Marketing
There and back again
Nije mi dugo trebalo za popravak raspolozenja....happy sam, shkola je gotova,opet sam kao i svake godine nulirala (nema shto, maher sam 
) ova tri dana gotovo da nisam ni trebala ici...ali morala...to su mi zadnja tri dana u gospickoj gimnaziji...da, da svi vi koji ste neshto culi i naculi istina je, na jesen se vracam u Petrinju...ali koliko god sam sretna toliko sam i zbunjena, jer zao mi je shto odlazim ipak sam ja u ove dvije i pol godine nashla dosta dobrih prijatelja i bit ce mi teshko rastat se s njima...ali dolazit cu vikendima pa se bumo videli, uostalom za godinu dana ce vecina nas u zgb na fax, pa...josh jedna prednost moje selidbe je shto cu najmanje jedan vikend mjesecno biti u zgb-u, ne mogu vjerovati da se ja veselim tome, jer zgb prije nisam mogla smisliti, ma nije on meni ni sad nesto posebno, ali Grmek mi je tamo, Tena, dosta mojih frendica je na faxu i napokon cu malo vishe vremena provoditi s njima, jedva cekam jesen...svi se vesele ljetu, a ja jedva cekam jesen...
happy sam ja zbog josh nekih stvarcica...ali sada nije bitno...
bash sam dosla do zakljucka da me samo jedna stvar moze podignuti iz teshke bedare...a to je razgovor s Matijom, ne znam nekako mi je jednostavnije, mozda jer nikad ne znam shto ce on reci, nekad se slozi sa mnom, nekad mi kaze da sam luda, ali uvijek je iskren...i ja to volim kod njega....stvarno sam sretna shto ga imam, i znam da ce sad likovati, ali nek mu bude...
bash sam ponosna na ono shto mi imamo i mislim da smo pravi dokaz da mushko – zenska prijateljstva postoje...cure, ne se ljutiti na mene, volim ja pricati i s vama, ali mislim da svaka cura treba imati najboljeg prijatelja jer to je neshto potpuno drukcije...ovo je slikano kad smo se zadnji put vidjeli:
mislim da cu u srijedu i subotu van i to bumo organizirali pijanke, bum slavila svojih 5.0 i bum imala oproshtajku...ljeto ce mi proci i brze nego shto sam mislila i mozda ipak bude dobro, njeznam vidjet cemo...i da napisala sam pjesmu, namijenjenu nekim ljudima koji me okruzuju, mozda se prepoznaju sami...
Prijatelju dragi, zashto shutis!?
Prazni pogled u tami,
Zar skori rastanak slutish?
Gdje je nestala ona sretna dusha?
Osmijeh pun dragosti, odobravanja,
Sada se tek sa cinizmom zivota gnusha.
Obecanje uz okus gorcine,
nestajesh, tonesh u vjecnost,
Nash posljednji zagrljaj, ni zrno topline...
josh ne mogu vjerovati da odlazim, kao da se ne dogadja meni, ipak ce mi sve to pomalo nedostajati, mozda i vishe nego sam mislila...
ljudi uzivajte, sredite te ocjene ako josh niste, upishite se na fakultet koji zelite, budite sretni...
pojzdrav...
Post je objavljen 13.06.2006. u 20:45 sati.