|
All the leaves are brown
And the sky is gray...
Hodam ulicom. Nevjerojatno!
Ne, nema ništa nevjerojatno u tome...
Puše vjetar i nosi jato lišća koje je dalo svoje. Gledam oko sebe, osvrćem se. Ništa se ne događa. Upravo tako! U mom životu se ništa ne događa. Nema konkretnih pomaka, promjena. Dobro je što brod ne tone, ali malo vjetra u jedrima ne bi bilo na odmet.
Sve što trebam je lagana šetnja na svježem zraku. Bilo bi divno razmišljati o nekim drugim stvarima. Malo za promjenu... Znam, nikad nisam imao odgovore na neka pitanja. Ali nema veze... pa zamislite samo da mogu reći da mi je život savršen. Koliko bi samo ljubomornih ljudi bilo... bolje je ovako.
Razmišljam malo o svemu što se događalo kroz posljednjih 15-ak mjeseci i s nekim polusarkastičnim podsmjehom nastavljam dalje. Da, apsolutno nevjerojatno kako se okolnosti mogu zapetljati i onda riješiti, kao da je netko pucnuo prstima. "A Kind of Magic" -rekoše jednom velikani iz Queena. Bili su prokleto blizu. Između moždanih vijuga počnu se igrati neke sulude misli, kuneš se od sve što je sveto da ćeš sve ostaviti na miru, da nikad nećeš odustati i slične mušice. Onda shvatiš da gigantske stvari možeš jednostavno prekoračiti, a da margine nenadano iskaču ispred tebe poput pješaka na autocesti. (Ludnica od metafore, nema što...)
Malo me zbunilo kako sam odjednom postao ravnodušan i hladan na neke stvari. Tako je bolje, no mislio sam da će biti teže. Nije da se bunim..
Htio, ne htio postao sam jedan od onih koji se sažaljevaju sami nad sobom. To mi ne treba, nikako.
Distant flickerings,
It's greener scenery,
This weather's bringing it all back again.
Jesen uvijek budi onaj jedan dio nas koji spava ljetni san. Neki to zovu depresijom, sjetom i ostalim manje ili više psihološkim frazama. U međuvremenu se potrgaju dok definiraju nešto takvo, a ne shvate apsolutno ništa. Neke stvari ne trebaju ime, ali ih definitivno treba razumjeti, ili barem pokušati..
Great adventures,
This isn't in condensation,
I'm going outside to take it all in.
Ove ulice su postale moj spomenik, podsjećaju me na sve. Lijepo, ako već šetam sam, onda barem imam svoje uspomene uza se. A imam i svo vrijeme ovog svijeta za svoje misli. Ne prođe ni dan da se ne zapitam..
Is it too late to start got your heart in a headlock,
I don't believe any of it.
Ranjen si samo onoliko koliko to shvaćaš, koliko si dopustiš. Možda nekad nemaš potpunu kontrolu, ali kao da je drugi uvijek imaju. Znam da ne pitaš. Ali to su priče za malu djecu.
Is it too late to start with your heart in a headlock,
You know you're better than this.
Ne možeš se toliko zatvoriti da te drugi ne mogu čitati kao knjigu. Previše se trudiš, a onda shvatiš da nisi ništa postigao. Ništa ne boli više od spoznaje da si izgubio vrijeme. U posljednjih nekoliko godina su mi se događale dobre i loše stvari, ali jedno mogu reći. Živio sam život. Možete me kritizirati, omalovažavati i što sve ne, ali koliko vas to može reći za sebe? Za razliku od mnogih, žalim za jako malo stvari, a i to ću preboljeti. Tko zna? Možda već sutra...
Wear a different pair,
Just something out of stead,
Throw a stranger an unexpected smile.
Znaš da ćeš se jednoga dana probuditi i naći upravo ono što tražiš. Možda to neće biti ovaj mjesec, ali odlični su izgledi da bude još ove godine. Uostalom, nije teško dobiti ono što želiš, samo moraš znati što točno hoćeš.
With big intention,
Still posted at your station,
Always on about the day it should have flied.
How can you lose? -nikako vjeruj, katkad trebaš izgubiti bitku da bi dobio rat, to je normalno. To je Život.
You've been walking,
You've been hiding,
And you look half dead half the time.
Monitoring you, like machines do,
You've still got it I'm just keeping an eye.
|
