih ljudi koji izmišljaju hirove samo kako bi se osjećali posebnije. Najgore je što se nekad tako dobro uklapam među njih.
Stotine stihova, slika, tema i bezbroj riječi je trebalo biti dio ovoga posta. Toliko toga kuha, a zapravo se ništa ne događa. Samo mi nedostaje energije. Poput kaljuže, gubim snagu samo da se malo pomaknem. Gdje si u svemu Ti? Tko si Ti uopće? Gotovo je zapanjujuće koliko stvari mogu biti komplicirane. Čak i kada se probudim sa ciljem, čak i kada stignem na njega, osjetim da mi tu nije mjesto. Kao da moram otići, ovo što mi je ponuđeno na dlanu nije malena stvar, zahvalan sam svima na svemu. Ali ovo nije za mene. No kamo otići? Da li je izolacija stvarno ono najbolje za mene? Analiziranje analiza, razmišljanje o mislima, samo pusta filozofija koja ništa ne mijenja. Nevjerojatne su misli koje mi ne bi nedostajale čak ni da ih se više nikada ne sjetim. Gubitak vremena, sati, tjedana koje nikad neću vratiti. Mora li izolacija biti nužno i samoća? Kako pobjeći od ljudi ali ne od ljudskosti? Kamo se okrenuti kada završiš u kutu?
Potraga se nastavlja. No kao da bježim od prvotnog plana. Ali ja tražim, gubim svoje vrijeme na ono što je možda i moja sudbina. Što je tvoj izgovor?
Trebam svjetlo u ovoj crnoj noći, trebam vjetar na ovoj mirnoj pučini. Želim vikati! Zar je moguće da si cijelo vrijeme to zapravo ti? Odjednom mi nekako sve malo jasnije. Za mene je to nešto sveto, neponovljivo i vrijedno poput kapi kiše u pustinji. Meni treba dom. Želim svoje temelje, svoje korijenje. Želim svoje grane i lišće, želim bezbroj godova i tvrdu koru. To je odgovor na pitanje o budućnosti. Ali ja sam skeptik, jer savršeni trenutci nikad ne dolaze, rizici se nikad ne isplate. Ljudi odu u zadnji čas, a ja zakasnim na posljednji vlak. Na kraju sasvim popizdim, jer kako je tek ljudima sa pravim problemima?
|
