Mind mapping

Vrijeme teče, stvari se ne događaju. Ipak, imam osjećaj da se polako gomila talog ustajalih dana. Glava želi reset! Kako to postići? Mislim kako bi bilo idealno na jedan dan maknuti se iz ovog okoliša. Što dalje od slušalica, interneta, žica, monitora, automobila i –ljudi! Zvuči mi tako nerealno da čitav dan ne sretnem niti jednog čovjeka. Ali istovremeno, zvuči jako dobro. Ne, trenutno mi je dosta svih i nema iznimaka. Stvarno bih volio maknuti se na tih „magičnih“ 24 sata.

Darkness descending
Night coming down in the city
She walks the streets in search of fortune

Postoje mjesta na kojima nam se nude prilike, mjesta koja su krcata ljudima. No mi previše pokušavamo dobiti nešto fiktivno. Gubimo vrijeme radeći za neke papire i komade metala koji bi kao nešto trebali značiti racionalnom čovjeku. Sistem je takav da te s vremenom jednostavno pripitomi i kaže da je ti je to sve na ovome svijetu.

Down in a doorway,
A man with no hope or pride
He can’t go on, he can’t survive
Out in the jungle called the city
You’ll never make it on your own

Hodamo jednih kraj drugih, gužva ljudi međusobno isprepletenih sudbinom postala je teksturom ovoga života. Prošli tjedan sam bio na otvorenju Jazz&Blues festivala u Sisku, gostovao je jedan gospodin iz SAD-a. Afroamerikanac je, jednom kratkom zgodom našalio se praktički na račun sebe i svojih predaka. Rekao je: „mnogi misle da ropstva više nema. Ali hej! Pa još uvijek plaćamo porez.“ Da, svi ti papiri, dozvole, restrikcije, domovnice i kartice za dopunsko zdravstveno polako stavljaju ljude u okove. Ono što nam je služilo kao sredstvo za olakšanje života postalo je uteg zbog kojeg ne želim niti ustati iz kreveta. Previše formalnih službenika, previše lanaca. Nemam više zraka, umorio sam se od razgovora.

Silver and gold, see you grow old
Turn with your back to the wall
Silver and gold, out in the cold
Run but there’s nowhere to go

Zbilja, kamo da odem? U šumu, kraj rijeke, u brdo. Zaista ne znam, no takav Reset bi napravio čuda za moju volju. Meditacija pod suncem ili zvijezdama, svijež zrak. Povratak onomu što u biti jesmo. Koliko god društveni bili, ima nešto praiskonsko u nama što nam govori da trebamo malo vremena za sebe. Kako nazvati ovo moje stanje? Možda akumulirani umor ili nešto slično. Trenutno, trebam viziju. Opcije se pojavljuju na nekim neočekivanim mjestima, zaista ne znam gdje ću biti za pola godine. Zato bih volio riješiti neke stvari sa sobom, baš iz razloga da sutra budem odlučniji.

Ove vrućine nas tjeraju. Tjeraju nas da idemo onamo gdje inače nikad ne bi. Toliko je toga za obaviti, moram priznati da sam malo ispao iz ritma. Možda se ne trudim onako kako sam znao, no nije stvar u tome što imam nešto praznog hoda, gore je što se ne naziru rješenja. Imam osjećaj kako otvaram različite ladice i razmatram njihov sadržaj. No ormar ima toliko ladica. Neke su zaključane, neke imaju potrgane ručke. Neke jednostavno želim zatvoriti jer u njima nema ništa zanimljivo.

Treba mi taj jedan dan, uspostavljanje balansa. Onda će sve biti mnogo jasnije