ponedjeljak, 05.05.2008.
ZALJUBLJENOST
 "Infiša san u te, nemoj mi zamirit…" Ah, nostalgični zvuci negdje u zimu u šetnji uz more od Zente do Bačvica s mislima na nekog. Nisi li bio zaljubljen, ni ne znaš što je život, ali ni što je smrt. Ne znaš kako more priča, kako vam se raduje, ni kako vas oplakuje. I kako te u samoći tješi... Pričao mi jedan student kako je jutrima odlazio na klupu u parku, po cio dan čekajući onu koja ga je ostavila. U svakom prolazniku nadajući se njoj. Živio u bezvremenu i međuprostoru... "Kao da se vrime zaplelo u švere i lita ni zime, ne dotiču mene." Sa stihovima spremnim… "Kad mi dođeš ti i osmijeh vratiš mi sva patnja i bol života mog će proć." Ljubav je onaj trenutak o kom je govorio nezaboravni propovjednik splitske katedrale, don Ivan Cvitanović: "Onog časa, kad nam suza u tuđem oku više ne bude obična slankasta tekućina, i kad nas počne boljeti i tuđa bol, i kad se počnemo radovati zbog tuđe radosti – dogodila nam se ljubav." Ljubav je poljubac koji je Trnoružicu iz smrti vratio u život. Ona nije izum, već otkriće. Dogodi se kad joj se najmanje nadamo. Najednom nam se učini, da smo to biće dugo, možda i kroz sav život, očekivali, sanjali, o njemu maštali. Pojavak joj je zagonetan, ali koji nas posve odgonetava. Riječi su sada suvišne, šutnje nisu više besplodne. Ljubav je djelo Stvoriteljevo, jer ona je, osjećamo iz ničega izrasla. Ljubav nije posljedica nego uzrok čovjeka. Ona je bliski susret s bitkom i istinom. Ljubav je rađanje u ljepoti; onoj o kojoj R.M. Rilke kaže da je "Početak užasa, ona je ono što još čovjek može podnijeti, a da ne bi od strahote i beskraja istine bio uništen." Ljubav je pobjeda mašte nad inteligencijom. Zaljubljenici su entuzjasti u doslovnom značenja te riječi – ispunjeni su Bogom. Kažemo ljubav, a zapravo se radi o zaljubljenosti. Zaljubljenost tek obećava ljubav, premda se u nju, zbog nesnalaženja zaljubljenika, uvijek ne razvije. Ali budući je zaljubljenost neodoljiva, naprosto moramo zakoračiti u taj opojni svijet. OTJELOVLJENJE SNOVA Zaljubljenik u drugom vidi odraz svog srca, kao što Narcis u vodi ugledava svoj lik. Ili kao što Veronika u rupcu umrljanu znojem i krvlju Kristova lica, prepoznaje njegov lik. To je ono o čem govori mit o Pigmalion-u, kog su bogovi obdarili sposobnošću da pamti što mu ljubav poklanja i da to uzmogne priopćiti mramoru. Slika u kamenu, stvarana iz njegove duše, izrasla je u lik žene. I on se u nju zaljubi. Molio je Afroditu da mu pronađe živu ženu takve ljepote. Božica znajući da on u stvari čezne za kipom, udahne kipu život. On joj nadjene ime Galatea i njome se oženi. Nezaobilazni Platon, kad je riječ o zaljubljenosti, za zaljubljenika kaže: "On ljubi ali koga, to ne zna; a ne razumije ni svoje stanje, niti ga može opisati, jer kao da se od drugoga zarazio očnom bolešću – ne može reći kako i kada, a ne zna da u ljubljenom kao u ogledalu gleda samo sebe." (Fedar, 255) Promatrajući zaljubljene osobe kako gledaju jedna na drugu, vidimo da one zapravo gledaju jedna kroz drugu. Zaljubljene u neku ideju, ideal, emociju, koju u sebi nose. Zaljubljenost nije toliko zaokupljenost drugim, koliko svojim odrazom u drugom. Imamo potrebu biti potrebni. Drugog trebamo, jer je drugi otjelovljenje naših potreba. Uočimo to u ovom simpatičnom dijalogu. - Što se to tvojoj prijateljici sviđa na tebi? - Ona misli da sam zgodan, nadaren i pametan. - A što se tebi na njoj sviđa? - To što misli da sam zgodan, nadaren i pametan. KRISTALIZACIJA Stendhal zaljubljenost tumači teorijom "kristalizacije". Kao što se na grančici ubačenoj u rudnik soli uresi kristalima, tako se i onaj tko uđe u srce drugoga biva urešen od osjećaja njegova srca. Za Sthendala je zaljubljenost u biti varka, jer drugoj osobi pridajemo savršenstva koja ona ne posjeduje. Onog dana kad se sjaj ugasi, ljubav umire. Kaže on da zaljubljenost nije tek slijepa, već da je halucinacija. Ipak, o svemu tom bi se dalo pričati. Prije bih rekao da je zaljubljenost uvid u sakrivenu istinu o drugom, koju je zaljubljenik nakratko priviligiran u njemu vidjeti. Tako nešto