srijeda, 03.12.2008.
|
Različiti su darovi, a isti Duh Zadnjih se godina u mjesnoj Crkvi bilo moguće susresti sa svjetski poznatim karizmatičkim svećenicima, a već postaje uobičajeno da domaći karizmatički svećenici pohode pojedine župe i svojim nastupom pobude zanimanje, podijele mišljenja i raspoloženja od pretjeranog oduševljenja do negiranja i omalovažavanja, kako kod svećenika tako i kod vjernika. Ti nastupi su jedan novi oblik duhovnosti, kršćanskog naviještanja, svjedočenja i molitvenog slavlja te spadaju u duhovni okvir koji se stavlja pod naziv Katolička karizmatska obnova ili Pokret katoličke karizmatske obnove. Ovdje je nemoguće tu pojavu u Crkvi predstaviti široko i iscrpno u njezinoj genezi, praksama, ciljevima, izazovima i dvojbama koje su izražene u nebrojenim teološkim studijama, još više u masovnim medijima, kako crkvenim tako i svjetovnim. Zato će biti istaknute samo temeljne značajke pokreta, njihov doprinos obnovi lica Crkve te dvojbe i kritička upozorenja koja izazivaju. Karizmatska obnova nije samo svojstvo Katoličke crkve. Radi se o pojavi prisutnoj u svim kršćanskim konfesijama, Katoličkoj i Pravoslavnoj crkvi te u reformiranim i pentekostalnim Crkvama, pa se stoga može govoriti o pokretima karizmatske obnove. Svi pokreti imaju brojne zajedničke crte, ali su posve vidljive i razlike Crkava u kojima pokreti djeluju. U području duhovnosti zajedničko je isticanje iskustva Duha, primanje darova (karizmi) Duha, intenzivno čitanje Svetog pisma i biblijski usmjereno dušobrižništvo, osobna i zajednička molitva koja se spontano očituje, naglasak na doživljaju, integracija emocionalnog u molitvi i naviještanju. Jednako tako pokreti dijele i određena teološka uvjerenja: naglašavanje duhovske dimenzije vjere, kritika pretjeranog racionalizma u teologiji, uvjerenje da Duh osim kroz razum i volju djeluje i kroz emocije i tjelesnost. Svojim zajedničkim izražajima karizmatski pokreti obnove imaju veliku ulogu u ekumenskom zbližavanju Crkava pretvaranjem u život istine da se Crkva obnavlja iznutra te da je zajedništvo ljubavi iznad svake organizacije. Osim toga, zajednička molitva pored zajedničkog razgovora ima važnu ulogu u ekumenizmu. Svakako, uz ove zajedničke crte ne treba zanemariti razlike u interpretaciji iskustva i očitovanja karizmatskih pokreta. Svaka Crkva pojavu interpretira u okviru vlastite duhovne i teološke tradicije. Razlike su brojne i unutar pojedinih konfesija. Za katoličku karizmatsku obnovu to je posve vidljivo iz Preambule Statuta Katoličke karizmatske obnove koji je izdalo papinsko Vijeće za laike 1993. godine. Pokret nije jedinstven jer nema jednog utemeljitelja niti službene registracije članova. Što su to karizme? Danas se pojmovi karizma, karizmatičan i karizmatski upotrebljavaju i u svjetovnom masmedijskom i svakodnevnom govoru. Kažemo za nekoga da je karizmatski vođa ili da je karizmatičan. Tim prvenstveno mislimo na sposobnost okupljanja i vođenja ljudi te moć utjecanja na druge. U kršćanskom govoru, utemeljenom na Svetom pismu, karizma ( grčki: carisma- charisma) znači milosni dar. To je nezasluženi dar spasenja. Božje milosno djelovanje je jedno, ali se daje na različite načine, u različitim situacijama i različito se očituje. Bog nam svoje milosrđe daruje u sakramentima, ali i u milosnim darovima Duha. Po sakramentima stojimo u osobnom