četvrtak, 13.08.2009.
SV. MAKSIMILIJAN KOLBE
|
MISLI SVETOG MAKSIMILIJANA Još nešto o Vojsci Bezgrešne Tekst koji slijedi je članak svetoga Maksimilijana koji je objavljen u Rycerz Niepokalanej, I, 1924. Skraćenica MI (Militia Immaculatae) što stoji u naslovu jest latinski naziv za udrugu Vojske Bezgrešne (VB). Dvije rečenice koje se nalaze na početku Pravila MI određuju svrhu ovoga pokreta: «Ona će ti glavu satirati» (Post 3, 15) i «Samo ti si uništila sva krivovjerja po cijeloj zemlji» (Iz časoslova BDM). Zato se članovi Vojske Bezgrešne posvećuju bez granica Blaženoj Djevici Mariji, da bi bili sredstvo u njezinim rukama, i da bi po njima Ona ispunila ono što je izraženo u dvjema gore navedenim rečenicama. U današnje vrijeme masonerija je glava te paklene zmije. Ne kažem masoni, jer to su nesretne osobe, nego njihovi ciljevi, organizacija koja je sva usmjerena protiv Boga i protiv spasa duša. «Ona će ti glavu satirati». Udovi te zmije su mnogobrojne i raznovrsne hereze. Ona ih je uništila «sve» i «po cijelome svijetu», stavljajući nam na raspolaganje razna sredstva da bi smo ih uklonili. I ovdje je rečeno da će ona uništiti «hereze», ne «heretike», jer ih ljubi kao najbolja majka, i tako ih spašava iz ponora laži i zla, razarajući paklene sile. Naš je zadatak zato: zauzeti se za obraćenje grešnika i heretika, a osobito masona, i raditi na posvećenju sviju pod zaštitom i posredstvom Blažene Djevice Marije. Zato, temeljna pretpostavka Vojske Bezgrešne je: potpuno se, bez uvjeta i ograničenja predati Bezgrešnoj, kao njezino vlasništvo, da bi Ona učinila po nama ono što želi učiniti drugima. Drugi uvjet ili, bolje reći izvanjski znak te pripadnosti je Čudotvorna medaljica, koju svi članovi Vojske Bezgrešne nose oko vrata. Postajući sredstvo u rukama Bezgrešne, svakodnevno je mole gorljivom ljubavi i ponavljaju riječi koje su utisnute i na medaljici: «O Marijo, bez grijeha začeta, moli za nas koji se tebi utječemo». Zatim, prisjećajući se svih onih koji žele spasenje, dodaju: «I za sve one koji se tebi ne utječu, a osobito za neprijatelje svete Crkve». Na koncu, mogu dodati i sve one osobe čije im je obraćenje posebno na srcu, i nabrajaju ih poimence nekom općom formulom, npr.: «I za sve one koji se tebi preporučuju: X. X.». To je snaga molitve koja se svakodnevno izlijeva iz srca tisuća (danas već milijuna) članova ovoga pokreta. Uz molitvu tu je i naša aktivnost koja može biti raznolika, već prema mogućnostima i prilikama u kojima se svatko od nas nalazi. Mora biti zapaljena žarom, a vođena razboritošću. Osnovni cilj jedne takve aktivnosti je privesti što veći broj duša Bezgrešnoj. Ona će ih prosvijetliti, ojačati i zapaliti u njima ljubav prema Presvetom Srcu Isusovu i prema braći. Veza po kojoj su članovi Vojske Bezgrešne povezani u Hrvatskoj je list «Apostol Bezgrešne», kao i neke druge aktivnosti: molitve, izdavačka djelatnost, hodočašća… Postanite i vi član u punom smislu, tako da će te se sve više zauzimati za vlastito posvećenje, ali i za posvećenje i onih sa kojima živite, radite, koje susrećete. http://www.vojska-bezgresne.hr/meditacije/jos_o_VB.htm |
ponedjeljak, 10.08.2009.
