Mind mapping

Dan kao i svaki drugi. Baš. Tipična poza, ruke u džepovima, zatvorenih očiju kimam glavom u ritmu koji mi nameće zvuk što dopire iz slušalica. Zvuk, distorziran, no britak poput hladne oštrice reže ovo sivilo. Tjera ga da krvari, tjera da puca po starim šavovima. Ne zatvara stare stranice, već ih drapa, gužva i zatim pali. Radi upravo ono što bih ja morao raditi danima, zapitkujući se nepotrebnim pitanjima i inim glupostima. Poput metala između kosti i kože nešto me smeta. Gotovo mi ne da spavati. Ma popljuvao bih sve to, no ne mogu pljuvati na ono što toliko štujem i cijenim. U glavi je najbolje odmah drastično promijeniti situaciju. Pretvoriti protagonista u antagonista, bijelo u crno. No šećer se nikad nije pretvorio u papar. Možda je sve postalo malo nejestivo, možda prestaneš biti gladan. Nikad, baš nikad ne zamrziš omiljeni okus do mjere da lažeš. Ali te nitko ne krivi. Samo nemoj nikada nabaciti ono lažno lice, gdje odjednom mrziš ono za što si sinoć molio. Ljudi to zovu dvoličnost. I ja sam u toj sekundi poželio napraviti ono što smatram da je najbezobraznije, no vjerujem da tebi to i ne bi mnogo značilo. I dalje, sa rukama u džepovima ...razmišljam. Mislim da i više no dovoljno pokazujemo kako smo grozne osobe, i to sasvim nenamjerno. Smisao propada, degradiraju se osnovne vrijednosti ako iz ovoga ne izađem kao bolja osoba. Nikakve tzv. „osvete“ nemaju podlogu niti opravdanje. Jedina stvar zbog koje se grizem je ta što sam još uvijek nekako tu, i nikada nisam otišao dovoljno daleko da se više ne vraćam. Znam, to je isključivo moja krivica.

I sad, zamislimo perverzno perfektan svijet. Čak da i želiš vidjeti svoju ruku u mojoj, druga stvar koju bih te upitao bila bi: „pa dobro koji ti je kurac?“. Može li se čovjek razočarati čak i kada očekuje razočaranje? Da i ne. Nalazim se usred te situacije i ne znam kako se osjećam. Trebam regeneraciju, ali prije toga bih trebao neki jebački savjet. Strah me da se toga nikad neću riješiti, bojim se kako će me vrijeme previše ohladiti. Vrijeme ima smiješnu naviku da radi takve stvari. No ja žarko želim oprati ruke od svega ovoga. Ionako je sve to u mojoj glavi, to je sve završilo dovoljno davno. Trebam ljude da zaboravim na ljude. Trebam oči koje mi govore sve, a opet imaju svoju tajnu. Trebam nekoga tko će reći: „Imam plan! Bježimo odavde!!!“. Ti ljudi se ne upoznaju u zamračenim i bučnim točionicama alkohola u kasne/rane sate, ma što god ja volio misliti u rano nedjeljno prije-podne. Nikad nisam žudio za nekom sigurnošću, premladi smo za to. Jedino sigurno što želim je tlo pod nogama, ništa mi više ni ne treba. Nekad me nešto lupi pa pokušam razmišljati „trodimenzionalno“. Da li ja radim drugima ono što oni rade meni? Jesam li ja možda slučajno zalupio vrata pred nečijim nosom samo zbog manjka interesa, pameti ili nečega trećeg? Još bolje je pitanje –trebam li se ja uopće gristi zbog takve stvari? Pogotovo zato što ne vidim nikoga drugoga da otvoreno razmišlja o tome. Nikad nisam bio dovoljno dobar da napišem pjesmu, ali mi je zato Jerry Cantrell posudio My Song:

Still have the time to sing my song
She got her own way
Same as yesterday, yeah
Every time you let it show
I didn't want to know
By the time I had sold my soul
You had to go
Love's strong, mine gone
Still have the time to sing my song