četvrtak, 28.05.2009.
PEDESETNICA
(O. P. Sammut, OCD) Značenje riječi Pedesetnica - "Pentekostes" - je "pedeset dana". Sedam puta sedam plus jedan. U biblijskom jeziku sedam govori o savršenstvu i dovršenju; prema tome sedam puta sedam je najviše savršenstvo. "Pedesetnica je moj najdraži blagdan jer me podsijeća da nikada nisam sama u životu. Duh Sveti je uvijek sa mnom jer je to ono što nam je Isus Krist obećao!" Iznenadile su me ove riječi Marije iz Yiga, majke šestero djece. Pedesetnica je svetkovina Duha Svetoga. Malo je onih koji dijele oduševljenje u odnosu na Njega. Znaju da je On tu i to im je dovoljno. Mnogi nisu nikad čuli za Radosnu vijest. Mnogi jesu čuli ali ona nije prodrla u u njihova srca i um. Velika većina vjeruje da je život borba u kojoj se trebaju boriti. Često goloruko. Rizik je velik, a šansi malo. Osjećaju se tako osamljeno, slabo, beznadno. Kako žalosno, jer život može biti tako drugačiji! Duh Sveti je Tješitelj! U životu trebamo Nekoga u nama samima tko će nas neprestano podsijećati da nismo sami, Nekoga tko nas poziva da podignemo pogled prema Gore. Treba nam Netko tko će nas učiti da budemo strpljivi sami sa sobom; Nekoga tko nas poznaje bolje nego mi sami sebe i tko će nam pomoći da se ne sablaznimo nad samima sobom; Nekoga tko će nam neprestano ponavljati da se Bog nije razočarao nad nama – On nas je stvorio, On nas je otkupio, On će nas spasiti! Pedeset dana nakon Uskrsa zbio se značajan događaj u povijesti Crkve. Došao je Duh Sveti u moći i snazi i preobrazio apostole. Njihovi životi nisu više bili isti. Trebamo Nekoga tko će nam iznutra ulijevati snagu. Nekoga tko nam govori da se ne bojimo već da idemo naprijed... Ono što treba neprestano posviješćivati jest da Duhovi nisu jučerašnji događaj. Duh Sveti nije jučer. On je danas. Biskup Ignacije od Latikona zaključio je tijekom susreta u Uppsali: "Bez Duha Svetoga, Bog je daleko, Krist ostaje u prošlosti, Evanđelje je mrtvo slovo, Crkva je samo organizacija, autoritet se stječe nadmoću, misije su stvar propagande, liturgija ništa doli prisjećanje prošlosti, kršćansko življenje ropski mentalitet." Duh Sveti može i mora promijeniti i naše živote. Ne mogu potvrditi istinitost ove priće ali ono što porućuje je itekako istinito. Nedugo nakon njegovog obraćenja, Augustin je šetao ulicom u Milanu i susreo prostitutku koju je otprije poznavao. Ona ga je zvala, ali on se nije odazivao te je nastavio uspravno hodati niz ulicu. "Augustine", zazva ga još jednom, "to sam ja!". Potpuno smiren i s odlučnošću Krista u svom srcu odgovori: "Da, ali to više nisam ja." Duh Sveti promijenio je Augustina. Duh Sveti može od nas stvoriti novo stvorenje. Ispuhani balon nema više života, prazan je. Leži gdje god ga staviš. Ne miče se. Nema sile. Čak i kada ga napušeš, ostaje mrtav, ne ide nigdje dokle god se sila u njemu ne ispusti. Ispusti mu silu i poletjet će visoko u zrak! Imamo samo jedan život. Možemo ga učiniti lijepim ili upropastiti ga. To se čini očitim izborom ali istina je da ništa ne možemo učiniti sami. Prepušteni sami sebi, možemo sve unerediti. Tako se bojimo. Arapi su ispričali događaj o špijunu koji je bio uhvaćen, a osudio ga je na smrt general perzijske vojske. General je imao čudan običaj. Nudio je osuđenim osobama slobodan izbor. Mogli su birati između dvije opcije: da ih strijelja četa vojnika ili da prođu kroz velika crna vrata. Kako se trenutak pogubljenja bližio, zapovjednik je naredio da mu dovedu špijuna na posljednji kratki razgovor gdje bi mu on odgovorio na pitanje: "Što će biti...strijeljanje ili crna vrata?" Ovo nije bilo lagano pitanje i zatvorenik je oklijevao, ali je napokon dao na znanje da bi se radije odlučio za strijeljanje. Nedugo zatim, rafal u dvorištu označio je izvršenje kazne. General, spustivši pogled na čizme, okrenu se svom pomoćniku i rečče: "Vidiš kako je to s ljudima: uvijek više vole poznati put od nepoznatog. Ljudska je karakteristika da se boje neodređenog. A opet, dali smo mu slobodan izbor." "Što je iza velikih crnih vrata?", upita pomoćnik. "Sloboda", izusti suho general, "znam samo nekolicinu ljudi koji su bili dovoljno hrabri da prođu tuda." Sloboda nas plaši jer se bojimo rizika. Više volimo dosadan, uhodan, zaštićen život od oslobađujuće nesigurnosti avanture. Uistinu smo potrebni Duha Svetoga; može nas naučiti dvije, tri stvari o poduzimanju rizika! Skolastički filozof imenom Meschler, jednom je napisao: "Velik sam štovatelj Duha Svetoga iz tri razloga. Prvi je taj što me tješi kad nestane svake nade. Drugi, zato jer je On ratnik koji ne gubi niti jednu bitku i pun je ljubavi. Treći, zato jer je po njemu Djevica začela Otkupitelja svijeta i Njemu dugujem svoje spasenje." Čitajući Crkvene oce čovjek se ne može do kraja načuditi intenzitetu osjećaja koje su koristili pri opisivanju iskustva Duha Svetoga. Sveti Ćiril Jeruzalemski, jedan od glavnih učitelja katekumena u ranoj Crkvi, govorio je jako oduševljeno: "Duh dolazi nježno i raspoznaje se po svome miomirisu. Ne osjeća se kao teret jer je lagan, veoma lagan. Zrake svjetlosti i spoznaje šire se pred njim dok prilazi. Duh dolazi nježno kao istinski prijatelj i zaštitnik da spasi, izliječi, poduči, savjetuje, ojača i utješi." Sveti Bazilije, otac istočnog monaštva, govori još jasnije: "Duh je izvor svetosti. Kao svjetlost sunca koja prodire kroz sav prostor prostirući se iznad kopna i mora, a uživa je svaki pojedinac kao da je za njega samoga, tako i Duh izlijeva svoju milost u punoj mjeri, dostatno za svakoga, a ipak prisutan isključivo za sve one koji ga mogu primiti. Svim stvorenjima koja ga primaju on daje užitak ograničen samo njihovom naravi, a ne Njegovom sposobnošću da daruje! "Duh", nastavlja, "uzdiže naša srca k nebu, vodi korake slabih i dovodi savršenstvu one koji napreduju. Prosvjetljuje one koji su očišćeni svake mrlje grijeha i čini ih duhovnima u zajedništvu sa sobom." Pred pedesetak godina, Drugi Vatikanski sabor je ustvrdio: "Duh Sveti održava Crkvu mladom!" Možda je to to! Ako se obraćamo više njemu u svom životu, ostat ćemo uvijek mladi i svježi. Recept vječne mladosti je otkriven! |