ISUSOVA KRUNICA
|
True Life in God „PRAVI ŽIVOT U BOGU“ Vassula Ryden: Razgovor s Isusom Isusova krunica:18. siječnja 1990. Isus je rekao: „Tko god bude molio tu krunicu, Nebo će mu se otvoriti i moje će ga milosrđe spasiti. Sklopite mir sa mnom! Sklopite mir sa mnom! Molite svakog dana: 'Gospodine Isuse Kriste, Sine Božji, Smiluj se meni grješniku!'“ ponovite to 10 puta svakog dana  |
SVETI ARŠKI ŽUPNIK
|
Poznato je, kako se sotona boji onoga, koji moli, jer ga gleda povezana s Bogom. I čini sve, da nas spriječi u molitvi. Kad sotona želi upropastiti neku osobu, počinje joj isticati odvratnost prema molitvi. Da, braćo moja, čim napustimo molitvu, trčimo velikim koracima prema paklu. Nikad nećemo stići k dobrom Bogu, ako se ne prihvatimo molitve. Da, braćo moja, dobro obavljenom molitvom zapovijedamo Nebu i zemlji, i svi će nam se pokoravati. Nikad ne zaboravite, da nam Bog svakog jutra priprema potrebne milosti, da sveto provedemo dan, jer On znade sve prigode, u kojima bi mogli sagriješiti, sve napasti, koje sotona sprema. Ako molite na koljenima, dat će vam Bog sve milosti, koje su vam potrebne, da ne podlegnete napastima. Zato sotona sve čini, da zanemarite molitvu, jer on znade, ako vas je dobio na početku dana, siguran je za sve ostalo... Nemojte govoriti, da nemate vremena za molitvu... Nemojte se varati! Kako ćete se svidjeti Bogu i spasiti dušu? Tko će vam spasiti dušu, ako je izgubite." |
NEK SE RADUJE SRCE ONIH ŠTO TRAŽE GOSPODINA(PS 105:2-3)
|
(P.Bosmans) Stani svakog jutra Objema nogama na našu zemlju I reci: Drago jutro! Dobro jutro! Radostan sam što sam tu. Danas neću biti natmurena lica. Od žalosna lica nitko ništa nema. Sunce je tu, bit će lijep dan. Želim biti zahvalan. Neka mi srce bude slobodno Od mržnje i zavisti. Svake večeri stavi točku I okreni stranicu, Inače ćeš se beznadno prikovati uz taj dan. Predajmo svake večeri svoj list s ravnim, krivim i praznim recima, Kakav već jest, I položimo ga u ruke Ocu. Tako ćemo ujutro moći započeti iznova. Tako se može pravo radovati lijepim danima, I bit će mu bolje za loših dana. |
ponedjeljak, 03.08.2009.
SVETI IVAN MARIJA VIANNEY
|
Jedva je kojem poniznu, čak i ponizivanu čovjeku pala u dio tolika slava kao Ivanu Vianneyju, koji je rođen 8. svibnja 1786., baš uoči same Francuske revolucije, u Dardillyju kraj Lyona. Seljačka obitelj iz koje potjecaše bijaše duboko kršćanska, otvorena siromasima i prosjacima. Ivan je proveo djetinjstvo i prvu mladost u doba strahovlade francuske revolucije, obrađujući očinska polja. U selu tada nije bilo nikakva učitelja. Kad mu je bilo 11 godina, prvi put se u kući pod starim velikim satom ispovjedio kod jednog svećenika koji je odbio položiti prisegu na revolucionarni ustav. Vianneyjeva je obitelj rado primala takve svećenike jer oni su i u najtežim časovima, uz opasnost od nasilne smrti, ostali vjerni Crkvi. U noćnim je satima Ivan prisustvovao vjeronauku što su ga po selu držale redovnice obučene u građansko odijelo. Na taj se način pripremao na prvu pričest, koju je primio u jednom štaglju, dok je vani stražila dobrovoljna straža. Nevinost srca i duboka pobožnost bile su glavne značajke njegove duhovnosti. Kad su se prilike po Francuskoj revoluciji kako tako smirile, došao je u susjedni Ecully, danas predgrađe Lyona, a onda još selo, za župnika pobožni i učeni svećenik Balley. Došao je čak iz Pariza, iz opatije Sv. Genoveve. On je brzo uočio pobožnog mladića Vianneyja iz Dardilliyja te ga uzeo k sebi u župni dvor da ga pripremi za svećeništvo. Taj je plan bio osujećivan raznim zaprekama. Najveća je bila Ivanova nesposobnost za učenje. Želio je biti svećenik, ali kako će kad je nesposoban za učenje i školu? Nalazeći se u tjeskobi, poduzeo je hodočašće u La Louvesc na grob svetog Franje Regisa. Bilo je to g. 1808. Pošao je onamo pješice, ne kupujući ništa, već proseći hranu. Sv. Franjo Regis mu je pritekao u pomoć: "Od tada je toliko napredovao u naukama da više nije upadao u malodušnost." Za vrijeme napoleonskih ratova Ivan je bio pozvan u vojsku, a onda silom prilika postao vojni bjegunac. Kad je prošla ta avantura i on se vratio kući da nastavi s učenjem, zapreka bijahu sjemenišni profesori koji su Ivana rušili gotovo na svakom ispitu. Zahvaljujući posredovanju i velikoj smionosti generalnog vikara iz Lyona, Balleyjeva osobnog prijatelja, Crkva