odnosu s Bogom, a s darovima Duha stojimo u odnosu prema drugima. Tako smo krštenjem osobno opravdani i posvećeni, u ispovijedi nam se osobno opraštaju grijesi, u pričesti osobno primamo Krista, u bolesničkom pomazanju bivamo osobno okrijepljeni. To ne može primiti netko u ime nas. Danas se govori i o karizmatskim sakramentima koji se primaju osobno, ali se njima služi i drugima. Takvi su sakramenti svećeničkog reda, braka i potvrde. Karizmama pak služimo izgradnji Crkve i svijeta, oni su darovi za drugoga. Ovim se jasno ističe da Crkvu čine karizmatska i sakramentalna dimenzija te da se one ne mogu razdvajati. To posve jasno izriče Drugi vatikanski sabor u Konstituciji o Crkvi kad kaže: Osim toga, isti Duh Sveti ne samo da po sakramentima i službama Božji narod posvećuje i vodi i krepostima ga uresuje, nego svoje darove 'dijeleći kako hoće' (1Kor 12, 11), dijeli među vjernike svakoga staleža također posebne milosti, kojima ih čini sposobnima i spremnima da prime razna djela ili dužnosti korisne za obnovu i veću izgradnju Crkve, prema onomu: 'svakome se daje očitovanje Duha na korist' (1Kor 12,7). Osobna svetost je pretpostavka djelovanja za izgradnji Crkve kao Tijela Kristova i, smijemo reći, svijeta kao jedne obitelji. Ovdje valja kazati da je poslije mučeničkog razdoblja Crkve karizma većinom vezana uz službe u Crkvi, manje su uvažavani poticaji Duha koji su dolazili od vjernika. Karizme i naravni darovi Često smo skloni karizmama shvaćati samo izvanredne moći i očitovanja Duha Svetoga: dar jezika, dar iscjeljenja, proročki dar. Međutim, o karizmama možemo govoriti u užem i širem smislu. Karizme u užem smislu su od Boga darovane posebne sposobnosti za život i služenje u Crkvi i svijetu. Te sposobnosti se ne mogu izvesti iz ljudskih naravnih sposobnosti iako su im često slične. U širem smislu karizme su naravni darovi koje Duh pročišćava, usavršava, jača i stavlja u službu zajednice, jer je isti Duh koji djeluje u stvaranju i u Crkvi. Prema klasičnom teološkom načelu milost ne dokida narav, već je usavršava. Svaka sposobnost za određeno zvanje je karizma ako se izvršava u snazi Duha u odnosu na druge i na opće dobro. Sv. Pavao je posvetio posebnu pozornost različitosti karizmi (usp. 1Kor 12 i 14). On se susreo s pojavom isticanja i uzvišenijeg vrednovanja nekih darova i omalovažavanjem drugih. Na taj problem Pavao odgovara organskim poimanjem Crkve. Ona je Tijelo Kristovo u kojemu je svaki ud važan. Duh je jedinstvo različitih karizmi. Sve su karizme u službi zajedništva. Istina je da su izvanredni darovi zasvjedočeni u Svetom pismu i u povijesti Crkve, ali sv. Pavao je, primjerice prema daru jezika, bio dosta suzdržan (usp. 1 Kor 14, 13-15. 23-35). Usput rečeno, upravo je očitovanje dara jezika i iscjeljenja predmet brojnih sporenja, ali isto tako oni čine glavni dio privlačnosti pojedinih karizmatskih svećenika. U Pavlovu modelu bi se moglo tražiti rješenje za pluralizam našeg doba. Danas se pluralizam shvaća kao najviši oblik društva. O njemu ovisi demokratski i slobodni zajednički život. O poštivanju razlika pojedinih društvenih grupa ovisi veličina prostora slobode koji se stavlja na raspolaganje različitim pojedincima i grupama. Tu je govor o pozitivnom pluralizmu. Glavni problem je postizanje suglasnosti u reguliranju različitosti. U tome bi Crkva trebala biti ne samo model