Mind mapping

Poraz…heh… kažu da je to sastavni dio života, moram se složiti s time, jer svatko katkad izgubi. No što kada porazi postanu svakodnevica, učestali i nezaobilazni? Došao sam u situaciju u kojoj mi poraz više ne znači ništa, ne boli...nimalo.
Porazi su postali navika. Više ne vjerujem u sebe, vjerujte mi, imam dobrih razloga. Postao sam gubitnik, a prije to nisam bio. Ah...još jedan dokaz da sam gubitnik...žalim za nekim davnim uspjesima. I kao da okus pobjede nije bio dovoljno sladak, jednostavno sam prestao pobjeđivati.
Nikad nisam bio najbolji u nekom području, doduše, nisam osjećao ni potrebu da to budem. Nisam niti slutio da će to biti moj prvi korak prema neuspjehu. I polako sam počeo biti onaj na gubitničkoj strani, s vremenom me to prestalo boljeti, a to je ono najgore. Neuspjeh je umrtvio moje osjećaje do mjere da više nemam bojazni od neuspjeha. Porazi...samo porazi...od nogometa, škole pa do životne škole. Da ja sam luzer!
Nikada nisam mrzio gubiti, sada mi je žao, sada to mrzim ali sam već toliko naviknut na to i sumnjam da to mogu na neki način izbjeći.
Kako prestati gubiti?
Možda se ne treba predavati, ili dati sve od sebe da pobjediš, čak i kada to ne ovisi isključivo o tebi.
No u mom slučaju je lakše reći nego učiniti.
Jučer smo spušili Euro 2012. i svi krive Markovića jer je radio euforiju. Kakva glupost! Ljudi nisu u stanju prihvatiti da su izgubili bez obzira na to da smo učinili sve što je u našoj moći. Oni se ne mogu pomiriti s činjenicom da nitko nije kriv. Kako tužno. Ali činjenica da protiv velikih i nismo imali neke šanse iako smo zaslužili priliku koju smo toliko željeli. Novac je još jednom presudio, što na kraju krajeva i nije neko iznenađenje.
I vraćam se na svoj slučaj. Barem sebe mogu usporediti sa svim tim porazima, jer moj život je skupina poraza, svih veličina i boja...jedan veliki poraz. No kažu da treba biti velik i kad gubiš !