je prelijepo, da bi bilo sasvim lažno. U tom smislu se slažem s pjesmom: Ako su sve to bile laži, lažimo se bar još malo… FIKSACIJA PAŽNJE Analitičari oduševljenja, preneraženosti, zaljubljenosti… kažu da se radi o fenomenu pažnje. Redovito nam pažnja plovi od područja do područja, ravnomjerno se raspoređujući na objekte koje treba držati pod kontrolom. Usklađenost pažnje oznaka je balansiranih osoba. A kod oduševljenika se događa paraliza pažnje. Ukočenost. Fiksacija samo na jednu vrijednost ili osobu. Pojava je to slična onoj kad zeca u noći obasjate farovima. Taj više ništa ne vidi, već samo zabezeknut bulji u farove. Kad nam se to dogodi, tad kao da nas je grom iz vedra neba pogodio. Božja strijela doletjela. Infišani smo… metafizički ushit nam se zbio. Platon će reći da se takvima dogodilo "božansko ludilo". Popularno rečeno, dogodila im se "kemija". Neodoljivost kojom su povučeni, na okolinu ostavlja dojam da su skrenuli s uma, izgledaju kao začarani, da je na njima "nabaca" Od tud izreka: Amans amens! - Zaljubljenik je lud! Kakvog li apsurda – sadržaju samo jednog trena, sadržaj čitavog života povjeriti. Pogledu jednom, i riječi običnoj. No, nije to stvar samo tog trena, već je to susret dugo iščekivan. Duša naša makar toga i ne bili svjesni dugo je meditirala taj pogled i čekala ga. Od najranijeg djetinjstva na njoj se taložila njegova slika. U trenutku stvaranja, Bog nas je svojom ljubavlju ranio ranom, koju samo njegova ljubav iscjeljuje. Na nju se, samo na nju – uvijek čeka. A susret je završnica čekanja, olakšanje i provala radosti. Život se tad uglavljuje. Osmišljavaju se svi propušteni dani i besmisleni trenuci. Susret s tim fatalnim očima, nam našu prošlost dariva. I s njima budućnost zaželimo vječnu. VRLINA ZALJUBLJENOSTI Vrlina zaljubljenosti je u tom što se zaljubljenici se uzajamno stvaraju. Zaljubljenik nastojati postati što sličniji slici koju zaljubljenik u njemu vidi. Ludwig Strauss svojoj dragoj piše: "Pun udivljenja stojim pred likom što si ga o meni stvorila: sad slutim da me Bog sazda na svoju sliku. Daj da budem sličan toj slici u meni: daj da ostvarim sliku što si je o meni stvorila." A budući da zaljubljenici imaju potrebu jedno drugom do kraja reći istinu o sebi, jer si beskrajno vjeruju – u tom je njena terapijska vrijednost. Platon slikovito kaže da zaljubljenik opernati promatrajući onog u kog je zaljubljen: "Kad kroz svoje oči primi odbljeske ljepote, koji kao kiša padaju na klice njegova perja, ugrije. A od te tople kiše rastopi se ono što je oko klice, što se davno do okorjelosti stisnulo i smetalo klijanju. Ali, kad priteče hrana, tada počne iz klica rasti perje po cijeloj površini duše, jer je sva nekada bila pernata." (Platon, Fedar, 251) SAŽETO O ZALJUBLJENOSTI 1. Prolazno stanje ograničenog trajanja S zaljubljenošću može ljubav početi, ali ne s njome i trajati. Zaljubljenost je poklon, a ljubav treba razviti i održavati. 2. Ograničava slobodno odlučivanje Dominira emocionalno reagiranje i intuitivno odlučivanje, a nikako objektivno zapažanje uz racionalnu analizu. Ostavlja utisak maksimalne slobode, a u stvari se radi o bitno ograničenom odlučivanju. Zato i nije moguć argumentirani razgovor okoline s zaljubljenim. 3. Subjektivno tumačenje i iskrivljivanje stvarnosti Zaljubljenici su u stanju isključiti sve što im ne odgovara ili smeta. Njihovo emocionalno stanje djeluje kao neki filtar, kroz koji viđeno i slušano potpunoma mijenja boju i izgled. 4. Sami su sebi dovoljni. Smeta ih svaka različitost među njima, pa su spremni žrtvovati svoju individualnost, slobodu i posebnost, te potpuno nestati jedan u drugome. 5. Trebaju prepreke, zabrane, protivljenja Zaljubljenost se hrani preprekama. Stoga se nerijetko ona događa upravo između onih za koje bi se reklo da je apsurdno da se tako nešto među njima može dogoditi. Neke zaljubljenosti jer su onemogućavane, ili jer se nikad nisu usudile očitovati, te se tako ni u ljubav preliti – nikad ne prestaju. U dnu srca se vežemo s drugim potpuno i zauvijek. Dogodi se nešto kao metafizičko kalemljenje. p. Luka Rađa, SI |
