|
"Ekstremofil (izvedeno iz lat. extremus što znači „ekstreman“ i grč. philia, što znači „ljubav”) je organizam koji preživljava ili čak zahtijeva fizički ili geokemijski ekstremne uvjete koji su štetni većini ostalih živih oblika."
Prošlo je već godinu dana otkako su se uputili u potragu za novim domom. Zbog egzodusa koji su si sami nametnuli, već mjesecima lutaju nekartiranim prostranstvima. Naše Sunce, nekoć izvor našega života, sada je tek jedva vidljiva zvijezda. Sol sustav već polako postaje samo sjećanje, došli smo do ovdje. Nema više povratka. Skučeni hodnici, zvuk čizama kako gaze rešetke što prekrivaju podove. Uopće ne znam koliko je sati. Kao da me briga, ionako ne mogu vidjeti razliku. Kroz prozor moje skučene kabine vidim samo ogromnu prazninu i neopisivo udaljene ali ipak snažne, svijetle kugle plazme što ih gravitacija drži na okupu. Kao djeca smo ih u školi nazivali zvijezdama. Bile su pojam za nedodirljivo. Čak su tako nazivali ljude koji su navodno po nečemu bili posebni ...ili posebniji, ne znam. Gdje su dani kada smo ih gledali zajedno? Jesu li kod kuće zalasci Sunca još uvijek tako dramatični? Kako se naš Mjesec drži? Sjećam se dana kada smo prolazili kraj „Crvenog planeta“. Pričalo se kako je Mars nekoć bio plav poput Zemlje, no dana kada sam napuštao naš dom, u mislima mi je bila samo jedna riječ -sivilo.
Ponos uvijek prethodi padu. Pad je neizbježan.
Find your way home, little extremophiles
- Fly, beloved sons
Find your way home, donors of life
- Fly, my chosen ones
You're on your own, little extremophiles
- Ride your frozen ark
You're on your own, cleaving the skies
- Ride into the dark
Jesmo li mi ljudi zapravo ekstremofili? Gotovo smo sami sebe obrisali iz povijesti. Ne znam da li se radi o klasičnoj potrebi, ali nas podsvijest oduvijek gura u ponore ekstrema. Nisu li upravo mržnja, zavist i licemjerje ono u čemu ne preživljava ništa osim čovjeka? Upravo ta doza želje za samouništenjem nas i dovodi u situacije poput ove. Svemir je jako hladno mjesto, a što ako si sam u Svemiru? I nemaš kamo poći jer na kraju svaka solucija izgleda isto. Tko može bdjeti nad nama? Tko je toliko lud?
Nema više. Agresije. Inicijative. Suzbijanja. Nema više emocija. Nema više odvajanja. Nema više. Posjedovanja. Sumnji. Opsesija. Nema više doživljaja. Depresije. Nema više strasti što nas je činila onakvima kakvi smo bili. Nema više!
10 godina. Zamisli što je deset godina u tvome životu. A sada se stavi u situaciju kada ne vidiš niti čuješ osobu punih deset godina. Zamisli, bez traga ili glasa. Koliko se toga može promijeniti u 3,5 tisuće dana? Što me čeka u novome desetljeću? Vjerojatno odgovori na bezbroj pitanja, ne samo ona kojih se ne mogu trenutno sjetiti, već i na ona koja će tek biti postavljena. To je moć vremena. Samo vrijeme može obrisati nešto bolje od nas ljudi. No vrijeme je samo krivulja u prostoru. A mi, iako maleni, obrisali smo i previše toga, hoćemo li ikada pokoriti zvijezde? Hoćemo li ikada pokoriti vrijeme? Preostaje mi samo nasloniti uho i osluškivati šumove svemira.
Može li se poslati poruka u prošlost? Što bi rekao? Da li bi spriječio rat ili zagađenje? Možda glad u svijetu? Ovdje dolazim do problema u nama. Odgovor je, naravno, ne. Mi ne možemo gledati dalje od osobnih pitanja. Ma koliko si mi utvarali, nismo plemeniti kako to nekad mislimo.
Pojedinci koji se žrtvuju za dobrobit većine su često nazvani herojima, ali još češće budalama.
Ma ovo je kraj, samo što nemamo snage si to priznati. Ostajemo samo statistika. Sve, umjetnost, kultura, životne priče bezbroj ljudi što su živjeli kroz tisuće godina se uspješno anuliraju. Bez svjedoka smo samo statistika, bez ostavštine smo nepoznanica. Kako nastaviti živjeti sa ovakvom spoznajom?
...as we travel The Universe
|