već i poticaj. Sadržaj karizmatske obnove Karizmatski se pokret, iako djelo Duha Svetoga, ne može razumjeti bez povijesnih, kulturnih i društvenih okolnosti. Danas vjeru ne potvrđuje ni kultura ni društvo. Ona sve više postaje osobni stav i čovjekov osobni odgovor na iskustva koja ima i koja ga mogu uputiti u smjeru vjere ili nevjere. Zato danas ne govorimo samo o evangelizaciji, već i o ponovnoj evangelizaciji, a to znači o osobnom prihvaćanju i svjedočenju vjere. U središtu karizmatske obnove stoji upravo obnova sakramenta krštenja i sakramenta potvrde. Uvodi se u svjesno prihvaćanje i oživljavanje u tim sakramentima primljenih darova. Duhovnom obnovom kršćanin ne postaje članom nove zajednice ili pokreta u sociološkom smislu. On postaje u Crkvi na intenzivniji način ono što jest: kršćanin u sasvim konkretnim okolnostima. Veliki katolički teolog H. Muehlen, koji je najviše usmjeravao katoličku karizmatsku obnovu, predlaže i prakticira seminar vjere kroz 7-14 tjedana koji ima karakter katekumenata za odrasle kršćane. U tom seminaru se jednim susretom u tjednu kroz molitvu i katehezu priprema za čin koji se zove obnova u Duhu. On se ostvaruje u okviru liturgije obraćenja i ima tri aspekta: obraćenje, obnovljeno prihvaćanje u sakramentima primljene milosti i otvorenost za snagu Duha i njegove darove. U karizmatskim pokretima prisutna je praksa krštenja Duhom. Nezavisne Pentekostalne crkve, koje su nastale početkom 20. stoljeća iz prvog duhovskog pokreta u Metodističkoj crkvi, shvaćaju krštenje Duhom kao iskustvo Duha i to osjetno primjetno kroz govor stranim jezicima. U Katoličkoj karizmatskoj obnovi krštenje Duhom Svetim se shvaća kao obnova sakramenta krizme. Djela apostolska nas izvješćuju da su apostoli poslije Pedesetnice na krštenike polagali ruke i time im podjeljivali snagu Duha da mogu svjedočiti za Krista. Sakrament krizme je povijesno trajanje iskustva Duhova. Krštenje Duhom u Katoličkoj karizmatskoj obnovi je, kako ističe H. Muehlen, aktiviranje sakramenta krizme, koje se događa na završetku gore opisanog seminara. To nije sakrament niti viši stupanj inicijacije, već svjesno doživljavanje onoga što je primljeno u sakramentu krizme, dar kršćanskog svjedočenja i naviještanja. Ovakav proces uvođenja u sadržaj sakramenta krštenja i krizme nesumnjivo je važan osobito za one do kojih ne dopire organizirano djelovanje Crkve kroz župni pastoral. Međutim, problem može nastati i nastaje kad se ovakav proces pojednostavi do banalnosti i svodi se samo na oslovljavanje emocionalne dimenzije posjetitelja te hotimično ili nesvjesno provociranje spektakularnosti. Nastup pred velikim brojem vjernika, koji nisu uopće upućeni u sadržaj, smisao i molitvenu praksu karizmatskog pokreta, stvara pomutnju Babela više nego jedinstvo Pedesetnice. Od želje do ostvarenja Karizmatska obnova je potreba Crkve. Njoj su prethodili zazivi i priželjkivanja prije nego je obnova otpočela. Još prije Drugog vatikanskog sabora veliki je teolog 20. stoljeća Karl Rahner upozoravao na prenaglašenost institucionalne dimenzije Crkve i zauzimao se za ravnotežu institucionalnog i karizmatskog, a to znači da se uz glas službi osluškuju i poticaji Duha preko običnih vjernika. Papa Ivan XXIII. je 1959. molio da se Pedesetnica (Duhovi) dogodi u naše vrijeme. Na Drugom vatikanskom saboru karizmatsku obnovu je osobito