Mind mapping

Sunčan dan, oblačan dan. Probudiš se i ta razlika odlučuje o raspoloženju. No oblačni i sunčani dani su odavno prestali biti važni u mom filmu. Da, to je onaj famozni film koji već dugo vrtim u glavi, nije baš pohvalno, no vjeruj, nije ni poželjno za nekoga tko želi živjeti danas i ovdje. Nikad nisam mislio da ću biti jedan od onih koji svoj život mogu podijeliti na etape. Stvar je u tome što sam oduvijek sanjario o tome kako će moj život biti jedinstven kompleks koji je u biti suma svojih sitnih fragmenata. Pretpostavljam da zapravo svi mi mislimo kako bi se prema našim životima moglo snimiti mnoštvo zanimljivih biografskih filmova. Stoga se pitam; Da li ja uopće zaslužujem biopic?

Zanima me gdje se točno nalazim, u kojem dijelu puta na koji je krenulo neko nevino dijete prije nešto više od 19 godina. Koliko toga prolazi kroz mjesto koje zovem um ovih dana. Što se sve događa pod ovim plavim nebom. Slike, one u foto-albumu i one koje će jednog dana izgubiti boju u mom sjećanju. Kako mogu reći što mi je važno danas, jednostavno iz razloga što ja ne znam odgovor na to pitanje. Stvari se pokažu važnima tek onda kad ostaneš bez njih. No onda ne žališ za njima, čak im ne tražiš niti zamjenu. Treba krenuti dalje.

Korak po korak, nastavljamo put...

...ljepota života je možda u tome što ne znam što me sutra čeka. Ne znam što ću vidjeti sutra kad pogledam u nebo.
Danas sam hodao gradom. Za promjenu sam prošetao pokraj Kupe, nisam to radio već neko vrijeme. Tek sad razumijem sve te pjesnike, avanturiste, boeme i pijance. Svi su oni voljeli svoje rijeke. Shvatio sam koliko se možeš vezati uz neke stvari. Kupa će zauvijek ostati u mojim sjećanjima, uvijek će se zbog nje ovdje naći neka riječ. Neki ljudi to zovu inspiracijom. Ja sam loš u imenovanju stvari.

Prirodna je stvar da nismo zadovoljni svim segmentima naših života. Zamisli samo taj kaos. No, definitivno nisam zadovoljan kako sam se ponio u određenim trenutcima. Danas bih možda postupio bolje, teško je reći. Radije bih da se to nikad nije niti dogodilo. Jedino što preostaje je nada i vjera u sebe da ću sutra biti bolji. Da li je to svrha u životu? -Pa ne možemo svi biti astronauti. No unatoč mirisu ovog posta neću se zamarati najtežim temama kao što je npr. životna svrha. Vjerujem, doći će trenutak u kojem ću biti manje-više kompetentan da govorim o ovakvim stvarima, ako ikad i dođe... Nadam se da će do tog trenutka proći još puno vremena, i da će moj put, u međuvremenu, prestati biti ovako zavojit.

-ovaj dio posta sam napisao jučer. Danas je svijet, onako kvazi-izmjenjen. Zapravo, sve je isto, no ja to vidim na neki novi način. Kupio sam album Passion and Warfare od Stevea Vaia. Mislim da je on uspio definirati ono što ja pokušavam već jako dugo:

"There is no religion
There is no reality or lack of reality
There is no start or finish
There is no me or you
There is only everything
And the only thing that is everything
is Divinity itself
And it is all for the love of God

Walking the fine line between Pagan and Christian"

...više neću trošiti riječi. Jer bi nakon ovoga sve i izgledalo tako.
Neka ovaj post bude uvod u onaj nakon njega. Zvat će se, upravo, Passion and Warfare.