Miss Perfect...NOT

26.06.2006., ponedjeljak

Forever young

Danas sam se osjecala kao da sam ponovno djevojcica od kojih pet – shest godina...mozda je to bilo zbog haljinice koju sam nosila na podjelu svjedodzbi ili zbog nakovrcane kose...da me netko vidio prije kojih par sati rekao bi da sam pukla...kao pravo dijete trcala sam kroz livadu...kako je lijep osjecaj kada ti vjetar vijori kroz kosu, kada ju osjetish da se rasula po ledjima i da ti vrhovi dodiruju laktove...naravno bilo je tu i posljedica....moje bijele noge sada po sebi imaju crvene brazde od cicaka koji su previsoko izrasli, ali daznt matter...zalim za djetinjstvom, jednostavno je prebrzo proshlo, ja sam bila jedna od onih koja nije imala zelju odrasti, meni to nikada nije bilo bitno...i sjecam se svoje bezbriznosti i razigranosti, mislim da je to dijete ostalo u meni, kao sto uostalom u svakom od nas cuci njegovo malo ja >mini me<...a mozda sam danas ponovno dijete zato shto nisam razmishljala o stvarima koje me inace svakodnevno muce, o problemima kojih nema i za koje ne znash dok si dijete...a kako odrastash kao da tonesh, kao da te svijet prozdire svojom okrutnoshcu i bezobzirnoshcu...”i cime od svijeta da se branish kao ruza sa dva smijeshna trna ili snom”... danas sam zadnji put bila sa svojima iz razreda kao jedna od njih, zao mi je shto odlazim, mislim da su ove dvije godine bile bitne za mene, za izgradnju moje osobnosti, a upravo oni su bili samnom u te dvije godine, s njima sam izgradila svoje stavove, iako su poneki bili i suprotni njihovima...s njima sam shvatila shto znaci u jednom trenu biti u ekstazi srece,a u drugom se osjecati tako samim, iznevjerenim...ali to mi je sve bilo potrebno da shvatim kakav je zivot, kakvi su ljudi, da nije sve divno i krasno, da vise ne mogu na svijet gledati ruzicastim naocalama...hvala im na svemu, ja ih sve jako i jednako volim, i nadam se da cu im ostati u lijepom sjecanju kao shto ce oni ostati meni....umalo zboravih reci da su me u srijedu rasplakali, kupili su mi parfem koji vec dugo zelim, flower by kenzo i privjesak od bijelog zlata na kojem je ugravirano: “Uvijek tvoj 3.b”, e pa mogu i ja reci: Uvijek vasha Marta......... za one koji ne znaju evo parfema: mislila sam staviti slike zadnjeg dana, ali ih josh nisam dobila...bilo nam je fenomenalno...subota mi je takodjer bila super, ali nismo bili svi...hvala mojoj Sanjici koja me lijepo ugostila u svome domu...u nedjelju sam shvatila koliko ce mi ustvari biti teshko otici, ali tjeshim se...proci ce ta godina brzo, kao sto su prosle sve do sada... S ljubavlju....trecem b.....