zagovarao belgijski kardinal Leo-Joseph Suenens. Oni vjerojatno nisu ni slutili da će se njihove želje ispuniti brzinom kojom se to dogodilo. Prve dvije karizmatske molitvene grupe nastale su u Americi i Kolumbiji 1967. Već 1970. njihov je broj narastao na 2.185, a 2000. je dosegao brojku od 148.000 i razgranao se u 235 zemlje. Kardinal Suenens je 1976. otvorio Ured katoličke karizmatske obnove u Bruxellesu. Godine 1981. Ured je preselio u Rim. Nosio je naslov Međunarodni ured katoličke karizmatske obnove . Ured je premješten u Vatikan 1985. godine, a 1993. papinsko Vijeće za laike odobrilo je Statut Katoličkog karizmatskog pokreta. Središnjica pokreta od tada ima naslov Međunarodna služba katoličke karizmatske obnove . Redovito se navodi u engleskoj skraćenici ICCRS (International Catholic Charismatic Renewal Services). Mi ga poznajemo u domaćoj Crkvi kao molitvene skupine, a to je samo jedan aspekt djelovanja Katoličkog karizmatskog pokreta. Poticaji i upozorenja Službena je Crkva pratila pokret poticajima i kritičkim upozorenjima, jer sve novo nosi u sebi uz slućena obećanja i mogućnosti zablude kao i svaki rast. Veoma poznati istraživač i analitičar karizmatskih pokreta W. J. Hollenweger u karizmatskim pokretima vidi kršćansku varijaciju suvremenog religioznog buđenja primjetna u svim religijama i kulturama. Ta je pojava stavila i teologiju i Crkvu pred zadaću kritičkog i pastoralnog vrednovanja. Iz brojnih nagovora papa Pavla VI. i Ivana Pavla II, za čijeg je upravljanja Crkvom nastao i razvio se Katolički karizmatski pokret, mogu se razabrati pozitivna vrednovanja i kritička upozorenja upućivana vođama karizmatskih grupa i pokretu u cjelini. U najkraćim crtama rečeno, obojica papa su istaknuli doprinos Katoličkog karizmatskog pokreta obnovi Crkve. Osobito se isticani smisao za zajedničku i privatnu molitvu, povratak kontemplaciji, osobno doživljeno kršćanstvo, susret s Kristom, intenzivno čitanje Svetog pisma, predano služenje braći. Gotovo u svakom obraćanju papa primjetna su i ozbiljna upozorenja. Iako ne izričito, ali stalnim pozivima da se ne djeluje izvan ili mimo mjesne Crkve ili župne zajednice, pokrete se upozorava na opasnost separatizma u Crkvi. Zatim, posve jasno se upozorava na pretjeranu važnost koja se pripisuje emocionalnom iskustvu božanskoga, neobuzdano traženje nečeg spektakularnog i izvanrednog, opasnost zapadanja u fundamentalizam zanemarujući u čitanju Svetog pisma biblijske znanosti potrebne za tumačenje tekstova. U više navrata Pape ističu potrebu ozbiljne biblijske i teološke formacije za voditelje grupa. Tu je i opasnost od ekskluzivizma u molitvenoj i duhovnoj praksi te se voditelje poziva da upoznaju raznovrsnu duhovnu baštinu Crkve. Da bi se izbjegle navedene opasnosti, Pavao VI. je, obraćajući se voditeljima karizmatske obnove na drugoj međunarodnoj konferenciji 1975, uputio na nekoliko načela za provjeru djelovanja u Duhu. Načela su uglavnom oslonjena na sv. Pavla. Ista načela je ponovio i papa Ivan Pavao II. 1981. godine. Prvo načelo je vjernost autentičnom nauku vjere, jer je isti Duh nadahnuo Sveto pismo i karizmatski pokret. Drugo načelo je primanje darova sa zahvalnošću i njihovo stavljanje na korist Crkvi. Pri tome Papa ističe da je popis darova kod Pavla dug (usp. 1Kor 12, 4-10; 28-30) i da nije konačan. Ovim Papa želi svakako upozoriti