je u osobi Ivana Vianneyja dobila jednog od svojih najboljih svećenika. Generalni je vikar ovako obrazložio svoju preporuku: "Vianney je pobožan, zna moliti krunicu i štuje Majku Božju. Milost i njegovo srce učinit će ostalo." Nije se prevario u svome sudu, ni morao pokajati zbog svoje preporuke. Vianney je više nego opravdao dano mu povjerenje. On je napokon teškom mukom dovršio svoje nauke. Posljednji ispit što ga je uspio položiti čak je dokazao i stvarni napredak u naukama. Svećeničko ređenje, koje mu je 13. kolovoza 1815. podijelio mons. Simon, biskup Grenoblea, učinilo ga je Isusovim svećenikom zauvijek, jednim od najdostojnijih nosilaca svetoga reda. Svoju prvu misu služio je u sjemenišnoj kapelici odmah sljedeći dan. Toj radosti pridošla je i druga. Tek što se vratio u Ecully, saznao je da ga je lyonski nadbiskup imenovao kapelanom kod njegova dragoga gospodina Balleyja. Taj ga je časni svećenik još više uveo u molitveni, asketski i pastoralni život. Njih dvojica su se upravo natjecala u svetosti. Vianney je brzo nakon toga, već g. 1818., bio imenovan župnikom u Arsu. Generalni vikar Courbon ovako mu je obrazložio to imenovanje: "U toj župi nema mnogo ljubavi prema Bogu; vi ćete je u nju unijeti." Vianney je ostao na toj župi sve do svoje smrti 4. kolovoza 1859. te unio u nju mnogo života i ljubavi prema Bogu. Otputovao je onamo pješice, a za njim su išla siromašna seoska kola vozeći njegovu skromnu prtljagu. Kad je bio već pred Arsom, uslijed guste magle nije se snalazio. Tada je susreo mladog pastira te ga upitao za put u Ars. Taj ga je odmah uputio jer je i sam bio iz tog sela. Župnik mu se zahvalio rekavši: "Mali moj, ti si mi pokazao put u Ars, a ja ću ti pokazati put u nebo." Ars je kod Ivanova dolaska bilo malo, vjerski posve zapušteno i zanemareno selo. Novi se župnik, uselivši se u siromašni župni dvor, dao odmah na posao, na obraćanje svoje župe, najprije strašnim pokorama, dugim noćnim satima molitve pred Presvetim Sakramentom, veoma ozbiljnim i oštrim propovijedima. Veliku je brigu posvećivao i obnovi župne crkve. Njegov je stan bio najsiromašniji, hrana kuhani krumpiri, ali u crkvi je iz poštivanja prema Isusu želio da sve bude što ljepše. Arški je župnik brzo počeo sudjelovati i na pučkim misijama što su ih revni svećenici činili po okolnim župama. I dok se, kako je sam rekao, među svećenicima "isticao kao seoski blesan", ljudi su ipak grnuli k njegovoj ispovjedaonici. On ih je znao ne samo dobro ispovjediti, već i voditi putem savršenosti prema Bogu. Mnogi su ga počeli pratiti i u Ars i tako je polako počeo onaj arški proštenjarski život, s mnoštvom hodočasnika, što su dolazili k svetome župniku na ispovijed. "Ars više nije Ars…", mogao je ustvrditi i sam sveti župnik sa zahvalnošću Gospodinu. Selo se preobratilo i postalo središte izvanrednog pastoralnog rada u kojem je njihov župnik dnevno znao provoditi u ispovjedaonici i do 12 sati, koji put i više. Taj je silni rad uznemirio i samoga kneza tmina, zloga duha, pa je kroz dulje vremena svetoga župnika po noći uznemirivao. Jedna je od rak-rana Arsa bilo zanemarivanje svetkovanja nedjelje. Za dobro svoje župe sveti je župnik osnovao kuću Providnosti, neke vrste sirotište za siromašne i izložene djevojčice. Njima bi svako poslije podne održao vjersku pouku. Za njih je učinio i svoje prvo čudo: umnoženje brašna za potrebni kruh. Svojom jednostavnošću, ljudskošću, pa i humorom ponizni je arški župnik privlačio u Ars mnoštva, pa se to selo pretvorilo u pravo proštenište. Ljudi su naročito u velikom broju dolazili arškom župniku na ispovijed. Josip Toccanier, kasniji arški župnik, kao svjedok procesa beatifikacije, u dobi od 51 godine, izjavio je: "Jednog sam dana bio prisutan kad je u župno dvorište u Arsu došao neki mladić, koga nikad nisam vidio, jer je bio iz Hyeresa u Provenci, a nisam mu znao ni ime. Vianney mu je rekao: 'Prijatelju moj, vi dakle želite postati kapucin?' Mladić se silno začudio i pocrvenio. On je stvarno imao tu želju, a o njoj još ni s kim nije govorio, pa čak ni sa svojim ispovjednikom koji je kraj njega stajao." Iscrpljen teškim i dugotrajnim radom, oštrim pokorama i drugim patnjama svetac je umro od iscrpljenosti. Po njegovu zagovoru dogodila su se brojna čudesa pa ga je Crkva proglasila blaženim i svetim te zaštitnikom svih župnika. |
