Mind mapping

Čudna situacija, ovih dana sam shvatio koliko sam se promijenio. Promjena, dakako, nije baš pozitivnog predznaka. Ne znam, možda je to samo jedno poglavlje u životu koje će morati biti zaboravljeno, možda je vrijeme krivo, možda ljudi, a možda...na kraju krajeva... Kriv sam ja !
Kako, zašto? Ne znam, niti ne želim znati, dosta mi je pitanja, želim...ne znam što želim...a možda ipak znam...ne želim da bude ovako.
To nisam ja, ili možda jesam?
To primjećujem dok pričam s ljudima, dok donosim odluke, dok razmišljam.
Prestao sam uživati u životu, iako je činjenica da mi u posljednje vrijeme život pruža tako malo stvari pogodnih za uživanje. Zapravo se hranim mrvicama s poda. Znam da to nije zdravo no to me ne sprječava. Glazba je ostala ista no ja je ne čujem na način na koji sam je čuo prije. Osjećaji su tako izmješani, moja volja, moj pogled na svijet, sve je tako trulo, ogavno, tako loše.
I zaista nisam osoba koja sam bio prije kojih godinu-dvije ili tri. Prošao sam toliko toga, prešutio toliko toga, i sada kada mogu reći ono što imam za reći, kasno je.
Želim se vratiti na stare tračnice, nekako su mi bolje odgovarale, jasno mi je da se ne mogu vratiti u prošlost i promijeniti neke stvari koje bih sada zaista htio promijeniti.
Imam osjećaj da pišam u vjetar promjena, i dok svi odrastaju kako treba, napreduju, ja padam...i padam...i padam...u blato.
I sada gledam na svijet iz mračne rupe, od svjetla me samo peku oči, a ono što sam nekoć nazivao dušom pretvorilo se u boksačku vreću, spremnu da primi novi udarac.
Gdje je sada onaj bezbrižni dječarac, pun mašte, s najdražom pjesmom u mislima, taj isti dječak koji je nekoć bio sretan kad bi ugledao sunce na horizontu danas, tek nekoliko godina kasnije, postao je osoba željna samoće, s mislima ravnim crnilu najcrnje noći, bez nade u bolje sutra, slijepo čekajući da zaspe s nadom da će sanjati nešto ljepo, jer kad se probudi, noćne more tek počinju.