na pretjerano isticanje samo izvanrednih darova: dar jezika i iscjeljenja. Treće načelo jest načelo ljubavi. Koliko god duhovni darovi bili poželjni, a to zaista jesu, ističe Papa, jedino milosrdna ljubav čini savršena kršćanina. Kažimo ovdje da sv. Pavao nije slučajno stavio Himan ljubavi (1Kor 13) između dva poglavlja o darovima (1 Kor 12 i 14). Povijesno djelovanje Duha Opća je konstatacija da je u Crkvi dugo postojala zaboravljenost Duha. To ne znači da je Duh zaboravio Crkvu. U svakom vremenu je svojim darovima i snagom čuvao vitalnost Crkve i budio u njoj trenutku primjerenu duhovnost. No, posve bi pogrešno bilo mišljenje da pojavom jednog oblika duhovnosti i načina djelovanje pred njim uzmiču svi dosadašnji oblici. Pojava jedne redovničke zajednice ne znači gašenje i nestanak one prije nje. Pojavom franjevaca i dominikanaca nisu za Crkvu postali suvišni benediktinci i tako redom. Nijedna skupina niti pojedinac ne mogu iskoračiti sa svim bogatstvom Evanđelja. Zato ako se u jednom trenutku naglašava i ističe jedna njegova dimenzija, time se ne niječu ostale. Suprotnost istini nije samo laž već i pretjerano isticanje. Uz sva gore navedena upozorenja pokret karizmatske obnove je upozoravan i na opasnost elitizma. Karizmatski pokret obnove nesumnjivo podsjeća Crkvu da njezina prava slika nije samo hijerarhijski i pravno uređena društvena struktura. Njezina vitalnost počiva na Duhu Svetom. Međutim, njega moramo promotriti i u kontekstu duha vremena. Iskustvo Duha Svetoga se ne događa, kako kaže teolog H. Muehlen, u nepovijesnom vertikalnom odnosu prema Bogu kao da su isključene sve okolnosti koje čovjeka određuju kao i njegova osobna svojstva. Svijet u kojemu živimo pretjerano je proračunat, programiran, organiziran i usmjeren isključivo na dobit. Analitičari postmodernog trenutka koji živimo ukazuju na nekoliko njegovih temeljnih obilježja: pluralizam, individualizam i usmjerenost na doživljaj i neoreligioznost. Pluralizam ne priznaje područje zajedničkog uvjerenja i opire se zahtjevu na apsolutnu istinu. U individualizmu djelovanje pojedinca ne određuje neka društvena klasa, već on sam. Doživljajno usmjeren život utječe na stalnu proizvodnju doživljaja. Masovni mediji estetski insceniraju čovjekov svijet. Novu religioznost karakterizira odsutnost religioznih normi. Glavno mjerilo je subjektivno iskustvo. Budući da Duh ne isključuje naš duhovni i kulturni moment i naša osobna svojstva, potrebno je stalno trijezno prosuđivati koliko u očitovanju iskustva ognja Božjeg Duha gori slama naših ljudskih svojstava određenih duhom vremena. Suvremene lovce na doživljaje daleko će prije privući izvanredni darovi. Ne treba zaboraviti da pored proroštva, dara jezika i iscjeljenja, sv. Pavao nabraja i služenje, poučavanje, hrabrenje, opominjanje, dijeljenje, revnost, milosrđe (usp. Rim 12, 6-8). Ovi darovi izbijaju u našem svakodnevnom životu i onda kad ih ne registriramo sviješću. Osim toga Duh se ne mora ponavljati u dijeljenju darova. Svakako, prisutnost i djelovanje Duha treba molitvom i meditacijom i približiti svijesti i moliti za darove kojima će se Krist najjasnije i najsnažnije približiti našem svijetu. Isto tako ne gubiti iz vida ni prosudbu prema plodovima Duha: Plod je pak Duha: ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost (Gal 5,22-23). Ljubav je na prvom mjestu.  |