u 22:54||komentari (17)||na papir||#|| ^

13.06.2006., utorak

There and back again

Nije mi dugo trebalo za popravak raspolozenja....happy sam, shkola je gotova,opet sam kao i svake godine nulirala (nema shto, maher sam ) ova tri dana gotovo da nisam ni trebala ici...ali morala...to su mi zadnja tri dana u gospickoj gimnaziji...da, da svi vi koji ste neshto culi i naculi istina je, na jesen se vracam u Petrinju...ali koliko god sam sretna toliko sam i zbunjena, jer zao mi je shto odlazim ipak sam ja u ove dvije i pol godine nashla dosta dobrih prijatelja i bit ce mi teshko rastat se s njima...ali dolazit cu vikendima pa se bumo videli, uostalom za godinu dana ce vecina nas u zgb na fax, pa...josh jedna prednost moje selidbe je shto cu najmanje jedan vikend mjesecno biti u zgb-u, ne mogu vjerovati da se ja veselim tome, jer zgb prije nisam mogla smisliti, ma nije on meni ni sad nesto posebno, ali Grmek mi je tamo, Tena, dosta mojih frendica je na faxu i napokon cu malo vishe vremena provoditi s njima, jedva cekam jesen...svi se vesele ljetu, a ja jedva cekam jesen... happy sam ja zbog josh nekih stvarcica...ali sada nije bitno... bash sam dosla do zakljucka da me samo jedna stvar moze podignuti iz teshke bedare...a to je razgovor s Matijom, ne znam nekako mi je jednostavnije, mozda jer nikad ne znam shto ce on reci, nekad se slozi sa mnom, nekad mi kaze da sam luda, ali uvijek je iskren...i ja to volim kod njega....stvarno sam sretna shto ga imam, i znam da ce sad likovati, ali nek mu bude... bash sam ponosna na ono shto mi imamo i mislim da smo pravi dokaz da mushko – zenska prijateljstva postoje...cure, ne se ljutiti na mene, volim ja pricati i s vama, ali mislim da svaka cura treba imati najboljeg prijatelja jer to je neshto potpuno drukcije...ovo je slikano kad smo se zadnji put vidjeli: mislim da cu u srijedu i subotu van i to bumo organizirali pijanke, bum slavila svojih 5.0 i bum imala oproshtajku...ljeto ce mi proci i brze nego shto sam mislila i mozda ipak bude dobro, njeznam vidjet cemo...i da napisala sam pjesmu, namijenjenu nekim ljudima koji me okruzuju, mozda se prepoznaju sami... Prijatelju dragi, zashto shutis!? Prazni pogled u tami, Zar skori rastanak slutish? Gdje je nestala ona sretna dusha? Osmijeh pun dragosti, odobravanja, Sada se tek sa cinizmom zivota gnusha. Obecanje uz okus gorcine, nestajesh, tonesh u vjecnost, Nash posljednji zagrljaj, ni zrno topline... josh ne mogu vjerovati da odlazim, kao da se ne dogadja meni, ipak ce mi sve to pomalo nedostajati, mozda i vishe nego sam mislila... ljudi uzivajte, sredite te ocjene ako josh niste, upishite se na fakultet koji zelite, budite sretni... pojzdrav...

u 20:45||komentari (10)||na papir||#|| ^

04.06.2006., nedjelja

Jesam li ili nisam luda!?

Moram, jednostavno moram napisati novi post...toliko toga mi se mota po glavi zadnjih par dana, moj mali mozgic je jednostavno preopterecen i moram bar dio ostaviti na papiru – tocnije na internetu...ja...ne znam, pukla sam skroz, ali stvarno sam pukla...i glupa sam, ma ne samo glupa glupa sam na kvadrat...kako mogu non – stop razmishljati o decku kojeg sam vidjela tri hebena dana u cijelom svom bjednom zivotu, koji me ne ferma ni dva posto (pitaj Boga kakve sam ja sebi poglede umislila) i kojem ja sada vjerojatno sluzim kao jedna zanimljiva anegdota sa njegovih brojnih natjecanja...mogu se kladiti da se dan poslije sprdao sa frendovima na moj racun, a ja glupaca kakve svijet nije vidio, samo mislim na njega, hocu li ga ikada vishe vidjeti, zashto je sve bilo onako kako je bilo, jesam li shto mogla napraviti drukcije, bolje!? Nekad odem predaleko i zamislim si shto bi bilo da je bilo, a onda se naglo i okrutno spustim na zemlju i shvatim koliko sam jadna, i nemojte mi govoriti da nisam kad znam da jesam.............i ubijam samu sebe u pojam i nadam se da ce i meni zivot jednog dana krenuti na bolje – ne kazem da mi je cjeli zivot los, jedino sto mi shteka je ljubav- dakle da ce mi ljubav jednog dana krenuti na bolje, da cu mozda jednom za promjenu dobiti ono shto zelim, tocnije onog kojeg zelim...a ja sada zelim samo njega, kazem vam nisam normalna, ja trebam na ljecenje....i da, sad imam i sliku jer potajno sam ga uslikala.... svaki cas gledam u nju, tako je lllllllliiiiiijjjjeeeeppppp, zashto je tako hebeno lijep.....pukla, pukla, pukla, pukla, skroz sam pukla....i u svoj toj zbrci misli, osjecaja i tome slicnog napisala sam par pjesama i uz puno premishljanja odlucila sam napisati jednu, ono recimo posvecenu njemu,pa.... Tisucu neprospavanih noci nemir unesen u moje misli jedna slika, bljesak... njegovo lice i one lijepe oci. Tisucu kilometara daljine drhtim u groznici nedostaje mi shapat pogleda, miris blizine. Tisucu dana razdvojenosti zvuk ceznje, bola, slabosti, toplina na tipkama klavira dugi, smrtno bijeli prsti. Jedno srce samo u tishini posljednji otkucaji u grcu zivota tek jedna slika, bljesak... njegovo lice, oci, nestaju u daljini. Ja se stvarno moram spustiti na zemlju, mora se vratiti ona stara Marta, a ne ovo shto god to vec je...dakle, dok se ne vratim u normalu ili dok ne poludim josh vishe, necu pisati... voli vas vash slucaj za umobolnicu...

u 15:37||komentari (13)||na papir||#|| ^